Rieff: Kad istorija više šteti nego koristi

Kult sjećanja

Kao novinar koji je izvještavao o ratu u Bosni i Hercegovini, posjetio sam Beograd 1993. godine kako bih se sastao s Vukom Draškovićem, srpskim nacionalistom, političarem i piscem koji je u to vrijeme bio predvodnik protivnika režima Slobodana Miloševića. Drašković je za svoje ciljeve u Srbiji dobio podršku liberalnih kao i ultranacionalističkih snaga. Dok sam izlazio iz njegove kancelarije, jedan od Draškovićevih mladih saradnika mi je u ruku gurnuo presavijeni komad papira. Ispostavilo se da je papir bio prazan, osim dijela gdje piše datum, a tamo je stajalo 1453. godina – godina kada je je pravoslavni Konstantinopolj pao u ruke Osmanlija, muslimana.

Moji prijatelji koji su tokom ratova u Hrvatskoj i Bosni radili na području bivše Jugoslavije imali su slična iskustva u Zagrebu i Sarajevu, iako se tu radilo o drugim datumima. Činilo se kao da su nakon nešto više od pola milenija kasnije “istorijske rane”, kako ih je jednom nazvao irski pisac Hubert Butler, i dalje ostale nezacijeljene – bar je to bio slučaj u očajničkoj, sramotnoj atmosferi tog vremena i prostora.

Pa ipak, iako svjesni mogućnosti da se istorija može zloupotrijebiti, što je nesumnjivo bio slučaj na Balkanu tokom devedesetih, većina poštenih ljudi i dalje vjeruje u čuvenu izreku Georgea Santayane: „Oni koji ne pamte prošlost, osuđeni su na njeno ponavljanje“. Kao posljedica takvog razmišljanja, sjećanje je kao vrsta morala postalo jedan od neprikosnovenih zakona našeg doba. Danas većina društava uglavnom poštuje imperativ sjećanja. Naučili su nas da vjerujemo kako je sjećanje na prošlost i njene posljedice, pamćenje onog što predstavlja naše kolektivno sjećanje na istorijske događaje, jedna od najvećih moralnih obaveza čovječanstva.

No, šta ako je ovo pogrešno, ako ne potpuno, onda pogrešno bar jednim dijelom? Šta ako je kolektivno istorijsko pamćenje, kojim se zapravo koriste zajednice i nacije, prečesto vodilo u rat, a ne u mir, vodilo do ljutnje i ogorčenosti a ne do pomirenja, i odlučno vodilo ka namjeri da se traži osveta za rane, stvarne i izmišljene, umjesto da se opredijeli za teški put opraštanja?

To se dogodilo američkom jugu nakon 1865. godine, gdje se nakon što je utihnulo oružje građanskog rata, razbjesnio još jedan oblik bitke oko toga čija će verzija sukoba prevagnuti – verzija pobjedničke Unije ili poražene Konfederacije. Kao što je debata u SAD-u o zastavi Konfederacije nedavno pokazala, ta bitka oko sjećanja, iako ne u istom obimu, još uvijek traje. I kao što je kolektivno istorijsko pamćenje naštetilo bivšoj Jugoslaviji tokom devedesetih, danas ta tvrdnja vrijedi za Izrael-Palestinu, za Irak i Siriju, za hinduistički nacionalistički populizam indijske stranke Bharatiya Janata, te za džihadiste i islamiste u muslimanskom svijetu i u muslimanskoj dijaspori u zapadnoj Evropi, Sjevernoj Americi i Australiji.

No, ne želim reći da postoji jednostavno rješenje. Naprotiv, ljudska potreba za formiranjem zajednice – koja je već dovoljno snažna u vremenima mira i obilja – će se vjerovatno javiti kao osjećaj psihičke i moralne nužnosti u teškim vremenima. Ali, bar nemojmo zatvarati oči pred visokom cijenom koju su društva platila, a nastavljaju plaćati i danas, za utjehu koju im nude sjećanja.

