Priče iz susjedstva
Tamo gdje je dvoje ljevičara, najmanje su tri različita mišljenja; tako bi nekako glasila parafraza poznate teze kojom se aludira na (pre)česta međusobna razmimoilaženja u stavovima i politikama na ljevici, a što nju općenito globalno karakterizira. Nećemo se ovom prilikom na ovom mjestu baviti razlozima i uzrocima zašto je (ako je) tome tako, je li to posljedica sukoba „jakih narcističkih ega“ ili pak logična konsekvenca dijalektičke napetosti mišljenja, a možda se tek radi o prozaičnoj manifestaciji profesionalno-političkih, liderskih ambicija i karijerizama… Ova problemska pitanja služe nam tek kao šlagvort za prikaz i analizu posljednjeg, svježeg raskola koji se desio na hrvatskoj političkoj ljevici prošle sedmice.
Naime, 7. decembra ove godine četiri stranke iz zeleno-lijevog bloka Možemo! (stranka Možemo!, Nova ljevica, Zelena alternativa ORaH i Zagreb je NAŠ!) donijele su odluku o isključivanju pete članice spomenute platforme, stranke Radnička fronta (RF), iz koalicijskog saveza kojeg su formirale u Skupštini grada Zagreba i hrvatskom Saboru. U službenom priopćenju platforme Možemo! navodi se da je „u listopadu vodstvo Radničke fronte u više navrata putem medija pred ostale članice zeleno-lijeve koalicije (Možemo!, Novu ljevicu, Zelena alternativa ORaH) postavilo ultimatum oko podrške njihovoj kandidatkinji za gradonačelnicu Rijeke ili bi to “moglo dovesti do pucanja zeleno-lijeve koalicije u cjelini”. Stranke Možemo!, Zagreb je naš! i Nova ljevica donijele su odluku da na takav ultimatum ne pristaju te, sukladno tome, da s Radničkom frontom ne otvaraju proces pregovora o zajedničkom izlasku na lokalne izbore 2021. godine“.
Tomislav Tomašević – najistaknutije lice Možemo! i općenito najizgledniji protukandidat aktualnom zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću na predstojećim lokalnim izborima u maju 2021. – spomenuo je da problemi u komunikaciji s RF-om traju već dvije godine, stoga je ovo samo kulminacija trzavica koje očito već dugo postoje. Pritom je neposredno prozvao Matu Kapovića, osnivača i jednog od prepoznatljivijih članova Radničke fronte: „Vodstvo RF-a, konkretno Mate Kapović, više je puta po medijima davao ultimatum – ako se ne podrži kandidaturu Katarine Peović, doći će do pucanja zeleno-lijeve koalicije u cjelini. Stoga smo zajedno donijeli odluku da ne idemo s njima na lokalne izbore“.
Radnička fronta odgovorila je svojom interpretacijom ovog spora: „Što se tiče usmenih optužbi u medijima da je Možemo! ucijenjen od RF-a uvjetovanjem podrške našoj kandidaturi u Rijeci, možemo samo reći da to nije točno, da je RF, za razliku od Možema!, organizirao sastanak na kojemu smo tražili podršku za našu logičnu i rezultatom opravdanu kandidaturu u Rijeci koju smo izborili velikim dijelom samostalno, s 90% naših imena na listi, na kojoj smo skoro u Sabor ušli i s drugim zastupnikom, a gdje je naša nositeljica liste imala drugi najbolji preferencijalni rezultat u cijeloj koaliciji“.
Prozvani Mate Kapović na Facebooku je dao svoje viđenje cijelog slučaja. Uzrok sukoba, smatra on, jesu politički oportunizam i pragmatična kalkuliranja vodstva Možemo! u kontekstu skorih lokalnih izbora. „Vjerojatno ste već čuli da se Zeleno-lijeva koalicija (ZLK), nažalost, raspala. Radnička fronta to nije htjela i borili smo se mjesecima da se koalicija održi, ali odlučili su to uski stranački interesi vrhuške stranke Možemo! (unatoč protivljenju velikog dijela njihove baze) i deal s SDP-om“, napisao je Kapović tim povodom.
