foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: Nevolje s rodom

Priče iz susjedstva

Da će nedavno oformljena vladajuća politička koalicija u Hrvatskoj između Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i još dešnjeg Domovinskog pokreta (DP) dovesti do nešto izraženijeg zaokreta udesno kada je riječ i o nekim svjetonazorskim vrijednostima, bila je očekivana stvar. DP je nastao prije nekoliko godina, uglavnom iz spoja otpadnika od HDZ-a, desnih radikala nezadovoljnih nešto „liberalnijim“ smjerom Plenkovićevog u odnosu na onaj „izvorni“ HDZ te, ne manje važno, pojedinaca i skupina zainteresiranih za lukrativne poslovne aranžmane malo većeg profila, posebno na unosnom polju energetike, pri čemu im je potrebna i država. Takvima u DP-u podršku iz zaleđa ponudio je Pavao Vujnovac, nakon spektakularnog pada Ivice Todorića danas vodeći tajkun u Hrvatskoj.

Toj interesno-poslovnoj kliki u DP-u, neslužbeno ju reprezentira Vujnovčev blizak suradnik Mario Radić, dobro dođe kulisa onog ideološki ostrašćenog dijela te stranke koji bi da neprestano vodi svjetonazorske ratove. Likovi poput Stephena Bartulice ili Igora Peternela – što kao da su istrčali iz romana ili došli sa castinga „Sluškinjinih priča“ – koji žele drugima propisivati kako bi trebali, a potom i morali živjeti, u skladu s kojim vrijednostima, principima i stilovima. Politički desnim i ultra konzervativnim, dakako, ali u kombinaciji s načelima ekonomskog sistema predatatorskog neoliberalnog kapitalizma. Nude nam takvi slike svijeta u slogu i duhu novog tipa srednjovjekovlja. Nakon što im je, za sada, propala prva inicijativa koju su započeli odmah po sklapanju koalicijskog sporazuma s HDZ-om, da obustave financiranje tjednika Novosti – medija koji, između ostalog, već godinama prati i raskrinkava brojne interesne mreže i poslove DP-ovaca – nedavno su pronašli novu metu. I u toj misiji zasad im ide bolje nego s Novostima.

Naime, na drugoj strani spektra priče ovog teksta, već nekoliko decenija traju pokušaji intelektualki, aktivistica, istraživačica i profesorica u Hrvatskoj da se institucionaliziraju rodni studiji. Iako su sadržaji, teme i kurikulumi vezani uz problemske motive roda, ženskih prava, feminizma i tome slično, niz godina zastupljeni u različitim visokoobrazovnim studijima univerziteta u Hrvatskoj, te već postojanu i višegeneracijski kontinuiranu tradiciju rada ženskih studija i različitih feminističkih udruženja, ipak je odavno sazrela potreba da se i u Hrvatskoj pokrenu Rodni studiji i da se ta zemlja konačno po tom pitanju pridruži grupi brojnih država svijeta u kojima je izvođenje takvog programa najnormalnija stvar. Među takvima su i Bosna i Hercegovina, te Srbija, to napominjemo čisto kako bismo odagnali pomisao da se radi isključivo o zapadnim zemljama uključenim u evropske i sjevernoatlantske alijanse.

Danas muškarac, sutra žena, prekosutra životinja

I činilo se da su se, nakon godina objašnjavanja, dogovaranja, argumentiranja… stvari po tom pitanju konačno pokrenule. Izgledalo je da će se u Hrvatskoj, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na jesen 2025. upisati prva generacija(!) studentica i studenata na diplomskom programu Rodni studiji. Činilo se, ali… Nakon što je opsežna dokumentacija prijave novog programa uspješno prošla brojne recenzije i verifikacije na razinama Fakulteta i Univerziteta, te došla na korak od konačne potvrde prava na pokretanje studija od strane krovnih državnih instanci, a to je u ovom slučaju Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, sve se u trenutku izokrenulo i, pokazat će se, zapelo.

