OCTAVIO PAZ (1991)
Octavio, rodili ste se 1914, kao što se vjerovatno sjećate…
Ne baš najbolje, ako ćemo pravo!
…praktično u jeku meksičke revolucije, a Prvi svjetski rat samo što nije izbio. Stoljeće u kojem živite obilježeno je nekom vrstom neprestanog rata. Imate li nešto lijepo da kažete o dvadesetom vijeku?
Preživio sam i mislim da je to sasvim dovoljno. Istorija je, kao što dobro znate, jedno, a naš život nešto sasvim drugo. Naše stoljeće je strašno, jedno od najtužnijih u svjetskoj istoriji, ali naš život je, sve u svemu, ostao manje-više isti. Privatni život nije istorija. Tokom Francuske ili Američke revolucije, ili tokom ratova između Perzijanaca i Grka – to jest, tokom bilo kakvog događaja od svjetskog značaja – istorija se stalno mijenja. Ali ljudi žive, rade, zaljubljuju se, umiru, razbolijevaju se, imaju prijatelje, momente prosvjetljenja i tuge, i ništa od toga nema veze s ratom. Ili barem ima vrlo malo veze.
Tako da smo svi mi i unutar i izvan istorije?
Da, istorija je naš krajolik i pozornica i niko je ne može zaobići. Ali istinska drama, a i istinska komedija, dešavaju se u našoj nutrini, i vjerujem da bismo isto mogli reći o nekom ko je živio u 5. vijeku ili ko će živjeti u nekom budućem. Život nije istorija, više liči na prirodu.
Vratili ste se u Meksiko 1938, gdje su tad živjeli André Breton i Trocki. Da li vam je nešto značilo prisustvo te dvije ličnosti?
Naravno. Politički sam im bio suprotstavljen. Vjerovao sam da je naš glavni neprijatelj fašizam, da je Staljin u pravu, da moramo biti jedinstveni protiv fašizma. Iako ni Breton ni Trocki nisu bili nacistički agenti, bio sam protiv njih. S druge strane, Trocki me je fascinirao. Krišom sam čitao njegove knjige, tako da sam u suštini bio krivovjerac. I istinski sam se divio Bretonu. Bio sam pročitao Ludu ljubav, knjigu koja me se duboko dojmila.
Znači, pored španske i hispanoameričke poezije, bacili ste se i na evropsku avangardu.
Da. Rekao bih da su me u tom razdoblju obilježila tri teksta: prvi je bio Eliotova Pusta zemlja, koju sam pročitao u Meksiku 1931. Imao sam nekih sedamnaest godina i poema me potpuno zbunila. Nijednu riječ nisam razumio. Otad sam je pročitao nebrojeno puta i mišljenja sam i dalje da je to jedna od velikih poema stoljeća. Drugi tekst je bio Anabaza Saint-Johna Persea, a treći ona knjižica u kojoj Breton veliča slobodnu ljubav, poeziju i pobunu.
Ali uprkos vašem divljenju, niste otišli da posjetite Bretona.
Jednom prilikom zajednički prijatelj me je pozvao da ga obiđem i rekao mi da se varam oko Bretonovih političkih ideja. Odbio sam prijedlog. Mnogo godina kasnije upoznao sam se s njim i baš smo se sprijateljili. Tada sam s entuzijazmom pročitao – uprkos kritikama od strane mnogih mojih prijatelja – Manifest za nezavisnu revolucionarnu umjetnost, koji su napisali Breton i Trocki, uz potpis Diega Rivere. U njemu Trocki odustaje od političke kontrole književnosti. Jedina politika koju revolucionarna država može razviti u odnosu prema umjetnicima i književnicima jeste da im dâ apsolutnu slobodu.
Kao da se unutrašnji paradoks koji vas je razdirao pretvarao u krizu.
Bio sam protiv real-socijalizma, i to je bio početak mojih sukobljavanja s komunistima. Nisam bio član Komunističke partije, ali sam se dobro slagao s njima. Prvi razlog našeg spora izbio je oko pitanja umjetnosti.
Ako je tako, izložba nadrealističke umjetnosti održana u Meksiko Sitiju 1940. mora da je za vas predstavljala problem.
Bio sam urednik časopisa Taller [Radionica]. U njemu je moj prijatelj objavio članak u kojem je izjavio da su nadrealisti otvorili nove perspektive, ali su se pretvorili u akademiju vlastite revolucije. To je bila greška, pogotovo u tim godinama, ali smo svejedno objavili članak.
Što kažu, objavi ili nestani.
Moramo prihvatiti naše greške, inače smo gotovi, zar ne? Ovaj intervju je donekle vježba iz javnog ispovijedanja, što me poprilično plaši.
