Priče iz susjedstva
Nije naravno nikakvo iznenađenje da je u hiperglobaliziranom svijetu današnjice – koji zbog toga nije ništa manje, dapače, raslojen neokolonijalnim izrabljivanjima, temeljnim nepravdama i dubokim nejednakostima – sve vezano uz koronavirus epidemiju, ubrzo po njenom izbijanju, preraslo uže medicinsko-zdravstvene i znanstvene okvire, te je postalo prvorazredno političko, ekonomsko i državno-sigurnosno pitanje obilježeno brojnim konfliktima i nerazmjerima.
Recimo, porazan je podatak da je u Africi do danas protiv covid-19 virusa procijepljeno tek između 6 i 7 procenata ukupne populacije na cijelom tom ogromnom kontinentu. Istovremeno je samo u SAD-u tzv. buster dozu primilo više ljudi nego što ih je u cijeloj Africi dobilo prvu dozu nekog od cjepiva protiv koronavirusa. A tek spektakularna propast inicijativa koje su se pojavile na početku ove pandemije – dok su još uvijek, kako to već biva u naletima početne masovne empatije prouzročene velikom prijetnjom, svijetom kolali stavovi o potrebi da se planeta po ovom pitanju ujedini i solidarizira – da se farmaceutske kompanije odreknu patetnih prava na cjepiva, jednom kada ih bude.
U međuvremenu su se cjepiva izumila, no humanitarni apeli na solidarnost izbrisani su jednim potezom surovog realiteta svijeta kapitalizma, to jest vladavinom načela profita. Zato je sve vezano uz kovid i pandemiju, pored zdravstveno-medicinskog, uvijek neizbježno i političko-ekonomsko pitanje. Stoga i nije čudno da se globalno generiranje nejednakosti samo pojačalo s ovom pandemijom. Pojedinci u statusu svjetskih multimilijardera kumulativno su povećali svoje bogatstvo za skoro četiri milijarde dolara tokom perioda pandemije.
Na tom su tragu završili i pokušaji da se korporacije uvjeri da besplatno podijele tehnologiju znanja proizvodnje cjepiva – koja je ionako, kako je to i do sada u historiji uvijek bio slučaj s velikim istraživanjima i otkrićima, od početka obilato financirana javnim novcima bogatih država – svima koji raspolažu infrastrukturnim resursima da ta znanja primijene u svojim institutima, laboratorijima i zavodima, odnosno da proizvedu cjepiva po zadanim formulama. Pa da se time poveća masovna procijepljenost i brže stekne kolektivni imunitet, što je jedini način da izađemo iz ove nemoguće situacije u kojoj smo zatečeni već skoro dvije godine. Ali ne, surova sila zakona zaštite patenata i autorskih prava jača je od planetarnog humanitarizma.
Potom nemilosrdne bitke na tržištima, gdje su cjepiva farmaceutskih kompanija iz zapadnih zemalja ostvarila monopol, onemogućivši svaku mogućnost da im ruska, kineska ili kubanska cjepiva budu relevantna konkurencija. Šta reći o nedavno plasiranom lijeku protiv covida-19, čija je trenutna tržišna cijena jedne doze oko dvije hiljade eura. To su sve sistemske, strukturno uvjetovane okolnosti koje su vodile ka aktualnim društvenim korona sukobima, artikuliranim u vrlo kratkom historijskom vremenu.
(Geo)politika koronavirus pandemije
Politička dimenzija koronavirusa poseban je aspekt ove priče. Malo je danas boljih i pouzdanijih kriterija za iscrtavanje globalne geopolitičke mape svijeta, no što su to razlike među režimima kada je riječ o tretmanu ovog virusa i pandemije. Vidimo kako različite države, recimo one krovno objedinjene pod Evropsku uniju, poduzimaju različite nacionalne strategije, međusobno poprilično disparatne, u borbi protiv covida-19. Istovremeno, duboke društvene podjele, političke manipulacije i konflikti (za sada, još uvijek) niskog intenziteta, prouzročeni otporima prema različitim restriktivnim mjerama poduzetim u svrhu suzbijanja epidemije, a koji prijete da prerastu u svojevrsne građanske ratove u nizu evropskih zemalja, ne izgledaju baš najjasnije i najrazumljivije iz izvanevropske perspektive, recimo iz spomenute Afrike. No ne treba ići do Afrike da bi se to uvidjelo.