Prvo je dnevna novina konzervativne orijentacije „Večernji list“, koja je dio portfelja Styria Media Group AG, čiji je pak većinski vlasnik austrijska Katolička crkva, objavila članak u kojem je najavljeno pokretanje Rodnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a onda je krenula žestoka politička hajka. Predvodi je DP, a pridružile su se i druge desne stranke iz opozicije, prije svih Hrvatski suverenisti i Most. Započeli su snažni pritisci da se procedura izdavanja dopusnice za izvođenje programa Rodni studiji zaustavi. Pritom je izgovorena nemala količina notornih gluposti u relativno kratkoj jedinici vremena. Kao svojevrsnog šampiona te neslavne prakse izdvojit ćemo Marijana Pavličeka, predsjednika i zastupnika stranke Hrvatski suverenisti u Saboru. On je danima papagajski ponavljao da je to katastrofa, da je to direktno uvođenje rodne ideologije kojom se promoviraju osobna prava pojedinaca „da se danas osjećaju i izjašnjavaju kao muškarac, sutra kao žena, a prekosutra kao životinja, da čovjek može mijenjati svoj rod kako mijenja svoju garderobu“.

Na srodnom je tragu, uz obilje netočnih navoda, lamentirao Ivan Penava, predsjednik Domovinskog pokreta: „Što se tiče inicijative Filozofskog fakulteta, iza čega stoje aktivisti Možemo, dogovoreno je s našim koalicijskim partnerima da se implementacija takvih programa koji promoviraju rodnu ideologiju neće podržati“. A tu su naravno svoje mjesto za populističku demagogiju po običaju tražili i pronašli Mostovci. Za njih su rodni studij napad na vertikalu društva, a to je po njima obitelj. Najglasniji je po običaju Nikola Grmoja koji je briljirao i po ovom pitanju. Evo par njegovih bisera: „Rodne komesarke i komesari koji će nas uvjeravati i uvoditi političku korektnost da ne smijemo reći da muškarci ne mogu postati žene i ne mogu rađati ili da žene ne mogu postati muškarci nema veze sa znanošću, to je za promatranje. Zna se što je biologija, znanost i zdrav razum i tome definitivno nema mjesta na Filozofskom fakultetu“.

Demagogija o rodnoj ideologiji

Središnju, povezujuću nit u napadima, objedama i difamacijama rodnih studija predstavlja dakle ono što pristaše desno-konzervativnih vrijednosti i „suverenističkih“ politika nazivaju rodnom ideologijom, koju po relativno novijim binarnim percepcijama svijeta svrstavaju u tabor „globalističkog“ (soroševskog) svjetonazora. Kategorija rodne ideologije izmišljena je i plasirana iz neokonzervativnih krugova i njihovih udruga još od 1980-ih nadalje, kao dio desničarskih reakcija na društveno-politička postignuća liberalno-lijevih pokreta iz 1960-ih i 1970-ih, u pokušajima da ih se ospori i dokine. S obzirom na važnost tzv. rodne ideologije u kontekstu teme ovog teksta, prenosim vlastita objašnjenja i interpretacije iste, iz knjige Leksikon tranzicije (Disput, Zagreb, 2022, str. 92-94):

