Priče iz susjedstva
Ako dijagnozu nenormalno zamršene društveno-političke situacije u Bosni i Hercegovini – ove aktualne, države koja takva kakva jest nekako traje, bolje reći metilja, već punih trideset godina – svedemo na jednu jedinu rečenicu, što je jako nezahvalan pristup, onda obično konstatiramo da je riječ o zemlji sa strukturno nefunkcionalnim sistemom. S tim se nije teško složiti, jer je još onomad, u Daytonu 1995., ta država skrojena na način i u formatu u kojem naprosto profunkcionirati ne može.
I to znamo svi koji smo barem minimalno upućeni u bosanskohercegovački kontekst, pa i oni politički protagonisti koji papagajski, a licemjerno, ponavljaju jalovu mantru o poštivanju dejtonske Bosne i Hercegovine, odnosno o „teritorijalnom integritetu, nedjeljivosti i cjelovitosti BiH, te o ravnopravnosti sva tri njena konstitutivna naroda“.
No dok se o državi, pa i kakvoj-takvoj poput Bosne i Hercegovine, još i govori, raspravlja i lamentira na stotine načina i motivirano hiljadama različitih interesdžijskih kalkulacija, ne primijećujemo da se društvu iste te države pridaje ikakva, makar minimalna pažnja. Jer, što je društvo i postoji li ono uopće – da parafraziramo dobro nam poznatu, a zlokobnu presudu koju mu je izrekla Margaret Thatcher („ne postoji nešto takvo kao društvo, postoje samo pojedinci, muškarci i žene, te njihove familije“) – a ako ga ima, u kakvom je ono stanju, posebno u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina?
Odmah ćemo ponuditi središnju tezu, a potom ćemo ju u nastavku teksta pokušati argumentativno obraniti. Kakva-takva, ali ipak nekakva, današnja Bosna i Hercegovina jedna je od država bez društva.
***
U klasičnim postavkama naučnog polja sociologije – da se nakratko odvojimo od slučaja Bosne i Hercegovine kojim se ovdje bavimo – društvo je, iako definirano kao glavni i centralni problemski motiv discipline, ipak najlabaviji i najkrhkiji trop. Tako je, empirijski govoreći, ne samo u slabim državama poput BiH, već i u zemljama koje su u puno boljim političkim, ekonomskim i socijalnim stanjima. U usporedbi s ostala dva entiteta u bazičnim strukturnim postavkama sociologije, to su država i zajednica, društvo se najsporije i najteže formira. Obrnuto proporcionalno teškim sistematičnim naporima i nastojanjima da ga se koliko-toliko izgradi i ojača, društvo je istovremeno najlakše razoriti.
Na drugoj strani, moć moderne nacionalne države počiva na kompleksnoj i gustoj mreži isprepletenih faktora – tu su recimo složeni birokratsko-administrativni i represivni aparati, glomazne obrazovne, zdravstvene i socijalne institucije – dok društvo nema alate koji bi tome mogli parirati. Za razliku od tradicionalne zajednice koja utjecaje bazira na snazi konzervativnog nasljeđa, kulturalnoj, etničkoj i vjerskoj baštini, običajima i folkloru, tvoreći mit o kolektivnoj pripadnosti nekom identitetu, entitet imenovan društvo poprilično je apstraktan i fragilan.
Uostalom, u trokutu država – društvo – zajednica, središnji entitet daleko je historijski najmlađi. Društvo, kako ga danas razumijemo, „izumljeno“ je u razdoblju rane zapadnjačke modernosti 19. vijeka, u epohi uzleta industrijskog kapitalizma, intenzivne urbanizacije, epohalnog građenja i širenja velikih gradova na tzv. zapadu, te uspostave komunikacijsko-transportne infrastrukture za pojačana kretanja i migracije. Društvo je, između ostalog, određeno i historijskim procesima prerastanja gradova u metropole, s masom stanovništva koje je nemoguće dovesti u stanje uzajamnog poznavanja, za razliku od malih tradicionalnih zajednica. Iako prostorno stiješnjeni, stanovnici velikih gradova neminovno ostaju u sferama veće ili manje socijalne distance i anonimnosti.