Kolektivno istorijsko pamćenje nema poštovanja prema prošlosti. Nije u pitanju samo nepreciznost, namjerna ili nenamjerna, s kojom se susrećemo u mnogim savremenim televizijskim mini-serijama koje pokušavaju ponovno dočarati neku eru iz prošlosti – recimo u Tudorima na Showtimeu ili u HBO-ovom Rimu. Kada se države, političke stranke i društvene grupe pozivaju na kolektivno istorijsko pamćenje, njihovi motivi nisu nimalo trivijalni. Sve do polovine 20. stoljeća takva podsjećanja na prošlost su gotovo uvijek za cilj imala jačanje nacionalnog jedinstva. Utješno bi bilo vjerovati da ovoj praksi češće pribjegavaju oni režimi koje smo skloni osuditi, a ne režimi koje smatramo poštenim. Ali, u stvarnosti, napore čiji je cilj mobiliziranje kolektivnog pamćenja ili manipuliranje sjećanjima ili proizvodnja sjećanja poduzimaju skoro svi režimi i sve političke stranke bez obzira na njihovo opredjeljenje.

Bilo je čak i momenata gdje su se suparnički politički pokreti borili ko će kao svoje “vlasništvo” prisvojiti neku istorijsku ličnost za koju se smatra da predstavlja utjelovljenje cijele nacije. Jedan takav primjer je Ivana Orleanska u Francuskoj 19. stoljeća. Desnica je smatra simbolom odlučnosti Francuske da se odupre stranim osvajačima, dok je za uglavnom antiklerikalnu francusku ljevicu ona žrtva crkve koja ju je osudila na spaljivanje na lomači. Nakon što ju je Rimokatolička crkva proglasila blaženom 1909. godine (kanonizirana je 1920), ljevica je više nije mogla vjerodostojno prisvajati. Ipak, sjećanje na Ivanu Orleansku je i dalje predmet osporavanja. Postalo je tačka oko koje se okuplja desnica, prvo za ekstremni konzervativni katolički pokret, Action Française, a onda i za vladu iz Vichyija tokom Drugog svjetskog rata, a zatim, od kasnih 1980-ih, i za francusku ultradesničarsku stranku Nacionalni front (FN). FN obilježava Dan Ivane Orleanske svakog 1. maja, a ovaj datum nije nimalo slučajno izabran jer na taj dan ljevica svake godine obilježava svoj najvažniji praznik.

Nastojanja da se usadi “kolektivno sjećanje” – uvjerenje da, baš kao što je Ivana Orleanska u svoje doba predstavljala simbol borbe Francuske protiv engleskih stranih osvajača, tako današnji Nacionalni front predstavlja simbol borbe ovaj put protiv muslimana i drugih imigranata – je strašno pogrešno prikazivanje istorijskih činjenica. Ipak, manipulacija likom Ivane Orleanske kojoj pribjegava desnica nije ništa manje istinita od ustrajnih napora socijaldemokratske Škotske nacionalne stranke (SNP) da za svoje ideološke i izborne ciljeve prisvoji lik Williama Wallacea, plemića s kraja 12. stoljeća, koji je bio jedan od predvodnika srednjovjekovnih ratova za nezavisnost Škotske.

Ako ništa drugo, William Wallace, kojeg je SNP škotskim biračima isticao kao uzor, ima čak i manje sličnosti s njegovom stvarnom istorijskom ličnošću nego što je to slučaj s Ivanom Orleanskom, na koju igra Front National. Vjerovatno se za ovo moramo zahvaliti Hollywoodu: SNP je iskoristio do apsurda doveden biografski filmski prikaz Mela Gibsona o Wallaceu, Hrabro srce, te se prikazivanjem ovog filma u Škotskoj 1995. godine koristio za pokretanje masovnog “regrutiranja” novih pristalica stranke. Volonteri su dijelili letke gledateljima dok su izlazili iz kino dvorana širom Škotske, a u jednom dijelu tih letaka je pisalo: “Pogledali ste film – sada se suočite sa stvarnošću … Danas nezavisnost ne biraju samo oni hrabrog srca nego i oni mudre glave.” Protivljenje takvom razmišljanju je očigledno smatrano apsurdnim, ali činilo se da tadašnji potpredsjednik SNP-a Paul Henderson Scott bez problema za svoju stranku i za njene ciljeve koristi ličnost o kojoj se, osim njegove vojne kampanje od 1297. do 1298. godine i strašnih detalja o njegovom javnom pogubljenju koje su 1305. godine organizirali Englezi, bukvalno ništa ne zna. “S aspekta modernih vremena “, rekao je Scott jednom novinaru koji ga je intervjuirao, “građanski nacionalizam ima potpuno iste želje (kao što su bile i Wallaceove)”.

