Priče iz susjedstva
Već smo na ovom mjestu, baveći se nekim devijantnim fenomenima koji gusto premrežavaju i dubinski određuju profile društava poput naših, više puta artikulirali probleme kakvi su korupcija, klijentelizam, nepotizam i njima srodni. Tokom svih ovih decenija tzv. tranzicije na njih smo toliko oguglali, što je dodatni aspekt problema, odnosno toliko smo s njima srasli, anticipirali ih kao podrazumijevajuću prtljagu društvene stvarnosti, da smo više iznenađeni kada spomenute nepodopštine nekim rijetkim slučajem izostanu u politici, ekonomiji i društvu općenito. No istovremeno nas još uvijek, tu i tamo, poneka dimenzija i verzija korupcije iznenadi, pomjeri njene dotad nam poznate i dosegnute granice.
Ustvrdio bih da takvom registru koruptivnog pripadaju slučajevi-afere koji su proteklih nekoliko nedjelja okupirali medijski prostor i izazvali javno-društvene osude u nizu zemalja, a vezano uz cijepljenja protiv virusa covid-19 preko reda ili preko veze. To su oni domišljati krugovi društvenih elita koji su našli načine kako sebe smjestiti uz bok ljudima s prioritetom za cijepljenje, a to je starija populacija, ljudi s kroničnim oboljenjima i medicinsko osoblje. I inovativno su domislili model viška cjepiva čiji narativi nalikuju pričama za malu djecu. Otprilike, bočica s dragocjenom tekućinom već je načeta, u njoj je ostala još jedna doza koju treba iskoristiti u roku od sat-dva, u blizini bolnice ili doma zdravlja baš se tad nekim čudom zatekao neko od društvenih uglednika, pa hajde da ga cijepimo, da cjepivo ne propadne, „da se ne baci“… Takav nekakav infantilan scenarij koji gazi donji prag inteligencije.
S ovakvim tipom korupcije stvar je osjetljivija jer on seže s onu stranu klasičnih primjera podmićivanja i potkupljivanja, zapošljavanja ljudi iz familije i rođaka u državne i javne institucije, ubacivanja prijatelja i stranačkih pripadnika u raznorazna tijela, jako dobro plaćene odbore, nadzorna vijeća i stručne savjete… Kada je riječ o cijepljenju preko reda, kada se tamo uguravaju ljudi koji ne zadovoljavaju niti jedan od kriterija koji bi ih svrstao u kategoriju prioritetnih, tada smo u graničnoj sferi golog života, nalazimo se na tananoj međi koja razdvaja život i smrt. Zato je ovaj tip korupcije tako odiozan, ima posebnu težinu, izaziva specifično gađenje i traži poseban tip javne osude te, idealno bi bilo, zaslužene presude.
U posljednjem tekstu u ovoj rubrici – pišući o odnosu jezika, ideologije i nacionalizma u kontekstu našeg jezika – poslužio sam se između ostalog i slikovitom vinjetom iz filma Variola Vera. To je ona scena u kojoj Rade Šerbedžija, u nezaboravnoj ulozi liječnika, izmrcvaren i rezigniran, ali boemski nonšalantno naslonjen na uredska vrata direktora beogradske bolnice u kojoj je izbila epidemija, izgovara jednu od kultnih rečenica iz epohe jugoslavenskog filma: „Pička, to je spolni organ, a pizda, to je karakterna osobina“.
Za temu ovog teksta zanimljiva je upravo simbolika lika s druge strane tih vrata, onog na kojeg je ‘liječnik Šerbedžija’ adresirao citiranu misao. Sjetit ćete se, tamo se nalazio mizeran, od straha izbezumljen, a krajnje neodgovoran i podao direktor bolnice koji se zabarikadirao u svoju kancelariju s nekoliko kutija cjepiva protiv virusa velikih boginja i nemilice si ih ubrizgavao u tijelo. To je ta, riječima Šerbedžijinog lika, karakterna pizda, besprizorno dvonožno biće koje evolucijski prethodi čovjeku (raz)uma. Patološki sebičnjak u potpunosti okrenut samome sebi, nezainteresiran za sudbinu svijeta izvan svoje sobe. Figura koje se nije zgoreg prisjetiti, imati je pred očima kada svjedočimo ovim našim današnjim prekoredno cijepljenim pizdama.