„Rodna ideologija; pojam koji naširoko cirkulira zadnjih dvadesetak godina, a dolazi iz legla vrlo nazadnih i ideološki desno orijentiranih društvenih protagonista, kvazicivilnih udruga i političkih opcija koji globalno promiču retrogradne ideje i prakse novog-starog konzervativizma, poput tradicionalnog odnosa muškaraca i žena, njihovih ‘zauvijek Bogom danih’ identiteta, braka i obitelji (u tom su smislu financijski, politički i društveno vrlo utjecajni neki američki evangelistički krugovi). U tom kontekstu kovanicom rodna ideologija žele se ocrniti, obezvrijediti, negirati te na koncu dokinuti sve one vrijednosti i prava koji su izboreni liberalnim socijalno-kulturalnim i političkim borbama tokom 20. stoljeća na tzv. Zapadu, a tiču se društveno ravnopravnijih odnosa između muškaraca i žena, većih seksualnih sloboda, prava na abortus, izbora rodnih identiteta i tomu slično. Ultrakonzervativcima na bojišnici zvanoj rodna ideologija posebno je problematično nasljeđe tzv. drugog vala feminizma, odnosno cjelokupna tradicija ženskih prava i pokreta vrijednosno izraslih na čuvenoj tezi Simone de Beauvoir polovicom prošlog stoljeća – koja je u nekoliko proteklih desetljeća postala klasični trop feminističke teorije – „žena se ne rađa, ženom se postaje“. U najkraćem, za razliku od prirodno-anatomske datosti spola, rod je socijalno konstruiran identitet, rezultat je kompleksnih političkih, ekonomskih i kulturalnih procesa, određen je gustom mrežom institucionalnih, odgojnih i radnih praksi, edukacijskih modela, socijalizacijskih formi, društvenih antagonizama… Uostalom, nikako se u vezi s time ne treba zadržati na primjerima zapadnjačko-demokratske i liberalno-postmodernističke tradicije. Opće su poznato mjesto u toj tematici indijske hidžre, transrodne osobe, često nazivane „žene u tijelu muškarca“, koje su u Indiji službeno stekle status „trećeg roda“, a slične se prakse mogu pronaći diljem tzv. nezapadnog dijela svijeta, primjerice u Pakistanu i na Tajlandu. Hrvatska i regija, naravno, nisu ostale izvan dosega negativnih trendova kada je o rodnoj ideologiji riječ. U Hrvatskoj tim terminom barataju ekstremne konzervativne udruge i pojedinci koji se pokušavaju ugurati pod pojam civilnog društva, potom radikalno desni politički subjekti, ali i uskogrudni intelektualci i neki članovi akademske zajednice te, naravno, Katolička crkva. Ciljevi su im ograničiti prava žena na odlučivanje o abortusu, suziti i tradicionalno definirati pojam braka (isključivo kao zajednicu muškarca i žene), limitirati prava homoseksualaca, lezbijki, transrodnih osoba… Rodna je ideologija kao ideološka alatka naročito došla do izražaja 2017. s agresivnim, ali u konačnici neuspješnim pritiscima spomenutih društveno-političkih aktera na hrvatsku Vladu da ne ratificira Istanbulsku konvenciju, to jest Konvenciju Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Teze o rodnoj ideologiji počivaju na antiznanstvenim i kontraprosvjetiteljskim tlapnjama, negiraju već decenijama prihvaćene uvide, analize i zaključke te time ciljano doprinose daljnjoj retradicionalizaciji i jačanju nazadnosti u društvu“.

Politička instrumentalizacija procedure

HDZ, na čelu s premijerom Plenkovićem, dugo je šutio, nije se izjašnjavao o temi pokretanja Rodnih studija. Pokoju riječ bi tek prozborio, silom dužnosti i pozicije u izvršnoj vlasti, nadležni ministar Radovan Fuchs. Zanimljivo je pritom primijetiti kako su se njegovi stavovi mijenjali, već ovisno o toku događanja i jačanju političkih pritisaka, bilo od strane onih s kojima je HDZ u koaliciji, bilo onih iz opozicije, ali i drugih aktera desnice u Hrvatskoj. Tako je ministar na prve napade i pritiske odgovorio, „nije to nikakvo uvođenje rodne ideologije na fakultet, sačekajmo završetak čitavog postupka kako je on zakonom i propisima predviđen“, pa je nakon par dana djelomično reterirao rekavši da ne vidi problem s programom Rodnih studija, ako su oni u skladu s Istanbulskom konvencijom, da bi se definitivan zaokret desio kada je Ministarstvo znanosti, visokog obrazovanja i znanosti prvo iznenadno spoznalo, a potom javnosti i priopćilo, da je u postupku akreditacije tog novog studijskog programa napravljena proceduralna pogreška.

A ta je „proceduralna pogreška“ navodno napravljena jer je zahtjev za inicijalnu akreditaciju programa Rodnih studija poslan na krivu adresu i u krivim obrascima dokumentacije. Naime, prema Zakonu o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti koji je na snazi od 1. januara 2023., zahtjevi za inicijalnu akreditaciju studijskih programa upućuju se prvo državnoj Agenciji za visoko obrazovanje i znanost (AZVO), stoga iz Ministarstva upućuju zahtjev da se procedura prijave programa Rodni studiji ponovi. Ministar Fuchs istovremeno uporno ponavlja da program Rodnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nije dobio odbijenicu od Ministarstva, već da treba napraviti korekcije zbog proceduralnih propusta.

