Venecuelanska politologinja i socijalna psihologinja Colette Capriles (Caracas, 1961) prešla je dug put koji uključuje poslove političkog savjetovanja, podučavanje i istraživanje na univerzitetu te učešće u pregovorima između vlade i oporbe, pored javnih intervencija kroz članke i intervjue za medije.
Premda je značajan dio energije posvetila analizi situacije u svojoj zemlji, Capriles takođe istražuje međunarodnu političku evoluciju. Autorica knjiga La máquina de impedir. Crónicas políticas (2004-2010) (2011) [Mašina za sprečavanje. Političke hronike (2004-2010)] i Revolución como espectáculo (2004) [Revolucija kao predstava] je liberalni demokrata u tradiciji socijaldemokratije, iako nema običaj da naginje ka militantnoj strasti, već ka analizi složenih procesa, nesvodivih na pojednostavljenja. U ovom intervju istražujemo različite teme koje su zaokupljale njenu pažnju tokom najmanje dva desetljeća.
Lijevi i desni antiliberali nazivaju liberalnu demokratiju elitističkom. Šta misliš o tome?
Capriles: Liberalna demokratija je projekat elite koji je postao popularan zahvaljujući obećanju o ekonomskom blagostanju, sazivanju izbora bez diskriminacije i mogućnosti smjenjivanja vlastodržaca, kao što smo vidjeli na izborima u Latinskoj Americi posljednjih godina. Naš kultivirani pogled favorizira njenu krizu na štetu važnosti glasanja i mogućnosti da izbacimo iz vlasti vodstvo koje smatramo nesposobnim. Čak je i Vladimir Putin tražio izborni legitimitet, iako lažiran, za razliku od gvozdene političke kontrole sovjetske komunističke partije.
Ono što se dešava jeste da se liberalna demokratija stalno izlaže opasnosti svojstvenoj njenom radikalnom obećanju slobode i jednakosti, koje preopterećuje institucionalne kanale, dizajnirane tako da njima upravljaju eksperti, premda vlast obnašaju predstavnici narodne volje. Iščekivanja bez realizacije izazivaju nepovjerenje prema institucijama i bojim se da to nije ideološki problem u okvirima ljevice ili desnice. U Kolumbiji uribizam [Álvaro Uribe Vélez, konzervativni političar, bivši predsjednik države] je izgubio veliku popularnost i nakon njega je došao Gustavo Petro, ne toliko zato što je ljevičar i što podržava prisustvo države u svim sferama društvenog života, već zato što predstavlja, u principu, krajnju suprotnost prethodne vlasti. Slučaj Gabriela Borića u Čileu pokazuje isto: on je predsjednik Čilea ne toliko zbog vlastitih ideja, preslikanih u projekat nacionalnog ustava koji je većina odbila, već zbog svog krajnje kritičkog stava prema prošlosti. Tema Čilea i ustavotvornih debata dovode me do sljedećeg razmišljanja: danas se ne konstituiramo kroz narod koji izražava svoju suverenu volju, što je bit savremenih demokratija, već kroz identitete – religijske, rasne, etničke, spolne, rodne – koji podrivaju ideju o nekom zajedničkom projektu.
Misliš na ljevičarske identitetske politike?
Capriles: Da. U Sjedinjenim Državama je na tu fragmentaciju ukazao Mark Lilla u djelu The Once and Future Liberal: After Identity Politics [Nekadašnji i budući liberal: poslije politike identiteta]. Identiteti nisu ekvivalentni društvenoj klasi, kategoriji koja obećava mogućnost promjene i uspona. U stvari, oni opisuju jedno postpolitičko stanje, na distanci od rasprave i konflikta, koje nastoji da se nametne svojom relativnom težinom u političkoj areni, a ne istinskom vrijednošću, pojmom koji su branili lijevi pokreti iz prošlosti, drugačiji od ovih dekolonijalnih i postmodernih. Ako je dovoljno snage na raspolaganju, kreće se čak u otpuštanje i kenselovanje onih koji se usude da preispituju dominantno mišljenje.