Ovdje ne propisujem moralnu amneziju. Život bez ikakvog pamćenja značio bi život u kojem ne postoji svijet. Ne protivim se ni odlučnosti neke grupe da se sjeća svojih mrtvih ili zahtijeva priznanje doživljenih patnji. Protivljenje tome bilo bi savjetovanje neke vrste moralnog i psihološkog samopovređivanja tragičnih razmjera. S druge strane, previše zaborava teško da je jedini rizik. Postoji i previše sjećanja, a početkom 21. stoljeća, kad su ljudi širom svijeta, prema riječima istoričara Tzvetana Todorova, “opsjednuti novim kultom, kultom sjećanja”, čini se da je sjećanje postalo daleko rizičnije od zaboravljanja.

Hipertimija je rijetko zdravstveno stanje definirano kao stanje koje karakteriziraju “neobična autobiografska sjećanja”. Medicinski časopis Neurocase: Neuronska osnova spoznaje kaže da postoje dvije osnovne karakteristike ovog stanja: prvo, da osoba provodi „nenormalno mnogo vremena razmišljajući o svojoj prošlosti“, i drugo, da ta osoba „ima izvanrednu sposobnost da se prisjeti nekih karakterističnih događaja iz [njegove ili njene] prošlosti”.

Za ono sklonije skepticizmu, sve veći značaj sjećanja i osuda zaborava, čemu svjedočimo u savremeno doba, mogu djelovati samo kao jasan primjer hipertimije. Sjećanje, koliko god bilo važno za postojanje grupe, i za sva moralna i etička pitanja na koja ono nudi odgovor, nosi rizike koji su ponekad i egzistencijalne prirode. Tokom ratova ili društvenih i političkih kriza, opasnost ne leži u onome što je američki istoričar Yosef Hayim Yerushalmi nazvao „terorom zaborava“, nego u teroru previše dobrog i previše jasnog sjećanja.

Ovo su primjeri koji pokazuju da iako zaboravljanje znači biti nepravedan prema prošlosti, moguće je da pamćenje znači biti nepravedan prema sadašnjosti. U takvim okolnostima, kad je društvo zbog svog kolektivnog pamćenja osuđeno da osjeća bol svojih istorijskih rana i gorčinu zbog svojih istorijskih nepravdi, ne treba poštivati dužnost da se pamti nego dužnost da se zaboravi.

Je li moguće, bar u ovakvim situacijama, pouzdano reći šta je gore, sjećanje ili zaborav? Na to pitanje ne može biti kategoričnog odgovora. Ali, uzimajući u obzir sklonost čovječanstva ka agresiji, onda je u najmanju ruku moguće da zaborav, zbog svih žrtvovanja koje nameće, može biti jedini siguran odgovor – i kao takav trebao bi biti razlog za osjećaj olakšanja a ne za zgražavanje. Postoji mnogo istorijskih primjera da je zaborav nastupio mnogo prije nego što je to razumno bilo za očekivati. Ilustracije radi, kada se general Charles de Gaulle u jednom istorijskom trenutku predomislio i odlučio da će Francuska morati prihvatiti nezavisnosti Alžira, postoji priča da se jedan od njegovih savjetnika usprotivio takvoj ideji, uzviknuvši: “Toliko je krvi proliveno!” Na što je De Gaulle odgovorio: “Krv se najbrže suši.”

