Jasno je da je društvena nejednakost problem od najvećeg značaja; mnogi politički sistemi imaju za cilj da je eliminišu ili barem moduliraju. Takođe je očito da tema potiče snažnu emocionalnu reakciju; posljedica toga je da mnogo osuđujemo, a malo analiziramo. To predstavlja poteškoću zato što nejednakost neće nestati ma koliko govorili da smo protiv nje. Prije nego što počnem, jedan spoiler: ljudi nisu nejednaki zbog svoje prirode. Nadam se da ću vas ubijediti da su stvari malo komplikovanije.
Nejednakost nije tipična isključivo za ljude, već je prisutna kod priličnog broja društvenih vrsta. Izvjesne dominantne jedinke nastoje povećati prednosti i umanjiti neugodnosti povezane sa životom u grupi, te prisvajaju lavovski dio resursa i reproduktivnih povlastica; nije čudo da ih prirodni odabir “nagrađuje” velikodušnim brojem potomaka, perpetuirajući tako ovu značajku. Dokazano je da se dominantne jedinke mnogih vrsta (uključujući našu) množe više od nižerangiranih jedinki[1].
Međutim, ne organizuju se sve vrste na isti način, a razlikuju se i po tome koliko su despotske. Gorile predstavljaju paradigmu despotizma: dominantni mužjak isključuje sve ostale pripadnike grupe, koji gube svaku mogućnost za reprodukciju, osim ako se ne izbore da ga zamijene. Čimpanze čine još jednu vrstu s visokim stupnjem despotizma. Mužjaci se bespoštedno nadmeću za status, a ponašanje alfa mužjaka liči na ispade lokalnog siledžije, pri čemu je dominacija kroz brutalnu silu krucijalna, mada i drugi faktori, poput strateškog udruživanja s drugim mužjacima, mogu ući u igru. Suprotno tome, druga vrsta čimpanzi, bonobi, kudikamo je demokratičnija. Oni žive u relativno miroljubivom matrijarhatu, u kojem ženke nasljeđuju status od majki, a mužjake se ne sili da se nadmeću za poziciju.
Antropolog Christopher Boehm je preispitao izvore ljudske nejednakosti u knjizi Hierarchy in the Forest: The Evolution of Egalitarian Behavior[2]. Polazi od hipoteze da je zajednički predak ljudi i čimpanzi bila jedna despotska vrsta i da se mi, tokom naše evolucije, kao vrsta “demokratiziramo”. Taj proces je obilježen krupnim promjenama kao što je pojava jezika i kulture, zajedno sa spektakularnim pojačanjem naših prosocijalnih tendencija. Istraživači vjeruju da su ljudi prošli kroz proces samopripitomljavanja paralelan s razvojem koji je rezultirao nastankom domaćih životinja[3]; evolutivna sila u pozadini te promjene vjerovatno je bila potreba da skupine budu funkcionalne i jako kooperativne, sposobne da prežive u neprijateljskom okruženju i da se brinu o bebama, stvorenjima izuzetno ranjivim.
Lovci-sakupljači koje su antropolozi mogli izučavati su prilično egalitarni, barem u većini slučajeva. Hijerarhije postoje, ali su labave. Ima pojedinaca koji uživaju veći prestiž, ali je neuobičajeno da drugima direktno naređuju. No, ovaj relativni egalitarizam ne postoji zato što su želje za dominacijom iščezle u tim društvima, već zato što se one obuzdavaju zahvaljujući egalitarističkom ethosu koji pojedinci, oprezni da ne potpadnu pod dominaciju, nastoje održati. I dalje ima individua koje teže dominaciji, ali ih ostali osujećuju. Boehm vjeruje da je ta činjenica povezana s razvojem tehnologija lova kojima se mogu savladati krupne životinje. Nijedan potencijalni diktator ne bi imao nikakve šanse u sukobu s grupom beta muškaraca naoružanih kopljima. Mnogi antropološki radovi navode slučajeve u kojima se prekomjerno dominantni i agresivni pojedinci eliminiraju iz grupe ostracizmom ili izravno ubistvom.