Inače, ova je koalicija formirana uoči posljednjih lokalnih izbora u Zagrebu 2017. godine na kojima je polučila vrlo dobar rezultat osvojivši 7,6% glasova, odnosno četiri mandata u gradskoj Skupštini. Taj je rezultat utoliko respektabilniji uzevši u obzir da se početna inicijativa koja je dala zamah svemu tome, riječ je o osnivanju stranke Zagreb je NAŠ!, desila krajem februara 2017., dakle svega par mjeseci prije lokalnih izbora. Iskustveno zaleđe i svojevrsna prethodnica ovoj političkoj stranci jesu godine, zapravo već decenije građanskog aktivizma stotina aktivista i volontera okupljenih u udrugama poput Pravo na grad i Zelena akcije, koje su u javnosti i medijima prepoznate po glasnim i borbenim akcijama suprotstavljanja nebrojenim koruptivnim urbanističkim projektima gradonačelnika Bandića i njegovih suradnika iz svijeta politike i biznisa.
Zagreb je NAŠ! okupio je široku paletu raznorodnih društvenih aktera, pored spomenutih aktivista našli su se tu i sindikalisti, kulturnjaci, naučni i univerzitetski radnici, tzv. mali poduzetnici… Ukratko, dosta šarolika skupina čije se ideološke vrijednosti protežu velikim lukom, od klasične ljevice do liberalnog centra.
Problemi u koaliciji, ambicije i kalkulacije
Uslijedili su predsjednički izbori krajem 2019. kada su se pojavile i prve otvorene, javno artikulirane nesuglasice i razmimoilaženja na relaciji Možemo!-RF. Naime, na te je izbore Radnička fronta odlučila samostalno kandidirati svoju članicu Katarinu Peović koja je osvojila solidnih 1,12% glasova, što je u platformi Možemo!, koja nije imala svog kandidata na tim izborima, protumačeno i zamjereno kao jednostran čin, odluka donesena bez prethodnih konzultacija i dogovora u koaliciji.
Politički savez je tada ipak preživio, a predsjednička kandidatura i kampanja Katarine Peović pokazala se dobrom uvertirom u nadolazeće parlamentarne izbore koji su uslijedili početkom jula 2020. Na njima je koalicija zeleno-lijevog bloka ostvarila fantastičan rezultat koji je šokirao mnoge, a iznenadio i njih same. Osvojili su velikih sedam mandata u Saboru, među kojima i onaj Katarine Peović koja je suvereno ušla u državni parlament kao nositeljica koalicijske liste u 8. izbornoj jedinici (Primorsko-goranska županija i Istra), čije je središte Rijeka.
No tu ambicije ove relativno mlade političarke, inače profesorice na riječkom Filozofskom fakultetu, nisu stale, nego su očito tek započele. Apetiti, pokazalo se, streme dalje i više, ka mjestu riječke gradonačelnice, s kojeg se, nakon dugih 20 godina i pet uzastopno osvojenih mandata, povlači ‘vječiti’ riječki gradonačelnik Vojko Obersnel. Ta okolnost, plus saznanje da će SDP kao tradicionalno najjača stranka u Rijeci na tim izborima kandidirati ‘čovjeka iz sjene’, dosadašnjeg Obersnelovog zamjenika, poprilično neuvjerljivog, nekarizmatičnog i široj javnosti potpuno nepoznatog Marka Filipovića, kao i činjenica da stranke desnice nikada do sada nisu ostvarivale zapaženije izborne rezultate u tom gradu, nagnali su mnoge da sebe zamisle na čelu trećeg najvećeg grada u Hrvatskoj. Tako je pored Katarine Peović s krajnje lijevog političkog spektra, kandidaturu za riječkog gradonačelnika već najavio i notorni vjeroučitelj Marin Miletić, kao kandidat konzervativno-desnog Mosta.