Da još jasnije postavim dilemu, sjećanje je možda saveznik pravde, ali nije pouzdan prijatelj mira, dok to zaborav može biti. Primjer za to je takozvani pacto del olvido (pakt zaborava) između desnice i ljevice koji je, iako nikada nije formaliziran, bio ključan za političko rješenje koje je sedamdesetih vratilo demokratiju u Španiji, nakon smrti diktatora generala Franca. Demokratska tranzicija došla je na krilima i ponovnog ispisivanja stranica istorijskih događaja i na krilima zaborava. Bezbroj avenija i bulevara koji su nakon pobjede fašista 1939. godine dobili ime po Francu ili njegovim istaknutim podređenima oficirima preimenovani su. No, umjesto da ih zamijene imenima republikanskih heroja i mučenika, španjolski čelnici odlučili su koristiti imena iz prošlosti i vremena kraljevine.

Pacto del olvido trebao je umiriti Francove lojaliste u vrijeme kad je bilo neizvjesno da li je desnica uopće spremna da pristane na tranziciju. Pakt je od početka imao mnogo protivnika, ne samo ljevičarskih. Čak je i znatan broj onih koji se paktu načelno nisu protivili smatrao da pakt neće uspjeti ukoliko ga ne bude pratilo formiranje komisije za istinu u stilu komisije u Južnoj Africi ili Argentini. No, na kraju je prepušteno sudu da pokuša pokrenuti, putem sudskih postupaka, ono o čemu su političari i dalje uporno odbijali razmišljati. Sudija Baltasar Garzón je 2008. godine pokrenuo istragu o smrti 114.000 ljudi koliko se procjenjuje da su ubili fašisti tokom samog građanskog rata, a onda i u narednim decenijama Frankove vladavine. Garzón je također zatražio da se otvori 19 masovnih grobnica i da se ekshumiraju pronađena tijela.

Garzónovi napori bili su iznimno kontroverzni u Španiji, ne samo zato što su mnogi Španjolci još uvijek bili uvjereni da je pacto del olvido bio uspješan, nego i zato što je u Zakonu o amnestiji iz 1977. godine utvrđeno da ubistva i zločini koje je počinila bilo koja strana tokom građanskog rata, koji se mogu kategorizirati kao ono što se po statutu naziva „iz političke namjere“, ne podliježu krivičnom gonjenju. Garzón je negirao da je prekoračio svoja ovlaštenja. „Svaki zakon o amnestiji“, tvrdio je, „kojim se nastoji prikriti zločin protiv čovječnosti je pravno nevažeći.” Brojne njegove pristalice u Španiji, od kojih su najvatreniji bili pripadnici Udruženja za vraćanje istorijskog pamćenja, slagale su se s njegovim stavovima i poduzeli su dosta napora da špansko javno mnijenje okrenu u korist onoga što je Garzón pokušavao učiniti. Iako su na kraju sudovi više instance ne samo donijeli odluke koje su odbacile Garzonove tvrdnje, nego su ga i suspendovali iz pravosudnih institucija (on je 2014. postao jedan od vodećih advokata koji je zastupao osnivača WikiLeaksa, Juliana Assangea), njegove pristalice nikada se nisu pokolebale u svom uvjerenju da su Garzónovi postupci bili jedina etički primjerena reakcija. To je sažeto u jednom retoričkom pitanju koje se povremeno pojavljivalo na web stranici ovog Udruženja: “Zašto su tvorci Ustava ostavili mog ujaka da leži u jarku?”

Opšta tendencija među aktivistima za ljudska prava, uključujući i ljude iz pravosuđa, poput Garzóna, je da su zakon i moral neodvojivi jedno od drugog, bar u onim slučajevima kad je pitanje koje se razmatra posve jasno spada u nadležnost suda. A budući da većina njih pretpostavlja da je pravda osnovni preduvjet za trajni mir, skloni su umanjiti rizik bilo kakvih negativnih političkih i društvenih posljedica koje proizlaze iz njihovih postupaka. No, u slučaju da do takvih posljedica ipak dođe, njihov je stav općenito da ih trebaju rješavati ne oni nego političari.