Društvo je dakle jedan od „projekata“, proizveden je na liniji historijskog razvojnog kontinuiteta, ali i kontingencije. Prvo ga je trebalo prepoznati i definirati u potencijalnosti njegovih obličja i za njega karakterističnih formi, a potom ga dekonstruirati na mikro, mezzo i makrorazinama socijalnih kategorija, primjerice aktera, interakcija i ćelija, aplikacijom primjerenih sociološko-naučnih alata.
***
Toliko, tek kao skica ili kroki, o središnjim postavkama i problemskim motivima iz bazičnih lekcija predmeta Uvod u sociologiju, a koje se izvode u malo boljim gimnazijama. Vraćamo se primjeru Bosne i Hercegovine. Nakon što smo konstatirali, odnosno ponudili uvodnu tezu da je aktualna Bosna i Hercegovina država bez društva, slijedeće problemsko pitanje glasi: je li ta zemlja imala društvo i ako da, kako i zašto ga je izgubila?
Manje-više postoji konsenzus da su se natruhe modernosti, shvaćene u zapadno-civilizacijskom smislu, u Bosni i Hercegovini artikulirale s razdobljem austrougarske vladavine krajem 19. i početkom 20. vijeka. Naravno, u vrlo limitiranim socijalno-ekonomskim i klasnim stratumima, te s jako ograničenim dometima. To je opće mjesto na ovu temu. Ipak, do „prave“ modernizacije i inkluzivne modernosti, a samim time i do razvoja društva na širokopotezne načine, zahvaćanjem velikih dijelova populacije, u Bosni i Hercegovini trebat će pričekati do kraja Drugog svjetskog rata, to jest do druge polovine 20. vijeka.
Ovdje je potrebno napraviti kratak eksurs, u vidu svojevrsne „fusnote“, pa naglasiti da historijske paradigme modernizma i modernosti na ovom mjestu nisu shvaćene i artikulirane nekritički, dapače. Itekako smo svjesni negativnih kumulativnih učinaka koji se mogu svesti pod konceptualni pojam kapitalističke modernosti i danas su objedinjeni u vidu evidentnih, a pogubnih prirodnih i društvenih učinaka. Na primjer, u vidu globalnog zatopljenja planete kao posljedice nekontrolirane i neobuzdane industrije fosilnih goriva. Ili patološka logika u sistemu koji se temelji na ideji beskonačnog rasta, sve vođeno imperativom profita. No treba primijetiti da su i socijalistički režimi, uključujući i jugoslavenski, u razdoblju tzv. hladnog rata također proizvodili spomenute simptome, u pokušaju da ekonomski pariraju kapitalističkom zapadu. Slična nastojanja mogla su se prepoznati i u zemljama tzv. trećeg svijeta iz epohe tzv. postkolonijalizma Ovo tek kao usputna napomena. Šira razrada tih problemskih motiva udaljila bi nas od teme ovog teksta.
Tek će jugoslavenski samoupravni socijalizam realizirati konkretne ekonomsko-političke, socijalne i kulturalne pretpostavke za uspostavu modernog bosanskohercegovačkog društva. Kroz nekoliko decenija praktičnih politika masovnog opismenjavanja, stvaranjem institucija, uključivanjem žena u radne procese, javne i političke tokove, industrijalizacijom i urbanizacijom, Savez Komunista Bosne i Hercegovine, u suglasju s ostalim jugoslavenskim republičkim frakcijama, ubrzanim ritmom i u svega jednoj do dvije generacije, oblikovat će konture modernog bosanskohercegovačkog društva. Realizirani su i neki modeli participativne demokracije odozdo (bottom-up), iz društvene baze, primjerice prepoznatljivi kroz modele uključenosti radništva u procese odlučivanja u firmama preko radničkih savjeta, što je primjer inovativnih praksi ekonomsko-političke društvenosti.
To nije bio slučajan, niti stihijski, već dobro osmišljen i uspješno proveden proces, a bio je moguć i zbog ideoloških vrijednosti karakterističnih za jugoslavensku verziju socijalizma. U njegovoj srži jedna od visoko pozicioniranih vrijednosti bila je izgradnja modernog socijalističkog društva, rame uz rame s nominalno nosivom figurom režima, radnikom. Bio je to socijalistički kontrapunkt kulturi individualizma, karakterističnoj za zapadnjački kapitalizam.
