Priče iz susjedstva
Puno problema s jednim dječakom, a deset mu je godina tek, u Hrvatskoj tokom zadnjih nekoliko sedmica. Zapravo, slučaj već poprima obrise serijala s epizodnim nastavcima. Zbog netipično intenzivnog, navodno nasilnog ponašanja prema vršnjacima, dotični je dječak već prebačen iz jedne škole u drugu, ali su se stari problemi samo nastavili na novom mjestu. Posljedično, dio zabrinutih roditelja zabranio je odlazak u školu svojoj djeci i postavio ultimatum Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih: premjestite problematičnog učenika negdje drugdje, što dalje od naše škole. Do tada, dok se to ne riješi, poručili su, njihova djeca neće ići u školu. Za priču su se očekivano zainteresirali mediji, počeli su je pratiti iz dana u dan, neizbježno dajući senzacionalistički obol i spin jednom društvenom problemu.
U spomenutom Ministarstvu nastala je prava mala panika jer desetogodišnjak, kako se god ponašao, po sili zakona mora pohađati osnovnu školu. Nisu puno pomogli apeli nadležnih, pokušaji umirivanja roditelja da institucije sistema imaju slučaj pod kontrolom i da sigurnost njihove djece nije ugrožena. Inače poprilično staložen i hladnokrvan, resorni ministar Radovan Fuchs ovim je povodom odreagirao za njega netipično žustro i afektivno. A u takvom stanju lako ti se omaknu gafovi. Vidno iziritiran i uzrujan, izletjelo mu je nešto čega se hrvatski političari klone kao vrag tamjana. Prijetnju roditelja da su spremni, bude li potrebno, i blokirati okolne pristupne ceste školi, okarakterizirao je kao „balvan revoluciju“.
Heh, kakvi sad balvani, kakva revolucija, upitao bi netko neupućen u ovdašnju historiju staru nekoliko decenija. No shvatio je Fuchs vrlo brzo, kao i svi mi – a možda mu je i šef Andrej Plenković imao nešto za poručiti na tu temu – šta je rekao i zašto nešto takvo nikad ne smiješ reći ako si u ulozi visoko rangiranog hrvatskog političara, ma što god ti o tome privatno mislio. Nema tog problema, nema te situacije, pa makar i svi argumenti ovog svijeta bili na tvojoj strani, u kojoj roditelje Hrvate u današnjoj Hrvatskoj možeš i smiješ usporediti s pobunjenim krajiškim Srbima s početka 1990-ih. Gotovo, tačka. Odnosno točka.
Jer tko su „balvan revolucionari“? To su oni bradati i naoružani, a velikosrpskom ideologijom zadojeni nasilnici, što su se drznuli prije trideset i nešto godina oružano pobuniti protiv hrvatske neovisnosti. Tako glasi, naravno ispolirana „ljepšim“ jezikom, službena istina o Domovinskom ratu. Ono što se pak u takvim verzijama priče ne pojavljuje, jesu društveno-političke okolnosti i konteksti. A oni su bili i takvi da u kolektivnom imaginariju srpske etnije u Hrvatskoj – brižno i sistematično ideološki futrane traumatičnim sjećanjima na nacionalna stradanja iz Drugog svjetskog rata, to jest zločinima nad njihovim precima koje su počinili ustaški nacifašisti – nije trebalo puno više od simbola šahovnice koji se tada razmilio javnim i medijskim prostorom Hrvatske, pa da se aktiviraju svi alarmi.
Kada je to „lijepo“ naleglo na ćosićevsku, miloševićevsku, šešeljevsku i inu velikosrpsku ideologiju, stvoreni su svi preduvjeti za pravi krvavi belaj. Tako su za početak, prije no što će krenuti krvoproliće – sjećamo se dobro mi, svjedoci vremena, kojima je to u živoj memoriji –između ostalog posjekli stabla, pretvorili ih u balvane i njima blokirali brojne ceste u dijelovima Hrvatske koji će ubrzo postati okupirani teritorij s imenom SAO Krajina.
Dakle, metafora zvana „balvan revolucija“, izgovorena od strane ministra Fuchsa, isprovocirala je vrlo jasnu i neugodnu konotaciju. Je li moguće da ministru u resoru znanosti, obrazovanja i mladih u Republici Hrvatskoj zabrinuti roditelji Hrvati 2024. godine nalikuju na pobunjene krajiške Srbe iz davnih 1990-1991, upitat će netko zloban? Zato se ministar već sljedećeg dana posuo pepelom, pokušao pojasniti kontekst, objasniti što je zapravo mislio kada je to rekao i napokon se ispričao roditeljima, uz nadu da će to pomoći pri povratku njihove djece u školske klupe. Jer nije baš ugodno, gledajući iz perspektive pozicije izvršne političke vlasti, da ti grupa građana otvoreno govori da ne vjeruje institucijama i sistemu koji reprezentiraš, da ti poručuju kako sumnjaju u tvoju sposobnost da riješiš problem jednog nasilnog desetogodišnjeg dječaka, naročito kada ih častiš opisanim kvalifikacijama.
Nije naravno problem maloljetnih, pa i vrlo mladih nasilnika, samo hrvatski ili regionalni problem. Čak i onda kada tragedija jako podsjeća na uvriježene prizore iz škola u Sjedinjenim Američkim Državama, poput prošlogodišnjeg masakra u beogradskoj osnovnoj školi, još uvijek smo ovdje, „na ovim prostorima“, općenito govoreći daleko od tih razina problema. Srećom. No takva djeca, svojim činovima, uvijek nešto poručuju, radikalno komuniciraju neku traumu, frustraciju, a nerijetko su i sami žrtve nasilja.
