Priče iz susjedstva
Vijest je za trenutak imala bombastičan odjek, kao uostalom i gotovo sve ostalo vezano uz kontroverznog – hm, je li to prava i dovoljna kvalifikacija? – Elona Muska. Nedavno plasirana informacija da taj trenutno najbogatiji čovjek svijeta – poslovno-futuristički zanesenjak i vlasnik niza kompanija čija se vrijednost mjeri sad već stotinama milijardi dolara, ali ujedno i desničarsko-politički populist, štovatelj i prijatelj ne samo Donalda Trumpa, već i niza svjetskih diktatora, te ljubitelj teorija zavjera – planira kupiti jedan od globalno najkultnijih nogometnih klubova svih vremena, engleski Liverpool, šokirala je mnoge od nas koji volimo i navijamo za tim sa Anfielda. Priču je izvorno plasirao Elonov otac. Eksplodirali su navijački internetski forumi, uglavnom od negativnih reakcija.
Ipak, čini se da od tog posla, barem za sada, neće biti ništa. Iako su se spominjali enormno veliki novci, prvo sedam, pa onda i osam milijardi funti koliko je Musk navodno spreman ponuditi – što je skoro dupla vrijednost u odnosu na trenutno procijenjenu tržišnu vrijednost Liverpoola koja iznosi između četiri i četiri i pol milijarde funti – vlasnik kluba, američka korporacija Fenway Sports Group (FSG), brzo je demantirala svaku špekulaciju o takvom poslu, odgovorivši da klub nije na prodaju. Takav stav vlasnika ne iznenađuje. Od 2010. kada je FSG kupio Liverpool, njegova je vrijednost narasla čak četrnaest puta i s obzirom na uzlaznu putanju kluba i tima na svaki način, što sa sobom povlači povećan interes sponzora, ulagača i medija, za očekivati je da će mu vrijednost dionica i dalje rasti.
Nas navijače Liverpoola, među kojima smo mnogi ljevičari u društveno-političkom i svjetonazorskom smislu – što nije neobično s obzirom na sad već davnu i pomalo mitsku historiju tog kluba, onu vezanu uz nekadašnju englesku radničku klasu – naravno da ova svježa poslovno-ekonomska priča treba i mora zanimati. No pritom svjedočimo i svojevrsnom paradoksu. Jer, u čemu bi bila suštinska razlika između činjenice da je klub trenutno u vlasništvu jedne megakorporacije koja operira na tržištu profesionalnog sporta na jednoj, i navodnog interesa najvećeg kapitaliste na svijetu da kupi isti taj klub, na drugoj strani?
Dobro, složit ćemo se mnogi da su pritom ipak važne nijanse. Elon Musk se – pored teško probavljivog imidža nekog tko je sklon idiotskim nastupima – u nizu firmi koje je poslovno preuzeo već iskazao i kao bešćutni vlasnik-predator, spreman da bez ustezanja, u najkraćem roku nakon njihove kupovine, podijeli otkaze hiljadama zaposlenih ljudi što ih je u tim novostečenim kompanijama zatekao. Nema nikakvih dilema da bi se sličan scenarij dogodio i sa stotinama zaposlenika nogometnog kluba Liverpool u slučaju da ga kupi Musk. Na drugoj strani postoje i oni koji manje pažnje pridaju takvim socijalno osjetljivim pitanjima, pa iznose suho pragmatičnu argumentaciju u prilog Muskovom preuzimanju Liverpoola. Takvi smatraju da bi se na taj način u klub ubrizgale nove velike financijske svote koje bi ga tako pozicionirale rame uz rame s onim najvećim, poput recimo Real Madrida i Manchester Cityja. To su oni klubovi koji, između ostalog, dovode, odnosno kupuju sve igrače koje žele, njih se teško odbija.
Ipak, i mi skloni historijskoj romantizaciji kluba s Anfielda moramo se zapitati koliko današnji Liverpool, u eri enormnog biznisa na tržištu nogometa, uopće ima veze s razdobljem iz legendarnih 1960-ih i 1970-ih kada je tim posložio i do vrhunaca podigao najslavniji Liverpoolov trener svih vremena, Bill Shankly? U redu, simbolička struktura koja je tada uspostavljena i dalje je tu, ali sada dovedena do razina javno-medijskih spektakla. Emocionalnu povezanost najvjernijih navijača na tribini Kopa s timom na terenu, moguće je prepoznati i osjetiti na svakoj utakmici na Anfieldu, a doživljaji koji preplavljuju milijune Liverpoolovih pristaša globalno – postoji tristotinjak službenih udruženja Liverpoolovih navijača u stotinjak zemalja svijeta – kada se zapjeva klupska himna „You Will Never Walk Alone“ na početku utakmice, planetarni su kulturni fenomen i činjenica.
No što je iza kulisa takvih performansa i estetike? Ima li tu još ičeg od onih vrijednosti koje je neuvijeno zagovarao Bill Shankly, jedan od petorice sinova škotskog rudara, recimo u onoj njegovoj čuvenoj i često citiranoj izjavi: „Socijalizam u koji vjerujem je onaj u kojem svatko radi za svakog i svatko dijeli postignuća. Tako razumijem nogomet, tako razumijem život“. Jasno, ekonomsko-političke prilike radikalno su se izmijenile u međuvremenu. Velika Britanija, ali i ostale kapitalističke države, poodavno su iza sebe ostavile model tzv. kompromisnog kapitalizma s „ljudskim licem“, karakterističan za historijsko razdoblje prvih triju decenija nakon Drugog svjetskog rata, te su zajedno s postsocijalističkim zemljama zaglibile u bešćutnoj neoliberalnoj ideologiji tržišne maksimizacije profita po svaku cijenu. Sukladno tome, i društvene su se vrijednosti radikalno transformirale.