Definitivno se suočavamo s paradoksom: u ljudskoj prirodi zajedno žive težnja za dominacijom i otpor prema potpadanju pod istu. Da li će pobijediti jedno ili drugo, zavisi od uslova u okruženju. U izolovanim i nomadskim društvima, u kojima je fizički nemoguća akumulacija bogatstva, pobjeđuje egalitarizam. U svojoj knjizi The Great Leveler: Violence and the History of Inequality from the Stone Age to the Twenty-First Century[4], harvardski profesor Walter Scheidel daje uvid u promjene ekonomske nejednakosti kroz istoriju. Njegov zaključak je da je skoro uvijek – a izuzeci su važni – ekonomski razvoj povezan s porastom nejednakosti. Prirodne katastrofe i ratovi su veliki ujednačivači istorije, zato što se ona u većini slučajeva odvija prema dole. Ne čini nas naša priroda nejednakim, već istorija. Pouka koju trebamo izvući jeste da ekonomska nejednakost ne proističe iz naše prirode niti je neizbježna, ali da ju je uistinu teško izbjeći, jeste. Filozof Peter Singer nas podsjeća u knjizi Darvinistička ljevica[5]: “Koliko je samo puta elitu koja se smatrala ugnjetavačkom zamijenila, putem revolucije, neka druga s vrlo sličnim karakteristikama”.
Drugi važan zaključak ima veze s onima koji se nalaze u donjoj zoni ljestvice. Evolucija nam je podarila “socijalne antene” pomoću kojih zapažamo koje stvari pozitivno doprinose statusu te nas sistem nagrađivanja potiče da ostvarimo te aktivnosti. Taj proces je dijelom urođen a dijelom naučen, pošto moramo provjeriti koje stvari doprinose društvenom uspjehu u svakom društvu, a varijacije mogu biti dosta velike. Reproduktivne prednosti pod oznakom visokog statusa su evidentne kroz istoriju, premda trenutno ne postoji jasna sprega između društvenog uspjeha i reprodukcije.
Moramo se upitati šta se dešava s onima koji su dole. Da li odatle proizlazi neka prednost? Odgovor je: ne. Položaj na dnu piramide je veoma loš dil za jedinke bilo koje vrste i ugrožava, u velikoj mjeri, njihove prilike za reprodukciju. Problem je što bijeg iz takvog društvenog života nije moguć za većinu. Usamljeni babun neće opstati dugo u savani, a u slučaju da preživi neće moći da se pari. Važi li to i za ljude? Da. Razumno je misliti da je evolucija, kako bismo izbjegli tu situaciju, “uštimala” naš um, podvrgavajući nas u datom slučaju psihološkom kažnjavanju. Ovu hipotezu podupiru studije[6] koje dokazuju da osobe pogođene siromaštvom imaju visok nivo kortizola, pouzdanog markera stresa, a to implicira visoku razinu nesretnosti i tjeskobe.
Siromaštvo nije samo uskraćenost za sredstva za život, ono je i psihološko mučenje koje proističe iz puke spoznaje da se nalaziš na dnu socijalne piramide, čak i ako ti je preživljavanje osigurano. Činjenica da se u zemljama gdje siromaštvo preovladava može održavati i visok nivo nataliteta ne proturječi tom argumentu, budući da je fenomen relativno nov. Kroz praistoriju i istoriju siromasi su preživljavali manje, a njihova djeca mnogo manje. Po mom mišljenju, to predstavlja dobar argument za opravdavanje borbe protiv siromaštva, koje nije ništa drugo do ekstremna nejednakost.
Biologija ne može oblikovati naše vrijednosti, ali nam može pružiti dobre savjete: boriti se protiv siromaštva, biti na oprezu i postaviti adekvatnu protutežu kako se niko u društvu ne bi domogao prekomjerne vlasti.
[1] Rueden C von, Gurven M, Kaplan H. Why do men seek status? Fitness payoffs to dominance and prestige. Proc R Soc B Biol Sci.2011;278(1715):2223-2232. doi:10.1098/RSPB.2010.2145
[2] Boehm C. Hierarchy in the Forest.; 2019. doi:10.2307/j.ctvjf9xr4
[3] Wilkins AS, Wrangham RW, Tecumseh Fitch W. The «domestication syndrome» in mammals: A unified explanation based on neural crest cell behavior and genetics. Genetics. 2014;197(3):795-808. doi:10.1534/genetics.114.165423
[4] Scheidel W. The Great Leveler.; 2018. doi:10.23943/9780691184319
[5] A Darwinian Left: Politics, Evolution and Cooperation – Peter Singer, IRA W Decamp Professor of Bioethics Peter Singer – Google Libros. Accessed August 29, 2022.
[6] Haushofer J, De Laat J, Chemin M. Poverty Raises Levels of the Stress Hormone Cortisol: Evidence from Weather Shocks in Kenya *. Published online 2012.