Ne bi bilo pošteno fokusirati se na vremena u kojima pamćenje možda ne pomaže miru i pomirenju ili od njega više nema koristi, a da se pri tome ne priznaju brojni slučajevi u kojima i zaborav možda ima ograničeni vijek trajanja. Ovo je stav koji je Udruženje za vraćanje istorijskog pamćenja tokom svoje kampanje više puta ponavljalo podržavajući ono što je Garzón pokušavao učiniti. S analitičke tačke gledišta, nadalje, ova grupa je iznijela valjanu tvrdnju kad je rekla da je „Zakon o amnestiji bio ključan za prelazak sa zvjerske diktature na demokratiju, te je godinama uživao veliku podršku šire javnosti. Ali u ovoj deceniji [tokom 2000-ih], žrtve su se obratile ljevičarskoj vladi kako oni koji su počinili zločine protiv čovječnosti [tokom građanskog rata i za vrijeme Frankove diktature] ne bi ostali nekažnjeni.”

Ovo Udruženje je također vjerojatno bilo u pravu kad je tvrdilo da Španiji u 21. stoljeću više ne treba pacto del olvido, baš kao što je nakon konačnog prikazivanja dokumentarca Tuga i sažaljenje na francuskoj televiziji, uskoro postalo jasno da se Francuska dovoljno promijenila, te da istina o onom što se dešavalo tokom nacističke okupacije nije nanijela neku ozbiljniju štetu moralnom ili historijskom okruženju ove zemlje.

Mjesta na koja se ovo odnosilo u ne tako dalekoj prošlosti ili se i danas odnosi su više nego očigledna: Balkan, Izrael-Palestina (i veći dio ostatka Bliskog istoka), Sjeverna Irska. Na drugim mjestima manje se radi o pitanju „zaborava u ovom trenutku “, a više o spoznaji da bi u nekom trenutku u budućnosti, bilo da taj trenutak nastupi relativno brzo ili nekad kasnije, pobjede, porazi, rane i nanesene nepravde koje se proslavljaju i obilježavaju daleko bolje bilo prepustiti zaboravu. Za početak, na toj listi bi se mogle naći i Šri Lanka, Kolumbija, Ukrajina. Lista bi uključivala i Sjedinjene Države i sjećanje na napade 11. septembra 2001. Jer čak i ako Amerikanci još nisu spremni da se suoče s ovom realnošću, takozvani globalni rat protiv terorizma će se jednog dana okončati, baš kao što je završen i Drugi svjetski rat, a prije ili kasnije 11. septembar neće biti važniji od toga koliko je danas važan Pearl Harbor.

Čak i oplakivanje, koliko god ono bilo bitno, mora na kraju prestati, ako se želi nastaviti živjeti. Možda se neka sjećanja smatraju suviše dragocjenim za ljudska bića da bi ih ona prepustila zaboravu. Za društva, posebno društva i grupe koje se ili osjećaju egzistencijalno ugroženim ili žele drugima nametnuti vlastitu vjeru, vrijednosti ili imaju teritorijalne pretenzije prema svojim susjedima, ta mogućnost se možda čini još udaljenijom. Uzmimo, naprimjer, koliko se pripadnici ISIS-a, Al-Kaide i drugih džihadističkih grupa, a u tom smislu mnogih islamskih vjerskih službenika, od Indonezije do predgrađa Pariza, koriste terminima “križarski rat” i “križari”.