JORGE SEMPRÚN (2007)
Zašto ste počeli pisati u četrdesetim, nakon što ste cijeli život posvetili političkom djelovanju?
Iz dva razloga. Prvi je da je prošlo petnaest godina od mog izlaska iz Buchenwalda i osjetio sam da sam se dovoljno udaljio od logoraškog iskustva da progovorim o njemu a da ne upadnem u zamku opsjednutosti smrću. Pretvorio sam se u nekog drugog, ustvari kao da sam pričao priču neke druge osobe. Drugi razlog je bio nešto konkretniji i prilično neobičan. 1960. dijelio sam stan s komunističkim militantom zvanim Manolo, koji nije znao da sam i ja bio član tajnog komunističkog pokreta. Borio se u španskoj republikanskoj vojsci i pobjegao u Francusku kao izbjeglica prije nego što su ga Nijemci zatvorili 1940. i poslali, zajedno s mnogim zarobljenim Špancima, u Mauthausen, vrlo surov austrijski konclogor. Iz noći u noć kazivao mi je doživljaje iz Mauthausena, ali meni se nije činilo da to iskustvo prenosi onako kako sam ga razumio ja u Buchenwaldu, dosta sličnom logoru. Jasno, nisam mogao reći: “Čuj, Manolo, izvini, ali nije to tako bilo”, pošto se nisam smio odati. Ta frustracija me je potakla da preispitam svoju prošlost. Počeo sam pisati prvu knjigu, Veliko putovanje, u tom stanu. Kao da sam dobio iznenadnu potrebu da kažem ono što Manolo nije mogao. Tako da sam progovorio o vlastitom iskustvu u logoru i knjiga za koju sam osjećao da sam moralno nesposoban da je napišem 1946. izronila je sama od sebe, u nekoliko dana, 1961.
Izdata je tek 1963. Zašto su protekle dvije godine?
Nisam je mogao objaviti dok god sam bio član tajnog centralnog komiteta, nisam mogao rizikovati da mi fotografija izađe u novinama budući da sam ilegalno prelazio granicu.
U svojim knjigama o koncentracionim logorima – Veliko putovanje, La mort qu'il faut i Pisanje ili život – koristite prvo lice.
U tim knjigama zaista postoji pripovijedno ja, koje je cijelo vrijeme prisutno, premda ponekad udvostručeno. Zatim se ja pretvara u ti da bi u ovom posljednjem djelu čak prešlo u on.
S obzirom da je najveći dio vašeg opusa neosporno autobiografski, smatrate li se romansijerom u tradicionalnom smislu?
Često sam izjavljivao da nisam autentični romansijer, zato što je za mene romansijer onaj koji koristi elemente stvarnosti da stvori svijet koji je vjerniji od stvarnosti same, upravo zato što je u potpunosti imaginaran. Sviđa mi se ona rečenica Borisa Viana: “U ovoj knjizi sve je istina zato što sam sve izmislio.” Po mom mišljenju, to je roman. Napisao sam četiri knjige o logorima i mogao bih pisati puno više zato što ima još na hiljade priča koje čekaju da budu ispričane. I u četvrtoj knjizi moram reći više, napisati više nego onog dana kad sam počeo pisati Veliko putovanje. Kad sam se prvi put prihvatio tog zadatka prisjećanja, bujica uspomena duboko skrivenih i skoro zaboravljenih pokuljala je ključajući na površinu.
Kakva vrsta priča vas zanima?
Priče o preživljavanju, bile one herojske ili tragične. Priče o konfrontaciji čovjeka i istorijskog perioda u kojem živi. Naročito me očarava žilavost ljudske volje.
Da li vam je lako pisati te priče? Pišete li brzo?
Često mi odvuku pažnju druge priče koje želim ispričati, zbog čega mi bude teško da dovršim roman. U mojim knjigama postoji snažna narativna tenzija, uključujući posljednju, Dvadeset godina i jedan dan, koju sam odlučio napisati na španskom. I sad se predajem, svjestan da nemam dovoljno vremena da kažem sebi kako pišem roman u kojem je sve istina zato što je sve izmišljeno. Previše sam zaokupljen vlastitim životom da bih mogao govoriti o drugim stvarima.
MARIO VARGAS LLOSA (1990)
Victor Hugo, pored ostalih pisaca, vjerovao je u magičnu moć inspiracije. Gabriel García Márquez priča da se, nakon višegodišnje borbe sa Sto godina samoće, roman sâm napisao u njegovoj glavi tokom putovanja kolima u Acapulco. Vi ste kazali da se u vašem slučaju inspiracija javlja kao rezultat discipline. Da li ste ikad iskusili ono famozno “prosvjetljenje”?