Međutim, pokretačice novog programa sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu odgovaraju da su pokrenule postupak onako kako je to napravljeno i u slučaju drugih studijskih grupa na Filozofskom fakultetu u tom trenutku, po proceduri i s dokumentima koji postojali i bili važeći u momentu kada se kretalo u postupak, te da nikakvih novih obrazaca tada nije bilo u AZVO-u. Podsjećaju i da spomenuti Zakon propisuje šest mjeseci prilagodbe AZVO-u za usklađivanje s novim Zakonom, a da su postupak prijave programa pokrenule u aprilu 2023., znači prije nego što je isteklo šest mjeseci prijelaznog razdoblja, to jest vremenski raspon dopuštene prilagodbe. Također, „neobično“ je da predlagatelj novog programa obavijest o „proceduralnoj pogrešci“ dobije punih petnaest mjeseci nakon što je procedura pokrenuta.

Kako god, bilo da je riječ o proceduralnoj omašci, a očito da ipak nije riječ o tome, indikativan je tajming u kojem su se u Ministarstvu dosjetili da tako „raspletu“ situaciju, misleći valjda da takvo rješenje ima „solomonska“ obilježja. Sve se naime, nekom „neobičnom“ vremenskom koincidencijom, prelomilo bukvalno dan nakon što se Hrvatska biskupska konferencija (HBK) očitovala o „slučaju“ Rodnih studija u Zagrebu. Na konferenciji za medije tim povodom, tajnik HBK-a Vladimir Dugalić bio je u zavidnom suglasju sa spomenutim „suverenistom“ Pavličekom kada je izjavio: „Ujutro mogu biti žena, popodne leptir, navečer muško. Ta ideologija se promiče“. U opsežnom javno-medijskom priopćenju HBK-a je također u epicentar stavila, po njihovom mišljenju, opasnost i pogubnost koju tzv. rodna ideologija čini čovjeku i zajednici, a ista se navodno provodi i putem rodnih studija. Zato su izrazili zabrinutost povodom najave uvođenja Rodnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te pozvali „sve odgovorne u državi i društvu da i u okviru kritične demografske slike hrvatskoga naroda promisle je li potrebno ili pogubno uvoditi rodne studije u visokoobrazovni sustav Republike Hrvatske, te o dalekosežnim posljedicama koje takvi studiji mogu imati na odgoj djece i mladih, te općenito za daljnji razvoj općega dobra hrvatskoga društva“.

I eto, bilo to nekom iznenađujuće ili ne, u Ministarstvu znanosti, visokog obrazovanja i mladih uočili su administrativno-proceduralnu grešku pri pokretanju procesa akreditacije programa Rodnih studija netom nakon što su se crkvenjaci očitovali, očekivano negativno, po tom pitanju. Možda ova enigma pomaže da se raščisti dilema, ako ju netko još ima, na kojem od dva stara susjedna zagrebačka brijega stoluje stvarna moć u državi Hrvatskoj. Ovo je samo još jedan primjer u nizu dokle sežu uplitanja Crkve u Hrvatskoj u sve sfere društvenog i političkog života u zemlji, te pokušaji njihovog (pre)oblikovanja u skladu s konzervativnim katoličko-religioznim vrijednostima. Istovremeno je i premijer Plenković dobio raščišćen teren da se postavi tipično nadmoćno spram nastale situacije i uključenih aktera, pa da u lakonsko-frajerskom stilu bagatelizira problem: „Ovi su sretni (Domovinski pokret i ostatak desnice, op. a.) što je kao odbijeno, a ovi plaču (pokretačice programa Rodnih studija i liberalno-lijeva politička opozicija koja im je dala podršku, op. a.) jer je kao odbijeno, a nije odbijeno nego je upućeno u drugi postupak. Moram priznati da malo smiješno to sve skupa izgleda. Ne znam, što bi Fuchs morao govoriti na kineskom da ga se shvati“.

Ideološki rat desnice

Cijela ova stvar je naravno ozbiljnija no što to premijer želi prikazati. Nije na kocki samo famozna autonomija sveučilišta, u ovom konkretnom dijelu onaj njen dio koji se tiče prava na oblikovanje univerzitetskih programskih kurikuluma, na znanstveno utemeljena i kritički interpretirana (spo)znanja o svim društvenim i prirodnim fenomenima i pojavnostima za koja postoje istraživački interesi bazirani na epistemološkim premisama o njihovoj važnosti i utemeljenosti. Rod je upravo jedna takva kategorija, jednakopravna i jednako važna kao i brojne druge kojima se već dugo bave društveno-humanističke discipline, poput koncepata nacije, države, religije, jezika, ideologije, hegemonije, medija, identiteta, klase… Ili, još doslovnije, rod je za društveno-humanistička disciplinarna polja istraživačka kategorija ekvivalentna onom što je, na primjer, za biologiju tradicionalno ćelija, za fiziku atom, a za matematiku recimo aksiom. Ništa više, ali ni ništa manje.