Dovoljno je na primjer već svjedočiti ogromnom rascjepu koji dijeli istočnu periferiju Evropske unije, Hrvatsku s njenim nekonzistentnim i diskutabilnim epidemiološkim politikama, te pripadajućim društvenim napetostima, od najbližeg zapadnog susjeda EU-a, Bosne i Hercegovine, za koju se čini da u njoj koronavirus više nije nikakva tema. Ništa relevantno, niti bitno, ni zdravstveno-medicinski, ni politički-sigurnosno, a ni opće društveno. Bez obzira na i dalje visoku stopu smrtnosti od covida-19, među najvišima u svijetu, uz istovremeno jednu od najnižih razina procijepljenosti u Evropi, u Bosni i Hercegovini kao da je šutke proglašen kraj ove svjetske pandemije. To se osjeti i vidi odmah kada pređete granicu i iz Hrvatske uđete u BiH. No sve to govori i o jednoj suštinskoj, dobro poznatoj stvari, da u BiH nema funkcionalne vlasti ni na jednoj razini u postojećoj strukturi uređenja države, kantonalnoj, entitetskoj i/ili državnoj.
Jer ima BiH na listi svojih prioriteta važnije teme i probleme. Na primjer onu koja ne silazi s vrha nacionalne top liste već dvije i pol decenije, hoće li i kada biti novog rata. Još uvijek je to djelatna alatka kojom političke elite drže zarobljenima, mentalno i egzistencijalno, stanovnike te zemlje. Tretman koronavirus pandemije jedno je baš simptomatično mjesto interne bh. društvene patologije, situacija u kojoj jeka ideoloških manipulacija zlih domaćih političkih kokošara i šibicara nadjačava glasove iz svijeta, te posljedično proizvodi permanentni kolektivni autizam. Stanje potpune nebrige, nezainteresiranosti i odustajanja. Svijet za sebe.
Trulež Mosta
Ali šta na takvo stanje stvari reći kada se s druge strane pojavljuju ‘alternative’ spomenutoj ignoranciji koje zapravo nisu nikakve alternative, već opasne prijetnje. Mislim na grozomoran ljudsko-politički šljam koji društvene uvjete i okolnosti življenja pod diktatom koronavirusa najbezočnije koristi za manipulacije i svoje sitno interesne kalkulacije. U Hrvatskoj se trenutno kao lider u takvoj društveno-političkoj ulozi nametnuo Most, vrlo konzervativna desna politička stranka, oformljena kao politička platforma nezavisnih lista prije nepunih deset godina u Metkoviću.
U najkraćem, riječ je grupi beskrupuloznih političkih populista, bahatih galamdžija i podosta sirovih mačista, koji se već šest-sedam godina vrte od 7% izbornog uspjeha, koliko su osvojili na posljednjim parlamentarnim izborima 2020., do 13% što im je bio rezultat na prvim državnim izborima na koje su izašli, 2015. To im je za sada dovoljno da s nekoliko zastupnika u Saboru održavaju svoj poslanički klub. Metoda njihovog funkcioniranja tipično je predvidljiva: konzervativno-isključivim stavovima i bombastično-destruktivnim istupima u parlamentu osigurati stalnu medijsku pažnju, zagaditi javni prostor moralističkim glumatanjem tobožnje kritike vladajuće stranke i njene politike, s kojom su inače bili u koaliciji na vlasti, te nagovoriti dio biračke populacije koja se ideološki naginje desnije od tog istog HDZ-a.
