Zaid: Budućnost knjige

Kada je Mark Twain saznao da mu je neko posvetio nekrolog, poslao je u novine sljedeći telegram: “Vijest o mojoj smrti je malo pretjerana.”

Isto možemo reći i za smrt knjige. Neki misle da ona nema budućnost, ali njena proizvodnja nastavlja da raste, i to ubrzanim korakom.

Ne uljuljkujmo se mišlju da ćemo jednog dana prestati da pišemo i objavljujemo knjige. Druga stvar je što određeni vidovi objavljivanja gube značaj i nestaju.

Tekst može postati javan na mnogo načina. Preko pamćenja, poput Ilijade. Preko kamena, poput Hamurabijevog zakonika. Preko glinenih pločica po kojima se pisalo stilusom (klinasto pismo), poput Epa o Gilgamešu. Preko svitaka papirusa, kao u Aleksandrijskoj biblioteci. Preko svitaka pergamenta, kao u Pergamskoj biblioteci. Preko povoštenih drvenih pločica, kao u starom Rimu. Preko kodeksa pisanih na amateu, kao kod prehispanskih naroda. Preko rižinog papira, po kojem se štampalo pomoću drvenih blokova na kineskom. Preko araka papira s otiskom pokretnih slova i mogućnošću uvezivanja, kao Gutenbergova Biblija (1455).

Izdavačka industrija rodila se i rasla pet vijekova u ovoj paradigmi. Ali Marshall McLuhan ju je doveo u pitanje djelom Gutenbergova galaksija: nastajanje tipografskog čovjeka (1962). Po njegovom mišljenju, televizija će svrgnuti knjigu s prijestolja i povratiti usmenu kulturu. Međutim, od godine 1950. (kada započinje procvat televizije) do 2000, godišnji broj izdatih knjiga u svijetu se učetverostručio dosegnuvši milion naslova.

I nastavio se povećavati. Prema Wikipediji (“Books published per country per year“) 2,2 miliona naslova ugleda svjetlo dana svake godine. Što upućuje na ubrzan rast: od sto naslova na milion stanovnika 1950. na 167 u 2000. i oko tristo u 2020.

Televizija i radio šire informaciju, ali je ne fiksiraju.

Za razliku od kinematografije. Ali, osim tekstova koji ulijevaju poštovanje, poput Shakespearovih, ono što prevladava u filmu nije tekst, nego slike, gluma, akcija. Netflix se takmiči sa kinosalama, ne s romanima.

U osnovi audioknjiga je tekst: snimaju se knjige koje govornik čita naglas, bilo na magnetne trake (sklone zapetljavanju) ili optičke diskove.

Ali ne piše se i objavljuje radi tog medija. Audioknjige su korisne da bi se proširio pristup knjigama koje već postoje u štampanom formatu. Kod slijepih, imaju prednost u poređenju s izdanjima na Braillevom pismu. Tokom putovanja avionom, lakše su od običnih knjiga.

Isti je slučaj s knjigama na mikrofilmu: one su pomoćni format štampanih verzija. Oko 1930. Kongresna biblioteka povećala je svoje zalihe za milione stranica mikrofilmirajući knjige Britanske biblioteke. Biblioteke koje čuvaju inkunabule (knjige objavljene prije 1501) ne dozvoljavaju da ih se pregleda fizički, nego u vidu mikrofilma ili digitaliziranoj varijanti.

Mikrofilmiranje je predstavljalo napredak, ali je doživjelo krah zato što zahtijeva specijalnu opremu za čitanje.

Kada su se pojavile magnetne diskete i zatim optički CD-ROM (compact disc read only memory), opet se govorilo da knjiga nema budućnosti. Na jedan disk stane više stotina knjiga, koje možemo ne samo čitati na kompjuteru nego i pročešljavati pomoću pretraživača kako bismo našli bitne nam riječi. Ali ništa od proročanstva. Nestale su diskete, a i CD-ROM izlazi iz opticaja, ali ne i knjiga.

Zatim su došli DVD (digital versatile disc), USB (universal serial bus sa flash memorijom) i web.

Razvoj weba i elektronske knjige (ebook) obogatio je difuziju knjiga zahvaljujući Michaelu S. Hartu, koji je 1971. pokrenuo velikodušni Projekat Gutenberg: globalnu javnu biblioteku elektronskih knjiga koja omogućuje besplatan pristup knjigama u javnom domenu. Izgledalo je utopijski, prvenstveno zato što se oslanjala i oslanja na rad volontera, ali već ima više od 60.000 naslova (www.gutenberg.org). Nadalje, nadahnula je i podržala paralelni projekat Hugha McGuirea, tvorca LibriVoxa: javne besplatne biblioteke audioknjiga koje čitaju volonteri, a koja već raspolaže sa 40.000 naslova (www.librivox.org). Takođe je nadahnula komercijalne projekte: Google Books, Netflix, Spotify.

Problem s elektronskim knjigama je što zastarijevaju. Oprema i programi za njihovo čitanje nestaju da bi bili zamijenjeni boljima. Gutenbergova Biblija i dalje je čitljiva, što se ne može reći za knjige koje se prodaju s popratnim cederomom: deset godina kasnije, digitalna verzija više nije u upotrebi.

Svi novi vidovi objavljivanja pate od ograničenja. Listanje štampane knjige je važna i jednostavna radnja, ali listanje audio ili elektronske knjige je prekomplikovano. Nije lako ni vraćati se kroz tekst, ponovo čitati, preskakati nezanimljive dijelove.

Štampana knjiga se čita brzim ili sporim tempom, ovisno o čitaocu. Na novim medijima, tempo je određen uređajem. Ako promijenimo brzinu diska ili trake, ništa nećemo razumjeti: čitljivost je izgubljena.

Inovacije ne ukidaju uvijek prethodna rješenja. Samo ih potiskuju u upotrebne niše gdje su bez konkurencije. Nismo prestali koristiti bakar kada je izmišljen čelik, niti čelik kada su razvijeni plastični materijali.

Vijesti o smrti knjige su malo pretjerane.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija
Kako pomoći Ujgurima
Afganistan – istine i laži
Bolničke covid statistike
Fotograf za besmrtnost
#MeToo kod Medicija