Kraj ere Angele Merkel generalno se smatra trenutkom promjene. Pristalice njemačke kancelarke koja odlazi s funkcije plaše se da njen odlazak znači kraj stabilnosti koju je, smatraju oni, ona osigurala i, eventualno, slabljenje njemačke moći – u Evropskoj uniji i šire – za koju smatraju da proizlazi iz njenog ličnog utjecaja i ugleda. Nasuprot tome, kritičari Merkelove nadaju se da će Njemačka sada konačno provesti reforme koje je Angela Merkel, kako joj zamjeraju, zanemarila tokom svog mandata – nastojeći da Njemačka bude zukunftsfähig, ili održiva u budućnosti, naprimjer, i da će prilagoditi vanjsku politiku eri koju karakterizira zaoštravanje takmičarskog odnosa između velikih sila.
Međutim, u stvarnosti će se to daleko manje mijenjati nego što se pristalice i kritičari Merkelove nadaju ili pribojavaju. Izbori 26. septembra donijeli su neodređen rezultat: socijaldemokrati su dobili nešto manje od 26% glasova, a demokršćani nešto više od 24%. Novi kancelar bit će ili socijaldemokrata Olaf Scholz ili demokršćanin Armin Laschet, a obojica su obećali nastavak merkelizma i čak pokušali oponašati stil Merkelove. Obojica su centristi u okviru stranaka kojim pripadaju i u suštini nisu tako različiti.
Bez obzira na to ko će preuzeti kancelarsku dužnost, buduća vlada bit će koalicija – koju će vrlo vjerovatno činiti tri stranke, prvi put od 1957. godine – formirana putem kompromisa tokom pregovora koji tek započinju. Zbog toga je mala vjerovatnoća da će se vlada dramatično udaljiti od centrističke politike velike koalicije demokršćana i socijaldemokrata koja je vladala Njemačkom tokom 12 od 16 godina vladavine Merkelove na poziciji kancelarke. Iako će se u unutrašnjoj politici desiti neke promjene, ovisno o tome hoće li sljedeću koaliciju voditi Scholz ili Laschet, njemačka vanjska politika se neće puno mijenjati. Ukratko, koncenzus koji je postigla Merkelova vjerovatno nastavlja dalje i nakon njenog odlaska s funkcije – što će razočarati one koji su se nadali novom pristupu kada se radi o pitanju eurozone ili odnosu prema autoritarnim državama poput Kine.
Spin i spekulacija
Tokom kampanje koja je završila njenim reizborom 2013. godine, kad je na vlasti bila osam godina, slogan na kojem je Merkel zasnivala tu kampanju bio je “Poznajete me”. Merkel je na poziciji kancelarke provela 16 godina, duže od svih njenih prethodnika uz izuzetak Helmuta Kohla. Ipak, njemački birači je još uvijek istinski ne poznaju. Neuobičajeno nekomunikativna političarka čiji se stil ponekad upoređuje sa stilom vladavine koju imaju monarsi, Merkel se nije previše trudila da opravda pa ni da objasni politiku koju je vodila, a poznato je da je svoju politiku predstavljala kao alternativlos, ili “bez alternative”.
Čini se da je politički stil Angele Merkel izrastao iz djetinjstva provedenog u Istočnoj Njemačkoj, gdje je naučila “da bude tiha”, kako je to rekla u jednom intervjuu. Odrastajući u bogosloviji u gradiću smještenom 80 kilometara sjeverno od Berlina, gdje joj je otac bio pastor, Merkel je rano naučila da pazi šta priča izvan “zaštićene idile” njene porodice, kako je to rekao novinar i pisac Stefan Kornelius u njenoj autoriziranoj biografiji. “Misterija Merkelove vuče korijene iz te na propast osuđene republike”, napisao je Kornelius.
Doima se da je Merkel uspjela još jednom stvoriti tu “zaštićenu idilu” na mjestu kancelarke u Berlinu, gdje je imala uski krug saradnika od povjerenja i lojalnih savjetnika. Kad se medijsko izvještavnje o Merkelovoj ili analize njenih stavova zasnivaju na informacijama dobijenim od ovih savjetnika, onda obično reflektiraju ono što Merkelova želi da ljudi misle da su njeni stavovi. Kada se medijsko izvještavanje ili analize temelje na informacijama ljudi izvan ovog uskog kruga, onda često odražavaju stavove autora, koji oni projiciraju na nju. Drugim riječima, veliki dio onoga što se piše o Merkel je ili spin ili spekulacija.
