Charles Simic (9.5.1938-9.1.2023)
1.
Ovog proljeća (2011, op.prev.) otišao sam u Sarajevo da učestvujem na pjesničkim susretima, da primim nagradu i da promovišem knjigu svojih izabranih pjesama upravo objavljenih u Bosni. To je bila moja prva posjeta gradu čuvenom po strašnoj patnji za vrijeme opsade od srpskih snaga predvođenih Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, koja je trajala od aprila 1992. do februara 1996. godine. Stigao sam avionom po lijepom vremenu pa sam mogao vidjeti kako Sarajevo s tri strane okružuju planine i bregovi; tako mi je postalo lakše da shvatim razorno djelovanje što su ga artiljerijska, minobacačka, mitraljeska i snajperska vatra imale na stanovništvo koje se s teškom mukom branilo. Shvatio sam srpsku opsadu onakvu kakva je doista bila: hotimičan napor da se kolektivno kazni jedan grad, da se terorišu i do smrti izgladne njegovi stanovnici i da se istovremeno uživa u pucanju sa sigurnih i nedostupnih visina. Kad se avion prizemljio, još žešće sam osjetio koliko su blizu ta brda: dominirala su svakim pogledom, pomaljala se na kraju svake ulice, a u vrijeme mira krasila su grad svojim zelenilom i crvenim krovovima razbacanim po padinama.
Sarajevo je kombinacija lječilišta u koje bi čovjek išao radi zdravlja, otomanskog grada sa džamijama i munarama kakav se mogao naći na razglednicama iz 19. vijeka, austrougarske provincijske prijestonice s razmeđe vjekova s javnim zgradama koje ćete naći svugdje gdje je Monarhija kročila nogom na Balkanu i u Istočnoj Evropi, kao i grada s visokim poslovno-stambenim višekatnicama kao u mnogim drugim evropskim gradovima.
Zaprepašćuje činjenica da je doslovno svaka građevina u Sarajevu pretrpila izvjestan stepen oštećenja za vrijeme opsade, a 35.000 zgrada potpuno je uništeno, uključujući i najčuveniju – Nacionalnu biblioteku, sa hiljadama nenadoknadivih starih knjiga i rukopisa. Veliki dio onoga što je uništeno ponovno je izgrađeno, pa mi se učinilo da grad cvjeta; za moje posjete vrijeme je bilo toplo i sunčano; gledao sam sve te ljude kako šetaju ulicama ili sjede po kafanama prijateljski ćaskajući, i sve što se ovdje događalo prije petnaest godina učinilo mi se sasvim nezamislivo.
Ubrzo su me skolili ljudi, davao sam intervjue, večerao sam s jednim bosanskim pjesnikom kojeg sam davno sreo u Berlinu, a poslije toga sam otišao u neki kazino da slušam grupu krasnih pjesnika kako čitaju svoje pjesme na maloj pozornici uz zvuk žetona s kockarskih stolova i slot mašina u pozadini. Sarajevski dani poezije, tako se zove manifestacija, okupili su pjesnike i pjesnikinje iz Austrije, Crne Gore, Jermenije, Francuske, Hrvatske, s Kipra, Kosova, Malte, iz Mađarske, Makedonije, Maroka, Njemačke, Rumunije, Rusije, Slovenije, Srbije, Sudana, Švajcarske i Turske, kao i pjesnike i pjesnikinje iz Bosne i Hercegovine. Ovakvi susreti znaju biti koliko odlični toliko iscrpljujući, jer dane i noći provedete u piću i razgovoru, ne samo o književnosti nego i o svemu drugom, a uz to slušate pjesme na desetak jezika i upoznajete djela pjesnika za koje niste ni znali da postoje a željeli biste da jeste.
