Priče iz susjedstva
S obzirom na profil ove rubrike i tip sadržaja koji njome dominira protekle skoro tri i pol godine – a uzevši u obzir ono što je trenutno društveno-politički najaktualnije u Hrvatskoj, te je opravdano i očekivano odjeknulo i u tzv. regiji – mislim da bi se tema ovog teksta, u ovom tajmingu, mogla poprilično lako predvidjeti. Tako bi se na ovoj stranici, s ovim datumom, očekivano našla još uvijek vruća priča o jednom poznatom i suspektnom hrvatskom sucu, u javnosti i medijima odnedavno imenovanim „radost“, a koji će uskoro postati šef Državnog odvjetništva (čitaj, glavni tužitelj). Odnosno njegova „zanimljiva“ povezanost i opsežna društveno-mrežna medijska korespondencija s jednom bivšom visoko pozicioniranom i izrazito koruptivnom HDZ-ovom političarkom, u ovom slučaju tituliranom kao „lipa“, koja je „procurila“ u javnost.
Lipa nije drvo, već ikavska verzija ijekavskog lijepa, ili ekavskog lepa.
Pa bih se ja onda ovdje raspisao o svim krimenima dotičnog sudije, njegovim bliskim kontaktima i vezama s ljudima iz žestokog i opasnog krimi-mafijaškog miljea, kao i sa političarima, mahom iz desnog političkog spektra, ne samo HDZ-ovog. Ubacio bih tu i spomenutu gospođu političarku, za čiju je gustu klijentelističku mrežu upletenih i utjecajnih nedostatno upotrijebiti onu klasičnu žurnalističku floskulu koja se često rabi u te svrhe. Aludiram na „razgranate krakove hobotnice“. Žena naprosto pokazuje nevjerojatne kapacitete manipulacije i koruptivne nezajažljivosti. Gdjegod da zagrebeš, koju god ladicu da otvoriš, u bilo koji poslovno-politički mulj u Hrvatskoj da zaroniš tokom posljednjih desetak godina… eto i nje, tu je. Odnekud će iskočiti neki njen „poslić“ i spačka.
U razradi teme vjerojatno bih sve to povezao s odgovornošću hrvatskog premijera i vladajuće većine u Saboru koja je prošle sedmice – i pored svega, svih evidentnih dokaza i uvida – sve to lijepo ignorirala i potvrdila izbor kontroverznog sudca na spomenutu moćnu i utjecajnu funkciju. Ne bih pritom mogao zaobići ni licemjerje koalicijskih partnera HDZ-a, svih odreda, uključujući i tzv. manjince. Njih posebno. Jer svi sve znaju i svi sve dobro razumiju o „lipoj radosti“, ali se prave bedasti i nemušti.
Naglasio bih potom otvorenu i izvjesnu opasnost koja se tim političkim potezom otvorila, onu da Hrvatska ubrzano klizi u smjeru svojevrsne autokracije i iliberalne demokracije. Nešto nalik Mađarskoj, Srbiji, ili koliko do jučer Poljskoj. Prijetnja je to da će se do kraja dokrajčiti ionako poprilično slabi i fragilni mehanizmi demokratskog sustava. Da se sprema uvođenje pravosudno-šerifskog modela, praksa ognja i mača, uz istovremenu zaštitu onih koje bi zapravo trebalo sudski progoniti. Recimo beskonačan koruptivni ešalon HDZ-ovaca.
Vrlo je izgledno da bih paragraf ili dva u tom tekstu posvetio kratkom presjeku političkog reteriranja hrvatskog premijera. Njegov očit transformativni put. Od pomalo bezličnog i sivog lika tehnokratsko-birokratskog soja, prema političaru koji je već (pre)dugo na vlasti, pa zadnjih nekoliko mjeseci pokazuje ubrzane promjene u smjeru apsolutističko-diktatorskih manira vladanja.