Medijsko izvještavanje o Merkelovoj se također često zasniva na onome što ona kaže, a ne na onome što radi. Dobar primjer za to dogodio se nakon izbora predsjednika Donalda Trumpa 2016. godine, kad su neki analitičari i mediji proglasili Merkelovu novim “vođom slobodnog svijeta” – ne, naprimjer, zato što je Njemačka odjednom odlučila pružiti sigurnosne garancije drugim demokratskim državama, kao što su to činile Sjedinjene Američke Države tokom Hladnog rata, nego samo na osnovu izjave koju je kancelarka dala komentirajući Trumpovu pobjedu. “Njemačku i Ameriku povezuju vrijednosti koje vladaju u demokratskim društvima, sloboda i poštivanje zakona i ljudskog dostojanstva, bez obzira na porijeklo, boju kože, vjersku pripadnost, spol, seksualnu orijentaciju ili političke stavove”, rekla je Merkel, i dodala: “budućem predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država nudim blisku saradnju na temelju ovih vrijednosti”. Ova relativno neodređena izjava uspjela je potvrditi mnogima, posebno demokratama u Sjedinjenim Američkim Državama, da je Merkelova antiteza Trumpu.
Slična stvar se dogodila i tokom izbjegličke krize 2015. godine, koju čak i mnogi njeni kritičari vide kao jedan od vrhunaca njenog kancelarskog mandata. Komentatori i analitičari prikazali su Merkelovu kao izuzetno humanitarnog vođu najviše na osnovu njenih izjava – “mi to možemo” – a ne na osnovu onoga što je poduzimala njena Vlada. Njemačka nije “otvorila svoje granice” za preko milion osoba koje su u Njemačkoj tražile azil tokom 2015. godine, kako se često navodi. Nego jednostavno nije mogla zaustaviti njihov dolazak u Njemačku. Nadalje, Merkel je poslije toga promijenila kurs i poduzela mjere da onemogući imigrantima dolazak u Evropu, uključujući i postizanje sumnjivog dogovora sa turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom o ostanku migranata u Turskoj.
Velika politička vještina Merkel je bila u tome što je ona predstavljala utjelovljenje koncenzusa koji je u njemačkoj politici prisutan već posljednje dvije decenije. Prije nego što je 2005. godine prvi put izabrana za kancelarku, socijaldemokrati su već krenuli udesno, po pitanjima ekonomske politike, pod vodstvom kancelara Gerharda Schrödera, te su proveli niz strukturalnih reformi koje se obično povezuju s desnicom. Nakon što je izabrana, Merkelova je sa socijaldemokratima napravila veliku koaliciju – prvu od tri u posljednja četiri izborna ciklusa – koja je dodatno učvrstila centristički koncenzus u njemačkoj politici. Povukla je demokršćane ulijevo, po nekim društvenim i kulturnim pitanjima, “modernizirajući” stranku po mišljenju mnogih, ali je pri tome otišla predaleko za mnoge konzervativne Nijemce.
Kao kancelarka, Merkel je pažljivo pratila njemačko javno mnijenje. Svaka važna odluka koju je donijela tokom svog mandata bila je vođena informacijama prikupljenim putem anketa, uključujući i one odluke za koje su njeni poštovatelji smatrali da pokazuju hrabro i odlučno vodstvo – naprimjer, dobrodošlicu izbjeglicama 2015. godine, ili ubrzavanje procesa planiranog zatvaranja njemačkih nuklearnih elektrana nakon katastrofe u Fukushimi u Japanu 2011. godine. Tokom svojih izbornih kampanja nastojala je izbjeći rasprave o kontroverznim pitanjima i kooptirati politiku drugih stranaka kako bi spriječila birače da se okrenu ka tim strankama -strategiju koju je analitičar koji je proučavao rezultate anketa Matthias Jung nazvao “asimetričnom demobilizacijom”.
Sve veće približavanje stavova
Ova strategija je Merkelovoj omogućila ostanak na vlasti tokom 16 godina, i omogućila bi joj da na fukciji kancelarke ostane još i duže da se nije odlučila povući nakon četiri mandata. Ali, njena strategija bila je pogubna za njemačku demokratiju. Kao što tvrdimo politolog Sheri Berman i ja, tokom protekle dvije decenije njemačku politiku nije obilježila polarizacija nego nešto suprotno od polarizacije: približavanje stavova. To je imalo svoju cijenu: kako su se demokrišćani i socijaldemokrati ideološki uskladili oko koncenzusa koji je postigla Merkelova, pojavila se “praznina u zastupanju”, zbog čega su mnogi Nijemci smatrali da niko ne zastupa njihova gledišta.
