Svi za jedno, jedno za sve
Nas 18 zastupnika i zastupnica pripadamo različitim ideološkim usmjerenjima. Međutim, situacija u kojoj se nalazimo nadilazi okvire uobičajene političke borbe i u njoj moramo biti ujedinjeni. Radi se o vraćanju dostojanstva i odgovornosti političkom djelovanju u Kantonu Sarajevo.”
Izjavila je, između ostalog, nova Osamnaestorka povodom podnošenja zahtjeva za glasanje o nepovjerenju aktuelnom sazivu Vlade Kantona Sarajevo, odnosno o smjeni Vlade.
Jasno, ova vlada je zrela za smjenu, zapravo, ova vlada nije nikada ni trebala biti imenovana i ostaće zapamćena kao ubjedljivo najgora do sada, ne samo zato što u vrijeme pandemije nema ministra zdravstva.
Da je 18 potpisnika različitih ideoloških usmjerenja to znamo i da nam se ne kaže, međutim dio nakon “međutim” je posebno suvišan – “situacija u kojoj se nalazimo…” je ista kao i kada se okupila ideološki heterogena Šestorka. Pa onda kažu – “radi se o vraćanju dostojanstva i odgovornosti političkom djelovanju u Kantonu Sarajevo”. Osim što ovom izjavom i sami sebe kao političke djelatnike optužuju za nedostojanstvo i neodgovornost, svaka partija čiji su delegati potpisali ovaj Zahtjev imala je, manje ili više, nedostojanstvene i neodgovorne epizode.
Uzmimo samo posljednje dvije godine i vidjećemo da je, naprimjer, NiP imao “epizodu” u Turističkoj zajednici, kada je Nermin Muzur (NiP) dijelio novac bez komisije i kriterija, i falsifikovao vlastitu, zvaničnu odluku, i za nagradu je dobio kandidaturu na predstojećim lokalnim izborima za načelnika opštine Ilidža a to je podržala Četvorka, kao što je njegove zloupotrebe podržala ondašnja Šestorka. Primjera, naravno, ima još. I opet se svijetla obraza najavljuje odustajanje od principa u ime principa, i mjera. Nadajmo se da ih opet neće biti 300 kao u prošlom mandatu Šestorke, jer bi u ostatku mandata, svaki drugi dan trebali realizirati bar po jednu mjeru. Nadajmo se da principi i mjere neće opet biti neodmjereni i bez mjere.
Bilo bi dobro za demokratiju u našoj zemlji da oni koji su dugo na vlasti izgube vlast, to je u svakoj demokratiji dobra stvar, osim ako ih ne zamijene gori od njih. A tu opciju uopšte ne treba isključivati jer se opozicija do sada pokazala jalovom, a za stvaranje ovog momentuma pogodnog za opoziciju odgovorna je isključivo SDA. Opozicija stoji podjednako loše sa kadrovima kao i SDA, tako da je pitanje svih pitanja ko će zapravo biti promjena, i ko zapravo može biti nosilac promjene. Pod pretpostavkom da zaista svi u opoziciji žele iste promjene.
Iako su mogli preskočiti ovaj dio svog “objašnjenja”, nisu odoljeli da spomenu trenutak, i njegovu posebnost, i da moraliziraju i aludiraju na više ciljeve. Tragično je da ne razumiju da viši ciljevi imaju definirajuću vezu sa ideološkim identitetom, pa tako viši cilj za ljevičara nije isto što i za desničara i tu nema sporazuma, sama ideja da je sporazum između oprečnih političkih orijentacija moguć je contradictio in adiecto. Pokušavaju nam reći da su uprkos razlikama ustali zajedno da ujedinjeni dokinu vladavinu nedostojanstvenih i neodgovornih. Nema ništa dostojanstveno i odgovorno u ideološkom “pomirenju” jer kad se u tom “pomirenju” dođe do zaista važnih pitanja, po prirodi stvari, pomirenje postaje isključivost.
Bilo bi zaista dostojanstveno i odgovorno da se ne predstavljaju kao spasioci i borci za interes građana, jer to nisu. I da ne spominju više ciljeve jer se radi o borbi za vlast, o nižim ciljevima. O interesima građana se može eventualno govoriti tek kad nešto konkretno urade i kada ova Osamnaestorka preživi svakodnevne testove i izazove politike, koje, nadamo se, neće rješavati ideološkim kompromisima. Još uvijek aktuelna opozicija nije do sada pokazala da ima jasnu ideju promjene i jasnu viziju kako doći do te promjene, kako biti ta promjena. Osim ako mrtve principe i mjere na papiru ne smatramo vizijom.