U ovom ćemo tekstu napraviti kratak izbor, prikaz i presjek hrvatskih best of pizda u kategoriji korona virus prekoredno cijepljenih. Prije nego što će se ovih dana konačno početi stvarati masovni redovi za kolektivna cijepljenja protiv korone u Hrvatskoj, tjednima, a u nekim slučajevima i mjesecima, tome su prethodila cijepljenja preko, mimo i izvan reda. Slično kao i u mnogim drugim evropskim i svjetskim državama. Indikativan je podatak da se u misterioznoj rubrici ostali, koja je dio šireg registra Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) namijenjenog detaljnom bilježenju broja i profila cijepljenih ljudi, trenutno nalazi preko četiri hiljade osoba. Što su i ko su ostali, iz HZJZ-a ne žele i neće otkriti. A i ne moraju, jer taj podatak ima status poslovne tajne.
Rektor, Majka, gospodarstvenici, sportaši, političari…
No neka su imena ipak procurila. Na samo čelo ove skupine odabranih cijepljenih javnih uglednika smještamo rektora zagrebačkog Sveučilišta Damira Borasa, za kojeg ćemo ovom prilikom koristiti i nadimak gnjecavi gnom, jer se to nekako prikladno uklapa u kontekst. Nadimak zapravo posuđujemo. Tako ga je dojmljivo i maštovito (pre)imenovao Domagoj Zovak, jedan od dvojice urednika i voditelja udarne satiričke emisije Prime Time na N1 televiziji. Svi su pokazatelji da se na primjeru Borasa doista radi o krajnje beskrupuloznom biću, čovjeku uz kojega se vežu deseci teških afera i skandala, nagomilanih tokom proteklih godina njegovog rektorovanja najstarijim i najvećim univerzitetom u Hrvatskoj. O tome nas redovito i obilato izvještavaju kritički nastrojeni mediji poput na primjer tjednika Novosti i portala srednja.hr, ali i slobodoumni profesori i profesorice s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, institucije koja je već godinama izložena teškom sistemskom teroru rektora i njegove ekipe. To je ona manjinska, marginalna, a „bolja Hrvatska“ u koju treba vjerovati, na koju treba računati i s kojom se treba solidarizirati.
Boras je na drugoj strani povijesti, morala i zakona. Riječ je o personi koja više nalikuje šefu nekog mafijaškog klana nego osobi pozicioniranoj na sam vrh lokalne i nacionalne akademske piramide. Boras & com., odnosno krug njegovih najbližih suradnika, prorektor Ante Čović prije svih, uspjeli su korupcijom i klijentelizmom do te mjere premrežiti Rektorat i Senat Sveučilišta, da su postali uteg i vladajućim u politici, a navodno je i nezadovoljna dosad im naklonjena Crkva, pa su svi izgledi da je s Markovog trga dato zeleno svjetlo za skorašnji odstrel gnjecavog gnoma s mjesta rektora. Tome je zasigurno pripomogla i zadnja Borasova afera prekorednog cijepljenja njega i supruge mu, zbog čega je i zasjeo na sam vrh ove naše top liste negativaca.
Pritom su objašnjenja i pseudo argumentacija koji su pratili ovaj slučaj takvi da vrijeđaju i zdrav razum, pa zaista zaslužuju da ih se sačuva od zaborava. A priča otprilike ide ovako. Gnjecavi gnom i supruga zatekli su se krajem januara na savjetodavnim konzultacijama na Klinici za stomatologiju zagrebačke bolnice Rebro, upravo u trenutku kada je šefu te klinike dr. Željku Verziću – s kojim je bračni par Boras baš tada lagano i neobavezno ćaskao o zubnim i inim problemčićima – telefonski dojavljeno da su ostale viška dvije doze cjepiva. Onda je tu informaciju, kazuje priča, dr. Verzić spontano prenio Borasovima, ponudio im uslugu cijepljenja, a oni su naravno poklončić spremno prihvatili. „Put do pakla popločan je dobrim namjerama. Moja je isključivo bila da se cjepivo ne baci“, nemušto se pravdao, posipao pepelom i kajao dr. Verzić pred televizijskim kamerama. Pritom nije nevažno napomenuti da je gnjecavi gnom prebolio covid-19 krajem prošle godine i time već stekao prirodni imunitet.