I tu kulminiraju problemi unutar koalicije Možemo! Očigledno su u Radničkoj fronti procijenili da dobar izborni rezultat koalicije na zadnjim parlamentarnim izborima može biti kapitaliziran na lokalnim izborima u Rijeci, pa su isturili svoju najvidljiviju članicu kao kandidatkinju za gradonačelnicu tog grada. Za tu su akciju trebali i očekivali podršku ostatka platforme Možemo!, no u toj su se računici očigledno prevarili. Svi upućeniji u interne prilike na hrvatskoj ljevici znaju da svojevrsni pritisci RF-a prema ostatku koalicije, po pitanju davanja službene podrške kandidaturi Katarine Peović za gradonačelnicu Rijeke, intenzivno traju zadnjih nekoliko mjeseci.
RF je pritom podastirao nekoliko argumenata. Prije svega taj da je Katarina Peović, već spomenuto, nosila koalicijsku listu za županiju čije je središte Rijeka i pritom ostvarila vrlo dobar rezultat, kao i da podršku za taj projekt vide kao fer potez svojevrsnog koalicijskog reciprociteta po principu: mi ćemo podržati kandidaturu Tomislava Tomaševića u Zagrebu, a vi podržite Katarinu Peović u Rijeci. Tu je također i neizrečena, ali prisutna, kalkulacija okolnošću da Rijeka ima dugu povijest radničkih pokreta i uvriježeno se smatra politički lijevo orijentiranim gradom. No to je djelomično i ‘računica bez krčmara’.
Naime, svi iole upućeniji u riječke društveno-političke prilike znaju da te teze više nemaju uporišta u objektivnoj socijalnoj zbilji tog nekad, a posebno za vrijeme Jugoslavije, doista radničkog i proizvodno-industrijskog, a danas devastiranog grada, kao i da tamošnja lokalna desnica iz godine u godinu jača, o čemu smo u ovoj kolumni već pisali početkom oktobra.
Platforma Možemo! je s takvom politikom Radničke fronte mjesecima kalkulirala i na kraju prelomila potezom njihovog izbacivanja iz koalicije. Istovremeno se RF, kao objektivno slabija karika u toj političkoj slagalici, kockao na „sve ili ništa“ i na kraju, po svemu sudeći, izgubio u smislu političke taktike i pragme. Jer, realno gledajući, Radničke fronte teško da bi danas bilo u Skupštini grada Zagreba, a pogotovo u državnom Saboru, da je samostalno nastupila na lokalnim izborima 2017. i na nacionalnim izborima 2020.
Takav politički uspjeh ove stranke, u smislu neposrednog izbornog rezultata, ostvaren je isključivo zahvaljujući popularnosti koalicije zeleno-lijevog bloka u koju su ušli. Također nije baš izgledno da Katarina Peović ima neke šanse na lokalnim izborima u proljeće slijedeće godine, kao usamljena kandidatkinja RF-a za gradonačelnicu Rijeke, izvan šireg okvira platforme Možemo! Toga su i u samom RF-u očito svjesni, uzevši u obzir višemjesečne pritiske koje su pravili na koaliciju da podrži njihovu kandidatkinju za Rijeku, a što je u Možemo! protumačeno kao ultimatum i potom odbačeno.
Različitost ideološko-političkih profila
Samo neupućeni u unutarpolitički i vrijednosni presjek ove koalicije, mogu biti iznenađeni ovakvim raspletom događaja. Od početka je bilo jasno da Radnička fronta svojim ideološkim profilom, tipom organizacije i metodama djelovanja prepoznatljivo odudara od ostatka koalicije. Uostalom, u svojoj programskoj elaboraciji sami sebe nazivaju tek uvjetno „strankom“, više se vide i razumiju kao organizacija/pokret. Riječ je o političkoj inicijativi koju je pokrenuo Mate Kapović 2014. prema, za Hrvatske političke prilike novom modelu direktne, participativne demokracije. To između ostalog znači da RF nema klasični stranački ustroj u vidu predsjednika, predsjedništva i drugih hijerarhijski određenih unutrašnjih struktura karakterističnih za političke stranke, već su organizirani po modelu umreženih lokalnih organizacija kojima koordinira Operativno-koordinacijska sekcija, a vrhovno tijelo stranke je Skupština koju čine svi članovi Radničke fronte i koja funkcionira po principu „jedan član, jedan glas“. Pri svemu tome im ne ide baš najbolje. Proces stranačkog omasovljavanja je jako spor, a slaba je i razvijenost lokalnih organizacija, osim možda zagrebačke.