Osamnaesti igrač – čovjek sa tri ruke
Osamnaesta ruka, presudna za novu skupštinsku većinu, bio je Aljoša Čampara. Ista ona ruka koja je srušila prethodnu vladu, ista ona ruka koja je nakon afere “Asim” stopirala imenovanje dva ministra čija se imena pominju u zloglasnom snimku koji govori o tome kako zapravo funkcioniše SDA. Čampara ima tešku ruku. Više ruku – ruku kantonalnog zastupnika, ruku dopredsjedavajućeg Doma naroda federalnog parlamenta i dugu ruku ministra unutrašnjih poslova u Vladi Federacije. U političkom minskom polju koje je između sebe i stranke (p)ostavio, džentlmenski je ostavio mogućnost izbora Stranci demokratske akcije nakon što je izgubila svoj glas u Kantonu, da možda nastavi proces samodestrukcije i ostane bez jednog glasa u Vladi Federacije i u Parlamentu Federacije čime bi se dodatno ojačala ionako jaka pozicija Aljoše Čampare i dodatno oslabila ionako slaba pozicija SDA.
Aljoša Čampara je jedan od interesantnijih političara na dosadnoj domaćoj sceni. Posebno u posljednje dvije godine, a naročito od petka 13. kada je na trenutak izgledalo da će već tada učiniti što je učinio sada. Razočarani smo što nije još onda bio na pravoj strani, na strani građana, ali to mu se možda može i oprostiti, jer treba se sjetiti da je on ipak ozbiljan političar, a kao takav ne može nakon svih godina tek tako napustiti stranku, odnosno konačno napustiti pogrešnu politiku stranke, i to ga čini drugačijim od mnogih na političkoj sceni.
Od tada do momenta kad je, nakon potpisa zahtjeva za smjenu aktuelne vlade, izbačen iz SDA, Čampara je majstorski vukao poteze, i nastavlja u tom stilu. Od medijske pripreme, do promišljenog kreiranja narativa i konteksta, a važno je da je sve vrijeme davao priliku vlastitoj stranci da se popravi, da uzme u obzir ozbiljne probleme koje je stranka sama sebi napravila, i situaciju u kojoj se stranka pred izbore našla, a pomogao im je nesebično i da pokažu pravo, ružno lice, i preružno naličje. Čampara je promjena koju je SDA trebala više nego bilo šta drugo u ovom trenutku. Još jedna velika greška B Izetbegovića – izgubiti Čamparu, a da Čampara neće biti jedini koji će napustiti stranku ili biti izbačen, to je sasvim izvjesno. Izetbegovićima će ostati vjerni poltroni, a Čampara neće ostati usamljen slučaj, i sigurno nije sam, niti usamljen.
Teško je reći šta bi bilo da je Zvizdić umjesto Džaferovića u Predsjedništvu, da nije bilo namještanja unutarstranačkih izbora, da Seka i Braco nisu pretvorili SDA u društvo dvaju lica s vojskom ulizica. Da li bi Čampari SDA bila dovoljno dobra, kao što mu je bila dobra prethodnih dvadeset godina, jer nije korupcija od juče u našem društvu, odnosno u SDA. SDA je pljačkala građane i u ratu, kao što je borce poslije rata u ujdurmi sa certifikatima, pa je i od neisplaćenih vojničkih plata stvorila vlastitu tajkunsku valutu, pa nakon privatizacije, tolike, bezbrojne pronevjere, prave pljačke građana, koje i sada traju, i sve vrijeme je tu bio Čampara, kao i Konaković, koji je čak bio i SDA premijer jedne takođe loše, nedostojanstvene i neodgovorne vlade. Opozicija je nesposobna da sama sruši SDA, zato će samoodrođena SDA uraditi sve što treba da se sama uruši i samu sebe sruši.
Duga je istorija šizmi u SDA, od razlaza sa Adilom Zulfikarpašićem (MBO) još na prvim demokratskim izborima. Poslijeratna šizma personificirana u Harisu Silajdžiću odmjerenom i vrsnom političaru, jednim od boljih koji su se pojavili u politici Bošnjaka, i političarom koji je svojom politikom trajno unazadio Bosnu i Hercegovinu, i stvorio platformu za novo političko rađanje Dodika. Sve je to postigao Silajdžić kao lider Stranke za BiH, inače političke partije oportunista i konformista. Zatim je bilo više odlazaka i napuštanja SDA, da bi, ne tako davno, i Dino Konaković, tipični serijski SDA proizvod, napustio stranku sa svojom starom rajom i napravio svoju novu raju i novu stranku. I pri tome pokazao da napustiti SDA ne znači kraj, već novi početak. Uspješan početak.
