Zubčević: Muke po Miljenku

Dopunski čas anatomije

Sarajevski mazohizam

Ima Sarajevo tu neku čudnu, mazohističku osobinu, kompleks, prirodu žene koja voli muža siledžiju što je bije kad pije, a trijezan šuti, mračan i ljut, a veseo je s drugarima dok pije, i onda opet kada dođe kući ženu što ga voli bije, i psuje kad bije, a ona ga voli, jer i on voli nju. Naravno da je voli, jer da je ne voli, ne bi je tukao. Bilo bi mu svejedno. Zna ona da je zaslužila, zapravo i nije baš sigurna kako ali zna da nekako jeste svakako.

Sarajevo me, ponekad, podsjeća na takvu, sluđenu, nesretnu, zaljubljenu ženu. Sarajevo čini se najviše voli one koji ga vole kao pijani muž-nasilnik ženu. Ne voli Sarajevo “mlakonje” sa ružama i lijepim riječima. Ruže može kupiti svako a lijepo govore samo neiskreni da bi postigli neki svoj lični cilj, a Sarajevo nije naivno, nimalo. Kao ni žena što voli muža što je bije i povazdan pije. Očajan poput mlađeg brata nesretnice, ne mogu je zaboraviti, niti bez bola voljeti. I što više pokušavam da joj objasnim da je njen dragi gad i siledžija, ona kao da ga još više voli. Sigurna je da sam ljubomoran na njenu ljubav, i sreću njenu. Poput dehumanizirane žene što voli nasilnog muža, Sarajevo je ponekad i kao majka koja najviše voli svog nezahvalnog sina.

Sarajevo se ponaša kao da voli svu svoju djecu podjednako ali uvijek je jedno dijete draže i bliže srcu ali to vješto krije. Tako Sarajevo voli svoje sportiste, muzičare, pisce, glumce, režisere i sve one koji su uspješni a ne žive u Sarajevu, kao svoje najstarije sinove koji majku vole poput svojih nasilnih očeva. I ništa ne mogu učiniti da im majka ne oprosti i šta god da urade ona ih, k’o majka, i dalje voli.

A kad neko dijete, od malena tiho i povučeno, sito svega, opsuje tog starijeg najvoljenijeg i bezobraznog brata onda ga majka ruži, i nikad mu to ne zaboravi. Kako ćeš mu onako reći, govoriće majka sve do smrti, i kada je demencija prepolovi ostat će u ostatku pameti ta psovka, taj jedan neuspješni pokušaj pobune, krik nevoljenog sina. To se ne zaboravlja. Kako će to zaboraviti? Jasno da je lakše zaboraviti kad se stari vrati kući pijan i napravi opet golem zijan. To je otac, glava kuće. Kao i sin miljenik. Oni mogu sve kako hoće i dokle hoće, a ovaj mali je vazda nešto šutljiv bio i sad, eto, ono ustalo i opsovalo. Mo’š mislit’! Drznik jedan, nevaspitani! Na koga li se samo bacio da nam je znati.

Previše je bezobraznih sarajevskih sinova, i sve je bizarnija ljubav Sarajeva prema njima, i ta sado-mazohistička relacija ponekad se čini sijamski neraskidiva. Različitih slučajeva i primjera ima, ali jedan od upornijih i najdosadniji u toj upornosti je književnik i kolumnista Miljenko Jergović. Predugo bi bilo da se nabroje svi njegovi ispadi, provokacije i uvrede od devedesetih do danas na račun Sarajeva. I najbolje ih je dostojanstveno ignorisati, ali, evo, već decenijama to ne prestaje, i dostojanstvo se pretvara u mazohizam, koji ohrabruje nove nasrtaje jer su te provokacije smišljene i žele, svijećom traže, reakciju, kako bi dotični dalje razvijao narativ o ugroženosti i nastavio izigravati žrtvu i mučenika.

