Klimatska katastrofa je daleko ozbiljniji problem nego što to misle mnogi stručnjaci, politički zvaničnici i aktivisti. Emisije gasova koji izazivaju efekat staklene bašte, kao posljedica djelovanja čovjeka, pregrijale su Zemljinu atmosferu i dovele do razornih suša i visokih temperatura, orkanskih vjetrova i drugih oblika ekstremnih vremenskih uslova i to su činjenice koje su svima prilično poznate.
Međutim, veći problem leži u činjenici da je pregrijana atmosfera dovela do pregrijavanja oceana, a na osnovu toga će u budućnosti doći do katastrofalnog povećanja nivoa mora.
Zagrijavanjem oceana dolazi do povećanja količine vode djelimično zbog toga što se topla voda širi, ali i zbog toga što su toplije vode uveliko pokrenule topljenje polarnih ledenih ploča. Zbog toga je posve sigurno da će se prosječni nivo mora širom svijeta povećati za najmanje šest do devet metara. To je dovoljno da se veliki dijelovi mnogih priobalnih gradova, u kojima žive stotine miliona ljudi, nađu pod vodom.
Ključna pitanja su koliko brzo će doći do ovog povećanja i šta ljudi mogu uraditi u dovoljno kratkom roku da bi rashladili atmosferu i oceane i tako spriječili bar neke od posljedica.
Ukoliko se nivo mora podigne za šest metara tokom sljedećih 2.000 godina, naša djeca i njihovi potomci će možda pronaći načine da se tome prilagode. No, ukoliko se nivo mora podigne za šest metara ili više u narednih 100 do 200 godina – što je naše trenutno predviđanje – izgledi i nisu tako sjajni. Ukoliko bi se desio takav scenarij, do 2040. godine nivo mora bi se mogao povećati za pola metra, odnosno za skoro metar do 2050. godine, uz dodatna povećanja u narednim dekadama.
Povećanje razine mora od pola metra ili nepunog metra možda ne zvuči puno, ali će takvo povećanje uticati na društvo u mnogim zemljama svijeta. U južnoj Floridi, gdje ja živim, nećemo više imati pristup svježoj vodi. Postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda neće moći raditi, velika područja će stalno biti pod vodom, a Miami Beach i drugi barijerni otoci bit će uglavnom napušteni. U Kini, Indiji, Egiptu i drugim zeljama u kojima se nalaze delte velikih rijeka, povećanja nivoa mora dovest će do evakuacije desetina miliona ljudi i do gubitka velikih poljoprivrednih površina.
Nastojanja da se ograniči rast nivoa mora stoga moraju hitno postati prioritet i za svjetske lidere koje Joe Biden poziva na Klimatski samit na Dan planete Zemlje, 22. aprila. Moramo iznova pokušati razumjeti klimatsku katastrofu i ono što borba protiv nje podrazumijeva. Svakako je neophodno ostvariti cilj iz Pariškog sporazuma koji predviđa ograničavanje porasta temperature na 1,5 do 2 stepena celzija ali to neće biti dovoljno.
Rješavanje problema rapidnog povećanja nivoa mora ima dva aspekta: ljudi moraju u atmosferu prestati ispuštati plinove koji je zagrijavaju i moramo iz atmosfere izdvojiti plinove koji se u njoj već nalaze. Od vremena industrijske revolucije, prije 250 godina, količina ugljendioksida u atmosferi porasla je usljed aktivnosti čovjeka, uglavnom zbog sagorijevanja fosilnih goriva. Da bismo minimalizirali porast nivoa mora, moramo smanjiti tu količinu sa današnjih 417 ppm na 280 ppm, što su vrijednosti koje su zabilježene prije industrijalizacije.
Zaustavljanje emisija koje imaju zagrijavajući efekat zahtijeva hitan prelazak s ekonomije koja se zasniva na fosilnim gorivima na ekonomiju zasnovanu na obnovljivim izvorima energije, kao i prestanak neplanske sječe šuma, prelazak na poljoprivredu koja pogoduje zaštiti klime, sadnju drveća koje unapređuje sastav tla i slično. No, čak i ukoliko na ovom frontu budemo uspješni – a do sada to nismo bili – osigurat ćemo tek sprečavanje dodatnog zagrijavanja atmosfere.
Hlađenje oceana bit će teže. Ono zahtijeva izdvajanje ogromne količine ugljendioksida kako iz atmosfere tako i iz oceana i pohranjivanje tamo gdje ne postoji mogućnost curenja.
Postoje različiti prototipi takvih tehnologija koje ne podrazumijevaju CO2 emisije. Metode poput miješanja samljevene bazaltne lave u gnojiva mogu dovesti do uklanjanja ugljendioksida, a moraju se agresivnije razvijati i druge metode. Od ključnog je značaja da se primjenjuju obje ove strategije – zaustavljanje daljnjih emisija ugljendioksida i izdvajanje već ispuštenih emisija. Korištenje jedne metode ne može biti izgovor za nekorištenje druge. Korištenje samo jedne od ovih metoda vodi ka neuspjehu.