Mnoge pjesme bosanskohercegovačkih pjesnika koje sam čuo ili pročitao za moga boravka tamo govore o ratu. Znam da je ta tema vrlo rijetka u savremenoj srpskoj i hrvatskoj poeziji; iz nje ne možete saznati kakav se masovni pokolj nevinih ljudi desio u bliskom susjedstvu. Ova je činjenica na mene djelovala otrežnjujuće. Pjesme koje sam čuo nisu samo dirljivi prikaz onog što je neko doživio u tom užasu; u njima je bilo izvjesne jobovske rječitosti i nesposobnosti da se shvati zašto su ljudi i Bog dopustili da se dogode zlo i nepravda tolikih razmjera.
Uvijek sam se pitao zašto naše američke pjesnike nimalo ne zanimaju oni koji su ubijeni u ratovima koje vodimo. Sad mi je to postalo jasno. Ako nisi vidio dijete ili staricu kako leže na pločniku u lokvi krvi, ako nisi čuo kako ih neko krikom doziva, ne možeš do kraja razumjeti šta se doista događa kad greškom pripucamo ili bespilotnim letjelicama udarimo na njihove svadbe, sahrane, ili na dječake pastire koji skupljaju grančice da pripale vatru negdje u Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Libiji, a sad i u Jemenu. Nije dovoljno samo čitati o njima.
Morao sam se naviknuti i na jezik koji ne govorim često. Iako sam Beograd napustio prije pedeset osam godina, kad mi je bilo petnaest, iako sam se vraćao tamo tek nekoliko puta u kratke posjete, zadržao sam njegov specifični akcenat. Kad sam stekao samopouzdanje i počeo slobodno govoriti, lokalni stanovnici mogli su pogoditi odakle potičem, mada moje oblačenje i ponašanje nisu bili u skladu s jezikom koji govorim pa su me morali o tome pitati. U intervjuima su me takođe pitali o djetinjstvu u Beogradu, o životu u Americi, o poeziji, ali nisu postavljali otvorena politička pitanja, kao što se dogodilo u Srbiji sedam dana kasnije. (Mladićevo hapšenje desilo se nekoliko dana nakon što sam otišao.)
To me iznenadilo, ali donijelo i olakšanje; jer kad sam bio u Beogradu prije pet godina, svako drugo pitanje koje su novinari postavljali bilo je njihov otvoren ili prikriven stav o onom što su nazvali mojim propuštanjem da branim Srbiju u posljednjih deset godina. U Sarajevu je moj stav o srpskim zločinima za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini dobro poznat, ali sam i pored toga stekao utisak da niko ne čezne za tom tegobnom temom i radije bi govorio o nečemu drugom.
Dvoje ljudi koje je preživjelo sarajevsku opsadu opisali su na vrlo sabran, faktografski način kakav je bio život bez vode i struje, s neprekidnim strahom da bi neko iz porodice mogao poginuti čim stupi na ulicu. Oboje su poznavali Karadžića i neke njegove nacionalističke prijatelje prije rata, i nisu imali nikakav loš predosjećaj da će ovi postati čudovišta kakva su postali. Teško je bilo naći riječi za kolektivnu tragediju koja se dogodila. Uz sve te ubijene i osakaćene, mnogi su životi uništeni; mnogi su pobjegli i nikad se nisu vratili, a grad u kojem su živjeli s drugima i koji su voljeli takođe se promijenio. U Sarajevu, rekli su mi, nije ostalo mnogo Srba, i gotovo da nema Hrvata. Tim ljudima, koji pripadaju trima različitim vjerama, koji su mogli skladno živjeti jedni pored drugih – a zaista je to nekada i bilo – bili su odvratni nacionalistički i vjerski licemjeri; od toga se valjalo oporaviti.
Nakon dva dana u Sarajevu otputovao sam autobusom sa još tridesetak pjesnika i pjesnikinja u Mostar, jedan od najljepših gradova na Balkanu, gdje je dvanaestero nas priredilo čitanje. Kasno prijepodne napustili smo Sarajevo, a sat kasnije stali smo da u restoranu pored puta pojedemo janjetinu s ražnja s ukusnim kriškama tek ispečenog kruha. Svi su bili odlično raspoloženi jer je društvo bilo dobro, a vrijeme sjajno. U mostarski hotel smo stigli nakon nekoliko sati putovanja uskom vijugavom cestom s dvije vozne trake, kroz pejzaž visokih planina i riječnih kanjona neopisive ljepote.