Nova verbalna posjeta Sarajevu

Najnovija uvreda i provokacija na račun Sarajeva nije najgora do sada ali je Jergovićev klasik u pokušaju da izazove posebnu pažnju, i nova epizoda njegova pregolemog “mučeništva”. Poput egzibicioniste traži pozornost po svaku cijenu u neutaživoj žeđi za publicitetom, sebi i svojim knjigama, poput bjelosvjetskih zvijezda i zvjezdica što kao slučajno objave kućni video a to koincidira sa karijerom u padu ili promocijom novog albuma, filma ili knjige kao u slučaju Jergovića i njegovog nedavnog intervjua povodom srbijanskog izdanja njegovog romana. Tako na pitanje o Sarajevu, Jergović, ničim izazvan, biranim riječima vještinom vrsnog pisca, kaže:

Aferim, Miljenko! Potpuno svjesno, a kako drugačije, perfidno i zlonamjerno poistovjećuje sa Sarajevom dugogodišnji spor prepun udaraca ispod pojasa sa bosanskim piscem Farukom Šehićem, nazivajući ga po ko zna koji put bošnjačko-muslimanskim (!) piscem, a za ovaj srbijanski razgovor prigodno dodaje i “zaslužni ratni veteran”. Zatim priča kako Sarajlije, koje inače dijeli na više vrsta, činjenicu da žive u Sarajevu smatraju moralnom kategorijom – ne znam otkud mu to ali razumijem za šta mu treba – pa nastavlja da je život u Sarajevu mogao biti moralna kategorija od ’92. do ’95. ali ne i poslije. Nije mogao izgovoriti da je bila moralna kategorija već da je mogla biti. Vjerovatno zato što on kao rođeni Sarajlija nije živio u Sarajevu u pomenutom periodu.

Naravno, kao i u ranijim prozivanjima, Jergović ponavlja, manipulira i adaptira po potrebi staru kafansku anegdotu, i maliciozno aludira na pjesnika Faruka Šehića, kojem ni ovaj put, ne želi dati čak ni negativni publicitet i spomenuti ga imenom. Ne smeta Jergoviću kafanska psovka od prije deset godina na koju se poziva kad mu za promociju knjige zatreba i koju po potrebi varira, nisu ga jednom psovali, i u tome nije nikakav izuzetak jer psuju i druge, puno žešće i puno češće i s manje razloga.

I meni psuju “jugobalijsku majku” kad objavim nešto o korumpiranim SDAovcima i HDZovcima, samo zato što sam rekao istinu, očiglednu istinu, pa ne kažem da me psuju Sarajlije ili Mostarci niti kažem da me psuju Bošnjaci ili Hrvati, čak ni to da me psuju i da mi prijete članovi tih stranaka, jer i u tim strankama vjerujem da ima dobrih i čestitih ljudi, ma kako to nimalo epski fantastično zvuči nakon svih ovih najtežih godina, već ću reći da to rade SDA i HDZ botovi i ostali skotovi.

Pored toga sasvim je izvjesno da Jergović ima u Sarajevu više prijatelja nego mnogi moji sugrađani, kao što je još izvjesnije da ima neuporedivo manje neprirodnih neprijatelja nego, naprimjer, ja, koji bi mi najradije rascopali glavu palicom, neprijatelja koji žive u istom gradu i u pravilu pripadaju “mom narodu”.

3D povijesni revizionizam

Ono što Jergoviću još uvijek smeta je Šehićev tekst Četnik, kako to gordo zvuči objavljen na portalu Žurnal prije jedanaest godina (!), u kojem Šehić reaguje na jedno ranije Jergovićevo ekonomsko-propagandno (u)kazivanje u Beogradu, i prigodan pokušaj romantiziranja i relativiziranja lika i djela Draže Mihailovića.

Ne znam gdje je napabirčio svoja “saznanja” o Draži da bi ovako “razumio njegove motive”, moguće u historijskoj građi engleske i američke provenijencije, računajući valjda da mu je to dovoljno čvrst oslonac za dijalektički skok uvis i udalj istovremeno, u namjeri da izvede dvostruki aksl sa premetom preko glave, a ta se ambiciozna akrobacija završila kao salto mortale nakon kojeg je nesretni ad hoc povjesničar Jergović pao na glavu, pogrešno računajući da će se na kraju ipak dočekati na noge.

