foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: „Izvrsni“ đaci, ambiciozni roditelji i raspad obrazovnog sustava

Priče iz susjedstva

Već smo nažalost pomalo navikli, i oguglali, na svakodnevne ispade hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića. Bilo da je riječ o njegovim isforsiranim vulgarnim svađama s premijerom Andrejom Plenkovićem i ministrima u Vladi, ili o pompozno narcisoidnim medijskim istupima u kojima svima odreda docira. Pritom ga očito nekontrolirano nosi „struja misli“ u vidu beskrajnog nizanja svojevrsnih „grunfizama“, samodopadljivih i pseudodovitljivih šala, pošalica i doskočica.

A zagovaranje zapanjujuće desničarskih političkih stavova, posebice kada je riječ o odnosu prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, postali su već poslovična konstanta njegove politike. No eto, desilo se i to, da barem za trenutak, na dan-dva, primat medijske pažnje u Hrvatskoj privuče jedna druga Milanović. Zoranova supruga Sanja, djevojačkog prezimena Musić.

Gospođa Musić Milanović je naime krajem prošlog mjeseca poslala e-mail na tri adrese, direktorici Klasične gimnazije u Zagrebu koju pohađa njen i Zoranov sedamnaestogodišnji sin, sinovu razredniku i školskoj psihologinji, koji je prije par dana procurio u javnost. Povod e-mailu bilo je nezadovoljstvo gospođe Milanović zaključnom ocjenom vrlo dobar, 4 iz matematike, koju je njen sin dobio. Elektroničko pismo poslano je četvrti dan nakon što je ocjena iz matematike zaključena i tri dana nakon završetka nastave, da bi sve rezultiralo naknadnom promjenom već zaključene ocjene u izvrstan, 5.

Iako se iz opsežnog sadržaja e-maila koji je napisala i poslala predsjednikova supruga – u njemu taksativno navodi i obrazlaže propuste i nepravilnosti koji su po njenom mišljenju i riječima posljedica „rada predmetne nastavnice matematike, a uzrokovale su zakidanje djece za nastavno gradivo, a potom i za ocjene“ – ne može iščitati eksplicitan zahtjev za promjenu zaključne ocjene njenog sina, očito je napravljen vrlo učinkovit pritisak u tom smjeru. I to pritisak s instance s koje nikako i ni zbog kojih razloga ne bi smio biti napravljen, iz kruga predsjednikove obitelji. Da je takav vid pritiska nedopustiv, ocijenio je i ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs, a iz Ministarstva kojeg on vodi stiglo je priopćenje da je pokrenut inspekcijski postupak o ovom slučaju.

Nama je pak ovaj slučaj zanimljiv prvenstveno jer pruža zahvalne polazišne perspektive za kritičko iščitavanje nekih aktualnih trendova po pitanjima suvremenog obrazovanja, statusa nastavnika, profesora i škola, te njihovih društvenih tretmana. Pa ćemo slučaju „sin Milanović“ tako i prići, sistemski, kratkom elaboracijom nekolicine teza koje nalazimo relevantnim u tom kontekstu.

Neodgovornost moćnih i utjecajnih

…u ovom slučaju roditelja koji su na specifičnim državnim i društvenim pozicijama moći u strukturi, naprosto bode u oči. Ako i prihvatimo faktički argument da je i gospođa Musić Milanović na kraju krajeva tek još jedna zabrinuta majka, te da u konkretnom slučaju spornog e-maila nije pred školu eksplicitno postavila zahtjev da se njenom sinu promijeni ocjena, teško je odmisliti mogućnost da je kalkulirala s efektom indirektnog utjecaja koji proizlazi iz simboličke i realne moći njenog supruga i nje. Na drugoj strani, desila se upravo porazna reakcija tipična za konformistička i licemjerna društva nezrele demokracije i nejakih institucija: zahtjev Gospodara dospio je do ušiju podređenih, prepoznat je i polučio je željeni učinak ne da bi pritom nužno bio neposredno i izrečen.

Istovremeno zapanjuje zaslijepljenost, nezainteresiranost i lakoća s kojom takvi akteri nastupaju pred javne i državne institucije sa svojim interesima, ne vodeći nimalo računa o činjenici da se u takvim slučajevima ne radi o zahtjevima bilo kojeg roditelja, već roditelja koji zbog svoje specifične društvene uloge mora obazrivije javno nastupati i djelovati upravo iz tog razloga. Da oni nisu „bilo tko“, pa stoga moraju i puno pažljivije postupati jer njihovi potezi imaju specifičnu težinu, drukčije se prate i (pr)ocjenjuju. Drugim riječima, ne bi si smjeli tako olako dopuštati ono što si drugi, anonimni roditelji dopuštaju u kontaktu s institucijama kakva je škola (iako pritisci takvog tipa nisu opravdani ni u kom slučaju, što ćemo uskoro malo šire elaborirati).