Kao što je istoričar društvenih nauka sa Cambridgea Paul Connerton istakao: „Srednjovjekovni muslimanski istoričari nisu imali isti osjećaj kao srednjovjekovni evropski kršćani da sjedoče velikoj borbi između islama i kršćanskog svijeta koja se vodi za preuzimanje kontrole nad Svetom zemljom.“ Connerton je dodao da se termini “križarski rat” i “križari” nikada nisu pojavljivali u muslimanskim kronikama i drugim istorijskim spisima iz tog vremena; u tim dokumentima se koriste izrazi “Franci” ili “nevjernici”. No, prema Connertonu, počevši nekada od 19. stoljeća “sve veći broj arapskih istorijskih spisa birao je za svoju temu krstaške ratove”, s tim da je ovaj termin postao “šifra za zle namjere zapadnih sila … koje su kulminirale stvaranjem države Izrael”. No, bar na osnovu Connertonovog tumačenja, jedan od učinaka svakog arapsko-izraelskog rata bilo je podsticanje provođenja novih studija o križarskim ratovima.

Krstaši kao proto-cionisti! Možda to nije istorijska činjenica, ali je školski primjer korištenja političkog kolektivnog pamćenja u cilju podsticanja što veće solidarnosti. Činjenica da gotovo ništa u savremenim arapskim studijama o križarskim ratovima ne podržava kolektivno sjećanje arapskog svijeta na preživljene boli nalazi se negdje između. Mit zadovoljava potrebu, a zatim se može kreirati dovoljno uvjerljivo da zavede i inspirira one na koje cilja. Zamislite to kao pretvaranje rane u oružje.

Manje od dva mjeseca nakon napada 11. septembra, Osama bin Laden snimio je govor u kojem je opisao američku invaziju na Afganistan, koja je tada bila na početku, i rekao da je ona povezana s “dugim nizom križarskih ratova protiv islamskog svijeta”. Tih pohoda nije bilo jedino u periodu neposredno nakon Prvog svjetskog rata u kojem je, kako je on to opisao, “cijeli islamski svijet bio pod križarskom zastavom – pod vlašću britanske, francuske i italijanske vlade”. Za Bin Ladena, ovi osvajački pohodi odvijali su se bez predaha tokom cijelog 20. stoljeća a uključujući i ruske ratove u Čečeniji i akcije “krstaških australijskih snaga [koje su se iskrcale] na indonezijske obale … kako bi odvojile Istočni Timor, koji je dio islamskog svijeta”.

Kraj 20. i početak 21. stoljeća u islamskom svijetu bili su grobnica mnogih oblika racionalnog razmišljanja, ali ponajviše skepticizma. A u kontekstu pobožnosti i osjećaja koji danas vlada u Ummetu, čini se nezamislivim da se barem jedan veliki broj, mada naravno ne svi, onih koji su gledali Bin Ladenov govor na društvenim mrežama “prisjetio” ove krstaške “prošlosti”, u kojoj se parada likova od Balijana iz Ibelina (oko 1143-1193), velikog kršćanskog viteza Kraljevstva Jeruzalema, do Johna Howarda, australijskog premijera koji je naredio intervenciju u Istočnom Timoru 1999. godine, stapa u jedno pretvarajući se u vođe jednog te istog tisućljećima starog križarskog pohoda koji ima za cilj da pokori islamski svijet.

Trebalo bi biti očigledno da se radi o najgrubljoj manipulaciji istorijskim činjenicama i u stvari o antiistorijskom ogledu savremene političke imaginacije. Ali, trebalo bi isto tako biti jasno da je ovo Bin Ladenovo shvatanje prihvaćeno kao istorijska istina u cijelom islamskom svijetu.

Kritičar Leon Wieseltier jednom je upozorio da nacionalistička politika utemeljena na kolektivnom pamćenju može „uništiti praksu posmatranja stvari s empirijske tačke gledišta koja je neophodna za odgovornu upotrebu moći“. Događaji na Bliskom istoku – koji su poligon za neodgovornu upotrebu moći – svakodnevno potvrđuju ovu spoznaju. Uzmimo samo jedan primjer, kad su izraelske snage opkolile Bejrut 1982. godine, tadašnji izraelski premijer, Menachem Begin, objavio je da su izraelske odbrambene snage (IDF) “opkolile naciste u njihovom bunkeru”, iako su to bili Yasser Arafat i Fatah koji nisu mogli napustiti glavni grad Libana. Bio je to primjer paradigme onoga što se može desiti kad kolektivno pamćenje proizašlo iz traume pronađe svoj politički a, prije svega, vojni izričaj.