Cijena loše politike
Ispostavilo se vremenom da su mnogi koji su napustili SDA i napravili novu partiju na kraju propali. Kao i oni koji su sa SDA koalirali. Kao što ispada da svaki odlazak svojih članova, SDA nekako preživi. Da li će tako biti i ovog puta – vidjećemo uskoro. Konakovićevo vrijeme tek dolazi, nakon što se potvrdio izvan SDA, kao haman presedan, vjerujemo da će napraviti dobar rezultat na lokalnim izborima. Šta će dalje biti ovisi o njima samima, ne zaboravimo da je NiP desnije pozicioniran i od SDA. Iako je NiP tek na početku, samo neupućeni mogu prihvatiti NiP bez rezerve s obzirom da tu stranku čini uglavnom “drugi ešalon” SDA, sa SDA političkim neodgojem – samouvjerenost i umišljenost bazirana na ničemu, arogancija i bahatost. Ipak, NiP-a ima priliku da pokaže ko je i šta je i za šta se zaista zalaže, ali do sada osim populizma i isprazne retorike nismo čuli ništa iole konkretno, a ono što smo do sada čuli kao konkretan stav ima elemente homofobije, povijesnog revizionizma i još koječega. Ali nadajmo se da će brz uspjeh pratiti brzo učenje na vlastitim greškama, za početak.
Međutim, posebno je zanimljiv slučaj Čampara s obzirom da se radi o političaru skrivenih ambicija i neskrivenih kapaciteta, o političaru koji je vješt u svojoj političkoj praksi, o igraču na kojeg treba računati u svakoj političkoj utakmici i to ne samo u kantonalnoj ligi. Njegovi novi “koalicioni” partneri nisu mu politički dorasli. Trenutna pozicija nezavisnog kandidata mu je dovoljna uz sve ostale pozicije koje ima u federalnom parlamentu, u federalnoj vladi… Iako se njegova ruka broji kao jedna, u svakoj situaciji do sada vrijedila je više od bilo koje druge. Čak i u ovoj novoj musketirskoj vladi u najavi, gdje je svaki glas podjednako važan, jer bez jednog propadaju svi, Čampara ipak nekako vrijedi više. Tako da će i njegov uticaj u novoj vladi biti veći od bilo kojeg drugog pojedinačnog skupštinskog zastupnika.
Kaže da još nisu govorili o vladi, ministarstvima, mi znamo da jesu. Možda se nisu dogovorili, ali su govorili. Priča se da Čampara traži samo Ministarstvo kulture i sporta. Ako je to tačno, to je još jedan znak da se radi o političaru koji itekako zna šta radi. Ministarstvo kulture i sporta je ministarstvo sa najmanjim budžetom, ali u tom ministarstvu “ministar određuje i sprovodi politiku” a osim odriješenih ruku u djelovanju, toliko je toga što se sa malo znanja i još manje dobre volje može dovesti u ovom ministarstvu u red, na zadovoljstvo građana. Što je sjajna platforma za naredne opšte izbore. Spomenimo samo donošenje zakona o kulturi i zakona o sportu. Samo to dvoje bilo bi trajna tekovina. Tome treba dodati i poslovičnu snishodljivost i konformizam kulturnih radnika koji će se rado samoupregnuti u svačiji politički jaram ukoliko to odgovara njihovim interesima, a to će svakako Čampari odgovarati u naredne dvije godine, ne samo u smislu pozitivnog publiciteta.