No ne zanima to društvene aktere političke desnice i Crkve u Hrvatskoj. Za njih je i ovaj „slučaj“ još jedan poligon za ideološke borbe. Ne iznenađuje stoga da su priču o Rodnim studijima na Filozofskom u Zagrebu iskoristili kao još jedan motiv da započnu sa širom difamacijom ionako slabašnih liberalno-lijevih snaga u hrvatskom društvu. Dobar primjer toga je tekst „Za budući kaos. Rodna traži uhljebište“ objavljen polovinom jula u „Glasu koncila“, službenom glasilu Katoličke crkve u Hrvatskoj. U njemu autor koristi slučaj rodnih studija kako bi skrenuo pažnju na instituciju Filozofskog fakulteta u Zagrebu kao navodno preživjelo leglo ideologije marksizma i samoupravnog socijalizma u Hrvatskoj.

E sad, kako uopće raspravljati, voditi dijalog s takvim isključujućim stavovima, kada je evidentno da već u startu postoji nepoznavanje, nerazumijevanje i nezainteresiranost – ali i manipulativnost! – da se shvati i prihvati kako su kategorije, koncepti, pojmovi i metode iz domene marksizma adekvatni, pa i neophodni, kako bi se primjereno istraživale i razumjele političke, ekonomske i društveno-kulturalne kontradikcije suvremenog kapitalističkog svijeta. Marksizam je u tom smislu tek jedan u nizu znanstvenih „izama“, kao što su to strukturalizam, egzistencijalizam, pragmatizam, funkcionalizam, postmodernizam, itd., epistemološki rukavac u pokušaju razumijevanja i objašnjenja određenih ekonomsko-političkih i društvenih fenomena. Uostalom, to je već decenijama opće mjesto na brojnim akademskim institucijama diljem tzv. zapadnog svijeta gdje marksističke teorije imaju etabliran, prepoznat i priznat status. No ne i u Hrvatskoj. Moglo bi se reći da je marksizam, kako je slabio kao stranačko-politička i ideološka doktrina od kraja 20. vijeka naovamo, istovremeno pronalazio svoje epistemološko utemeljenje u znanosti i akademiji. Što bismo mogli čitati i kao svojevrsnu historijsku pravdu za Marxa kao znanstvenika.

„Problem“ rodnih studija u Hrvatskoj je, na tragu navedenog, nažalost izmješten iz sfera ozbiljnih, racionalno-argumentativnih i intelektualno-znanstvenih rasprava, te preseljen u sferu dnevne i crkvene politike, podmetanja, potkusurivanja i lobiranja. A u takvim rabotama caruju demagogija, malicioznosti, neznanje i neupućenost. Vode se „kulturalni ratovi“, napajani itekako konkretnim materijalnim resursima iz zaleđa. Javno se lupeta sve i svašta, laže se i podmeće. Pritom više gotovo nitko među uključenim akterima zdesna, nema niti grama srama. Kao da se diče svojom glupošću, pokvarenjaštvom i interesnim šibicarenjima. Izvjesno je da se hajka neće zaustaviti na rodnim studijima i Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te da će se nastaviti s potragom i difamacijom ostalih društvenih aktera u Hrvatskoj koje desnica i konzervativci smatraju nepoćudnim.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice
Hromadžić: Hladna zima
Hromadžić: Jezični ratovi
Hromadžić: Kulturocid
Hromadžić: Utopijski triptih
Hromadžić: Hegemonija
Hromadžić: Powerpoint afera
Hromadžić: O banalnosti zla
Hromadžić: Lex AP
Hromadžić: Oda lipe radosti
Hromadžić: Vožnje s drugima
Hromadžić: Rođo
Hromadžić: Dječja posla
Hromadžić: Kraj obrazovanja