No, riječ je o političkoj organizaciji koja je važna jer jedina u Hrvatskoj otvoreno zagovara socijalistički model uređenja društva, opetovano naglašava ugrožavanja radničkih prava i problem rastuće klasne raslojenosti u hrvatskom društvu kroz tranziciju te pokušava svojom retorikom nagovoriti upravo one s „dna društvene ljestvice“, „obespravljenu većinu“ kako ih RF naziva. Njima srodne vrijednosti zastupaju još neke stranke u Hrvatskoj, ali su one toliko marginalne, slabo organizirane i društveno nevidljive, da ih je teško tretirati kao iole relevantne političke subjekte.
Takva je na primjer Socijalistička radnička partija (SRP), koju je 1990-ih osnovao pokojni Stipe Šuvar, poznati političar iz jugoslavenskih 1980-ih, stranka koja danas u Hrvatskoj ima status svojevrsne sekte jugonostalgičnih redikula. Tu je partiju RF jedno vrijeme ‘šlepala’ uz sebe, oni su i jedini pored RF-a stali iza kandidature Katarine Peović na predsjedničkim izborima, ali ih se Radnička fronta ‘odrekla’ uoči ljetošnjih parlamentarnih izbora. Bila je to posljedica ‘kompromisa’, odnosno zahtjeva koji je Možemo! stavio pred RF, uvjet njihovog pripuštanja u zeleno-lijevu koaliciju. Sada se to vratilo RF-u kao bumerang. Istovremeno je Radnička fronta, kao stranka tipične ljevice, uključena i u neke „internacionalne procese“, ako ništa drugo barem tzv. regionalnog dosega, pa je tako ostvarila niz suradnji i zajedničkih aktivnosti sa slovenskom Levicom, kao i sa Socijaldemokratskom unijom Srbije.
Na drugoj strani, NGO-aktivističko ishodište Možemo!, a to je stranka Zagreb je NAŠ!, kratko smo već iscrtali. Prije nego što to bude detaljnije analizirano, treba spomenuti da se u širem društveno-političkom smislu zeleno-lijevi blok pojavljuje na valu skoro već desetak godina evidentno prisutne potrebe u hrvatskom političkom prostoru za „trećom“ političkom opcijom, odnosno za nadilaženjem stranačkog dupola HDZ-SDP koji dugo, dvadesetak godina, određuje politički horizont tranzicijske Hrvatske. Pritom su ostale stranke redovito figurirale kao minorni, manje-više nebitni mali sateliti u koalicijama koje su formirale i predvodile spomenute dvije stranke.
Tu relativno kratku, ali dinamičnu, punu obrata i promjena, historiju „trećeputaških“ politika u Hrvatskoj pratimo kako na ljevici – takvu je ulogu imao rani ORaH dok ga je vodila Mirela Holy, a u jednom saborskom mandatu zapažen su uspjeh ostvarili danas gotovo nestali i nevidljivi Laburisti – tako i na desnici, u vidu evidentno žilavog Mosta, te recentnijeg radikalno desnog Domovinskog pokreta Miroslava Škore.
U takvom kontekstu pojava platforme Možemo! nesumnjivo je predstavljala izvjesnu svježinu u hrvatskom političkom i društvenom životu. Ona se pritom ‘nakačila’ na određene lijeve, tokom zadnjih desetak godina aktualne političke trendove u Evropi i svijetu. Posebno se to odnosi na španjolski Podemos (u prijevodu doslovno Možemo), neke elemente politika Jeremyja Corbina dok je vodio britanske laburiste, potom lijevo krilo američkih demokrata u vidu politike Bernieja Sandersa, neuspio „panevropski“ pokret Yanisa Varoufakisa i slične primjere na horizontu globalne svjetske ljevice. U tom bi se smislu ovaj hrvatski zeleno-lijevi savez bez zadrške mogao svrstati pod kategoriju onog što se već uvriježeno, a dosta neodređeno, naziva „demokratskim socijalizmom za 21. vijek“.