Sanjin suprug Zoran je na slučaj odreagirao u svom „frajerskom“ stilu. Prvo je uspoređivao sina i sebe, rekao da bi poludio da je njemu mama napravila nešto takvo kad je imao 17 godina, ali da je mama mama i tako dalje. No pustimo reminiscencije starog momka po strani. Čini nam se važnijim obratiti pažnju da je predsjednik Milanović u kontekstu pojašnjavanja svog viđenja ovog slučaja, imao potrebu nekoliko puta jasno naglasiti da je on bio za to da „mali ide u privatnu školu“, jer da bi se tada cijela obitelj zaštitila od „bandi i ološa“. E sad, kako bi to privatne škole zaštitile dijete od „bandi i ološa“, koje to mehanizme prevencije i zaštite oni posjeduju i koriste, a koji nisu na raspolaganju javnim školama, to ne znamo, a predsjednik nam nije ni objasnio.

No ustvrditi takvo nešto s najviše državne pozicije u društvenoj strukturi, znači direktno protežirati komercijalno-tržišne aktere i istovremeno zabiti kolac u srce javnom sektoru u čijem imenu i interesu nominalno nastupaš i koji ti na kraju krajeva daje demokratski legitimitet vladanja. Kakvu poruku šalješ društvu ako kažeš da su javne škole, za razliku od privatnih, meta „bandi i ološa“? I naposljetku, progovorila je na taj način besramna bešćutnost klasno privilegiranih i materijalno zbrinutih, onih koji uopće, za razliku od razvlaštene i osiromašene društvene većine, mogu birati između skupih privatnih i javnih škola, ili liječenja u privatnim umjesto u javnim bolnicama.

Ambicioznost roditelja, imperativ visokih ocjena i gubitak kriterija

Da, nije naravno nikakva novost što ovom prilikom još jednom svjedočimo i profilu ambicioznih roditelja današnjice, cijele te bulumente današnjih ljudi koji u svojim klincima i klincezama vide sve odreda genijalne, pametne, talentirane, nadarene i budućem karijernom uspjehu predodređene ljude. No, smatraju, taj unikatni potencijal, ingenioznost i talent učitelji i profesori moraju prepoznati, te ga tomu adekvatno tretirati i individualnim pristupima stimulirati, poticati, ohrabrivati i razvijati.

Ali preskočimo ovo plesanje po rubu mogućnosti da zaglibim u neproduktivno psihologiziranje i moraliziranje fenomena o kojem je ovdje riječ. Važnije je pokušati barem zagrebati po površini sistemske perspektive problema. Takav će nas minimalan napor, prevedemo li ga u kontekst teme, vrlo brzo dovesti do uvida da su prethodno navedene roditeljske karakteristike tek nizovi razumljivih simptoma kapitalističkih društava obilježenih vrijednostima kompetitivnosti, konkurencije, kulture individualizma, stalnih nadmetanja, imperativa probitačnosti, žudnje za uspjehom…

Nije mi niti najmanja namjera biti nečiji advokat ovdje, no pitam se kako kao roditelj razmišljati i djelovati u društvenim okolnostima historijskog vremena u kojem mnoge škole i fakulteti kao početni uvjet uopće razmatranja mogućnosti da vaše dijete upiše željeni program, postavljaju prosjek ocjena 5,0 s prethodne razine obrazovanja. Kako ispravno postupiti u situacijama u kojima već jedna zaključena četvorka iz srednje škole znači nepovratno zatvaranje vrata mogućnosti da upišete željeni studij? Dok recimo jedna trojka iz osnovne škole predstavlja već takvu stigmu da vam dijete gura prema strukovnim srednjim školama kao jedinim raspoloživim opcijama… Možete zaboraviti na snove o matematičkim, informatičkim i medicinskim školama, ili o klasičnim gimnazijama.

Tako definirana društvena spirala nepovratno vodi u katastrofu koja se na primjerima iz školsko-obrazovnog polja manifestira u vidu strahovitih stresnih pritisaka na sve njegove aktere: učenike, roditelje, prosvjetare, na škole kao institucije, iz čega posljedično slijedi potpuni kolaps. Praktički su napuštena nastojanja da se uspostave i održe kakvi-takvi, makar minimalni razlikovni kriteriji. Otud i hiperinflacija visokih ocijena, sve odreda odličnih, svih odreda izvrsnih.

Ideologija izvrsnosti

I eto nas kod izvrsnosti, te danas tako sveprisutne, a prividno neutralne i benigne riječi. No zapravo ideologema prve razine važnosti. Pojam je to koji apriorno, zdravorazumski konotira dojmove pozitivnosti, progresa i napretka. A kada je tako, onda znamo da imamo posla s ideologijom i hegemonijom. Konkurencija kao „zdrav“ oblik društvene egzistencije, težnja da se bude bolji od drugih, kompetentniji, uspješniji, da se neprestano usavršava i mijenja… Riječju, da se konstantno „radi na sebi“. Jer „ja“ je resurs, potencijalni kapital koji treba oploditi.

Dakle, treba biti izvrstan, baš u skladu s ideološkim karakteristikama suvremene kapitalističke epohe. Sve suprotno od „starih“, ideološki poraženih i društveno odbačenih vrijednosti umjerenosti, skromnosti, prosječnosti, neprobitačnosti, neisticanja, anonimnosti… To su karakteristike mediokriteta. A mi naravno želimo biti izvrsni, svi odreda, i mi to zaslužujemo… Stalno odzvanja jeka nekog takvog imperativnog glasa.

