Keller: Zašto intelektualci podržavaju diktatore

I prije nego što je koronavirus počeo da iskušava naš društveni poredak, svijet je već patio od jedne pošasti: pandemije autoritarizma. Tokom prošle decenije ona je zarazila demokratije čitavog planeta, uključujući američku. Prvi su reagovali pisci nudeći distopijsku fikciju i apokaliptičnu publicistiku, koje preispituju izdržljivost demokratije pod stresom.

Benjamin Carter Hett je u Smrti demokratije, razmatranju Vajmarske Njemačke, istražio kako je sektaška nepopustljivost omogućila Hitlerov uspon. Ta lekcija iznesena je s jasnom namjerom da nas pravovremno upozori. U vrlo ubjedljivom pozivu na uzbunu, pod nazivom Kako umiru demokratije, politolozi s Harvarda Steven Levitsky i Daniel Ziblatt poslužili su se globalnim spiskom nedavno propalih demokratija kako bi ustanovili simptome kandidata za autokratiju. (Donald Trump ispunjava sve uslove.) U knjizi Kako preživjeti autokratiju novinarka Masha Gessen, izoštrivši pero na Vladimiru Putinu, secira trampizam i zaključuje da izbori neće biti dovoljni da se od njega izliječimo.

Sumrak demokratije: Zavodljivi zov autoritarizma je doprinos Anne Applebaum ovoj diskusiji. U tom djelu ona se ne bavi toliko pretendentima na autokratski prijesto i njihovom popustljivom svjetinom koliko mentalitetom svite koja omogućava rađanje tirana, a to su “pisci, intelektualci, pamfletisti, blogeri, spin doktori, producenti televizijskih programa i tvorci mimova koji javnosti mogu prodati imidž budućeg vladara.”

Da li su ovi pokretači istinski vjernici ili tek cinični oportunisti? Da li vjeruju u laži koje izgovaraju i zavjere koje izmišljaju ili su naprosto pohlepni za bogatstvom i moći? Odgovori do kojih ona dolazi su uistinu dvosmisleni, što je za pohvalu u našoj epohi sukobljenih apsoluta, iako katkad pomalo frustrirajuće.

Applebaum, američka novinarka koja uglavnom živi u Poljskoj, stekla je priznanja (uključujući Pulitzerovu nagradu) za popularne istorijske uvide, zasnovane na impresivnim istraživanjima, u Hladni rat, gulag i glad kojom je Staljin poharao Ukrajinu. Sumrak demokratije nije tako značajno ostvarenje, riječ je o časopisnom eseju proširenom u knjigu koja je dijelom promišljanje, dijelom memoar.

Knjiga, kao i tekst iz časopisa, počinje zabavom koju su ona i njen muž Poljak (tada zamjenik ministra vanjskih poslova u vladi desnog centra) upriličili za Novu godinu 1999, u svojoj kući u unutrašnjosti Poljske. Lista uzvanica bila je višenacionalna i politički raznolika, ujedinjena zadovoljstvom zbog hladnoratovske pobjede nad komunizmom i zajedničkom vjerom u “demokratiju, vladavinu zakona, provjeru i kontrolu vlasti i… u Poljsku, koja je bila integrirani dio savremene Evrope.”

“Sada, skoro dvije decenije kasnije, prešla bih ulicu da izbjegnem neke ljude s moje novogodišnje zabave”, piše Applebaum. “Oni, zauzvrat, ne samo što bi odbili da uđu u moju kuću nego bi ih bilo sram priznati da su ikad tu bili.”

Ti nekadašnji prijatelji, kolege iz škole i s posla izgubili su vjeru u demokratiju, privučeni desničarskim nacionalističkim režimima i pokretima. Ona za njih koristi izraz clercs, posuđen od francuskog filozofa Juliena Bende, koji vijek ranije kao da je htio napraviti sarkastičnu mješavinu riječi clerks i clerics misleći na činovnike i širitelje vjere.

Applebaum vjeruje da uobičajena objašnjenja kako autoritarci dolaze na vlast – ekonomske neprilike, strah od terorizma, pritisak imigracija – jesu važna, ali ne objašnjavaju u potpunosti fenomen clercsa. Najzad, kada je Poljska, gdje autorica započinje istraživanje, dovela desničarske nativiste Prava i pravde na vlast 2015, zemlja je uživala u procvatu, nije bila migrantska destinacija niti teroristička meta. “Nešto drugo se sada dešava, nešto što pogađa vrlo različite demokratske sisteme, s vrlo različitom ekonomijom i demografijom, i to širom svijeta”, piše.