Kazaće se da sam reakcionarka, ali identitetska ljevica je američki univerzitetski izum koji nagriza kako Demokratsku partiju tako i univerzitete. Iliberalna desnica ne izmišlja ništa novo, osim što možda čita Antonija Gramscija, marksističkog teoretičara, kako bi izgradila jednu novu hegemoniju s određenim vrijednostima iz prošlosti. Međutima, ta ljevica predstavlja opasnost po civilizaciju, udaljava se od svojih izvora i stremljenja ka kolektivnom preobražaju u korist budućnosti i spektra šansi. Njeno čitanje mislilaca poput Michela Foucaulta je zaista pretjerano: identitetska ljevica insistira na tome da je sve u prošlosti bez ostatka opresivno, dok je Foucault tvrdio da dominacija stvara tijela i subjektivnosti, da je nemoguće misliti ljudska društva izvan dinamike moći. Ne radi se, dakle, o tome da “istinska priroda” svakog od nas ne izlazi na vidjelo zbog zapadne tradicije mišljenja, umjetnosti i književnosti, zbog nauke, tehnologije ili kapitalizma.
Ali identitetska fragmentacija predstavlja dio populacije u demokratijama koje još uvijek sebe nazivaju liberalnima, ne prevelik, ako je suditi po podršci kandidatima iliberalne desnice u cijelom svijetu.
Capriles: Nacionalni identitet otjelovljen u Putinu ili onaj religiozni i kulturalni, otjelovljen u Narendri Moriju i suprotstavljen muslimanskom stanovništvu u Indiji, okreću leđa konceptu naroda koji je hranio liberalne demokratije u modernim nacijama. Svakako, lijeve identitetske politike, zasnovane na rasi, rodu i spolnosti, u intersekciji sa klasom, svojstvene su univerzitetskom i kulturnom sektoru profesionalne srednje klase te industriji zabave u kontekstu liberalnih demokratija, ali se preklapaju s desnicom u odbacivanju njihovih temelja, pogotovo kad je riječ o individualnim pravima. Ironično je da se feministi i pobornici LGBTQ građanskih prava izjašnjavaju kao antiliberali, ali upravo se to dešava.
Sigurnost je poželjnija od rasprave?
Capriles: Potreba za sigurnošću zamijenila je projekte društvene promjene; demokratija je irelevantna u mjeri u kojoj ne može pružiti apsolutnu sigurnost niti osjećaj svetosti karakterističan za religije i monarhije. Rasprava i konflikt, sama krv politike, postaju prijetnja usred preobražajâ u kojima ljudi nemaju osjećaj da pripadaju. Putinov slučaj je vrlo jasan: većini koja ga godinama podržava draža je bila antipolitika – prerušena u periodično sprovođenje narodne volje – što znači da se vlast ne smije osporavati. Ljudima može biti vrlo privlačno da ne moraju birati. Demokratija podrazumijeva emocionalnu cijenu, demokratija bez nesigurnosti nije demokratija.
Zar obećanje demokratije ne prolazi sada kao pokušaj da se osigura ekonomsko blagostanje umjesto javnih sloboda, zbog čega se prizivaju brže i ekspeditivnije forme upravljanja?
Capriles: Johne Keane u Novom despotizmu sugerira da aktuelne autoritarne vlade moraju ponuditi blagostanje, prevedeno u usluge i potrošnju. Stabilnost u tom smislu obezbijediće hegemoniju, savršen primjer je Kina. U pogledu ustroja društva, to znači red, vječnu sadašnjost, materijalno blagostanje i privatni život bez potresa, jedan, ponavljam, postpolitički svijet.
Ponuda evropske iliberalne desnice pomiče se ka tom referentnom okviru u sučeljenju s izazovom identitetske ljevice i onog što neki nazivaju “progresivnim globalizmom”. To se ne čini previše uspješnim putem za zemlje navikle na liberalnu demokratiju, ali nije za odbaciti. Za to vrijeme, traži se sigurnost u crkvama, snažnim vođama, porodici, vrijednostima unutar zajednice, dok je, nažalost, tako potentan utemeljiteljski mit na kakav se poziva demokratija, koji polazi od zamisli da su obični ljudi sposobni izabrati ono što odgovara njihovim životima, vidio i bolje dane. Zazivati taj mit znači obnovu jezika i političku akciju na koju još uvijek čekamo. Uzajamno uništenje, koje obećavaju ili daju naslutiti iliberalne ljevica i desnica, u nedostatku boljeg naziva za te ideološke pozicije, definitivno je nazadak u odnosu na tradicije djelovanja i mišljenja koje su omogućile jedno političko čudo: da živimo konflikt ne kao čisto nasilje, već kao pokretač politike.