U teškoj konkurenciji drugo mjesto ove lige privilegiranih dodjeljujemo ekonomistu Luki Buriloviću, predsjedniku Hrvatske gospodarske komore (HGK), koji je inače diplomirao na notornom Univerzitetu za poslovne studije u Banja Luci, jednom od tamošnjih privatnih fakulteta čije je zatvaranje zbog štancanja lažnih diploma zazivao čak i Milorad Dodik… A ako je Mili, o čijim kriterijima uglavnom znamo sve, problematičan, onda možemo samo zamisliti o kakvom se kupleraju od faksa radi.
Uglavnom, novinar N1 televizije Hrvoje Krešić otkrio je da se pedeset i četiri godine star Burilović cijepio protiv koronavirusa mimo svakog reda, primivši prvu dozu 13. januara, a drugu 4. februara. Burilović naravno ne smatra da je išta dobio preko reda. U prilog svojoj obrani nabrojao je takav popis zdravstvenih problema s kojima se hrabro nosi:kronično oboljenje pluća, imao je tešku tuberkulozu, pa akutni upalni bronhitis, ima blagu astmu, stalne upalne procese, tj. alergijske poteškoće…
Čovjek se naprosto mora zapitati kako mu dovraga uspijeva – halo, na čemu si Luka – s takvom zdravstvenom slikom iz dana u dan obavljati cijeli niz napornih i odgovornih funkcija koje mu donose kumulativne mjesečne prihode od oko šezdeset hiljada kuna (nešto više od petnaest hiljada konvertibilnih maraka). Jasno, Burilović nije propustio spomenuti argument svih argumenata u današnjoj Hrvatskoj, kanonski graničnik koji valjda svaku hulju preventivno amnestira od mogućnosti da počini bilo kakvu nepodopštinu. To je onaj famozni identitet hrvatskog ratnog vojnog invalida kojim se diči(lo) oko petsto hiljada od oko četiri miliona stanovnika Hrvatske.
Na visoko treće mjesto, koje joj donosi broncu, smještamo dr. Alemku Markotić, infektologinju i ravnateljicu Klinike za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević u Zagrebu, članicu Nacionalnog stožera Civilne zaštite zaduženog za strategiju borbe protiv korona virusa u Hrvatskoj. S njenim smo se likom i djelom već upoznali u jednom od ranijih tekstova u Pričama iz susjedstva. Dr. Markotić je naravno cijepljena u prvom krugu cijepljenja, u sklopu onih pompoznih medijskih performansa cijepljenja političara s ciljem promoviranja takve prakse među širom populacijom. Središnji moto te kampanje: „Misli na druge. Cijepi se!“, sada se čita i razumije bitno drugačije, a bedž s tom parolom na reveru osoba poput Markotić više ne simbolizira ništa drugo doli odsustvo minimuma srama. U ovom se konkretnom slučaju u središtu priče zatekla osamdesetčetverogodišnja mama Markotić, otkrilo se mimo reda cijepljena na instituciji koju vodi njena kćerka. Ona je, iako očigledno stara i bolesna, ipak uživala protekciju svoje kćerke jer se našla u privilegiranoj poziciji po pitanju brzine cijepljenja u odnosu na ogromnu većinu ljudi iz svoje generacije.
Alemka Markotić je upravo s argumentima o bolesti i starosti pokušala braniti svoju majku i sebe, no nije mogla odgovoriti na medijska pitanja i kritike javnosti kako, na koji način ostali bolesni osamdesetogodišnjaci mogu ubrzanim putem, ako žele slijediti primjer njene majke, izvan reda i protokola doći na red za cijepljenje. Pa se na jednoj konferenciji za medije, pritisnuta direktnim novinarskim komentarima i pitanjima o ovom slučaju, umjesto davanja adekvatnih odgovora – zašto ne i priznanja, a s obzirom da je naglašeno religiozna, bogobojazna osoba, očekivali bismo da se i pokaje jer je očito postupila neprimjereno svojoj službenoj funkciji – demagoški obrušila na novinare, tvrdeći da se u konferencijskoj dvorani među njima nalazi najmanje jedna osoba koja ju je zvala tražeći uslugu prekorednog cijepljenja za sebe ili za nekog od svojih bližnjih.