O Draži najbolje i najjasnije priča sam Mihailović. Da je pročitao samo dio đeneralovih depeša mogao je, kao i bilo ko drugi, vidjeti (i razumjeti) da je Mihailović bio jednodimenzionalna ličnost. Iako je komandovao hordama neposlušnih i samovoljnih razbojnika, silovatelja i masovnih ubica, izdavao je direktne i nedvosmilene komande za genocid prvenstveno nad muslimanima, jasno naređujući masovne egzekucije civila uključujući, eksplicitno, i djecu. I nije samo “homogeni” Moljević bio ideolog genocidnog četništva, već i Draža lično.

Mogao je povjesničar hobista Miljenko pročitati i dokumente njemačkog Wehrmachta (ili, znamenitu knjigu, Dedijer-Miletić: Genocid nad muslimanima 1941-1945, Svjetlost, 1990) u kojima bi opet ugledao (i razumio) jednodimenzionalni lik i nedjelo štapskog oficira Mihailovića, dokazano lošeg vojnog taktičara i katastrofalnog stratega, generala iluzija, kvislinga, i na kraju ratnog zločinca, jer kada vojnik naredi ili sam strijelja ili zakolje civila, ili siluje – takav monstrum u istom trenu prestaje biti vojnik i postaje ratni zločinac i ostaje to ne samo do kraja života već za vijeke vjekova.

To što je neko učestvovao u ratu, ne čini ga nužno ni lošim ni dobrim, kao što neko ko je od rata pobjegao nije nužno ni loš ni dobar. Ipak, osim što je “zaslužan ratni veteran” književnik Faruk Šehić je i ratni heroj, koji se ne hvali svojim junaštvom, niti traži niti očekuje bilo šta za svoje herojstvo, kao što se Miljenko hvali svojim kukavičlukom, i očekuje aplauz za isti.

Isto tako, ako neko, računajući da će izazvati željenu reakciju koja će mu poslužiti kao argument o “ugroženosti” i “progonima” (a on je zapravo taj koji progoni), dakle, ako neko ko je pobjegao od vojne i radne obaveze, jer nije morao uzeti pušku da brani svoj grad, podlo provocira, mimo svih građanskih običaja i pravila, deset dugih godina, ratnog veterana računajući i na njegov eventualni ptsp kao svog saveznika u provokaciji, onda mora biti spreman i na odgovor koji će uslijediti iz samopoštavanja, bez rukavica i po Šehićevim pravilima, kada već pravila nema.

A kada Šehić ustane sam u svoju odbranu, onda se probude spavači, moralisti i dušebrižnici, pa javno komentarišu, nerijetko ad hominem, sablažnjavajući se njegovim, literarno legitimnim, satiričnim ad hominem postupkom. Nije to samo puko licemjerstvo, već i bizarni mazohizam nijemih posmatrača perfidnih Jergovićevih napada i uvreda ne samo prema Šehiću već i prema svim građanima “trećeg” Sarajeva.

A ima tu još toga, puno goreg. Miljenko je, čini se, sarajevskim i inim moralistima draži od Faruka, da li zbog imena, ma kako to zvučalo, ili možda zato što se Faruk ne dodvorava, nije glumac, foler i pozer, što se lako čita i osjeća u njegovoj literaturi, ili možda zbog toga jer je Miljenko ipak rođen u Sarajevu a Faruk je iz Bosanske Krupe. Kao da je mjesto rođenja moralna kategorija, kako bi to rekao Jergović. Jasno da nije, Miljenko je dobar primjer za to.

Vele, majstor

Jergović kao majstor svog zanata, po prirodi stvari, zna izuzetno vješto koristiti riječi i zna isto tako dobro njihovu snagu pa mu je to kao takvom otežavajuća okolnost jer zna šta čini i koristi svoju vještinu kao što je, naprimjer, svoju borilačku vještinu svojevremeno koristio aktuelni SDA ministar kulture i sporta Kenan Alikadić kada je na dovi u Crnoj Rijeci nanio svojoj žrtvi teške tjelesne povrede pa je zbog toga i osuđen, a njegova vještina u borilačkim sportovima mu je na sudu bila otežavajuća okolnost. Tako i Jergović kada nešto napiše ili kaže onda mu je njegova vještina otežavajuća okolnost i nema nikakvog prostora za manevar, ni uzmak, jer Jergović je pisac velemajstor.