Samourušavanje
Teško je zamisliti da će Čampara stati i ostati na trenutnim političkim (re)pozicijama. Treba očekivati istup iz SDA i Denisa Zvizdića, možda čak i prije ovih lokalnih izbora, mada je zbog svih svojih simpatizera u SDA Čamparina pozicija u SDA i dalje solidna. A ono što SDA strahove pretvara u noćne more je činjenica da je njihov kandidat, jedini sa realnim šansama da pobijedi na lokalnim izborima u sarajevskim opštinama, Semir Efendić, a nakon izbora svašta je moguće. U nekoj teoretskoj fantastici i prognozama, SDA može ostati bez ijednog načelnika sarajevskih opština, čak i ako dobiju u Novom Gradu. Vjerovatno je da Čampara do opštih izbora formira svoju stranku, a sasvim je sigurno da će izlazak Čampare iz stranke prouzročiti dodatne izlaske svih onih koji su u SDA a ne mogu prihvatiti način na koji stranka trenutno funkcioniše, niti neshvatljivu politiku koju vodi, a šta će se, i kada, na kraju desiti, trenutno niko ne može pouzdano predvidjeti. Krivudavi su puti politički.
Koliko je posrnuće SDA predvođeno bračnim parom Izetbegović vidi se u činjenici da imaju sve manje kadrova, pa im sadašnjost i budućnost predstavljaju politički bojovnici “trećeg ešalona”, trećepozivci od nepismenog Prevljaka do agresivnog Zahiragića, kao netalentirani za politiku dodatno su opasni, prvenstveno za SDA. Uz sve ovo, SDA je sebi dopustila luksuz da izgubi još jednu generaciju kadrova. Gubitak Čampare, i svih ostalih koji će ga slijediti, da bi se spasili sarajlići, prevljaci i njima slični dokaz je da prvi saf iza prvog zajedno sa prvim ne zna gdje udara i možda i ne sluti koliku sebi štetu čini. Kao što je samouvjereno u neznanju B Izetbegović izjavio: “Danas je petak 13. i taj dan nekima neće biti sretan”, ne znajući hud da je on taj neko kome taj dan neće biti sretan, neko ko bi uskoro mogao postati niko.
Stranka demokratske alijenacije
Sve parlamentarne političke partije, osim SDA, i DF-a, imaju isti cilj – poraz SDA. Eventualno HDZ želi pobjedu SDA. DF je svakako mrtav od decembra prošle godine kad se Željko Komšić samoubio 13. decembra, kao svojevremeno i Silajdžić rušenjem aprilskog paketa, a svaki put ideja, šansa Bosne i Hercegovine je postajala bitno manja, i manje vjerovatna. Isti cilj imaju i građani, narod, jer i narod zna šta je SDA radila svih prošlih ljeta, a pogotovo narod zna šta je SDA radila zadnjega proljeća i ljeta.
Dok je narod znao da u jedinstvu je snaga i ostao jedinstven samozatočen u vlastitim domovina preživljavajući jednu od najtežih poslijeratnih godina, SDA političari na najvišim funkcijama su zloupotrebljavali vlast, i koristili pandemiju za nove pronevjere, a i za uvođenje mini diktature oduzimanjem građanima ustavnih prava, proizvoljnim zabranama kretanja, uvođenjem policijskog sata… Na sve to, bančili su po kafanama, šišali se, skupljali se, ili se zatvarali, nestajali sa scene i s planete Zemlje, kao B Izetbegović što je nestao, u izolaciji, krio se od naroda kad je situacija u društvu bila nimalo zabavna, kada su SDA funkcioneri koristili svu moć protiv interesa građana i to u trenutku kad su svi interesi građana bili ugroženi, kao u martu i aprilu.
SDA je izgubila kontakt sa stvarnošću, SDA se otuđila od naroda, SDA se otuđila sama od sebe. A da je tako, jasno se vidi – ni u jednoj situaciji se ne pokušavaju korigovati, popraviti, već nastavljaju još snažnije u istom, pogrešnom, pravcu jurišati. O sudskim procesima kojima bi dokazali da nisu svi isti ne može se uopšte govoriti jer SDA svoju vlast koristi prvenstveno za lične i stranačke interese pa tako koristi i sve ostale mehanizme da zaštiti takav paralelni sistem moralne i materijalne izopačenosti, održavajući stvoreni sistem nekažnjivosti.
Ovo što je SDA napravila sebi, kreirajući haos za sve nas, je zaista pothvat. Od 13. decembra do danas, nevjerovatan pothvat je napravljen, izniman pothvat političke samodestrukcije. Ironično, B Izetbegović gubi ono što mu je nasvetije i najvažnije – stranku. Ili – ne gubi, ono čime on sa suprugom još uvijek gazduje, to na oči propada i svakoga dana sve manje vrijedi.