Odabrana trojka niti izbliza ne iscrpljuje kontingent uglednih i poznatih u Hrvatskoj koji su iskoristili svoj društveni status, politička poznanstva i poslovne mreže, da prije ostalih dođu do doze vrijedne tekućine koja život znači ili da to omoguće nekom njima bliskom. Famozne viškove iz bočica, da se ne baci, primile su, na primjer, poznate osobe iz svijeta sporta, bestidni hohštapler, nogometni trener Miroslav Ćiro Blažević (danima je na novinarska pitanja gdje se i kada cijepio odgovarao „kod Gige u šupi“, praveći se duhovitim) i dopredsjednik Hrvatskog rukometnog saveza Zoran Gobac. Zatim političari, koprivničko-križevački župan Darko Koren i bivši ministar Slavko Linić, Riječanin na čijem je primjeru prekorednog cijepljenja Mirela Holy, i sama bivša ministrica i Linićeva stranačka drugarica, poskliznula i izazvala pravi mali skandal s šovinističkim prizvukom. Holy je izjavila da u Zagrebu svi dotepenci imaju prednost u odnosu na Zagrepčane. Dotepenac je pejorativan, pogrdan naziv koji se u Zagrebu koristi za navodno primitivne došljake.
Među šampione ove koruptivne prakse u Hrvatskoj zasigurno se upisuje i direktor dubrovačke bolnice i HDZ-ov vijećnik u Gradskom vijeću Dubrovnika Marijo Bekić. Već danima se nižu nova imena ljudi kojima je Bekić omogućio cijepljenje mimo i preko reda. Direktno je pogodovao prekorednom cijepljenju desetaka ljudi, svojim roditeljima, puncu i punici koji su iz tih razloga došli u Dubrovnik iz hercegovačkog Posušja, potom dijelu lokalnog katoličkog svećenstva, nizu zaposlenika Ministarstva unutarnjih poslova… Zadužio je Marijo mnoge.
Nakon svih tih ljudi i afera ispada da će ona stara, čuvena izjava Ljube Ćesića Rojsa „ko je jamio, jamio“, izrečena u Saboru prije dvadesetak godina (u junu 2018. Rojsu je u rodnom Posušju posvećen veliki zidni mural s njegovim likom i grafitom u vidu ove izreke), uskoro dobiti nadopunu: „ko se cijepio, cijepio se“.
A kako je u drugim zemljama?
Ne puno drugačije i ne puno bolje. I drugdje iskaču borasi i burilovići. U Poljskoj se recimo preko reda cijepilo osamnaest tzv. slavnih, glumaca i pjevača, uz također nemušto naknadno pravdanje da se radilo o kampanji promocije cijepljenja. U Španiji je pak zapovjednik glavnog štaba oružanih snaga morao dati ostavku kada se otkrilo da se cijepio prije ljudi iz prioritetnih grupa, a otkaz je uručen i jednom liječniku iz Teksasa nakon što je posljednju dozu cjepiva iz otvorene bočice dao svojoj supruzi. U Austriji su se mediji i javnost rasplamsali kada se otkrilo da su prije svih cijepljeni neki političari, skupina koja tamo za razliku od Hrvatske nije među prioritetnim, pa ni u promotivne svrhe. Skandal je izbio i u jednoj dublinskoj bolnici nakon što je ustanovljeno da je mimo reda cijepljeno šesnaestero članova obitelji nekih zdravstvenih radnika te javne ustanove.
U Argentini je ministar zdravstva dao ostavku, istina tek nakon pritiska predsjednika države Fernandeza, kada je utvrđeno da je pogodovao nekolicini prijatelja da se cijepe preko reda. Usto su objavili i spisak sedamdeset ljudi koji su primili cjepivo izvan službene kampanje, na kojemu su tridesetosmogodišnji ministar gospodarstva i bivši predsjednik Duhalde, njegova supruga i njihova djeca. To ipak nije bilo dovoljno da spriječi masovne proteste koji su u prošlu subotu organizirani u mnogim argentinskim gradovima i na kojima su se okupili deseci hiljada ljudi.