A kako bih pritom mogao preskočiti i zaobići lik predsjednika Republike? Nije da se do sada nešto suzdržavao, libio reći sve i svašta premijeru i njegovoj ekipici, ali ono što im izgovara ovih dana povodom „lipe radosti“, nadilazi čak i njegove dosadašnje standarde. Prava rafalna paljba riječima koje ne bira, garnirane slinom i pljuvačkom. Raspašoj od igrokaza. Rukavice su odavno skinute, bačene izvan ringa.
Iako je cijela priča stvarno gadna, ozbiljna i prijeteća. Toliko je loša da je frendica na fejsu 100% pogodila i rekla puno o ovoj temi u jednoj rečenici, kada je prije nekoliko dana na svome zidu napisala: „Ja kad vidim lipe li radosti u Hrvatskoj, pomislim jebote jes’ u Bosni dobro“.
No eto, ipak neću o tome ovom prilikom. Uostalom, ako nekog sve to baš toliko zanima, eno mu/joj pregršt hrvatskih portala, novina i tv priloga koji su temu obradili i secirali uzduž i poprijeko, do najsitnijih detalja i pikanterija.
Nije baš da nema nekih simboličnih dodirnih momenata, u optici izokrenute slike, između te priče i onog o čemu bih ovdje želio nešto malo pisati u nastavku, makar uz rizik da se takva paralela učini prenategnutom jer su sadržajno-vrijednosne razlike maksimalne. Naime, jedan među stotinama fragmenata istrgnutih iz spomenute afere govori nam kako je između ostalog zabilježeno i da su se gospodin sudac „radost“ i osuđeni nogometno-mafijaški bos koji je pobjegao iz Hrvatske i sigurno utočište pronašao u rodnoj mu Hercegovini, znali provozati autom po Zagrebu. Sami u noći. I to baš u vrijeme kada se dotičnom kriminalcu, što je godinama nezakonito trgovao nogometnim robljem na globalnom tržištu, počela stezati pravosudna omča oko povelikog mu vrata.
Bila je to, kazuje sudac zvani „radost“, tek podrška prijatelja prijatelju. „Kakav bih ja to bio čovjek kada bi odbio poziv prijatelja koji je u nevolji“, veli on u odgovoru na pitanje novinarke o maloj noćnoj vožnji u luksuznom automobilu s čovjekom koji je optužen za teški kriminal i upravo je izašao iz istražnog zatvora. Nije pojasnio, ako uopće pravi razliku, je li se uz njega kao prijatelja s optuženikom provozao i on kao utjecajan sudac. Ili je sudac tom prilikom izbjegao radost vožnje i ostao doma, pa je poslao prijatelju u auto samo sebe kao prijatelja, u svojstvu privatne osobe? Kakogod da bilo, svakako je li(je)po imati takve prijatelje.
Nitko osim protagonista, i možda još ponekog jako im bliskog pajdaša, ne zna što je i o čemu je dotični moćni dvojac tom prilikom razgovarao. Nešto pretpostavljam da su se u priči mogle spominjati i nekakve brojke, one vezane uz novac. Pada mi na pamet da, ako se lagano prijateljski vozikate noću u autu vrijednom 150 hiljada eura, monetarne cifre što vam spontano naviru iz usta i predstavljaju jako vezivno tkivo u komunikaciji, moraju biti barem peteroznamenkaste, ako ne i šesteroznamenkaste.
Želim dakle, ali nije mi lako i vidite da mi baš i ne uspijeva, ostaviti svježu odu „lipe radosti“ iza sebe i konačno preći na predviđenu temu ovog teksta. Ona se također tiče vožnje, automobilske, ali u nekim drugim gabaritima i u potpuno drugim kontekstima koji su vrijednosno daleko od protagonista i svijeta s kojima sam se sve do ovog dijela teksta bavio.
Sad vidim da se ono što je trebalo biti tek kratak uvod u tekst, odužilo preko svake mjere. Da se lista niz ekran i više puta skrola kažiprstom po tastaturi ili mišu. Da je od uvoda ispunjenog temom o kojoj nisam želio pisati, na kraju ispao nekakav tekst. Sadržaj me zaskočio, napravio sačekušu. Zato o nekim drugim automobilskim vožnjama sljedeći put, tada bez uvoda.