Nikada. Kod mene je proces umnogome sporiji. U početku je to nešto maglovito, neko stanje visoke pripravnosti, oprez, radoznalost. Nešto što percipiram u nejasnom i mutnom obliku probudi moje zanimanje, radoznalost i entuzijazam, i onda se to pretače u rad, bilješke, kratak sadržaj. U nastavku, kada već raspolažem skicom i počinjem da unosim red u stvari, još uvijek se uporno nameće nešto jako nejasno i maglovito. “Prosvjetljenje” nastaje isključivo dok radim. Zahvaljujući naporu, moguće je da se u datom momentu oslobodi ta neka… oštrija percepcija, to uzbuđenje koje može dovesti do otkrivenja, rješenja, svjetlosti. Kad dospijem do srži priče na kojoj sam radio izvjesno vrijeme, onda se zaista desi nešto. Priča tada za mene više nije hladna i strana. Naprotiv, postane tako živa i važna da sve ono što doživljavam postoji samo u odnosu prema onome što pišem. Sve što čujem, vidim i pročitam kao da mi pomaže na ovaj ili onaj način u radu. Pretvaram se u svojevrsnog sveždera stvarnosti. Ali da bih postigao to stanje, moram proći kroz katarzu rada. Živim neku vrstu stalnog dvostrukog života. Radim hiljadu raznih stvari, ali uvijek razmišljam o pisanju. Jasno je da to postane pomalo opsesivno, neurotično. U tim časovima opusti me film. Na kraju intenzivnog radnog dana, dok sam u stanju velikog unutrašnjeg komešanja, jako mi prija pogledati neki film.
Memoarista Pedro Nava išao je dotle da nacrta neke svoje likove: njihovo lice, kosu, odjeću. Da li ste vi to ikad radili?
Ne, ali u pojedinim slučajevima napišem sažetak nečije biografije. Zavisno od toga kako osjećam lik. Iako mi se likovi ponekad pojavljuju u vizuelnom obliku, prepoznajem ih i po načinu kako se izražavaju ili po odnosu prema stvarnosti koja ih okružuje. Ali nikad mi se nije desilo da mi se neki lik predstavi sa serijom fizičkih karakteristika koje zaslužuju da budu zabilježene. Bilo kako bilo, koliko god zabilješki da napišeš za roman, mislim da je na kraju presudno jedino ono što pamćenje odabere. Najvažnije je ono što preostane. Zbog toga nikad nisam nosio fotoaparat u istraživačke ekspedicije.
Znači li to da neko vrijeme vaši likovi nisu međusobno povezani? Svaki ima osobnu povijest?
U početku je sve tako hladno, umjetno i tromo! Ali malo-pomalo, sve krene da oživljava u mjeri u kojoj se likovi obogaćuju ascocijacijama i vezama. Čudesno i fascinantno je kad otkriješ da te silnice već postoje same od sebe u priči. Ali prije nego što dođe taj čas, moraš raditi, raditi i raditi. U svakodnevnom životu ima izvjesnih osoba, izvjesnih događaja koji kao da ispunjavaju prazninu ili zadovoljavaju određenu potrebu. Iznenada postaneš svjestan tačno onoga što treba znati kako bi razradio djelo koje pišeš. Umjetnička predodžba se nikad ne prilagođava stvarnoj osobi, već je mijenja i krivotvori. Ali ta vrsta otkrića nastaje tek kad je priča u poodmakloj fazi, kada sve doprinosi njenom hranjenju u sve većoj mjeri. Katkad je to svojevrsno prepoznavanje: “Aha, taj izraz lica sam tražio, tu intonaciju, taj način govora!” S druge strane, možeš izgubiti kontrolu nad likovima, što mi se stalno dešava, zato što moji likovi nikad ne izranjaju iz čisto racionalnih razmatranja. Oni su više izraz instinktivnih sila. Stoga neki odmah dobiju na značaju ili kao da se razviju sami od sebe, da tako kažem. Drugi ostanu potisnuti u drugi plan, iako mi je u početku namjera bila drugačija. To je najzanimljiviji dio rada, kada primijetiš da određeni likovi traže od tebe da im pridaš veći značaj i da shvatiš da se priča ravna prema sebi svojstvenim zakonima koje ne možeš prekršiti. U tom trenutku postaje očito da autor ne može mijesiti likove kako mu volja, da oni posjeduju izvjesnu autonomiju. Najuzbudljiviji je trenutak kad otkriješ da ono što si stvorio posjeduje život koji moraš poštovati.