Hrabra i uspješna politika Angele Merkel

Kako se isplatilo kockanje njemačke kancelarke s migrantskom krizom

Mohammad Hallak pronašao je način da riješi misterije svoje nove domovine kada je shvatio da je na Netflixu moguće titlove prebaciti na njemački jezik. Ovaj dvadesetjednogodišnjak iz Aleppa zapisivao je nepoznate riječi, bogatio svoj rječnik i u kratkom roku naučio tečno govoriti njemački. Prošle godine položio je maturski ispit na kraju srednje škole ocjenom 1.5 – najvišom u njegovoj grupi.

Tačno pet godina od njegovog dolaska u Njemačku, a došao je kao maloljetnik bez roditeljske pratnje, Hallak završava treći semestar studija informacijskih tehnologija na Univerzitetu primIjenjenih nauka u Westphalianu i nada se da će postati poduzetnik u IT sektoru. “Njemačka mi je uvijek bila cilj”, kaže, mrmljajući na pjevljivom dijalektu Rurske doline. “Uvijek sam imao neobičan osjećaj da ovdje pripadam.”

Hallak, izuzetno motivirani student s velikim društvenim potencijalom, nije klasični predstavnik 1,7 milona ljudi koliko ih je u periodu između 2015. i 2019. godine zatražilo azil u Njemačkoj, na osnovu čega je Njemačka peta na svijetu na listi zemalja s najvećim brojem izbjeglica. Neki od ljudi s kojima je prošao kroz Tursku i preko Sredozemlja, kaže Hallak, naučili su svega nekoliko riječi njemačkog i “samo kuliraju”.

Ali, Hallak nije ni potpuni izuzetak. Više od 10.000 osoba koje su došle u Njemačku kao izbjeglice od 2015. do danas savladalo je jezik dovoljno dobro da su se mogli upisati na njemačke univerzitete. Više od polovine onih koji su došli u Njemačku sada je zaposleno i plaća porez. Više od 80% djece i tinejdžera koji su došli u Njemačku kao izbjeglice tvrde da imaju snažan osjećaj pripadnosti svojim njemačkim školama i da osjećaju da ih vršnjaci prihvataju.

Ovakve uspješne priče poput Hallakove djelomično opravdavaju optimizam koji je izrazila Angela Merkel prije tačno pet godina, na vrhuncu jedne od najburnijih godina u novijoj evropskoj istoriji – izjavom koja ju je zamalo koštala kancelarske funkcije i od koje se i sama djelimično ogradila.

“Jednostavno rečeno, Njemačka je jaka zemlja”, rekla je njemačka kancelarka medijima na press konferenciji u centru Berlina, 31. augusta 2015, pokušavajući odgovoriti na pitanja o zabrinjavajućem rastu broja ljudi koji su pristizali u Njemačku – uglavnom iz Sirije, Iraka i Afganistana – i tog ljeta podnosili zahtjeve za azil u Njemačkoj.

“Motiv s kojim pristupamo mora biti: već smo uspjeli savladati toliko toga, snaći ćemo se i s ovim.” Tokom emitiranja njenog intervjua na njemačkoj televiziji, emitirane su i vijesti da Mađarska šalje vozove pune ljudi na njemačku granicu, a samo tokom sljedeće sedmice njih 20.000 se pojavilo na centralnoj stanici u Minhenu.

Njemački izraz koji je Merkel upotrijebila, “snaći ćemo se” – Wir schaffen das, postao je toliko pamtljiv uglavnom zbog toga što su ga u narednim sedmicama neumorno citirali oni koji su vjerovali da je optimistična poruka njemačke kancelarke potaknula milione migranata da krenu u opasnu odiseju prelaska Mediterana. “Postupke Merkelove sada će biti teško ispraviti: ono što je izgovoreno ostaje”, pisao je The Spectator. “Pogoršala je problem koji će nas pratiti godinama, možda i desetljećima.”

Stranka Alternative für Deutschland, osnovana dvije godine ranije na antievropskoj osnovi, otkrila je prostor za novi populistički iskorak: kada je Merkel rekla “snaći ćemo se”, tvrdila je ta desničarska stranka, zapravo je mislila “snaći ćete se”, tražeći od njemačke javnosti da se nosi s većom stopom kriminaliteta, terorizma i nemira.