Posljednja takva Mostova političko-populistička akcija – u postojećim društvenim okolnostima izrazito maliciozna i destruktivna, čak i za njihove dosadašnje standarde – aktualna je referendumska inicijativa na temu političkog upravljanja u društvenoj krizi izazvanoj koronavirusom. Most je zapravo izašao s dvije paralelne referendumske inicijative, „Odlučujmo zajedno“ i „Dosta je stožerokracije“, a za njihovu potencijalnu praktičnu operacionalizaciju potrebno im je nešto manje od 370 hiljada potpisa građana i građanki Hrvatske, odnosno 10% od ukupne glasačke populacije. Prema prvim, neslužbenim rezultatima s kojima su mostovci izašli u javnost ovih dana, prikupili su navodno oko 400 hiljada potpisa. Rekli su i da će potpisne liste predati nadležnim saborskim tijelima 24. januara 2022., a potom ćemo vidjeti kakva će biti reakcija vladajućih na sve to.
Prvo Mostovo predloženo referendumsko pitanje odnosi se na članak 17. Ustava RH, a on se tiče okolnosti u kojima je za ograničavanje temeljnih prava i sloboda građana potrebna dvotrećinska većina u Saboru. Mostovci žele da se postojećim navodima u tom članku, među kojima su i „velike prirodne nepogode“, eksplicitno doda i pandemija. Drugo se pitanje referira na Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti. Iz njega bi mostovci izuzeli Stožer civilne zaštite RH, središnje vladino tijelo zaduženo za koordinaciju aktivnosti u borbi protiv koronavirusa, te bi prostor odlučivanja o tim problemima i mjerama ograničili samo na Sabor. Stoga su kao središnji moto u svojoj referendumskoj kampanji ispostavili borbu protiv tzv. stožerokracije, pojma koji po njima označava teror i diktaturu svemoćnog Stožera nad građanima, ograničava im navodno prava i slobode.
Istovremeno je, eto baš ovih dana – što mnogi u opoziciji razumiju i čitaju, čini se ispravno, kao oblik političkog pritiska vladajućeg HDZ-a, čiji je utjecaj na pravosuđe evidentan, na Mostovu referendumsku inicijativu – Ustavni sud odlučivao o ocjeni ustavnosti Odluke o uspostavi digitalnog sustava tzv. covid potvrde, te o primjeni covid potvrda kao mjere kontrole pri ulasku u određene tipove državnih i javnih institucija. I ta je pravosudna instanca odlučila, rekli bismo očekivano, da su pandemijske mjere legitimne, ne prihvativši tako prijedloge za ocjenom ustavnosti oko ovlasti Stožera civilne zaštite, uvođenja covid potvrda, te obveznog testiranja zaposlenika u zdravstvu i socijali.
U Saboru su, u jeku Mostove referendumske akcije, nadmoćnom većinom (77 glasa za i 22 protiv) izglasane izmjene i dopune spomenutog Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti. Njime se sada propisuju kazne u iznosu od 30.000 do 50.000 kuna za odgovorne osobe koje ne poštuju obvezu predočenja covid potvrda u javnopravnim tijelima. Uvodi se i nova sigurnosna mjera koja se odnosi na obavezu predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili prebolijevanju zarazne bolesti radi ulaska u određene prostore te se detaljnije razrađuje primjena navedene sigurnosne mjere prilikom ulaska u prostore javnopravnih tijela, kao i obaveza odgovornih osoba u njima da osiguraju njenu provedbu.