Bosanci i Hercegovci s kojima sam pričao nisu imali mnogo nade za budućnost. Dva politička entiteta (srpska Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine) navodno funkcionišu pod vodstvom tročlanog Predsjedništva koje predstavlja Muslimane, Hrvate i Srbe; ali ovaj sistem ne uspijeva. Srbe ne zanima koordinacija između dvije ekonomije niti bilo kakva značajnija suradnja, čak i ako bi im to pružilo veće šanse za izvoz vlastitih proizvoda i za privlačenje stranog kapitala. A nakon posjete Mostaru, gradu koji je bio podijeljen između Muslimana i Hrvata nakon još jedne gadne opsade, i nakon što sam vidio tolike ruševine duž linije razdvajanja, nisam mogao ni zamisliti da bi Federacija mogla efikasno funkcionisati s tenzijama koje se još mogu opipati u zraku. Čuli smo da neke hrvatske majke zabranjuju svojoj djeci da pređu most i posjete svoje muslimanske susjede.
Čitali smo poeziju u jednom pozorištu na hrvatskoj strani grada. Sala je bila puna mladih ljudi, neki od njih htjeli su nakon završene večeri pričati o poeziji, ali su nas požurili da odemo na večeru u franjevački samostan, čija biblioteka potiče još iz petnaestog vijeka. S nama je bio i sjajni muzičar Slovenac, koji je svirao za vrijeme naših nastupa i nije se razdvajao od gitare; on i još dvoje su za vrijeme večere zapjevali bosanske pjesme, nastavili su pjevati do duboko u noć u hotelu, proširivši repertoar na srbijanske, mađarske i ruske pjesme. Uprkos svoj zloj krvi i međusobnoj sumnji, različite etničke grupe u tom dijelu svijeta vole muziku onih drugih. Sutradan smo razgledali stari dio grada i čuveni Most, koji su srušili Hrvati za vrijeme opsade i koji je obnovljen, a posjetili smo i Počitelj i Blagaj, gradove orijentalnog izgleda. Jadransko more odatle je udaljeno tek sat, a ta vegetacija, to sunce i ta atmosfera sasvim su mediteranski. Bosna je lijepa, a Hercegovina je spektakularno lijepa. Nakon svježe pastrmke na žaru, s pogledom na visoku stijenu gdje izvire rijeka Buna i na dervišku tekiju iz šesnaestog vijeka, sjetivši se razdragane hrvatske mladeži koja je prošlu noć proplesala slaveći maturu, bilo je lako zaboraviti krvavu prošlost ovog regiona i ostaviti postrani primisao da bi se mogla ponoviti.
2.
Iz Sarajeva sam odletio za Beograd – na još jednu promociju svoje poezije koja je tamo objavljena – i srbijanskim avionom sletio u sedam ujutro. Na aerodromu me dočekalo dvoje mojih rođaka, koji su ostali jedini koji me se sjećaju kad sam bio dječak; taksijem smo otišli do mog hotela. Vozili smo se kroz jutarnju saobraćajnu gužvu u novom dijelu grada – koji je izgrađen 1950-ih i nedavno uređen i dotjeran, s novim širokim bulevarima i ogromnim zgradama s mnogo stakla u kojim su smještene strane firme i banke, čak i trgovački centar s markama Zara, Mark i Spencer, Esprit – i onda prešli preko rijeke Save u stari dio grada, koji leži pred nama na nekoliko brda na ušću Save i Dunava.