“Ne želimo da se snalazimo u ovoj situaciji!”, rekao je Alexander Gauland iz AfD-a na stranačkom mitingu u oktobru 2015. Tokom narednih mjeseci i godina – nakon novogodišnjih seksualnih napada u Kelnu, terorističkog napada u teatru Bataclan u Parizu i divljanja kamiona na berlinskom božićnom marketu – činilo se da taj osjećaj postaje sve prisutniji kod njemačkih građana, čak i u slučajevima kada zločine nisu počinile osobe koje su u Njemačku stigle 2015.

Do 2017. godine prevladavalo je mišljenje da će Wir schaffen das značiti kraj Angele Merkel, “katastrofalna pogreška” kako je rekao Donald Trump u januaru te godine. “Najgora odluka koju je jedan evropski lider donio u moderno doba”, rekao je Nigel Farage za Fox News. “Gotova je!”

Međutim, danas je Merkel na čelu najjače evropske ekonomije, a prema anketama njena podrška je na istom nivou na kojem je bila početkom 2015. dok je podrška njenoj stranci, Kršćansko-demokratskoj uniji (CDU), dosegla rekodne brojke podstaknute globalnom pandemijom. Kad Merkel odstupi sa svoje pozicije uoči saveznih izbora 2021. godine, kako se to očekuje, njen stranački nasljednik će, tako bar trenutno izgleda, vjerovatnije biti centrist oblikovan prema njenom kalupu nego tvrdolinijaš koji obećava simboličko napuštanje njenih stavova o imigraciji.

U međuvremenu, AfD nikada nije dosegao trenutak “kada će biti druga najveća politička stranka u Njemačkoj”, kao što je istoričar Niall Ferguson predvidio u februaru 2018. Stranka je osigurala svoju stalnu prisutnost u lokalnim skupštinama širom Njemačke, posebno u državama nekadašnjeg socijalističkog istoka. Ali, na saveznom nivou, AfD je prema anketama pao na četvrto mjesto s dotadašnjeg trećeg mjesta i, nakon osvojenih 12,6% glasova na izborima 2017. godine, u stranci se dešavaju unutrašnji sukobi otkako pitanje imigracija nije više u samom vrhu političke agende.

Bauk terorizma podstaknutog džihadom, a neki su se plašili da će izbjeglička kriza tu vrstu terorizma dovesti u samo središte centralne Europe, posljednjih je godina nestao iz vidokruga. Nakon niza od sedam napada s islamističkim motivom u Njemačkoj 2016. godine, koji su kulminirali napadom na berlinski božićni market u decembru te godine, u protekle tri godine u Njemačkoj nije bilo daljnjih napada.

Peter Neumann, stručnjak za terorizam s Odjela za ratne studije King's Collegea u Londonu, prisjeća se kako su ga pozvali da gostuje u njemačkom TV programu u jeku krize 2015. “Tada sam dao svoje najoptimističnije predviđanje, ali sam duboko u sebi bio zabrinut”, kaže on. “Hoće li ovo uspjeti? S gotovo milion ljudi o kojima jako malo znamo? Na kraju se pokazalo da su ti strahovi bili neopravdani.”

“Znamo da su neki ljudi koji su sudjelovali u napadu u teatru Bataclan iskoristili haos kako bi se prošvercali u Europu, u pojedinim slučajevima predstavljajući se kao sirijske izbjeglice. Također smo znali da su velika većina ljudi koji su stigli bili mladići, upravo ona demografska grupa koja je najpodložnija radikalizaciji. Pa ipak, sada možemo reći da se najgori strahovi nisu obistinili.

“U retrospektivi, kolaps ISIS-a dogodio se brže nego što smo očekivali. Sad je jasno da je ono što ih je neko vrijeme činilo toliko privlačnima bila manje njihova ideologija a više njihov uspjeh. A kad je ISIS prestao biti uspješan, prestao je biti i privlačan.”

Međutim, Neumann kaže da je to posljedica i sve veće efikasnosti njemačkih obavještajnih agencija. Prema podacima koje je prikupio Petter Nesser, viši istražitelj pri norveškom Institutu za istraživanja u oblasti obrane, od početka 2015. godine na njemačkom tlu je spriječeno 16 terorističkih pokušaja motiviranih džihadom, više nego u Francuskoj ili Velikoj Britaniji tokom istog perioda.