No pored toga, ako želimo problemski dekonstruirati pokrete „nove ljevice za 21. vijek“ kakav je i Možemo!, potom nailazimo na određene probleme koji su bili prepoznatljivi već od početka, a prisutni i kod njegove prethodnice Zagreb je NAŠ!. Postoji tu stanoviti problem s nasljeđem ljevice, na primjer one ljevice koja se artikulirala u verzijama tzv. real-socijalističkih režima u Evropi i svijetu tokom druge polovine prošlog vijeka.
No stvar se dodatno komplicira kada je suzimo na naš kontekst, pa posvjedočimo svojevrsnoj ‘nelagodi’ novih pokreta s lijeva, do čega dolazi kada se takvi suoče s pitanjem kako bi se, kao ljevičari, trebali postaviti spram nasljeđa i iskustva hrvatskog i jugoslavenskog socijalizma koji je – da stvar bude još teža za one koji imaju takvu vrstu ‘nelagode’ – bio podosta originalan, pa i uspješan socijalizam u svojoj verziji društvenog samoupravljanja. Naravno, takav vid frustacije u značajnoj je mjeri i rezultat agresivne ideologije, hegemonijom stvorenog društvenog ozračja kroz razdoblje tzv. postsocijalističke tranzicije, to jest revizionističkog nasilja koje je proizvod tijesne sprege neofašističkih i neokonzervativnih strujanja s jedne i neoliberalno-kapitalističkih trendova s druge strane.
Zagreb je NAŠ i Možemo! pritom pribjegavaju tipičnom manevru, nastojanju da se „socijalizam“ ‘prevede’ u konture duha „novog vremena“, to jest da ga se optoči ekološkim pitanjima, tzv. zelenom održivom ekonomijom, obilježjima hipsterske urbane kulture, kreativnih industrija, sprege suvremene umjetnosti, dizajna i arhitekture, te njima pripadajućih aktera… I potom tako destiliranog od ‘starih’, klasičnih problemskih motiva ljevice u vidu sudbine radništva, klasnih pitanja, društvenih raslojavanja, siromaštva, nezaposlenosti i tome slično, isporuči na ‘jelovnik’ ciljanim i pretpostavljenim biračima „nove srednje klase“ koja se etablirala kroz tranziciju. Stalno je to ‘hodanje po jajima’, svojevrsno opravdavanje, simbolički satkano i u naizgled benignoj semiotici u kojoj će „zelena“ dobiti prednost nad klasičnom lijevom „crvenom“ bojom, a pri službenom navođenju vlastitih ideoloških postavki na internetskoj stranici stranke Zagreb je NAŠ!, pojam socijalizam znakovito ima prefiks eko.
Štoviše, pri navođenju ideoloških kategorija stranke Možemo!, socijalizma uopće niti nema, čak ni u spomenutoj eko varijanti, ali se zato pojavljuje pojam socijaldemokracija. Za svaki slučaj, da se ne bi nekog pogrešno razumjelo i etiketiralo kao „ortodoksnog ljevičara“, arhaičnog socijalistu ili, gluho bilo, prašnjavog komunistu. Ukratko, na primjeru ovih stranaka svjedočimo neizgovorenoj, ali izvjesnoj, politici kompromisa s kapitalizmom (moglo bi im se prišiti da slijede onu čuvenu misao o kapitalizmu da je to, ako ne već najbolji, a onda barem najmanje loš od mogućih ostvarivih sistema). Stoga se očito radi o reformskoj (socijaldemokracija kakva bi trebala biti), a nikako ne o istinski lijevoj, revolucionarnoj politici.
Ko profitira, a ko gubi u svemu ovom?