Ipak, mogu ti mladi ljudi artikulirati i štošta drugog iz najbližeg im okruženja. Potpuno neočekivano preuzeti, preraditi i poput bumeranga društvu vratiti puno toga iz riznice socijalno-političkih problema koji ih okružuju. Tako je i mene, dok sam ovih dana medijski pratio opisanu sagu o navodno nasilnom učeniku u Hrvatskoj koji je nakratko paralizirao nastavni proces u jednoj zagrebačkoj školi, priča zaskočila, nenadano podsjetila na jednu sadržajem potpuno drugačiju, ali po izazvanim društveno-političkim efektima udaljeno srodnu, davnu epizodu iz vlastitog mi osnovnoškolskog razdoblja.
Bilo je to nekad u prvoj polovini 1980-ih, išao sam u šesti ili sedmi razred osnovne škole u Bihaću. Jugoslavija je tada bila u još uvijek svježem posttitovskom razdoblju, a u njega je ušla u poprilično nezgodnom trenutku globalne ekonomsko-političke historije, što ćemo naravno naučiti i uvidjeti tek kasnije. Naime, zasadi ideologije radikalnog kapitalizma, nerijetko imenovanog neoliberalizam, čije su udarne političke snage tada bili predsjednik Reagan u SAD i premijerka Thatcher u Velikoj Britaniji, već je počela davati rezultate u vidu recesije u brojnim zemljama tzv. zapada, što je za posljedicu imalo niz socijalnih problema. Jugoslavija, tada već dugo vremena integrirana i ovisna o globalnim tržišnim odnosima, izvjesnu i pokazat će se tek nadolazeću ekonomsko-političku i društvenu krizu artikulirala je i preko neuralgičnog mjesta u svojoj strukturi, buđenjem uvijek prisutnog, tiho tinjajućeg nacionalizma. Krenulo je naravno sa Kosova, a proširilo se dalje, od Vardara pa do Triglava.
Ovo navodim čisto kao najkraći mogući podsjetnik o kojem i kakvom se vremenu radilo. No vratimo se epizodi iz vlastitog mi sjećanja. Objekt spomenute osnovne škole koju sam tada pohađao, cijelom svojom istočnom stranom, na kojoj dominiraju veliki prozori učionica, gleda prema jednoj od glavnih gradskih prometnica nazvanoj Bedem, jer se radi o ostacima srednjovjekovne vojno-gradske utvrde. Na prozorima škole bile su velike zavjese od teškog materijala, rekao bih neka vrsta čoha sukna. U zelenoj boji, što je bitno u kontekstu ove priče.
Incident se dogodio u susjednoj učionici u odnosu na onu u koju je bio smješten moj razred. Dogodilo se to u razredu koji je imao etiketu „problematičnog“ zbog nekolicine učenika „nestašnijeg“ ponašanja. Na pauzi zvanoj veliki odmor nekoliko njih skinulo je dvije-tri spomenute zavjese sa prozora i na njihovim vanjskim stranama koje gledaju prema Bedemu, kredom su iscrtali veliki polumjesec i zvijezdu, u kombinaciji koja prepoznatljivo kodira glavni simbol islama. Nije prošlo dugo vremena, netko je sa ulice naravno vidio što visi na prozorima škole i nazvao je, alarmirao sve koji trebaju biti alarmirani, direktora škole, središte lokalne narodne milicije, gradsku podružnicu Saveza komunista Bosne i Hercegovine…
Nastala je velika frka i strka. Jasno, zavjese su promptno skinute sa prozora, nastava je obustavljena po hitnom postupku. U školu je ekspresno stigla inspekcija, sastavljena valjda od članova iz svih tadašnjih društveno-političkih i represivnih organa u društvu i republici, političara, milicajaca, zaposlenika Zavoda za odgoj i obrazovanje, tajne službe… Sve kako bi se do u detalje istražio slučaj, utvrdilo kako i zašto je došlo do takvog incidenta.
Odmah su pozvani da bez odlaganja u školu dođu roditelji grupe učenika koji su locirani kao pokretači i izvršitelji nemilog čina. Dobro se sjećam pomalo grotesknih situacija, u formi i stilu kojima se redovito nadahnjivao jugoslavenski film iz tog razdoblja. Recimo momenta u kojem majka jedne od optuženih učenica, u slogu ideološke neprijepornosti, sama, ne da bi netko od nje to očekivao i zahtijevao, zauzima pozu tipičnu za represivni organ, dere se na svoju kćerku i govori joj, „Haćo, priznavaj!“
Slučaj je očekivano javno osuđen kao nemilo društveno-političko zastranjenje, nacionalistički ispad, simptom opasnih trendova koji ukazuje na probleme i pukotine u jugoslavenskom socijalističkom modelu bratstva i jedinstva, a što je očito dobacilo i do najmlađih u našoj zajednici, tadašnjih pionira i pionirki. Zato ga je, sugerirali su nalazi istrage, potrebno tretirati s punom pažnjom i odgovornošću. Razmatrala se i opcija da se kolovođe incidenta među školarcima premjesti u druge škole, srodno primjeru aktualnog zagrebačkog osnovnoškolca, ali se od toga ipak odustalo. Bilo je i interpretacija koje su incident smještale u kontekst navodnog buđenja bosansko-muslimanskog nacionalizma, povezujući to s negativnim utjecajima Islamske deklaracije Alije Izetbegovića koja je, kao što znamo, oblikovana u kasnim 1960-im i objavljena 1970., pa potom tiho aktualizirana u 1980-im.