I što čine klubovi poput Liverpoola i ostali u takvom svijetu, koji su davno prerasli konture nogometa kao igre koja uveseljava i žalosti milijune strastvenih navijača, pa su i sami postali interesno-financijski orijentirane korporacije među drugim korporacijama u epohi kojom vladaju principi i načela tržišta kao mjere vrijednosti svih stvari? Možda, poput Liverpoola nedavno, mešetare na tržištu nekretnina, kupuju i ruše kuće u nekad radničkim naseljima koja okružuju stadion, sve kako bi ga proširili, izgradili dodatne tribine na već postojeće velike tribine u tek jednom od hramova modernog gladijatorstva.
Da bi potom na te stadione dovukli i smjestili navijače, očito toliko strastvene i željne da uživo svjedoče nogometnoj igri, pa su spremni plaćati ulaznice za utakmice, ako ih uopće uspiju dobiti, koje koštaju i po nekoliko stotina funti, a cijene im stalno rastu, iz sezone u sezonu. Više nije nikakva rijetkost da su oni najzagriženiji među navijačima – što imaju višedecenijski staž odlazaka na utakmice, koji se često u slučajevima klubova s takvom tradicijom kakvu ima Liverpool prenosi familijarno i generacijski, s koljena na koljeno – spremni i zadužiti se, uzeti potrošačke kredite kod banaka ili kamatara kako bi sebi i familiji priuštili sezonske karte. A oni koji pak to ne mogu financijski pratiti, ali nogomet i dalje žele gledati, već su decenijama prikovani uz televiziju i internetske streaming platforme, to jest od strane protagonista nogometne industrije isporučeni oglašivačima i marketingu.
Je li potom – da se pri kraju teksta vratimo na njegov početak, Elonu Musku – neobično da se taj financijski mešetar i investitor izgleda zagrijao za još jednu poslovnu avanturu, poželio još jednu „igračku“ u svome vlasništvu kakve ga očito vesele, pa pokušao vlasnički preuzeti klub kakav je Liverpool? Jednostavan odgovor, uzevši u obzir prethodno spomenute ekonomsko-političke i društvene prilike vremena u kojem živimo, glasio bi ne, naravno da ne, nije to nimalo čudno i iznenađujuće. No stvari su još uvijek srećom ipak malo kompleksnije i osjetljivije od sirovih i surovih poslovnih kalkulacija. Iako navijače nitko ništa ne pita, niti su oni dio suhih projekcija u takvim biznis aranžmanima, itekako se osluškuju njihova raspoloženja.
Uostalom, sjetimo se, da ostanemo s usporedbama na primjeru nogometne industrije, da su upravo navijači, oni engleski posebno, bili ključan faktor koji je prije svega par godina osujetio poslovne planove jedne interesne grupacije u UEFA-i koja je pokušala provesti poslovni projekt internacionalne evropske lige klubova velikana, njih dvadesetak, po uzoru na američku košarkašku NBA ligu. Plan je ekspresno osujećen, a navijači su pritom odigrali važnu ulogu. Jedan od navijačkih protestnih slogana tom prilikom glasio je: „Bolje jednom igrati u Stoke Cityju, nego sto puta u Madridu“; poručujući time navijačku privrženost evropskom tradicionalnom modelu nacionalnih prvenstava koja se mogu nadograđivati internacionalnim kupovima i šampionatima, što je uostalom i slučaj, ali se pritom nikako ne mogu dokinuti, to jest lige ne mogu ostati bez svojih najvećih i najboljih klubova.
Zamislite samo englesku Premijer ligu bez Liverpoola, Arsenala, Manchester Cityja, Manchester Uniteda i Chelsea? Ne bi to bilo to. Koliko to navijačima znači najbolje pokazuje upravo primjer Liverpoola. Nema tog osvojenog evropskog trofeja, pa ni Lige šampiona, koji se može usporediti sa srećom i oduševljenjem prilikom osvajanja engleske Premijer lige 2020., nakon dugih trideset godina čekanja na taj trofej.
Znaju to dobro i likovi poput Muska. Možda bi se moglo i špekulirati – sudeći prema javno-medijskom profilu persone koja očito iz objesti teško zamislivog materijalno-financijskog obilja koje uživa, sve više ulazi u sfere javno-društvenih i političkih reprezentacija s prepoznatljivim obilježjima narcističke patologije – da Muskov projekt pokušaja preuzimanja Liverpoola nije nužno motiviran (samo) financijsko-poslovnim kalkulacijama, već i perverznom ambicijom da u svojstvu vlasnika kluba jednoga dana možda izađe na travnjak Anfielda, stane pred Kop i diriguje izvedbom „You Will Never Walk Alone“. Odvratno je i zamisliti takav prizor. Na nama navijačima je da, svatko na svoj način i u domeni svojih dosega, bojkotujemo svaki takav pokušaj.