Mostovci su sve ovo, već spomenuto, shvatili kao direktno opstruiranje njihove referendumske inicijative dok je ista još trajala, pa su odgovorili tako da su na zadnjem jesenskom zasjedanju parlamenta, prije odlaska na božićne i novogodišnje praznike, izazvali pravi kolektivni haos u Saboru. To je mjesto ionako često poprište svega i svačeg, ali ono što se i kako se izgovaralo 15. decembra 2021. svakako je svojevrstan presedan i u tim okvirima. Prštale su uvrede, prijetnje, mostovcima se dovikivalo da parazitiraju na smrtima ljudi. Predsjedavajući Sabora, HDZ-ov lik prezimena Jandroković, poznatiji po nadimku Njonjo, dijelio je opomene i redom oduzimao zastupnicima pravo na obraćanje. Mostov Nino Raspudić bio je na rubu fizičkog obračuna s predsjednikom SDP-a Peđom Grbinom, a Raspudićeva supruga Marija u maniri neuvjerljive glume, loše i patetične teatralnosti, prizivala je da ju se iznese iz Sabora…
Mostov ‘credo’ po ovim pitanjima moguće je sažeto iščitati iz saborske izjave njihovog Mire Bulja, antivakserski orijentiranog gradonačelnika Sinja: „Danas vi donosite odluku i tražim da se zna točno kako je tko glasao i kako je tko dao glas za uvođenje diktature. Pokušavate protuzakonito legalizirati covid potvrde. Donedavno ste govorili da neće biti potrebne covid potvrde, a preko noći su to kao drumski razbojnici uveli u državne institucije. Ovim zakonom ubijate demokraciju.“ No vrhunac ovog igrokaza svakako je bio moment kada je jedan od viđenijih i glasnijih mostovaca Nikola Grmoja svojoj stranačkoj kolegici, spomenutoj Mariji Selak Raspudić, ne znajući da mu je mikrofon ostao uključen i da ga svi, uključujući i prisutne medije, čuju, rekao: „Ovo smo jako loše napravili, okrenuli smo sve kontra sebe“; a ona mu odgovara: „Nismo, nismo.“ Bio je to trenutak kada su se ionako očita licemjerja i populističke manipulacije ove stranke jasno artikulirali i neposredno uprizorili. Bez ikakve vanjske intervencije progovorila je istina iz samog središta Mostove truleži. Bio je to plastičan dokaz krajnjeg makijavelizma, spremnosti da se u svrhu realizacije vlastitih političkih ciljeva i pragmatičnih interesa posluži svim mogućim sredstvima, bez trunke osjećaja za bilo kakvu društvenu odgovornost.
Profil tzv. antivaksera
Istovremeno se zbivala drama i ispred Sabora. Tamo se okupilo nekoliko stotina prosvjednika koje već uvriježeno nazivamo antivakserima. Sasvim dovoljan uzorak, dostatan kako bi se iscrtao društveni profil ljudi koji se ne žele cijepiti, ali se mnogi od njih i aktivno suprotstavljaju svakom vidu mjera donesenih u sklopu zdravstvenih politika koje su usmjerene na suzbijanje koronavirus pandemije. Ono što ih, u grubim crtama, povezuje jesu: konzervativno-desni svjetonazor; skepsa i otklon spram modernističkih kategorija poput znanosti, državnih institucija i profesionalnih autoriteta; pa strah da ih se na ovaj način stavlja pod totalnu kontrolu; te očite opće frustracije i nezadovoljstva prouzročeni sistemskom deprivacijom, osjećajima nemoći i besperspektivnosti. Jedna od prosvjednica na ovom skupu novinarima je rekla: „Govore nam da vjerujemo znanosti. Za vjerovati je Crkvi, a ne znanosti.“ Nedavno objavljena sociološka studija u Hrvatskoj, temeljena na empirijskom istraživanju i uzorku od skoro 800 ispitanika, pokazala je i kako su oklijevanju ili odbijanju cjepiva skloniji mladi ispitanici, žene, ispitanici s nižim stupnjem obrazovanja i ispitanici iz manjih naselja, a slične nalaze pokazale su i srodne inozemne studije.
Do prije svega godinu dana i nešto malo duže, nisu se niti izbliza mogli anticipirati svi anticivilizacijski impulsi koji će ubrzo uslijediti, a vezani su uz aktualnu pandemiju: odbijanje cjepiva, jednog od najvažnijih medicinskih izuma u historiji čovječanstva, od strane nezanemarivog dijela globalne populacije; konzervativni otpor cijepljenju, baziran na neznanju, praznovjerju i sklonostima ka teorijama zavjere; političke, najčešće radikalno desničarske, zloupotrebe i manipulacije antivakserskim društvenim sindromima; zastrašujući doprinos novomedijskih društvenih mreža pri širenju svih prethodno navedenih aspekata ovog problema.