Događaji u ljeto 2015. očito su mobilizirali i dodatno radikalizirali njemačke desničarske ekstremističke krugove, koji su palili azilantske centre ili koji su izvršili atentat na političara s proimigracijskim stavovima, poput Waltera Lübckea iz CDU-a. Ni jedna druga evropska zemlja nije doživjela toliko ozbiljno i fatalno desničarsko nasilje u 2019. godini kao što je to bilo slučaj sa Njemačkom.

U periodu između 2014. i 2016. godine, njemački Savezni ured za krivične istrage bilježi porast kaznenih djela, uključujući kaznena djela u kojima preovladava nasilje, povezujući taj trend s prilivom migranata. U istom periodu se također udvostručio postotak osoba koje traže azil u Njemačkoj, a koje su proglašene krivim jer su počinile kaznena djela s elementima nasilja. Međutim, većina ovih kaznenih djela dogodila se u izbjegličkim centrima u kojima su na početku bili smještane novopridošle grupe. Do 2017. godine, kada je Trump tvrdio da je “postotak zločina u Njemačkoj u izuzetnom porastu”, jer je Njemačka primila “sve te nezakonite migrante”, broj ukupno zabilježenih zločina bio je u opadanju. Prošle godine je stopa kriminala u Njemačkoj pala na najniži nivo zabilježen u proteklih 18 godina.

Šta je s organiziranim kriminalom na evropskim granicama, gdje trgovci ljudima vrebaju one koji su spremni riskirati sve u nadi da će za sebe pronaći bolji život? U knjizi o reformi politike azila iz 2017. godine, britanski ekonomist Paul Collier rekao je da “iako je ta industrija već bila dobro uhodana na Mediteranu, poziv Njemačke dodatno je povećao potražnju za masovnim krijumčarenjem ljudi u organizaciji različitih kriminalnih grupacija.”

Gerald Knaus, predsjedavajući Europske inicijative za stabilnost, thinktanka koji savjetuje države članice EU-a o migracijskoj politici, žestoko se protivi ovoj tvrdnji: “Teza da je Merkel stvorila izbjegličku krizu bila je apsurdna 2015, a još je apsurdnija u retrospektivi”, kaže on.

Empirijske studije nisu uspjele pronaći podatke koji dokazuju da je Merkelin Wir schaffen das značajno intenzivirao kretanje izbjeglica prema Evropi, iako je vjerojatno da je liberalan stav Njemačke o azilu utjecao na odlučivanje onih koji su u to vrijeme već bili u Evropi.

“Postavlja se pitanje šta je Merkel mogla uraditi drugačije?”, kaže Knaus. “Ponovno uvesti granice i pokušati ono što je učinila Francuska nakon napada u Parizu u novembru 2015, kada je sve nezakonite migrante poslala nazad u Italiju? To se pokazalo uzaludnim: Francuska je u 2019. primila dvostruko više zahtjeva za azil nego u 2015. Ne možete širom otvorenu granicu zapečatiti retorikom i uvođenjem dodatnog broja graničnih policajaca, tako da Njemačka, na sreću, nije pribjegla brutalnosti.”

Stav Njemačke iz 2015. godine pokazao se previše optimističnim u smislu da je vlada Angele Merkel izgleda vjerovala da će burni događaji tokom tog ljeta dovesti do brze reforme Dublinske uredbe, mehanizma koji određuje koja je država odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil. Knaus kaže: “Nijemci su mislili da će se svi prijaviti u sistem kvota jer je to ‘pošteno’, ali nisu mogli objasniti kako će to funkcionirati u praksi.”

Umjesto toga, vlada Angele Merkel poduzela je jednostrane korake kako bi usporila priliv migranta koji su sada propuštani “na kapaljku”. Sporazum između Turske i EU o zaustavljanju ilegalnih migracija i njihovoj zamjeni šemom preseljenja, koju je razvio Knausov thinktank, drastično je zaustavio dolazak migranata u Europu tokom 2016. Njemačka vlada je kasnije pokušala ograničiti zahtjeve za azil iz sjeverne Afrike dodavanjem Alžira, Maroka i Tunisa na popis zemalja koje se smatraju sigurnima, iako je gornji dom njemačkog Parlamenta ovaj prijedlog kasnije odbio.