Colette Capriles se priklanja dijalogu i dogovoru između vlade i opozicije u Venecueli u ime političkog realizma. To stajalište je u najmanju ruku zbunjujuće s obzirom na sistematska ponižavanja opozicije. Iako ih priznaje, moja sagovornica doživljava vladu Nicolása Madura kao frakciju koja se izdiže iznad ostalih struja ne pobjeđujući nijednu, primorana da se hvata u koštac s posljedicama vlastitih odluka iz prošlosti i da pregovara o svojoj stabilnosti u budućim danima.
Kako biste definirali Madurovu trenutnu situaciju?
Capriles: Hegemonijski autoritarizam podesniji je opis za tu vlast od riječi diktatura. Razumije se, ustav je de facto suspendovan, uvedeno je vanredno stanje koje omogućuje kontrolu nad izmrcvarenim institucijama i odsustvo demokratske smjenjivosti. Pa ipak, Maduro nije diktator u smislu u kojem je to Daniel Ortega u Nikaragvi; on je samo primus inter pares unutar nomenklature kojoj se mora dodvoriti i položiti račune kroz raspodjelu vlasti. Odluke koje je donio kao rješenje za svoju primarnu slabost – smiješnu razliku s kojom je 2013. na predsjedničkim izborima pobijedio Henriquea Caprilesa Radonskog – dovele su vladu pred Međunarodni krivični sud zbog sistematskog kršenja ljudskih prava i pretvorile Venecuelu u niz feuda kojima vladaju vojnici, ličnosti iz PSUV-a [Partido Socialista Unido de Venezuela, Ujedinjena socijalistička partija Venecuele. Vladajuća politička stranka u državi], pa čak i kriminalci.
U takvom okruženju, upitno je Madura smatrati despotom – grčka riječ čija etimologija aludira na oca s apsolutnom moći primoranog da zadovoljava potrebe vlastite porodice. Realno, njegova politika je demontirala javne servise, proizvodnju nafte, državnu kontrolu nad teritorijem i primjenu zakona na kaznena djela. Ne smijemo zaboraviti da ustrajava na održavanju izbora kako bi se legitimirao, što je odgovor na unutrašnju dinamiku PSUV-a, koji zahtijeva od njega da se podvrgne volji birača po uzoru na nekadašnjeg vrhovnog vođu, Hugu Cáveza. Postoje i drugi aspiranti kao što je guverner Rafael Lacava, sposobni da ospore njegov primat ukoliko Maduro ne osigura trajnost “Chávezovog naslijeđa”. U slučaju da se Maduro nagodi s opozicijom na plodonosan način, on to neće učiniti iz demokratskog ubjeđenja, već zbog relativne slabosti.
Ima li logike u tome da venecuelanska opozicija odmjeri snage na izborima 2023. s Nicolásom Madurom, kandidatom protiv kojeg se vode kazneni postupci zbog kršenja ljudskih prava?
Capriles: Neće biti lako suditi Maduru kao izravnom krivcu za tolika prekoračenja, a taj krivični slučaj, koji može potrajati decenijama, ne brani učešće na izborima. Osim toga, postoje realne mogućnosti legitimacije kroz izbornu pobjedu. Čavisti, kako se kolokvijalno naziva vladine pristaše, znaju da su najbrojnija manjina s obzirom na unutrašnju fragmentaciju oporbe, koja je zbog vlastitih neuspjeha izgubila kredibilitet. Stepen organizovanosti na koji računa vladajuća partija, nakon četvrt vijeka na vlasti uz potpuno raspolaganje državnim resursima, utabava put ka njenom uspjehu na izborima 2023.
Na to sve, Venecuela se mnogo promijenila proteklih godina; pošto država diže ruke od stanovništva, pojavljuju se privatne alternative koje nude ograničene opcije sigurnosti, opskrbe i javnih servisa. Ljudi sumnjaju da ova vlada može riješiti potrebe koje su prethodni rukovodioci rješavali, mada na djelomičan i nezadovoljavajući način, a nemaju, po tom pitanju, povjerenja ni u opoziciju. Naravno, ništa nije ružičasto u ovoj zemlji, koja poprima novu formu: konsolidovale su se kriminalne “kompanije” kao što je El Tren de Aragua, kriminalna organizacija koja se proširila na druge zemlje Južne Amerike.