foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: Masakr u Beogradu i reakcije iz Zagreba

Priče iz susjedstva

Masovno ubojstvo u beogradskoj osnovnoj školi početkom ovog mjeseca, a potom i pokolj u okolici Mladenovca svega dan i pol kasnije, naravno da su danima, a bit će tako i u narednim sedmicama, udarne javno-medijske teme ne samo u Srbiji, već i na prostoru koji običavamo eufemistički nazvati regijom. U ovom se tekstu nećemo upuštati u analizu i interpretacije mogućih društveno-političkih i historijskih uzroka i posljedica tih tragedija. Prepuštamo drugima, poželjno kolegama iz Srbije, da o tome daju procjene, što uostalom masovno i čine.

Nećemo se dakle baviti pitanjem je li ultimatumima građana i političke opozicije u Srbiji koje su stavili pred Vučićevu vlast – a koji se u velikoj mjeri odnose na zahtjeve da se restriktivnim mjerama promijeni tamošnja medijska scena, dokine svakovrsno nasilje tabloidne televizije i štampe – promašen ceo fudbal. Kao što ćemo drugima prepustiti i interpretacije postoji li neka simptomatična veza između središnje, dobro pogođene parole prosvjednika u Novom Sadu od ponedjeljka – „sve mora da stane“ – i građanske geste prefarbavanja sramotnog fašističkog murala posvećenog Ratku Mladiću u Njegoševoj ulici na beogradskom Vračaru isti taj dan.

Zaista, ne može li vladajuća desničarsko-populistička politička garnitura u Srbiji ponuditi ništa bolje u svrhu kvazi opravdavanja od priglupe demagogije da se tu presudno radi o pogubnim učincima prelijevanja kulturnih, društvenih i medijskih trendova sa „poremećenog Zapada“ na „nevinu i čistu majčicu Srbiju“? Radi li se pak možda o zatvaranju historijskog kruga nasilja, bumerang efektu koji nasilje, prerađeno u opscenoj formi društvene samodestrukcije odozdo, vraća njegovom ishodištu, tamo odakle je i krenulo u svoj brutalni ratni pir prije više od trideset godina? Neka se ljudi iz Srbije pozabave s potencijalnim nelagodama i frustracijama koje bi mogle proizaći iz takvih zrcaljenja.

No dok se o uzrocima i posljedicama ovog što se desilo može i treba raspravljati naširoko i nadugačko, ono što bi se za početak moglo i trebalo učiniti poprilično je jasno. Recimo poduzeti odlučne i nedvosmislene mjere u nadležnosti zakonodavnih i izvršnih vlasti, te se tako upustiti u težak i nezahvalan proces raščišćavanja kuća i stanova od tona nelegalno sakupljenog oružja koje se u njima taloži već nekoliko decenija. Lako za ustvrditi, ali pakleno teško za izvesti u zemlji koja je prva u Evropi, a četvrta na svijetu po količini oružja koje se nalazi u rukama njenih građana. Teško, ne samo u Srbiji, već i u ostalim jugoslavenskim zemljama.

***

Na ovom ćemo se mjestu ovom prilikom nakratko pozabaviti odabranim reakcijama na spomenuti masakar iz zagrebačke, to jest hrvatske perspektive, odnosno načinima na koje su neki hrvatski političari, ali i javnost, komentirali zločin u Baogradu. S obzirom na kontekst i profil tog događaja, u fokusu se hrvatskih medija očekivano našao i hrvatski ministar obrazovanja i znanosti Radovan Fuchs, pa ćemo stoga i krenuti s njim. Nakon konstatacije da je to ogromna tragedija i najavljenog slanja pisma sućuti srpskom Ministarstvu prosvjete, Fuchs je iznio nekoliko znakovitih formulacija.

„Svi smo razmišljali o Americi i nekim zemljama koje nam nisu bliske. To nije nešto što se događalo na ovim prostorima“, rekao je Fuchs. A na pitanje jesu li hrvatske škole sigurne, odgovorio je: „Činimo sve što je moguće. Naravno da ćemo i nakon ovoga razmotriti eventualno neke druge korake. Rekao sam da se u Ministarstvu formira radna grupa koja će analizirati stvari i onda ćemo koordinirati i s Ministarstvom unutarnjih poslova. Vidjet ćemo što se može napraviti i na koji način podignuti zaštitu“. Također, Fuchs je direktorima osnovnih škola u Hrvatskoj uputio zahtjev da ove sedmice sa učenicima porazgovaraju o zločinu u Beogradu.