Pa, tako Jergović u jednom ranijem razgovoru objašnjava:

Ni tada nisam reagovao. A nisu ni drugi.

“E, tu me je, priznajem, jedini put spopao bijes, pa sam došao u iskušenje da mu ponešto oštrije odgovorim te da mu zalijepim pokoju verbalnu šamarčinu. I jedva se suzdržah, jedva sačuvah blagost!” – da se poslužim njegovim riječima iz jednog brutalnog ad hominem pamfleta, sramnog i sadističkog teksta i cipelarenja pjesnika Katunarića. Water-boarding i sve druge epistolarne torture kojima je Miljenko podvrgnuo pjesnika, napustio je Jergović nakon tog ispada u svojim sljedećim obračunima svojom književnom desnicom, ne zbog sućuti prema pjesniku koji je zbog tog i takvog bešćutnog denunciranja i javnog blaćenja doživio i jedva preživio infarkt, već jer je, lukav kakav jeste, uvidio da u svom manijačkom bjesnilu u obračunu sa svojim stvarnim ili zamišljenim protivnicima kao autentični sadist nema mjeru, a što je za njega najvažnije – u takvim izletima otkriva svoju pravu prirodu, pa se odlučio u skladu sa duhom vremena na proxy i false flag ratove, šaljući u svoje prljave bitke druge, svoje literarne trabante i novinarska piskarala, da se obračunavaju sa svima koji o Miljenku misle drugačije od Jergovića.

Nego, da se vratimo drugim ljudima i zagrebačkom komunalnom. Ko su ti neki drugi ljudi o kojima govori vrli pisac koji se očito smatra prvim? Da li je mislio na smetljište ili kanalizaciju kada Sarajevo poredi sa zagrebačkim komunalnim? Da li to znači da sam, evo, naprimjer ja, i moja djeca, i moji roditelji, i moji prijatelji, inače, svi rođeni u Sarajevu, kao i moji prijatelji koji žive u Sarajevu a nisu ovdje rođeni, da smo svi mi smeće ili fekalije, ili oboje. Čemu ta uvreda današnjim građanima Sarajeva?

Osim ako pisac ne želi reći da zagrebačkom kanalizacijom teče kolonjska voda i plove, plutaju, sapuni. Kako sam to ja drugi čovjek? Tako što je on prvi a svi mi smo drugi? Nije važno. Ali kako to da smo svi mi smeće i “sapuni”? Zašto ja? Zašto moja djeca? Prijatelji? Moja majka? Svi moji sugrađani? Čime smo to svi mi uvrijedili i povrijedili velikog pisca? Zato što živimo u ovom gradu a on, svojim izborom, ne? Uostalom, ako je današnje Sarajevo tako loše, zašto pisac nije ostao u svom gradu i učinio ga boljim? Ili bar pokušao. Vrijeme mijenja sve, i ljude i gradove, ali granate i teror mijenjaju ljude i gradove dramatično i trajno. Nažalost, Sarajevo se u mnogočemu više promijenilo nakon rata nego u vrijeme opsade i za to su odgovorni sami građani Sarajeva.

Nije prvi put da Jergović izlazi iz svog imaginarnog, literarnog, Sarajeva i dolazi u verbalni posjet današnjem Sarajevu i pokušava kao u svojim “propovijetkama” odrediti karakter i odnose, pa da o Sarajevu govori fikcije prilagođavajući sliku Sarajeva kao kulisu, drugi plan za svoj autoportet. U svom obraćanju nama na kaldrmi, on sa nekog umišljenog vrha intelektualnog minareta govori šta smo i ko smo i tako se pridružuje raznoraznima koji nam, evo, trideset godina, govore ko smo i šta smo. Tako i bosanskog pisca Faruka Šehića perfidno i zlonamjerno, godinama, naziva bošnjačko-muslimanskim piscem. Ili kada prvi stane u odbranu Handkea jer on Nobelovu nagradu nije dobio za humanost već za književnost.

Čuj to? Nismo znali.