Ekspertni savez za bolju budućnost
S druge strane, lideri, prvi glasovi Osamnaestorke implicite najavljuju saradnju sa SBB-om, neku vrstu koalicije koja će se desiti poslije izbora, koja će se u slučaju Sarajeva predstaviti kao “ekspertna” vlada, ili nešto slično u ime “viših” ciljeva. Nadam se da neće spominjati multietničko Sarajevo, građansko Sarajevo niti nešto slično. O tome imaju pravo govoriti samo u prošlom vremenu – nekad bilo, ili nakon što nešto konkretno urade da Sarajevo počne opet ličiti na sebe. Neće biti dovoljno da nam aktuelna opozicija a buduća, inshallah, pozicija, samo priča priče koje želimo i volimo čuti. Za promjenu jedino što je važno je šta će uraditi, a ne šta će pričati da rade ili da će uraditi. Prelaskom u poziciju preuzimaju odgovornost za posljedice djelovanja nekadašnje vlastite vlade, i za posljedice štete koju je načinila ova još uvijek aktuelna vlada, moraju biti spremni na probleme i odgovorni u rješavanju problema, moraju biti spremni na sve kritike jer oni će biti vlast. Odgovorna i dostojanstvena vlast, u ime viših ciljeva. Ono što ne moraju je vjerovati da će simpatije koje su uživali samo zato jer su opozicija zadržati kao pozicija. Što se moglo naslutiti u naglašenoj samodopadljivosti vlade Šestorke.
Zar ne bi svaka vlada trebala biti ekspertna? Ako Osamnaestorka nema dovoljno stručnih za kantonalnu vladu, zašto onda smjenjuju ovu groznu aktuelnu? Nije valjda da bez SBB “eksperata” neće moći biti dovoljno ekspertna? Možda se radi o još jednoj predizbornoj računici, kako bi se pričom o budućoj koaliciji sklopilo primirje sa SBB-om odnosno sa medijima, jer simpatije Radončića u predizborno vrijeme, i podrška njegovih medija su u svakom slučaju dobra stvar, kao što je suprotna opcija bitno otežavajuća. U eventualnoj novoj “5+” vladi ti isti mediji se mogu predizborno usmjeriti na SDA. Ko zna, nije isključena opcija da ako SBB ostvari loš rezultat, da ga Osamnaestorka baci pod autobus, a oni sami sjednu u autobus. Moguće ali nije vjerovatno.
Mada je zapravo razlog ulaska SBB-a u koaliciju u Sarajevu, treći put u manje od dvije godine, sve su prilike SDP-ovo maslo, uz podršku NS-a, i uz podršku većeg dijela Osamnaestorke, jer SDP ima velike planove sa SBB-om u Tuzli i Zenici, pa SBB u Sarajevu vješto “eksploatiše rezultat” dogovora za ta dva kantona. U računici je i Unsko-sanski kanton, a ko zna – možda i federalna vlada. U tom smislu koalicija sa SBB-om je “razumljiva” u cilju osvajanja, otimanja, vlasti od SDA na kantonalnom nivou, tako da uz eventualni gubitak lokalnih izbora, i gubljenje nekoliko kantonalnih vlada, SDA može biti temeljito razvlašćena a to joj u naredne dvije predizborne godine nikako ne odgovara. A SBB donosi i kritičku prevagu i u klubu Bošnjaka u KS. A opet je realno očekivati, sudeći empirijski, da SBB nakon lokalnih izbora ili pred opšte izbore opet promijeni politički kurs, u ko zna kojem pravcu.
Čampara nije kandidat na predstojećim lokalnim izborima ali ima velikih broj glasača na koje će uticati svojim angažmanom u musketirskoj vladi od 18 ruku, odnosno aktuelnoj opoziciji koja može postati ozbiljna armada ukoliko je više od 18 ruku, ali samo teoretski jača, jer ono što je snaga, preko noći može postati slabost. Zato su prinuđeni ostati kao musketiri lojalni do kraja. Buduća nova vlada će preuzeti i odgovornost, a ne samo funkcije, nadajmo se da će oboje preuzeti dostojanstveno.
Dosljedno nezavisna ruka i jasan glas
Musketiri trebaju voditi računa da ih možda naredni put neće smijeniti neka nova “izdajnička” ruka, već ruke kojima su dostojanstvo i odgovornost zaista bitni, a samim tim i nepricipijelne koalicije potencijalno sporne. Teoretski, ruka i glas Čampare vrijede jednako kao i glasovi Jasne Duraković, Segmedine Srne, Igora Stojanovića, Damira Marjanovića i Damira Nikšića, samim tim glasovi, naprimjer, dva Damira vrijede duplo više od svakog pojedinačnog glasa. Dva glasa za interes građana, ili dva glasa manje u interesu građana. A pet je više od dva, jer više nezavisnih glasova odgovornih i dosljednih pa i dostojanstvenih može postati većina ili bitno uticati na većinu.