A kakvi su trendovi u Njemačkoj, za Hrvatsku poslovično najvažnijoj zemlji kada je sve i svašta u pitanju (Danke Deutschland! komotno bi moglo stajati na početku Ustava)? Slični. I tamo je uredbom Saveznog ministarstva zdravstva lista prioriteta jasna: stariji od osamdeset godina, medicinsko osoblje, pa osobe koje rade u ustanovama za njegu starijih i nemoćnih. Međutim, utvrđeno je da se u devet saveznih pokrajina ovaj princip prekršio i da se nekoliko stotina osoba, šaroliko društvo političara (među njima i nekoliko gradonačelnika), svećenika, policajaca i vatrogasaca… cijepilo preko reda. Opravdavanja su uvijek u dlaku ista i moguće ih je objediniti znakovitom izrekom: da se ne baci. No zbog svega toga vladajuća koalicija u Njemačkoj ubrzano priprema zakonske izmjene koje će omogućiti kažnjavanje prekorednog cijepljenja novčanom globom do 25 hiljada eura.
I to nas dovodi do središnjih mjesta razlikovanja pri tretmanu ovakvih praksi u Hrvatskoj, u odnosu na mnoge druge evropske i svjetske države koje imaju srodan problem. Jedna je dimenzija zakonsko-legislativna, to je nespremnost političkih, zakonodavnih i izvršnih instanci vlasti da propišu jasne i obavezujuće mjere kažnjavanja takvih nepodopština. Druga je moralna. Doista bismo se šokirali kada bi neka visokopozicionirana osoba u Hrvatskoj, bez obzira iz kojeg profesionalnog polja i javne sfere dolazila, dala ostavku na svoju funkciju zato što je uhvaćena u nečem ovakvom. I na kraju, ne najmanje važno, teško zamisliva mogućnost da ovakve koruptivne afere, umjesto moralističkog zgražanja i gunđanja, izazovu reakcije u vidu javnog društvenog revolta, izvuku hiljade ljutitih ljudi na ulice.
Dakle, ovdje se ne radi o tome da bi neka nacija ili kultura bila moralnija od drugih, već o (ne)postojanju sistemsko-zakonskih i institucionalnih regulativa koje sankcioniraju ovakve pojave i koje se poštuju ili ne poštuju u praksi. Ministar zdravstva Hrvatske Vili Beroš predvidivo je neodređeno najavio pokretanje istražnih tijela i povjerenstava koja bi navodno trebala utvrditi prekršaje vezane za prekoredna cijepljenja, ali već smo naučili da je osnivanje novih komisija siguran znak da se zapravo ništa konkretno ne planira napraviti. Uostalom, i iz ministrove reakcije na spomenute slučajeve takvih cijepljenja u Dubrovniku jasno je da od toga vrlo vjerojatno neće biti ničeg spektakularnog. Beroš je naime izjavio da će rezultati istrage biti proslijeđeni Hrvatskoj liječničkoj komori (HLK), kako bi se utvrdilo postoji li etička odgovornost, iz čega se može zaključiti da ministar i ministarstvo od svega peru ruke, prebacuju vruć krumpirdrugima.
A BiH?
Čitajući o ovakvim problemima s korupcijom u nizu spomenutih zemalja iz perspektive BiH – zemlje koja i na primjeru strategije cijepljenja protiv covid-19 pokazuje svu raskoš svoje nefunkcionalnosti, a njeni političari bahatosti i nemara – oni mogu izgledati poput slatkih muka. Zaista, u situaciji u kojoj je cijepljenje tek mlako započelo u nekim dijelovima države, dok najbliži istočni susjed – koji, znamo svi, nije uzoriti primjer demokracije, pravde i funkcionalnosti državnih institucija (utoliko je odvratnije gledati Aleksandra Vučića koji se ovih dana šepuri po sarajevskom aerodromu s pokloncjepivima iz Srbije) – prednjači po procijepljenosti i u evropskim okvirima, pitanje eventualnog prekorednog cijepljenja bosanskohercegovačkih političara i njima bliskih, čini se drugorazrednim. Navikli smo. Uostalom, zašto bi u ovom slučaju bilo drugačije nego na primjerima brojnih drugih vidova korupcije i klijentelizma? I sumnja li neko u, ovdje ničim potkrepljenu, pretpostavku da se nemali broj takvih, zajedno s najbližima, vrlo vjerojatno već cijepio prije nekog vremena. A za ostale, tu stoku sitnog zuba, im se ne žuri.