Miješaju se tako u antivakserskoj populaciji naizgled nepovezane vrijednosne karakteristike koje se u ovom slučaju na bizarne načine preklapaju. Na primjeru Hrvatske, a slično je i u drugim evropskim zemljama, može se opaziti da je riječ o ipak heterogenoj i širokoj društvenoj skupini čiji se identitetski profil proteže od najradikalnijih desničara s filofašističkim obilježjima i nacionalističkih domoljuba okićenih državnim zastavama, preko religioznih kršćanskih fanatika, do onih koji problem s covid mjerama pronalaze u zadiranju u obiteljske i tradicionalne vrijednosti, onako kako ih oni vide, recimo po pitanju praksi cijepljenja djece.
Simboliziraju to i ispisani transparenti koji se mogu vidjeti na ovim okupljanjima: „U boj za narod svoj“; „Jesmo li ‘95. oslobođeni ili okupirani“; „Da Kristu, ne covid fašizmu“; „Dosta eksperimenata na djeci“; „Vlada i stožeraši, cijepite si mame i supružnike, ali ne dirajte našu djecu. Poruka je to naroda“… Uz već neizostavne portrete Majke Božje. A našla se tu i poruka upućena već notornom Zoranu Milanoviću: „Predsjedniče, pomozite nam“; što podosta govori o aktualnoj društvenoj recepciji njegove političke agende, svidjelo mu se to ili ne.
Čini se kako su ovi ljudi, na čelu s desničarskim političarima koji s njima manipuliraju, naprosto izokrenuli libertarijanska socijalna načela slobode i ljudskih prava, cijeli registar civilno-društvenih liberalnih vrijednosti, i kooptirali ih u svoju konzervativnu svjetonazorsku matricu. I pritom ne vide nikakav paradoks – a ako ga i vide, potom ga cinično ignoriraju – u činjenici da dok traže prava da individualno odlučuju hoće li se cijepiti ili ne, zagovarajući tako načelo izbora i tjelesne autonomije za sebe i svoju djecu, istovremeno nekim drugim ljudima negiraju njihovo pravo na pobačaj. Ili su na prvoj liniji bojišnice kada se zagovaraju politike tvrdih granica nacionalne države koje onemogućavaju migrantska kretanja, ali za sebe traže prava za slobodu kretanja bez covid potvrda.
Krše temeljne postulate argumentativne logike i racionalnog mišljenja, traže individualna prava bez minimuma obaveze na društvenu odgovornost. Pri čemu takvo odsustvo društvene odgovornosti i solidarnosti ima direktne razarajuće učinke za neke temeljne institucije u društvenoj strukturi, takva je naime važnost zdravstvenog sistema. Stoga je potpuno u pravu Boris Buden kada u nedavnom intervjuu kaže da na ovakvom prividno neobičnom spoju antidruštvenih, profašističkih i neoliberalnih ideologija, „u zahtjevu antivaksera za totalnim slobodama, odjekuje fašistički instinkt“.
I pritom su antivakserski aktivisti, sve češće, spremni i na fizičku agresiju. Nedavno je bjelovarska policija podnijela optužni prijedlog protiv organizatorice jednog takvog neprijavljenog javnog skupa ispred tamošnje zgrade županijskog zavoda za javno zdravstvo. Ispostavilo se da je pritom grubo izvrijeđana jedna liječnica. Snimak pokazuje kako joj se grupa antivakserski raspoloženih prosvjednika unosi u lice, prijeti i poziva na nasilje. Zbog svega je, a imajući u vidu da ovo niti izbliza nije usamljen primjer onoga s čim su sve češće suočeni brojni liječnici, Hrvatska liječnička komora zatražila od MUP-a da u ovakvim slučajevima podnosi krivične prijave protiv počinitelja.
Dojam je da smo već ušli u etapu otvorenih društvenih sukoba, pa i da se krećemo po rubu moguće eskalacije u vidu svojevrsnog građanskog rata zbog različitih pogleda na covid krizu i epidemiološke mjere koje ju prate. I taj je dojam sve realniji i objektivniji. Horizont bliske budućnosti svijeta doista se čini naglašeno kontingentnim.