Status nezavisnog skupštinskog zastupnika je u ovom trenutku autentična politička pozicija, rasterećena stranačkih direktiva i interesa, “viših ciljeva”. Nezavisni glasovi su potencijalni glasovi promjene. Puno vjerovatnije i puno brže nego stranke, i stranački zastupnici, mada ima izuzetaka. Uostalom, svaki delegat predstavlja građane a ne stranke, predstavnik predstavlja građane a ne predsjednike, barem bi tako trebalo, “po zakonu”.
Možda je krajnje vrijeme da političari utuve u glavu da je dosljednost jedna od najvažnijih kvaliteta političara i stranaka, jer se radi od rijetkoj osobini među političarima, i nepostojećoj među strankama. Dosljednost principu zastupanja interesa građana, u svakoj situaciji, od početka do kraja mandata. A možda je i vrijeme “velikih” stranaka prošlo. U svakom slučaju politička budućnost je u koalicijama, a na kraju sve se svodi na principe i rezultate. I sve je mjerljivo.
Musketirski, 18 ruku je preuzelo i nosi teškog bolesnika i ako mu brzo ne pomognu, tih istih 18 ruku će nositi mejta; više ruku lakše nosi i bolesnog i mrtvog. Zaista šarene koalicije ne moraju nužno biti loša stvar, naročito ako bi svi bili musketirski lojalni, a kao političari – odgovorni i dostojanstveni. Ipak, još uvijek nema razloga da ne vjerujemo Čampari i ostalima u Osamnaestorki ni da sumnjamo u njihove dobre namjere. Sasvim jasno, dobre namjere nisu dovoljne.
Prazna hazna najgora je kazna
Budžet je već potrošen, trezor ispražnjen, a kako će se puniti sljedeće godine i koliko će se skupiti od famozne milijarde, niko ne zna. Milijarde od koje SDA tragično po nju samu nije mogla odustati, a cijenu je platila avansno na državnom nivou, naknadno na federalnom, a posljedice na lokalnom i kantonalnom nivou, čini se, tek dolaze.
SDA bi mogla izgubiti više od lokalnih izbora. Dok je SDA u teškoj borbi, DF je već poražen. SBB kao eventualni kantonalni koalicioni partner opozicije u Tuzli, Zenici, Sarajevu, popravlja i svoju aktuelnu predizbornu situaciju i dobija povoljniju novu početnu poziciju. SDA, sa mrtvim DF-om, ostaje praktično sama na političkoj sceni, a kada SDA posve sama ostane, obično shizofrena postane, kao što smo vidjeli u vrijeme vladavine sarajevske kantonalne Šestorke. A ta shizofrenija se ogleda u političkom nasilju i zloupotrebama gdje se ne preza ni od najopskurnijih, povremeno staljinističkih “metoda” u javnosti i u zakulisnom političkom suživotu.
Sve ima svoju cijenu, pitanje je vremena i visine cijene, a kad ponestane vremena zbog visoko plaćene cijene može se i bankrotirati. To važi i za SDA, kao što važi i za sve druge, pogotovo za opoziciju, jer opozicija je opet u prilici da izgubi, a ne nužno da pobijedi. Jer ima šta da izgubi. Da li će opozicija pobijediti ili izgubiti ovisi prvenstveno o njima samima, učetvero, ili upetero, ili u koliko god, odnosno ovisi o principima koje će u praksi poštovati.
Nada da nada postoji
I za opoziciju i za poziciju “daleko je sunce”. Zato građani žive u mraku, dok političari uvijek imaju utjehu, nakon eventualnog poraza, sve vrijeme su primali platu, imali sve pogodnosti. Građani koji su sve to, kao i sve ostalo, sve vrijeme plaćali, nakon eventualnog poraza, i još jednog svjedočenja da važnih i suštinskih promjena neće biti, gube još jednom pravo na nadu, opasno se približivajući prihvatanju činjenice da se može i mora živjeti bez nade.
Opozicija nam još jednom nudi nadu da nada postoji.
Ako se ispostavi da nisu bolji od onih koje žele da zamijene… teško nama svima, i njima i onima, i anamonima.
Neka nam je sa srećom.