Naša dilema temelji se na osnovnoj fizici. Emisije ugljendioksida ostaju u atmosferi hiljadama godina, zadržavajući toplinu i zagrijavajući planetu poput toplog pokrivača koji zagrijava ljudsko tijelo. Ono što se ne uzima dovoljno u obzir je činjenica da najveći dio ovog zagrijavanja – preko 93% – završava u oceanima, a time se značajno zagrijava njihov gornji površinski sloj od oko 600 metara. Ovo dovodi do ubrzanog topljenja polarnog leda i globalnog povećanja razine mora, a ovaj proces će se nastaviti i u stoljećima koja dolaze.
Podizanje nivoa mora opasno se ubrzava. Globalna razina mora se 1900. godine povećavala za 0,6 milimetara godišnje. Nakon 1930. godine došlo je do zagrijavanja mora i povećanja količine vode u oceanima što je dovelo do dvostrukog povećanja njihove razine, a ta razina se nakon toga opet udvostručila da bi do 1990. godina došlo do povećanja od 3,1 mm godišnje. Od tada su sve topliji oceani prouzrokovali topljenje polarnog leda, a nivo mora dodatno je i ubrzano povećan. Danas se nivo oceana povećava 6 milimetara godišnje (što je 6 cm svakih deset godina), a to će se nastaviti dramatično ubrzavati.
Šest centimetara u deset godina možda se ne čini puno, ali treba imati na umu da smo tek na početku ovog ubrzanog porasta nivoa mora. Američka državna uprava za oceane i atmosferu je 2017. prognozirala da će se globalna srednja razina mora do 2100. godine povećati za 1,5 do 2,5 metara. Četiri godine kasnije, jasno je da ovo predviđanje od 6 centimetara prilično skromna vrijednost. Regionalni utjecaji – slijeganje tla, mijenjanje oceanskih struja, preraspoređivanje Zemljine mase uzrokovano topljenjem leda – u nekim područjima će dovesti do povećanja nivoa koje će biti 20-70% veće od globalnih vrijednosti.
Podizanje nivoa mora za 2,5 metara bilo bi katastrofalno. Bez provođenja sveobuhvatnih i vrlo skupih mjera prilagođavanja veliki dio New Yorka i Washingtona, Šangaja i Bangkoka, Lagosa, Aleksandrije i brojnih drugih priobalnih gradova naći će se pod vodom. Južna Florida mogla bi biti potpuno potopljena. A gradnja zaštitnih zidova u južnoj Floridi neće biti od koristi: tlo je porozno krečnjačko, te će podizanje nivoa mora značiti da će voda jednostavno samo postepeno prodirati. Čak i Nizozemska koja je zaštićena nasipima, pa i New Orleans, naći će se u ozbiljnim problemima.
Što je još gore, prema sadašnjim trendovima, bit ćemo sretni ukoliko se do 2100. godine nivo mora podigne za samo 2,5 metra. Naime, kompjuterski modeli koje koristi Američka državna uprava za oceane i atmosferu i drugi ne odražavaju naša znanja o načinu na koji je nivo mora rastao u prošlosti. Ovi modeli pretpostavljaju da do podizanja nivoa mora dolazi postepeno, ali geološki podaci pokazuju da do toga može doći u obliku brzih i naglih povećanja. Više temperature koje su uslijedile nakon prethodnog ledenog doba dovele su do topljenja polarnih ledenih područja jednog za drugim, što je za posljedicu imalo povećanje nivoa mora od jednog do deset metara svakog stoljeća. Današnje ubrzano topljenje leda na Grenlandu i Antarktici sasvim sigurno predstavlja početak novog naglog povećanja nivoa mora.
Hitno je potrebno da čovječanstvo pređe na korištenje obnovljivih izbora energije, prestane koristiti fosilna goriva i izradi i koristi tehnologiju koja omogućava izdvajanje CO2 iz zraka i vodenih površina. Moramo također biti realniji kada je u pitanju naše prilagođavanje podizanju nivoa mora koje se više ne može spriječiti. Umjesto gradnje u nizijskim područjima i trošenja sredstva na obalnu zaštitu koja je predodređena za neuspjeh, trebali bismo se pripremati da pomognemo krajnju relokaciju stanovnika i infrastrukture s najugroženijih područja (i za čišćenje tla prije nego što neko područje bude poplavljeno).
Bez tih mjera, doći će trenutak, puno prije nego što veliki broj ljudi misli, kad će nama poznata civilizacija postepeno biti u sve nepovoljnijem položaju ili će doživjeti potpuni kolaps. Taj scenarij možemo spriječiti samo planiranjem, financiranjem i poduzimanjem napora da se to ne desi. Naša djeca, i njihova djeca, zaslužuju puno bolje od onoga što trenutno poduzimamo.