photo: Dominic Robinson/Wikipedia

Umjetnost kao politički manifest

Predizborna kampanja za američke predsjedničke izbore iz minute u minutu postaje sve žešća: predizborne reklame, televizijske debate, sastanci uz socijalnu distancu i smiješni memeovi koji prikazuju čas jednog, čas drugog kandidata. Ali, kakva je njihova politika? Kakvi su njihovi programi i njihova predizborna obećanja? Stavovi i ideje se neprestano sučeljavaju i sukobljavaju. Ponalazi li umjetnost svoj vlastiti prostor u političkoj lingvističkoj areni?

Ambrogio Lorenzetti, sjajni tumač sijenske škole iz četrnaestog stoljeća, kroz svoj ciklus alegorijskih fresaka u sijenskoj Palazzo Pubblico prikazuje rezultate dobre i loše vlasti. Njihov jasan smisao i didaktičko značenje bili su potrebni kao izvor inspiracije upraviteljima koji su se okupljali u tim prostorijama. Na jednoj strani su građani koji žive u redu i slozi, a na drugoj grad koji se polako raspada. Koliko je umjetnika i koji od njih su svoje slike pretvorili u politički manifest? Ima li umjetnost politički karakter?

Slike i skulpture u svom izrazu gotovo uvijek sadrže političku gestu: pejzaž, portret ili alegorija mogu brzo postati prikaz određenog istorijskog trenutka i, u konačnici, manifest, naslovna stranica novina.

Aristotel je tvrdio da je čovjek politička životinja, društvena životinja i stoga je cjelokupno stvaralaštvo njegov odraz. Gesta umjetnika, u njegovom neobičnom stvaranju, u osnovi je akcija, a proteže se izvan estetskog prostora poprimajući oblik narativa sačinjenog od slika i materijala koji često osuđuju ili pripovijedaju o društvu, istorijskom razdoblju, vladaru ili papi, i čine ga propagandnim manifestom ili osuđuju djelovanje osoba prikazanih na slici.

Francuski umjetnik Eugène Delacroix je 1830. godine naslikao ogromnu sliku pod nazivom Sloboda predvodi narod. Bio je 25. juli 1830. godine, a francuski kralj Charles X odlučio je zauvijek eliminirati prijetnju liberalizma time što je suspendovao slobodu štampe, raspustio Zastupnički dom i izmjenio izborne zakone u korist aristokratije. Za kratko vrijeme, Vlada je postala opasno oligarhična, ali Francuzi nisu htjeli popustiti, uzeli su oružje u ruke i zapalili Pariz. Nakon tri duga i intenzivna dana, Charles X bio je prisiljen da abdicira, proglasivši svojom abdikacijom pobjedu naroda.

Delacroix pretvara te dane u savršenu naraciju trenutka, viziju slobode i jednakosti. Marianne, vodič, njihov simbol slobode, ponosno drži francusku zastavu, a ljudi oko nje je okrunjuju oružjem. Slikar uspijeva izgraditi emocionalnu piramidu – samo što je i Thèodore Gèricault uradio nešto slično nekoliko godina prije, u svom djelu Splav Meduze, još jednoj dobro poznatoj političkoj slici koja predstavlja osudu društva. Trijumfalna i poletna, mlada Marianne postaje simbol demokratske i popularne politike, manifest programa koji je sve samo nije oligarhičan. Ovo djelo nije ništa drugo nego politički program naroda, a samim tim i slikara koji je autor djela.

Nacističko zrakoplovstvo koje je bilo na strani španskog diktatora Francisca Franca je 26. aprila 1937. godine bombardiralo i sravnilo sa zemljom jedan baskijski grad. Ubijeno je na stotine muškaraca, žena i djece. Ovaj neopravdani i brutalni masakr odmah je naišao na zgražanje javnog mnijenja. Pablo Picasso je odlučio ispričati tu priču, prepričavajući je jedinim jezikom koji je znao – jezikom tempera i kistova. Bez ikakve intelektualne alegorije, nazvao je sliku Guernica, po imenu grada uništenog ovom gestom, ovim potezom političke stranke koja je u to vrijeme uspješno okupljala brojne sljedbenike. Prikazana scena odvija se u mraku, na otvorenom prostoru, a žena koja drži dijete u naručju prikazana je u trenutku očaja koji posmatrača podsjeća na kršćansku ikonografiju masakra nedužnih – ne zaboravimo da su umjetnička djela inspirisana kršćansko-katoličkom književnošću i dalje djela političke prirode. Slijede ih pali ratnici, stradali konji, a možemo čak primijetiti i golubicu, sivu poput pozadine slike, slomljenog krila i širom otvorenog kljuna. Ovo bi se moglo opisati kao plakat, predizborni skup, izborno mjesto s početka dvadesetog stoljeća koje se glasno suprotstavlja svim diktatorskim režimima.

Kako danas stoje stvari? Ko su politički umjetnici našeg doba? Šta ili koga nastoje predstaviti ili osuditi? Maurizio Cattelan i Damien Hirst se suprostavljaju međunarodnoj financijskoj politici ili je podržavaju, dok Banksy protestira svojim uličnim muralima: ovi aktivisti, koji se kroz umjetnost bave politikom u različitim sferama, su uglavnom cijenjeni zbog toga što izražavaju moć koju imaju u društvu, a ne zbog njihovih izuzetnih kvaliteta ili umjetničkih dostignuća.

„Slikarstvo“, rekao je Picasso, „nije stvoreno da bi se njime ukrašavali stanovi. Ono je napadačko i obrambeno oružje protiv neprijatelja”.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija
Kako pomoći Ujgurima
Afganistan – istine i laži
Bolničke covid statistike
Fotograf za besmrtnost
#MeToo kod Medicija
Gurnah: Pisanje i mjesto
Snowden: Sve je super!
Online ili offline fanatici?
Butler: Rat je reket
Izazovi Edwarda O. Wilsona
Laviana: Zavesti urednika
Luque: Možemo biti optimisti
Vera Rubin i tamna materija
Simic: Svijetla strana Balkana
Klosterman: Devedesete