Iako rijetko putujem u Beograd, još se mogu snaći u svom starom kvartu; mladost sam proveo bježeći iz škole kad god sam mogao i lutajući ulicama sve dok ne dođe vrijeme da se odšuljam kući. Grad je sad čistiji i izgleda naprednije nego prije pet godina. Jedini izuzetak je moj stari kvart; nekad elegantne male stambene zgrade, koje su preživjele Drugi svjetski rat i nedavno bombardovanje NATO snaga, sasvim su zapuštene, fasade su im gadno oštećene, terase samo što nisu pale, a prilazi zgradama su propali i neprivlačni. Ali, tipično za Beograd kad je vrijeme lijepo, do deset ujutro kafane su već pune svijeta koji ispija kafu i ćaska. U vrijeme ručka puni su i restorani – koji su se namnožili od moje posljednje posjete; stari su adaptirani, a novi se kočopere sa svojim modernim enterijerima. Ne znam šta da mislim o tome, jer je Srbija, kao i skoro svi njeni balkanski i istočnoevropski susjedi, u strašnom ekonomskom stanju, sa gotovo milion nezaposlenih i još milion i po onih koji žive s malim penzijama u zemlji koja ima samo šest i po miliona stanovnika. Očigledno je da u Srbiji ima značajnog bogatstva, jer ima odlično poljoprivredno zemljište, nešto industrije i stranih ulaganja. Willian, nadbiskup iz Tyrea, koji je bio na proputovanju u Konstantinopolj 1179. godine, opisao je Srbe kao bogate krdima, jatima i dobro snabdjevene mlijekom, sirom, puterom i mesom. To i danas važi. Ipak, rekli su mi da su, po prvi put u modernoj historiji, otvorene narodne kuhinje za gladne.
Srpska pravoslavna crkva, izgleda, ima gomile para kojima gradi nove crkve, od priloga za koje vele da stižu od domaćih i ruskih oligarha. Crkve su često ogromne i slabo posjećene, jer Srbi – uprkos tome šta vam mogu reći ako ih isprovocirate – nisu baš religiozni. Idu po krštenjima, vjenčanjima, sahranama, ali nedjeljom nisu u crkvi. Što se tiče Bosne, tamo saudijski novac podiže džamije, čak i luksuzni hotel gdje ne poslužuju alkohol; ovakvi napori da se poveća religioznost među narodom a da se ne posvećuje pažnja lokalnim običajima, najvjerovatnije će propasti. Što se tiče politike, moji prijatelji ovdje su očajni i zgađeni isto kao i moji Amerikanci kad pričaju o našim političarima u Washingtonu. Vanjska politika koalicione vlade predsjednika Borisa Tadića u svemu ima sasvim skromne rezultate. Čak i u slučaju Kosova on nastoji da ne dovede situaciju do usijanja jer zna: kad bi to učinio, dobio bi podršku većine Srba. U domaćim okvirima, korumpirani politički sistem nije reformisan, i tu leži opasnost, kao u mnogim drugim mjestima u Evropi, od pogoršanja ekonomske situacije; glasači će poslušati nekog nacionalističkog demagoga, koji će uraditi kako nacionalistički demagozi obično rade: naći će drugog krivca za sve nevolje svoje zemlje.
Da sam bio u Beogradu u vrijeme hapšenja generala Mladića, bio bih svjedok ružne strane Srbije. Kao što je bilo lako pretpostaviti, osim ekstremnih nacionalističkih stranaka, one na vlasti su prilično čvrsto odlučile da ga predaju tribunalu u Hagu. Ono, pak, što se nije očekivalo bila je nevjerovatna podrška koju je dobio od običnog svijeta, koji su se brukali nazivajući ga narodnim herojem, kao i gadan kukavičluk televizijskih i novinskih kuća: ne samo da nisu nabrojale njegove zločine, nego su dale prostora njegovim braniteljima, koji su minimizirali, ili čak poricali da su on i njegove snage mučile i masakrirale svoje neprijatelje u Bosni. Ratne zločince naći ćete kako žive sretno i zadovoljno svugdje po svijetu, ali Srbi su posebno ponosni što mogu tako lakomisleno braniti nekoga svoga samo zato što je Srbin; čak idu tako daleko da veličaju zločine počinjene u njihovo ime, a postupajući tako prikazuju sami sebe kao narod surovih ubojica. To je poznati mehanizam odbrane svakog tribalnog društva koji stupa na scenu kad neki član plemena ili porodice biva optužen za zločin. „On je bio dobar dječak“, veli novinarima svaki put majka kad njen sin ubica bude uhvaćen u Brooklynu ili Palermu. Kad se taj arhaični instinkt kombinuje sa žestokim nacionalizmom, dobijete ljudsko biće koje se divi hvalisavosti bezdušnih i prezire nemoćne i slabe. Glavna osobina ovakve pameti je nesposobnost da vidiš sam sebe očima ljudi koje si mučio. Svugdje imate nacionaliste koje ne dotiče patnja ljudi koje su povrijedili. Pomislili biste da se Srbi mogu prisjetiti koliko su često u svojoj historiji oni bili žrtve, neki od njih se doista i prisjećaju toga.
Srbija je uvijek imala malu, hrabru i artikulisanu opoziciju, i vjerovatno još bezbroj onih koji duboko u svom srcu znaju da Srbi nisu anđeli.
Beograd je vjerovatno najmultikulturalniji grad na Balkanu. Gledam muškarce i žene na ulici, vidim sve etničke tipove bivše Jugoslavije. Ova vječito zavađena plemena su zgodni ljudi. Mladići i djevojke obučeni su isto kao njihovi vršnjaci u Sarajevu ili New Yorku. Artikulisani su, odlučni, zabavni, kao i omladina u svim velikim gradovima. Ipak, ako je suditi po anketi koju sam vidio u novinama dok sam bio tamo, od njih troje dvoje želi otići kad završe školu jer ovdje za njih nema ničega. Više im ne trebaju vize za putovanje po drugim dijelovima Evrope, ali pošto ni oni ni njihovi roditelji nemaju dovoljno novca, bijeg iz zemlje – kako je to bilo za hiljade drugih u prošlosti – ne postoji kao opcija.
Beograd je kuharski raj. Srpska kuhinja kombinuje grčke, turske, austrougarske i mediteranske uticaje, a meniji u restoranima mnogo su uzbudljiviji i zabavniji za čitanje nego lokalna politika u novinama. Kao i svaki bivši urođenik koji je godinama bio uskraćen za svoja najdraža jela, nadopunjavao sam svoje gastronomske uspomene dok sam se s prijateljima prisjećao drugih jela i nekih ljudi kojih odavno nema. Uvijek sam znao: da nije bilo Hitlera i Staljina, moji roditelji nikad ne bi ostavili grad u kojem su rođeni. Oni, naravno, tada nisu znali da su bili prvi talas nečega što će u narednih pedeset godina postati velika politička i ekonomska migracija Srba. Šetao sam po kvartovima koje poznajem, vidio sam zgradu u koju me majka jednom kao dječaka odvela u posjetu, i počeo sam se sjećati imena porodica i njihove djece koji su iščezli iz Beograda, što je u mojim očima Beograd napravilo gradom duhova.
Prolazeći kraj kuće u kojoj sam se rodio, sjetio sam se kutija s igračkama koje je naš jedini bogati rođak pohranio na tavanu naše zgrade nakon što su ga komunisti izbacili 1945. godine iz njegove vile. Igračke su bile kupljene u najboljim dućanima Londona, Berlina i Beča prije onoga rata, a ostale su na tavanu godinama, na veliko nezadovoljstvo moje majke i njene sestre, koje su se nadale da će se taj sebičnjak i njegova žena konačno dozvati pameti i razdijeliti igračke svojim siromašnim rođacima. Zar ne bi bilo sjajno da su igračke još tamo? pomislio sam. Možda u toj zgradi još žive starac ili starica koji znaju za to skriveno mjesto i s vremena na vrijeme odu vidjeti igračke, malo podržati pljesnjivu krpenu lutku u rukama, ili glinenog britanskog vojnika u kaki uniformi i kratkim hlačama, ili okrenu ključić za navijanje nasmijanog majmuna velikih pametnih očiju.
Na putu u hotel bio sam sretan misleći o tome.