Predstavlja dvojicu braće, Poljake Jaceka i Jaroslawa Kurskog, koji su osamdesetih marširali sa disidentskim sindikatom Solidarnost. Nakon što se sovjetski imperij raspao, Jaroslaw je sačuvao liberalnu vjeru i sada uređuje najznačajniju oporbenu novinu, ali Jacek se povezao s Pravom i pravdom postavši direktor poljske državne televizije i “glavni ideolog jednopartijske države u pokušaju”. Applebaum dijagnosticira kod Jaceka toksični osjećaj da zaslužuje više prava od drugih, kao i ubjeđenje da nije bio adekvatno nagrađen za otpor komunizmu.

“Srdžba, zavist i nadasve uvjerenje da je ‘sistem’ nepravedan – ne samo prema zemlji već i prema tebi – to su važni sentimenti nativističkih ideologa poljske desnice, do te mjere da nije lako razdvojiti njihove političke i privatne motive.”

Problem koji se ponavlja u ovoj knjizi je činjenica da clercs većinom odbijaju razgovarati s Applebaum, tako da ona zavisi od javnih dokumenata i razboritosti zajedničkih poznanika. Ali iz svega toga ona izvlači maksimum. Najsigurnija je u sebe kada ocjenjuje intelektualce koji su živjeli u sovjetskoj orbiti da bi potom pobjegli. Iz Poljske se prebacuje na Mađarsku, zatim na Britaniju i konačno na Trumpovu Ameriku, povremeno skrećući ka Španiji i Grčkoj, u potrazi za posrnulim intelektualcima.

Uspjela je identificirati više slojeva iznevjerenosti: nostalgiju za moralnom svrhom prisutnom tokom Hladnog rata, razočaranost meritokracijom, privlačnost teorija zavjere (koje često uključuju Georgea Sorosa, američkog Mađara i, ne slučajno, jevrejskog milijardera). Dodaje da dio odgovora leži u “svadljivoj prirodi samog modernog diskursa”, u dvosjeklom maču interneta, koji nas je lišio zajedničkog narativa i smanjio odgovornu medijsku elitu koja je obično filtrirala teorije zavjere i ublažavala sektaške strasti. Teško da je to neki originalan prigovor, što ne znači da nije istina.

“Kako polarizacija raste, državni uposlenici se neprestano portretiraju kao ‘zarobljenici’ svojih protivnika. Nije slučajno da su partija Pravo i pravda u Poljskoj, bregzitovci u Britaniji i Trumpova administracija u SAD-u osuli verbalnu paljbu na javne službenike i profesionalne diplomate.”

Virulentni populistički pokreti su oduvijek postojali u Americi, kako na desnici (recimo, Ku Klux Klan) tako i na ljevici (recimo, Weather Underground). Za Applebaum je iznenađujuće da su se u današnje vrijeme izrodili baš u Republikanskoj partiji. “Da bi Reaganova partija postala Trumpova – da bi republikanci odustali od američkog idealizma i umjesto toga usvojili retoriku očaja – radikalni preobražaj morali su doživjeti ne samo partijski glasači nego i partijski clercs.” Možda je upravo ovdje mjesto napomenuti da je Applebaum napustila Republikansku partiju 2008. zbog nominacije “prototrampovske” Sare Palin.

Američki clercs koji uglavnom čine njen odabir su Pat Buchanan, Franklin Graham, Steve Bannon i Laura Ingraham, od kojih niko nije razgovarao s njom, ali su zato njihovi javni istupi bogato evidentirani. Frapirana je načinom kako je njihov reganovski optimizam ustupio mjesto mračnoj viziji dekadentne Amerike osuđene na propast, “gdje univerziteti uče ljude da mrze svoju zemlju, gdje se žrtve više slave od heroja, gdje su stare vrijednosti odbačene. Platićemo najskuplju cijenu, zažmiriti pred najgorim zločinima, preći preko najvećih prestupa ako je to potrebno da vratimo onu pravu, staru Ameriku.”

Applebaum je potrošila nekoliko stranica na pokušaj da objasni kako je osoba tako pametna i tako odlučna poput Ingraham postala promotorka Donalda Trumpa. Profesionalna ambicija? Preobraćenje u srednjoj dobi na katolicizam? Ili možda viče tako glasno da bi ugušila vlastite sumnje? Applebaum priznaje da je “razdavajanje ličnog od političkog trud uzalud”.

Namjera je bila da se Sumrak demokratije završi optimističnim vrednovanjem generacije autoričine djece, ali je to finale osujetio koronavirus ostavivši Applebaum bez kompasa, kao i sve nas. Ona primjećuje kako su populističke vođe iskoristile virus da opravdaju uvođenje vanrednog stanja.

“Možda će strah od bolesti stvoriti strah od slobode”, zaključuje. “Ili će možda koronavirus nadahnuti novu svijest o globalnoj solidarnosti. … Izluđujuće je što moramo prihvatiti da su obje budućnosti moguće.”

izvor: The New York Times, 19. juli 2020

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija
Kako pomoći Ujgurima
Afganistan – istine i laži
Bolničke covid statistike
Fotograf za besmrtnost
#MeToo kod Medicija