U martu ove godine Njemačka je na društvenim mrežama pokrenula kampanju kako bi ubijedila sirijske izbjeglice da ne kreću na put prema srednjoj Europi, a Merkelina “velika koalicija” sa Socijaldemokratskom strankom lijevog centra glasala je protiv prihvatanja čak i samo 5.000 izbjeglica, iz ugroženih kategorija, koji su ostali u grčkim izbjegličkim kampovima.

Merkel se nikada nije odrekla svojih riječi iz augusta 2015, jer su mnogi, pa čak i ljudi iz njene stranke, insistirali na tome da to treba uraditi. Ali je osigurala da se za vrijeme njenog mandata na njemačkom tlu nikada više ne ponovi situacija poput one koja je uslijedila tokom 2016.

Jednog vrelog popodneva u južnom predgrađu Berlina počinju pripreme za godišnju ljetnu proslavu u tranzitnom centru Marienfelde, prostranom betonskom centru koji je nekada bio prvo odredište mnogih istočnih Nijemaca koji su pobjegli na Zapad tokom Hladnog rata, a sada su tu smješteni azilanti iz cijelog svijeta. Dok dobrovoljci podižu klupe, na odgovarajućoj socijalnoj distanci, i kače cvijetne ukrase u dvorištu, grupa muškaraca i žena iz Sirije, Afganistana i Iraka okupila se unutra kako bi se sastala sa predstavnicom berlinskog Senata zaduženom za pitanja integracije, kako bi od nje zatražili savjet i iznijeli svoje pritužbe.

Jedan 44-godišnji Sirijac se brine jer se plaši da neće položiti test iz njemačkog koji mu je zakazan za sljedeći mjesec, iako će mu za posao trebati i odobrenje. Časovi njemačkog jezika otkazani su zbog pandemije, a wi-fi signal u centru preslab je za online učenje. “Berlin, pred našim vratima, to je Europa”, kaže čovjek koji ne želi reći svoje ime iz straha da bi mu to moglo stvoriti probleme u sirijskoj Ambasadi. “Ali, ovo mjesto je kao mala Sirija: svi govore arapski.”

Njemačka nije bila odabrano odredište za oca troje djece koji je u Njemačku stigao 2018. putem programa za preseljenje izbjeglica u organizaciji UNHCR-a. Zahvalan je što ga je Merkelina vlada primila, ali sve je ogorčeniji zbog čekanja na radnu dozvolu. Prije Berlina, šest godina godina je radio kao slastičar u turskom Izmitu, ali njemački pekari ne prihvataju njegove kvalifikacije – prvo bi još dvije godine trebao raditi praksu. “To baš frustrira.”

Službenica za pitanja integracija uvjerava ga da saosjeća s njegovim problemima: Katarina Niewiedzial, koja je na toj dužnosti od 2019. godine, i sama je bila migrantica, jer je u Njemačku iz Poljske stigla kao 12-godišnjakinja. Iz ličnog iskustva zna u kojim je oblastima Njemačka nedovoljno spremna za integraciju pridošlica u tokove svakodnevnog života.

Njemački poslodavci često još uvijek nerado priznaju strane kvalifikacije. Ako migrantima nedostaje potvrda kojom bi dokazali da su dovoljno kvalificirani za obavljanje nekog posla, mogu se prijaviti da svoje znanje i vještina dokažu na intervjuu, ali da bi došli na intervju moraju tečno govoriti njemački jezik – što je veći izazov za odrasle osobe u četrdesetim nego za tinejdžere poput Hallaka. Prošle godine njemačka Privredna komora je za cijelu Njemačku provela samo 80 takvih “kvalifikacijskih analiza”.

Izbjeglice često završavaju radeći poslove za koje su prekvalificirani, poput poslova u ugostiteljstvu, koje se ipak pokazalo kao najnesigurniji poslovni sektor u kom je tokom pandemije smanjen broj zaposlenih: u maju ove godine broj nezaposlenih Berlinaca koji nemaju njemačko državljanstvo porastao je za 40% u odnosu na isti period prošle godine.