Dakle, „nakon ovoga na ovim prostorima“, kaže ministar u Vladi Republike Hrvatske za tragična zbivanja u Srbiji. Mimo spontanih ljudskih reakcija izražavanja pijeteta i suosjećanja svojstvene u situacijama poput ove, očito su u vrhu hrvatske politike itekako svjesni blizine i bliskosti što postoje u tzv. regiji, bez obzira na sve agresivne politike dijeljenja i razdvajanja koje kontinuirano traju već duže od tri decenije.

Živopisan po običaju, ali ovaj put ipak i kontroliran do prihvatljive razine, bio je predsjednik države Zoran Milanović. Zaključio je da je dječaka-ubojicu „netko sprijateljio s oružjem, to se uči, to nije naučio na televiziji“. I on je povukao paralele sa situacijom u Americi gdje, za razliku od Hrvatske i regije, „ovisno gdje živiš, takva ti je škola“. Još uvijek je tome možda tako, ali dokle će ne znamo. Aludirao je time Milanović, ne da bi to neposredno izrekao, na duboka socijalna raslojavanja karakteristična za starija kapitalistička društva za koja znamo da je kvaliteta nastave i sigurnost škola u njima nerijetko definirana klasnim, a u SAD-u i rasnim identitetom. No u jednoj kasnijoj izjavi upustio se hrvatski predsjednik u širu kontekstualizaciju i komparaciju socijalno-historijskih razlika između Srbije i Hrvatske po pitanju javne eskalacije radikalnog nasilja u društvu. Pa je ustvrdio da se „po ulicama Beograda ubijalo vrlo temeljito i razigrano 1990-ih godina, a toga nije bilo u Zagrebu“.

Iz očekivano postignutog konsenzusa, odnosno razine pristojnosti hrvatskih političara pri iskazivanju pijeteta i žalosti zbog recentne beogradske tragedije, ipak je netko morao iskočiti. I opet je to bio „zeko“, to jest desničar Hrvoje Zekanović, nekadašnji „suverenist“, a sada saborski zastupnik Hrvatske demokršćanske stranke (HDS), trenutno blizak vladajućem HDZ-u. Ni Zekanović naravno nije mogao izbjeći kvalifikaciju „tragedije koja se dogodila u susjedstvu“, ali uz bitan dodatak da ga „smeta što se u hrvatskim medijima izvještava kao da se to dogodilo u Hrvatskoj“. Potom je otišao i korak dalje: „ono što se danas događa u Srbiji je ipak njihov problem, a ne hrvatski i mora se napraviti distinkcija između Srbije i Hrvatske, zapadne Europe i zapadnog Balkana“. Usto je i pridodao da je „Srbija država koja je moralno i medijski na dnu“.

***

Od javnih osoba iz Hrvatske s posebnom se pažnjom pratila reakcija pop zvijezde Severine, svakako i zbog njezinih specifičnih osobnih i familijarnih veza sa Srbijom. Severina je uz riječi sućuti svima koji su izgubili nekog svog, najavila i otkazivanje održavanja već dogovorenog koncerta u jednom beogradskom hotelu.

Nama je ipak najupečatljivija reakcija iz Zagreba na tragediju u Beogradu – koju simpatiziramo, toplo pozdravljamo, pa stoga s njome i završavamo ovaj kratki prikaz – ona koja se desila u organizaciji udruge „Zagreb te zove“ u četvrtak uvečer, dan nakon masakra na Vračaru. To je udruga koja se i ranije isprofilirala kroz akcije koje su bile „isprovocirane“ problematičnim dešavanjima u tzv. regiji, a koje imaju potencijal za građanski aktivizam i društvenu politizaciju odozdo. Organizirali su tako prije nekoliko godina javno paljenje svijeća u Zagrebu za ubijenog mladića Davida iz Banja Luke.

Ovaj su put preko svoje internetske stranice promptno dobili više upita u stilu, što se čeka, zašto Zagreb nije uz Beograd? „Naravno, mi smo uz Beograd, tako da smo došli na ideju da organiziramo paljenje svijeća na zagrebačkom Cvjetnom trgu za poginule“, rekla je medijima Gordana Pasanec koja je ispred spomenute udruge kordinirala inicijativu.

Tako već danima deseci lampiona i svijeća gore u podnožju spomenika Petru Preradoviću, tik do najveće srpske pravoslavne crkve u Zagrebu.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice
Hromadžić: Hladna zima
Hromadžić: Jezični ratovi
Hromadžić: Kulturocid
Hromadžić: Utopijski triptih
Hromadžić: Hegemonija
Hromadžić: Powerpoint afera
Hromadžić: O banalnosti zla
Hromadžić: Lex AP
Hromadžić: Oda lipe radosti

Rodić: Kazaljke
Hromadžić: Oda lipe radosti