Izrael predstavlja sjajnu ilustraciju kako pogubno kolektivno pamćenje može deformisati društvo. Pokret doseljenika redovno se poziva na biblijsku verziju istorije koja daje iskrivljenu sliku istorije jednako kao i islamističke fantazije o navodnom kontinuitetu između srednjovjekovnog kraljevstva Jeruzalema i moderne države Izrael. Na ulazu u doseljeničku stražarsku ispostavu Givat Assaf na Zapadnoj obali, stoji plakat s natpisom: “Vratili smo se kući.” U jednom intervjuu, Benny Gal, jedan od vođa stanovnika ovog naselja, insistirao je na sljedećoj tvrdnji: “Na ovom mjestu, prije 3.800 godina, hebrejskom narodu je obećana država Izrael.” Shani Simkovitz, čelnica Fondacije Gush Etzion koju je osnovao pokret iz ovog naselja doseljenika, ponovila je Galovu tvrdnju: “Prije više od 3.000 godina, naši očevi su nam dali zemlju, koja nije Rim, nije ni New York, nego je ova jevrejska zemlja.”

Čak i kada je sekularno, cionističko kolektivno mainstream pamćenje često je jednako mistično i jednako predstavlja manipulaciju istorijom kao i ova gledišta. Uzmimo u obzir istovremeni proces mitologizacije i politizacije arheologije u Izraelu koji je sada dosegao tačku na kojoj se čini da su učenjaštvo i izgradnja države dvije strane iste medalje. Izraelski intelektualac Amos Elon je u svojim tekstovima iz 1981. godine primijetio da izraelski arheolozi „nisu samo tragali za saznanjima i predmetima nego i za uvjeravanjima o postojanju njihovih korijena koje se nalaze u drevnim izraelskim ruševinama razasutim po cijeloj zemlji“. Tom prilikom je dodao: “Student nacionalizma i arheologije neće moći da ne primijeti jasne katarzične efekte obje ove discipline.”

Nema jasnijeg primjera za to od korištenja ruševina tvrđave Masada, koje je početkom 1960-ih iskopao Yigael Yadin, penzionisani načelnik štaba IDF-a, koji je postao arheolog. Na Masadi su židovski zeloti koji su se digli na ustanak protiv rimske vladavine 70. godine n.e. držali krajnju odstupnicu i na kraju počinili masovno samoubojstvo. Ubrzo nakon što su Yadinova iskopavanja završena, vojnici protivoklopnog korpusa izraelske vojske počeli su na tom mjestu održavati svoje parade povodom završetka obuke. Tamo su, uz uobičajene svečanosti koje se organiziraju povodom okončanja temeljne obuke u bilo kojoj vojsci, vojnici koji su završili obuku uzvikivali: “Masada više nikada neće pasti.” Kao što je Elon istakao, takva “istorijska” prisjećanja su u stvarnosti potpuno neistorijska. “Zeloti Masade”, napisao je, “bi se bez sumnje suprotstavili zapadnjačkom i sekularnom karakteru modernog Izraela, baš kao što su se suprotstavili romaniziranim Židovima svog doba”.

Yadin je 1963. godine održao govor na ceremoniji povodom diplomiranja pripadnika protivoklopnog korpusa IDF-a: „Kad je Napoleon stajao među svojim vojnicima pored egipatskih piramida, izjavio je:’Četiri hiljade godina istorije gleda na vas’. A, šta bi sve dao da je mogao reći svojim vojnicima: ‘Četiri hiljade godina vaše vlastite istorije gleda na vas’.”