Mnogi stručnjaci smatraju da kursevi u cilju integracije koji su za izbjeglice u Njemačkoj obvezni od 2005. godine više ne služe predviđenoj svrsi, jer ne omogućavaju napredak onima koji imaju akademske kvalifikacije, a istovremeno ne pružaju pravu pomoć onima koji dođu u Njemačku a ne znaju čitati ili pisati njemački jezik. Postotak onih koji nisu položili najvažniji B1 test poznavanja jezika se povećao tokom posljednjih pet godina. Pa ipak, Niewiedzial je optimistična. “Njemačka može biti vrlo troma zemlja, puna naporne birokracije”, kaže ona. “Ali, također, je u stanju učiti na svojim greškama i iz njih izvući lekcije.”

Od 2015. godine, kaže ona, država je u velikoj mjeri proširila svoja ovlaštenja za pitanja azila, kreirala hiljade radnih mjesta kako bi koordinarala rad volontera, pretvorila izbjegličke centre u stalne domove i obučila učitelje upravo za ovakav rad. Njemačka se snašla. “To je uspješna priča, čak i ako se niko još uvijek ne usuđuje to reći.”

Ključni datumi

27. august 2015 – 71 migrant pronađen mrtav u napuštenoj hladnjači u Austriji. Ovo izaziva zgražavanje širom svijeta i utiče na odluku nekoliko zemalja da svoje granice otvore za ljude koji bježe od rata i siromaštva.

31. august 2015 – Njemačka kancelarka Angela Merkel, izjavljuje Wir schaffen das – “snaći ćemo se” – nakon posjete centru u koji se smještaju novopridošle izbjeglice. Kratko nakon toga najavljuje politiku otvorenih vrata; tokom sljedeće godine više od million ljudi traži azil u Njemačkoj.

13. novembar 2015 – Napad u teatru Bataclan u Parizu prvi je u nizu smrtonosnih napada širom Evrope koji su izveli ekstremisti povezani s ISIS-om. U julu 2016. godine, Sirijac koji je izjavio da podržava ISIS izvršio je samoubilački bombaški napad na muzičkom festivalu u njemačkom gradu Ansbachu i pri tome ranio 15 ljudi koristeći se bombom vlastite izrade. Krajnja desnica ove napade koristi kako bi se protivila izbjegličkoj politici Angele Merkel.

Mart 2016 – EU postiže dogovor s Turskom da vraća sve izbjeglice i migrante koji u Evropu dolaze preko Egejskog mora. To dramatično smanjuje broj ljudi koji dolaze tražiti azil u Njemačkoj i drugim evropskim zemljama.

19. septembar 2016 – Stranka CDU Angele Merkel doživljava pad podrške na samo 18% glasova koliko su dobili na državnim izborima u Berlinu, dok antiimigracijski populisti Alternative für Deutschland (AfD) prvi put ulaze u berlinski državni Parlament. Gradonačelnik Michael Müller upozorava da bi se podrška koju su dobili “širom svijeta doživjela kao povratak desničara i nacista u Njemačkoj”.

19. decembar 2016 – Tunižanin kojem je odbijen zahtjev za azil kamionom ulijeće u prepun božićni market u Berlinu, ubijeno je 12 a ranjeno 70 ljudi. ISIS tvrdi da je inspirirao ovaj napad.

24. septembar 2017 – Populistička desničarska stranka AfD ulazi u Bundestag, njemački Parlament, kao treća najjača stranka. Nakon što Merkel formira koaliciju sa Socijaldemokratima, AfD postaje najveća opoziciona stranka.

Oktobar 2018 – Nakon velikog poraza na lokalnim izborima, Merkel kaže da će se skoro odmah povući s vodeće pozicije u CDU i da se neće kandidirati na izborima 2021. godine, čime njen četvrti mandat na poziciji njemačke kancelarke postaje i posljednji.

2020 – Merkelova se efikasno bori s krizom izazvanom koronavirusom zbog čega joj raste popularnost, posebno jer se SAD i Velika Britanija teško nose s krizom. Jedna anketa pokazuje da više od 80% Nijemaca smatra da ona svoj posao radi “prilično dobro”.

Emma Graham-Harrison