Jedna od posljedica ovakvog razvoja situacije – i jedna od najočiglednijih stvari koja je naslijeđe Merkelove vladavine – je pojava ultradesničarke Alternative za Njemačku (AfD). Kako kaže i sam naziv stranke, to je bio direktan odgovor na politiku koja nema alternative – a posebno, njenog pristupa eurokrizi koja je počela 2010. godine i izbjegličkoj krizi tokom 2015. godine. Na zadnjim izborima, 2017. godine, AfD je ušao u Bundestag – što je prvi put od osnivanja Savezne Republike 1949. godine da je jedna ultradesničarska stranka dobila svoje predstavnike u Budestagu. Jednim dijelom je i taj uspon AfD-a primorao Merkelovu da nakon tih izbora formira još jednu veliku koaliciju sa socijaldemokratama. I zbog toga što je to uradila, AfD je postao vodeća opoziciona stranka. (Broj glasova koji je osvojio AfD je s 13% iz 2017. godine pao na oko 10% 2021. godine, i ako socijaldemokrati ili demokrišćani mogu formirati vlast sa predstavnicima Zelenih i sa Liberalno-demokratskom strankom, AfD više neće biti vodeća opoziciona stranka.)
Uprkos usponu AfD, koncenzus koji je postigla Merkelova ostao je netaknut i vrlo će vjerovatno opstati i za vrijeme mandata sljedeće Vlade. U zavisnosti od toga hoće li na čelu nove koalicije biti socijaldemokrati ili demokrišćani, i koja će ministarstva oni i druge stranke koje čine koaliciju kontrolirati, nema sumnje da će u nekim oblastima unutrašnje politike biti promjena, kao što su način plaćanja troškova za infrastrukturu i najbolji način za ublažavanje klimatskih promjena. Ukoliko Scholz postane kancelar, socijaldemokrati će ga gurniti ka ljevici skoro na isti način na koji je progresivno krilo američke Demokratske stranke gurnulo predsjednika Joea Bidena ka ljevici.
Ali u većini oblasti koje su bitne za Evropu, SAD i ostatak svijeta, međusobne stranačke razlike će na kraju poništiti jedne druge. Naprimjer, socijaldemokrati su otvoreniji za refomu eurozone od demokrišćana. Ali, Liberalno-demokratska stranka koja je dobila 11,5% glasova je daleko manje otvorena prema toj reformi i vjerovatno će tražiti poziciju Ministra financija kao uslov za priključivanje koaliciji. To bi ograničilo mogućnost provođenja svrsishodne reforme fiskalnih pravila EU-a u okviru koalicije socijaldemokrata, liberalno-demokratske stranke i Zelenih, koji su dobili 15% glasova.
Iz sličnih razloga, malo je vjerovatno da će se mijenjati politika Merkelove prema Kini, iako je ta njena politika bila na meti mnogih kritika. Vanjskopolitički analitičari polagali su puno nade u Zelene. Iako je veća vjerovatnoća da će oni željeti sarađivati s Kinom u vezi s klimatskim promjenama, njihov stav prema Kini, bar retorički, je agresivniji od stava demokršćana. Ali to ne vrijedi za socijaldemokrate, a politiku prema Kini obično formira kancelar, pa koalicija koju će oni predvoditi vjerovatno neće biti agresivnija prema Kini, čak i u slučaju da u kolaciji bude i stranka Zelenih.
Ovaj kontinuitet u vanjskoj politici može biti ohrabrujući za one koji podržavaju Merkel, a to su često centristi. No, oni koji Merkel kritikuju, a posebno su kritični prema njenom stavu u pogledu eurozone i odnosa prema autoritarnim državama poput Kine, također će vjerojatno biti razočarani Vladom na čijem je čelu Scholz ili Laschet. Na kraju krajeva, malo je vjerovatno da će doći do neke velike promjene njemačke ekonomije koja ovisi o izvozu, što stoji u pozadini oba ova problema njemačke vanjske politike.
Inercija u njemačkoj politici je djelomično strukturalna. Za razliku od Velike Britanije ili Sjedinjenih Američka Država, Njemačka ima sporazumni politički sisten, a ne politički sistem zasnovan na suparničkim odnosima. Štoviše, njemački savezni sistem i moćne neovisne institucije – uključujući i njen Ustavni sud koji je spriječavao reformu eurozone – obično odolijevaju dramatičnim promjenama utvrđene politike. No, svojim depolitiziranim stilom i promjenom dinamike između njemačkih političkih stranaka, Merkelova je dodatno pogoršala takve tendencije u okviru njemačkog sistema. Rezultat je da će, čak i slučaju da buduća njemačka Vlada ne bude još jedna velika koalicija, u velikoj mjeri i dalje preovladavati osjećaj da se ipak radi o koaliciji.