Potom postaje jasno zašto je Radnička fronta u kontekstu takvog političkog saveza, sa svojom ideologijom i retorikom, partnerima stalno izgledala „nemogućom“ i/li „ekstremnom“. Razlaz je stoga bio samo pitanje vremena. Ostale članice koalicije, Novu ljevicu i ORaH, ovdje tek uzgredno i sporadično spominjemo jer su to toliko slabe, neprepoznatljive i neutjecajne stranke koje praktički ne bi ni postojale da nije ove koalicije. Dojam je da potencijalno daljnje ojačavanje RF-a nikako nije išlo u prilog Možemo!, pa je trebalo naći formalne razloge da ih se eliminira iz koalicije. Te razloge smo već spomenuli u uvodu teksta, kao i RF-ovo uzvraćanje kontra-argumentacijom da Možemo! koketira s SDP-om zbog vlastitih interesnih kalkulacija i time kompromitira cijelu koaliciju.
Općenito je u javnosti, medijima i na društvenim mrežama ovih dana cirkulirala interpretacija po kojoj su u zeleno-lijevom bloku zaključili da na lokalnim izborima neće moći ostvariti svoj primarni cilj, srušiti Bandića i osvojiti Zagreb, bez podrške SDP-a. Slijedom te argumentacije, SDP koji u cijeloj zemlji, a pogotovo u Zagrebu, ima problem s rejtingom i bez obzira na nedavne promjene u vodstvu stranke nikako ga ne uspjeva podići, spreman je navodno podržati kandidaturu Tomaševića za gradonačelnika, ali zauzvrat pred Možemo! stavlja dva zahtjeva.
Da na lokalne izbore u Zagrebu izađu sa zajedničkom izbornom listom koju bi u tom slučaju mogao predvoditi Tomašević te da Rijeku, kao tradicionalni bastion SDP-a, i dalje prepusti njima. Ne znamo koliko su ova tumačenja na tragu istine, prije bismo rekli da Možemo! još uvijek traži svog adekvatnog kandidata ili kandidatkinju za Rijeku. Neslužbeno su s tim u vezi cirkulirala neka ‘velika imena’ iz tamošnjih univerzitetskih krugova, ali uskoro ćemo dobiti i taj odgovor.
Tomašević je na ove prozivke odgovorio tvrdnjom da nema i neće biti nikakvog bilateralnog dogovaranja između Možemo! i SDP-a, već da su zainteresirani za formiranje široke lijevo-liberalne „antibandićevske koalicije“, sve kako bi se postigao poglaviti cilj, svrgavanje Milana Bandića i njegove klijentelističko-koruptivne hobotnice.
No zaključna premisa koja se nameće praćenjem ove male, pomalo i komične političke sapunice, jest da iz svega ovog korist mogu izvući upravo ‘stari lisci’ iz SDP-a. Ta birokratizirana, klijentelističkim kalkulacijama i osobno-karijernim interesima premrežena stranka – koja srodno ostalim evropskim socijaldemokracijama već decenijama nema nikakve veze sa stvarnim lijevim politikama, a samim time ni dodir sa svojom nekadašnjom „bazom“ – tokom svoja dosad dva vladajuća mandata na čelu države maksimalno je doprinijela svim pošastnim učincima neoliberalne tranzicije, a sada zasigurno sa zadovoljstvom promatraju ovo razbijanje i razvodnjavanje na lijevom političkom spektru, čemu i sami doprinose.
Likuju također i u (neo)liberalnom centru, treba samo pogledati kako je ovaj slučaj svađe na ljevici proteklih dana pratila središnja takva medijska franšiza u Hrvatskoj, dnevnik Jutarnji list, kao i neki libertarijanski kolumnisti. Ostaje nam nada da ovo ipak neće biti kraj participacije RF-a u parlamentarnom životu Hrvatske, kao i da će Možemo! pronaći snage i mudrosti da izbjegne mogućnost nepovratnog poskliznuća u politički centar, čime bi se pretvorio u samo još jedan SDP, odnosno u jedno veliko razočaravajuće ništa.