Četiri hiljade godina istorije. Kako empirijsko gledanje na stvari, neophodno za odgovorno obavljanje vlasti, može biti konkurencija takvom nečemu? Ako nas istorija ičemu uči, to je da u politici, kao i u ratu, ljudska bića ne biraju ambivalentnost nego reagiraju na lojalnost i sigurnost. I kao što je tvrdio povjesničar iz 19. stoljeća Ernest Renan, kolektivno pamćenje može u izvjesnoj mjeri ojačati lojalnost, dok je istorijska tačnost takvog pamćenje pri tome nebitna.

Yosef Yerushalmi smatrao je da je osnovni problem modernog doba to što bez nekog oblika zapovjednog autoriteta, ili moralnog zakona, ljudi više ne znaju šta treba pamtiti, a šta se bezbrižno može zaboraviti. Ali, ako su Yerushalmijevi strahovi bili opravdani, a svaki stvarni kontinuitet između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti zamijenjen je kolektivnim sjećanjima na prošlost koja nisu ništa stvarnija od izmišljenih tradicija, onda je zasigurno došlo vrijeme da preispitamo naše naslijeđene principe koje primjenjujemo na sjećanja i zaborav.

Ne bi bilo loše započeti s Nantskim ediktom Henrija IV iz 1598. godine, koji je donesen kako bi okončao vjerske ratove u Francuskoj. Henri je jednostavno zabranio sjećanje svim svojim podanicima, podjednako katolicima kao i protestantima. „Sjećanje na sve stvari koje su se dogodile s jedne ili druge strane od marta 1585. godine [nadalje] …”, ediktom je dekretirano, „i tokom svih teškoća koje su se desile prije toga, od sada je ukinuto i smatra se onim što se nije dogodilo.” Je li ovako nešto moglo biti uspješno? Da li je kraljevska zapovijed zaista mogla ublažiti takvu gorčinu? Budući da je Henrija 1610. godine ubio katolički fanatik protivnik Edikta, koji je na kraju svakako i stavljen van snage, to nikada nećemo saznati. No, ako bi naša društva samo djelić svoje energije koju sada troše na pamćenje utrošila na zaboravljanje, nije nezamislivo da bi tada mir na nekim od najgorih dijelova svijeta zapravo bio korak bliži?

Kao reporter koji je izvještavao tokom rata u Bosni i Hercegovini, što je u velikoj mjeri bio pokolj potaknut kolektivnim sjećanjem, ili, tačnije, nemogućnošću zaborava, sa sobom sam nosio sve naboranije i sve bljeđe kopije dviju pjesama, Kraj i početak i Stvarnost zahtijeva, Wisławe Szymborske. I u jednoj i u drugoj pjesmi, ta najhumanija i najveća protivnica dogme od svih pjesnikinja, koja je jednom prilikom rekla da joj je omiljena fraza postala „ne znam“, svakako je razumjela moralni imperativ zaborava. Rođena je 1923. godine, proživjela je poljsku agoniju njemačke i ruske vlasti. Za nju, kao i za većinu pripadnika njene generacije, tlo u selima njene zemlje i popločane ulice njenih gradova bili su natopljeni krvlju, prožeti najtragičnijim, najnepodnošljivijim i najrazornijim sjećanjima. Pa ipak, u pjesmi Stvarnost zahtijeva, Szymborska piše:

Stvarnost zahtijeva
da se i o tome govori:
život ide dalje.
Život ide dalje pored Cannaea i Borodina,
Na Kosovu Polju i u Guernici.

Ono što Szymborska artikulira je etički imperativ zaborava kako bi se život mogao nastaviti – kao što se mora nastaviti. I u pravu je što to radi. Jer sve se mora završiti, uključujući i oplakivanje. U suprotnom, krv se nikada neće osušiti, kraj velike ljubavi postaje kraj ljubavi same, a kako kažu u Irskoj, nakon što je svađa već odavno izgubila svaki smisao, sjećanje na ljutnju nastavlja da traje.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija
Kako pomoći Ujgurima
Afganistan – istine i laži
Bolničke covid statistike
Fotograf za besmrtnost
#MeToo kod Medicija