***
Je li potom slučajno da je s ratnim raspadom socijalističke Jugoslavije, u dobroj mjeri razoreno i društvo koje je bilo proizvod tog istog režima? Znamo kako je dalje išla priča u ratom istraumatiziranoj dejtonskoj Bosni i Hercegovini, na ruševinama bivše nam domovine. Započeti su i snažni procesi retradicionalizacije, u ključnoj mjeri potaknuti i podržani religijskim i političkim centrima moći, a konzervativno shvaćeni etnički identiteti postaju središnji totemi nacionalističkih politika i ideologija. Paralelno s time, izvedena je ideološka operacija kolektivne lobotomije, tako da i u džepovima današnje Bosne i Hercegovine u kojima možda nema ostrašćenog negativnog resantimana prema razdoblju socijalizma, nerijetko nalijećemo na kulturu potpunog zaborava i/li nepoznavanja tog dijela vlastite historije.
Uostalom, nije li tužno simbolički pokazatelj takvih trendova nestajanja jednog društva činjenica da je Bosna i Hercegovina s dejtonskim Ustavom izgubila status Republike, a upravo je republički ustroj države, s figurom građanina u prvom planu, nosiva ustavna konstrukcija, važna za formatiranje suvremenog društva. Ali je zato status republike, da farsična tragedija današnje Bosne i Hercegovine bude potpuna, zadobio manji bosanskohercegovački entitet, nastao na nasljeđu etničkog čišćenja, masovnih ubojstava, uspostavljanja logora, silovanja žena, protjerivanja i krune svih zločina, genocida. Ili, što reći, po hiljaditi put, o nepostojanju ministarstva kulture na nivou države, a time i o nedostatku sistemskog pristupa tom sektoru od vitalne važnosti za društvo i društvenost, te posljedičnom svođenju kulture na parohijalnu razinu entiteta, kantona, općina i gradova.
No nisu to jedini razlozi za raspad bosanskohercegovačkog društva potkraj 20. i u 21. vijeku. Je li moguće graditi suvremeno društvo za 21. vijek u postojećim političkim, ekonomskim i kulturalnim prilikama karakterističnim za današnju Bosnu i Hercegovinu, države s vrlo siromašnom liberalno-građanskom tradicijom, neusporedivo slabijom u usporedbi s dominantnom etnokonfesionalnom identitetskom paradigmom? Kako u takvim okolnostima i uvjetima, uz do sada nespomenuti veliki problem, a to je odljev mladih ljudi, očekivati mogućnost oblikovanja kritički orijentirane javnosti i polemički konstruiranog javnog mnijenja, kao konstitutivnih elemenata društva i društvenosti, ali i platformi za istinsku i praktičnu demokraciju? Vladajuće, nedemokratske režimske politike, nemaju interesa za nešto takvo.
Ipak, konture društva i neke prakse društvenosti prepoznajemo i nalazimo „iza kulisa“, na lokalnim mikrorazinama živuće bosanskohercegovačke stvarnosti. Tamo, skrivene, teško vidljive, a nezanimljive za vladajuće politike i srednjostrujaške medije koji ih servisiraju, postoje i egzistiraju mreže društvenih interakcija koje nadilaze čak i nametnute linije nacionalnih i entitetskih razdvajanja. Čine i oblikuju ih tzv. mali, ali zapravo veliki ljudi u socijalno-kulturnim institucijama, aktivistističkim centrima, umjetničkim udrugama, te nevladinim organizacijama s margine. Tko poznaje rad kolektiva poput banjalučkog BASOC-a, bihaćkog KRAK-a, prijedorske inicijative „Jer me se tiče“, ekološkog društva „Bistro – Hrabre Žene Kruščice“ i niza srodnih subjekata rasutih diljem Bosne i Hercegovine, zna na što ciljam. Tamo su zametci neke druge bosanskohercegovačke društvenosti, nekog boljeg, a možda i budućeg društva.