Kada sam u dilemama da li da nekom studentu/studentici zaključim ocjenu 4 ili 5 (rijetke su te situacije) i kada sam dobro raspoložen, znam im kao zadnje pitanje – odgovor na njega presuđuje da li  će konačni uspjeh prevagnuti prema 5, ili ćemo ostati na 4 – postaviti zadatak da se opredijele za jedan od dva pojma: izvrstan ili odličan; ali da to prethodno zasluže tako što će mi kratko utemeljiti i objasniti ideološku razliku koja razdvaja ta dva termina, tek prividna sinonima, u postsocijalističkom kontekstu političkih, ekonomskih i kulturalnih obilježja tranzicijske Hrvatske i tzv. regije.

Premda to pitam sporadično već godinama, tek sam u nekoliko navrata dobio odgovore koji bi me zadovoljili. One pak koji bi zaslužili peticu te se uz tu brojku odlučili za deskripciju odličan, a ne izvrstan, kolegijalno bih pri izlasku iz kabineta upozorio, iako su toga već vjerojatno svjesni, da je krajnje vrijeme da se oboružaju snagom da se u životu nose s potencijalnim „stigmama“ koje bi ih mogle sporadično usput dokačiti. Recimo da su komunjare, jugonostalgičari, socijalisti, uhljebi…

Ali na stranu ove moje anegdotalne zgode, idemo pokušati proći još jedan kratki krug o izvrsnosti za ozbiljno. Kakva izvrsnost, što izvrsnost? Što to znači? I što znači biti izvrstan u društvu odreda izvrsnih, okružen jednako tako formalno izvrsnim pojedincima i pojedinkama? Tko definira što je to izvrsno, a što ne, i u skladu s kojim kriterijima? Odgovora na ova banalna pitanja naravno da nema, niti ih može biti, jer ideologemi ne polažu test svoga utemeljenja, pokrića, argumentacije i racionalno-logičkog postuliranja. Oni su naprosto tu, snažne lingvističke znakovno-mitske forme ispražnjene od sadržaja i supstantivnih značenja, ali zato obrnuto proporcionalno efikasni i praktično učinkoviti. Funkcionalni sistemski alati da zadovolje imperative zadavanja vrijednosnih orijentira jednog prostora u njegovom historijskom vremenu.

Praktične posljedice svega toga

I dok se pričaju sve te lijepe pričice o izvrsnosti, društvu znanja, pametnim školskim pločama, univerzitetima 3. generacije, start up hubovima i digitalnim labovima… sve te besmislene ideološke tlapnje i trivije našeg vremena iz domene obrazovanja koje se prsi da je suvremeno, škole nam se raspadaju. One javne, naravno, ne brinite, predsjedniče. Pored spomenutih nesnosnih pritisaka ambicioznih roditelja, dokinuća kriterija i nekritičkog glorificiranja ideologije izvrsnosti, nastavnici su u živoj radnoj zbilji konstantno izloženi stresu, uvredama, prijetnjama, a sve češći su i fizički napadi.

Mnogi od njih zato popuštaju pritiscima, nekritički odreda dijele izvrsne petice, pa je u nekim školama već i neobično dobiti poneku četvorku, kamoli zaključnu. Prosvjetari su istovremeno i često meta nevidljivog institucionalnog nasilja ukoliko „talasaju“, to jest ako ne slijede zadana koruptivna pravila igre koja su premrežila institucije iznutra. Riječ je o poslu i profesiji koja je u našim državama potpuno obezvrijeđena i degradirana, pa nije ni čudo da je iz godine u godinu sve manji interes za nju.

Plaće su naravno niske. U Hrvatskoj prosječna plaća prosvjetara u osnovnim i srednjim školama trenutno iznosi oko 1.100 eura, što nekima možda ne izgleda ni tako malo, ali je poprilično mizerno uzevši u obzir kontekst teškog rada i skupoću života u Hrvatskoj. No nije samo novac mjerilo vrijednosti. Dodatni je problem što se radi o profesiji koja je izgubila veliki dio svog nekadašnjeg simboličkog kapitala, to jest društvenu prepoznatljivost, ugled i važnost, upravo sukladno općem antiprosvjetiteljskom trendu koji globalno pratimo. Ipak nije posvuda isto. Bitno je drukčija situacija u Finskoj recimo, u odnosu na status prosvjetarske profesije i školskog obrazovanja u našoj regiji.

Sve je ovo praćeno i političkim mešetarenjima, stranačkim igricama oko kadroviranja i postavljanja svojih provjerenih i poslušnih kadrova na rukovodeća mjesta, za ravnatelje škola i slično. Tako da je na kraju bumerang efekt potpuno očekivana stvar. Temeljne posljedice ovakve spirale moguće je detektirati na samim učenicima i učenicama, studentima i studenticama, te njihovim roditeljima. Ovih dana sigurno nije bilo ugodno biti sin hrvatskog predsjednika države. I pritom imati tek sedamnaest godina.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice