Borges, Márquez, Cortázar

JORGE LUIS BORGES (1967)

Smatrate li da ste u svojim pripovijetkama pokušali stvoriti hibrid kratke priče i eseja?
Da, bila  mi je namjera. Prvi mi je to rekao Bioy Casares, da su moje kratke priče na pola puta između eseja i pripovijetke.

Da li ste to učinili dijelom zato da biste ublažili bojažljivost zbog pisanja proze?
Da, moguće. Da, zato što sam ovih dana, odnosno upravo sad počeo da pišem seriju pripovijedaka o predgrađima Buenos Airesa, a to su čiste priče. Nemaju nikakve veze s esejom, niti poezijom. Radnja se izlaže na direktan način, to su pripovijetke koje su u izvjesnom smislu tužne, možda i strašne. Uvijek ih pišem držeći se odmjerenog tona. Pričaju ih osobe koje takođe žive u predgrađima i jedva ih možete razumjeti. To su možda tragedije, ali te osobe imaju drugačije viđenje. Samo iznose događaje i vjerujem da čitalac ima osjećaj da ono što se pripovijeda posjeduje veću dubinu od prividne radnje. Nikad se ne govori o osjećanjima likova. Ideji da lika treba upoznati preko njegovih riječi i postupaka, a da ne ulazimo u njegovu glavu i ne otkrivamo šta misli, naučile su me staronordijske sage.

Jednom prilikom napisali ste da su svi ljudi ili platonisti ili aristotelovci.
Izreka nije moja, već Coleridgeova.

Ali vi je citirate.
Jeste, citiram.

I kojoj kategoriji pripadate vi?
Mislim da sam aristotelovac, mada bih volio biti platonist. Vjerujem da je moj engleski štih kriv što mislim da se stvarnost sastoji od konkretnih stvari i osoba, a ne od opštih ideja.

Prije nego što se raziđemo, da li bi vam bilo teško da mi potpišete jedan primjerak Labyrinthsa?
Vrlo rado. A, da, znam ovu knjigu. Evo moje fotografije. Pa zar sam baš takav? Ne sviđa mi se. Zar izgledam tako tužno i potišteno?

Ne mislite da na fotografiji prije izgledate zamišljeno?
Moguće. Ali zar djelujem tako sumorno i ozbiljno? Namrgođen… ah, kad se sve uzme…

Sviđa li vam se ovo izdanje vaših tekstova?
Prevod na engleski je dobar, zar ne? Iako sadrži previše latinskih riječi. Na primjer, ako napišem, recimo, habitación oscura [mračna soba] (nikad nisam napisao takvo nešto, naravno, nego cuarto oscuro, ali pretpostavimo da jesam), prisutno je iskušenje da se habitación prevede kao habitation, riječ koja liči na originalnu. Ali riječ koja mi se čini prikladnom je room: preciznija je, jednostavnija, bolja. Znate, engleski je lijep, ali stariji jezici su još ljepši zato što imaju samoglasnike, dok su u savremenom engleskom samoglasnici izgubili vrijednost i boju. Moje nade u engleski jezik usmjerene su ka Sjevernoj Americi. Sjevernoamerikanci izgovaraju jasno. Ne posjećujem često kino, ali kad odem, razumijem sve što kažu glumci u američkim filmovima, što nije slučaj s engleskim. Da li se i vama to dešava?

Ponekad, prije svega s komedijama. Mislim da engleski glumci govore prebrzo.
Tačno! Tako je, prebrzo i skoro bez naglašavanja. Miješaju riječi i zvukove. Zbrka jedna. Ne, na Sjevernoj Americi je da spasi taj jezik i mislim da je i sa španskim ista stvar. Više volim način kako govore Južnoamerikanci, oduvijek mi se više sviđao. Pretpostavljam da vi u Sjedinjenim Državama više ne čitate mnogo Ringa Lardnera ni Breta Hartea, je li tako?

To su pisci koji se ponajviše čitaju u srednjoj školi.
A O. Henryja?

Isto.
I pretpostavljam da to radite prije svega zbog spisateljske tehnike, zbog iznenadnog završetka. Meni se taj štos ne sviđa, a vama? U teoriji, može itekako da prođe, ali problem je u praksi: ako je najvažnije u priči iznenađenje na kraju, onda je možeš pročitati samo jedanput. Sjetite se da je Pope govorio o “umijeću zadubljivanja”. S detektivskim pričama to nije slučaj. Imaju element iznenađenja, ali nam zadovoljstvo pružaju i likovi, mjesto radnje, pozadina.

***

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ (1981)

Osjećate li se ugodno kad vas se snima na magnetnu traku?
Problem je što, kad znaš da se intervju snima, promijeniš držanje. U mom slučaju, odmah zauzmem odbrambeni stav. Kao novinar, mislim da još nismo naučili koristiti magnetnu traku kako treba za intervjue. Najbolje je, vjerujem, da novinar vodi dug razgovor a da ne pravi bilješke. Zatim bi trebao da se sjeti razgovora i zapiše ga prema pamćenju, pri čemu nije nužno da se služi doslovnim riječima. Drugi metod koji mi se čini korisnim je da praviš bilješke i zatim ih interpretiraš trudeći se da donekle budeš vjeran riječima intervjuisanog. Ono što iritira kad se sve snima jeste da materijal nije u skladu s intervjuisanom osobom, pošto se snimaju čak i trenuci u kojima ispadaš budala. Zbog toga, kad je tu uređaj za snimanje, dobro znam da me intervjuišu; međutim, kada ga nema, govorim sasvim prirodno i bez oklijevanja.

Istina je da, nakon ovog što ste mi rekli, pomalo osjećam krivicu što ga koristim, ali mislim da je za intervju ovog ranga vjerovatno neophodan.
Sve sam vam to rekao samo da bih vas natjerao da zauzmete odbrambeni stav.

Znači da nikad niste snimili nijednu osobu koju ste intervjuisali?
Kao novinar, nikad. Imam jako dobar uređaj, ali ga koristim za slušanje muzike. Istina je takođe da nikad nikog nisam intervjuisao. Jesam pisao reportaže, ali nikad nisam napravio intervju s pitanjima i odgovorima.

Koliko sam shvatio, napravili ste jedan čuveni intervju s mornarom koji je doživio brodolom.
Nije se radilo o pitanjima i odgovorima. Mornar mi je ispričao svoje pustolovine i ja sam ih zapisao nastojeći da se služim njegovim riječima i pričajući priču u prvom licu, kao da on to piše. Kada se tekst periodično objavljivao u dnevnim novinama, po jedan nastavak svake druge sedmice, potpisivao ga je mornar, a ne ja. Dvadeset godina kasnije opet je objavljen i publika je otkrila da je djelo moje. Nijednom izdavaču nije sinulo da se radi o dobrom tekstu sve dok nisam napisao Sto godina samoće.

Pošto smo počeli s pričom o novinarstvu, volio bih vas upitati kako se osjećate sad kad se opet bavite tom profesijom, nakon što ste toliko vremena proveli pišući romane. Da li posao obavljate s drugačijim senzibilitetom ili iz druge perspektive?
Uvijek sam bio ubjeđenja da je moje pravo zanimanje novinarstvo. Ono što mi se tu nije sviđalo su radni uslovi. Osim toga, morao sam uskladiti svoja mišljenja i ideje s interesima novina. Sada, nakon što sam pisao romane i zahvaljujući tome postigao ekonomsku nezavisnost, mogu birati teme koje me zanimaju i uobličiti ih tako da se slažu s mojim idejama. U svakom slučaju, uvijek me jako veseli kad mi ponude priliku da napišem neki veliki novinski tekst.

A šta je vama veliki novinski tekst?
Hiroshima Johna Herseyja mi je izuzetna.

Vjerujete li da romani mogu postići stvari koje su izvan dosega novinarstva?
Ne, ne vjerujem da postoji bilo kakva razlika između jednog i drugog. Izvori su isti, kao i građa, resursi, jezik. Godina kuge Daniela Defoea je veliki roman, a Hiroshima je veliko novinsko štivo.

Da li novinar i romansijer imaju različitu odgovornost kada treba održati ravnotežu između istine i mašte?
U novinarstvu, dovoljno je da ti se omakne samo jedna neistina pa da cijeli tekst pretrpi štetu. U fikciji, naprotiv, dovoljna je samo jedna istina pa da cijelo djelo stekne legitimitet. To je jedina razlika, koja počiva u odgovornosti piščevoj. Romansijer može raditi šta mu je volja, dok god publika vjeruje u ono što je napisao.

***

JULIO CORTÁZAR (1984)

U nekim pripovijetkama vaše nove knjige Deshoras, fantastika kao da osvaja stvarni svijet više nego ikad. Da li ste imali osjećaj da fantastika i svakodnevica postaju jedno te isto?
Jesam, u tim novim pripovijetkama imam osjećaj da je manja razdaljina između onog što sto zovemo fantastičnim i onog što zovemo stvarnim. U mojim starim pripovijetkama, razdaljina je bila veća zato što je fantastika zaista bila fantastika i ponekad se graničila s natprirodnim. Naravno, fantastika prolazi kroz metamorfoze, mijenja se. Shvatanje fantastike u epohi gotičkih romana, na primjer, nema nikakve veze s ovim današnjim. Danas se smijemo čitajući Otrantski zamak Horacea Walpolea, tim prikazama odjevenim u bijelo i skeletima koji se šeću zvekećući lancima. Danas se moje shvatanje fantastike približava, naime, onom što nazivamo stvarnost. Možda zato što se stvarnost sve više primiče fantaziji.

Posljednjih godina proveli ste mnogo više vremena podržavajući razne borbe za emancipaciju u Americi. Možda je i to doprinijelo da se u vašim očima stvarno i fantastično približe i učinilo vas ozbiljnijim?
Pa, ne sviđa mi se ideja da sam postao “ozbiljan” jer se ne smatram ozbiljnim, barem ne u smislu u kojem se govori o ozbiljnom muškarcu i ozbiljnoj ženi. Ali posljednjih godina moja naklonost prema određenim latinoameričkim režimima – u Argentini, Čileu, Urugvaju i sada naročito u Nikaragvi – obuzela me je do te mjere da sam u pojedinim pripovijetkama koristio fantastiku da bih se bavio tim problemom, u formi koja se poprilično približava stvarnosti, po mom mišljenju. Tako da se osjećam manje slobodnim nego prije. Drugim riječima, prije trideset godina pisao sam stvari koje su mi padale na pamet i ocjenjivao ih samo po estetskim kriterijima. Sada, iako i dalje ocjenjujem vlastito pisanje po estetskim kriterijima, prvenstveno zato što sam pisac, ja sam i jedan izmučen pisac, jako zabrinut stanjem u Latinskoj Americi; zbog toga se to ponekad uvlači u moje stvaralaštvo, svjesnim ili nesvjesnim putem. Ali, uprkos tome što neke sadrže vrlo precizne reference na ideološka i politička pitanja, u suštini moje pripovijetke se nisu promijenile. I dalje su pripovijetke o fantastičnom. Problem angažovanog pisca, kako se to danas zove, jeste kako ostati pisac. Ako se ono što piše pretvori tek u književnost s političkim sadržajem, moguće da je on veliki mediokritet. To se desilo brojnim piscima. Tako da je to problem balansa. Za mene, ono što radim mora biti književnost, što je moguće uzvišenija… prevazići okvire mogućeg. Ali u isti mah nastojim ubaciti jednu mješavinu savremene stvarnosti. A taj balans se uspostavlja vrlo teško. U priči kakva je Satarsa, uvrštenoj u zbirku Deshoras i nadahnutoj borbom protiv argentinskih gerila, padao sam u iskušenje da se usredotočim isključivo na političku ravan.

Šta je odredilo da se sve više uplićete u politiku?
Vojnici Latinske Amerike; oni su ti koji mi ne daju mira. Kad bi ih se maklo, kad bi se desila promjena, onda bih se mogao malo odmoriti i raditi na pjesmama i pripovijetkama koje bi bile isključivo književne. Ali oni su ti koji mi uporno ne daju mira.

U više navrata ste izjavili da je književnost kao igra. U kom smislu?
Za mene je književnost vid igre. Ali uvijek sam dodavao da postoje dva vida igre. Fudbal je, na primjer, igra i samo to; ali postoje i druge igre koje su veoma duboke i ozbiljne. Kad se djeca igraju, pa i kad se zabavljaju, sve to shvataju vrlo ozbiljno. To je za njih nešto važno, ozbiljno u onoj mjeri u kojoj će to biti ljubav deset godina kasnije. Sjećam se kad sam bio mali pa su mi roditelji govorili: “Odlično, izigrao si se, hajde sad kupati se.” A to je meni izgledalo kao teški idotizam, zato što je za mene kupanje bilo budalaština. Nije imalo nikakvog značaja, dočim je igra s prijateljima, naprotiv, bila nešto ozbiljno. E književnost je takva; ona je igra, ali igra kojoj možeš posvetiti život. Spreman si učiniti sve za tu igru.

Izvor: El Cultural, odlomci intervjua prvobitno objavljenih u književnom časopisu The Paris Review

#prevodi, El Cultural

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Paz, Semprún, Llosa

Hajjam: Rubaije
Rodić: Iluzija
Vitez: Dva pijetla
Ovčina: Polja trnja