Pisac, a ne humanista

Niko Handkeu, odnosno “Arkanovom prijatelju” kako se Nobelovac samonaziva (NIN, 24. maj 1996), ne spori da je dobar pisac, kao što niko ni Jegoviću ne spori da je dobar pisac, uostalom u ovoj zemlji je Miljenko ušao u školske lektire, toliko o progonima i osporavanju. Pa, ako nema ama baš ništa sporno sa Handkeom bez obzira na činjenicu što uporno negira genocid i što je dok su ovdje ljudi ubijani i žene silovane taj isti pisac sa Miloševićem propagandno orgijao, onda po Miljenku, ne bi bilo ništa sporno ni da je Josef Mengele dobio nobelovu nagradu za medicinu s obzirom na njegov doprinos mikrobiologiji. Naravno, malo kome bi pala ta suluda i morbidna ideja na pamet, čak i Jergoviću kojem nema ništa sporno što je veliki pisac Handke dobio nobelovu nagradu, ali iz samo jednog jedinog razloga može Miljenko objašnjavati slučaj Handke onako kako je to svijetla obraza činio, zato što o zločinima u Drugom svjetskom ratu i holokaustu, i o sadizmu Mengelea postoji jasan i glasan narativ, koji je u potpunosti artikuliran, potvrđen i prihvaćen. Međutim, genocid u Srebrenici iz jula 1995, a pogotovo zločini u Krajini i istočnoj Bosni, i drugdje iz ljeta 1992. bez obzira na sve haške presude i dalje se negiraju u jednoj bizarnoj kakofoniji, kojoj doprinose i glasovi poput Jergovićevog.

Ili, naprimjer, ova literarna partija na kojoj bi mu pozavidio i Amfilohije Radović:

Ne znam za Jergovića, ali meni su imena Edin, Faruk, Senad, Fatima, Mustafa, Aiša, Muhamed, Emina, Almir, Elsada… lijepa, i lijepo zvuče. Kao i Miljenko, Milorad, Dragan, Franjo, Slobodan, Slobodanka, Desanka, Gorana, Žarka, Ivana, Vedrana, Eli, Isak, Benjamin, Davorin… jer to su samo imena. Ali ako me pitate za neke osobe sa tim imenima možda ću reći nešto drugačije, već, u zavisnosti o kojim je osobama riječ.

Kolumnista lažnih dilema

Svojevremeno je Miljenko postavio Sarajevu jedno pitanje u pokušaju da odgonetne jednu svoju dilemu – brani li se Thompsonu u Sarajevu pjevati zato što je fašist ili zato što je hrvatski fašist?

Nema tu nikakve dileme, ali možemo reći da, nažalost, Sarajevo nema problem sa hrvatskim fašistima zahvaljujući svojim političkim elitama, kako im mediji tepaju, još od 1995. godine kada su imena ulica antifašista, narodnih heroja, partizana, zamijenjena imenima hrvatskih fašista, muslimana koji su bili činovnici ili vojnici kvislinške i zločinačke endehazije.

Ili, naprimjer, nedavno, u jeku pandemije plasirao je u javnost ideju, na koju je valjda dokon nadošao u izolaciji, jednu lažnu dilemu – sloboda ili zdravlje. Osim što slobodu svodi na slobodu kretanja, Jergović priča o slobodi na sav glas. A kada mu je istorija pokucala na vrata, on je pobjegao kroz klozetski prozor i ostavio slobodu na sarajevskim ulicama da je siluju i ubijaju agresorski snajperisti i artiljerci. Čuvajući vlastitu glavu, zgodno je zaboravio na policama sa brojnim knjigama ideju slobode, ideju istine, ideju pravde.

Nije problem što je pobjegao iz svog rodnog grada i ostavio svoje prijatelje i sve, nije jedini, bar nije pobjegao na brdo pa odozgo pucao na svoje dojučerašnje sugrađane kao što su mnogi, mada je znao zapucati, a i zarafalati na Sarajevo svojim najjačim oružjem – riječima – iz Zagreba od tada, pa, evo, do danas, a u skladu s promotivnim potrebama ponekad i iz Beograda.

Neka je pobjegao, ostao je živ i napisao sve one dobre knjige, čitavu malu biblioteku. Da nije pobjegao mogao je stradati kao mnogi njegovi drugovi, sugrađani, koji su ostali i poginuli a neki i preživjeli; i živi i mrtvi su odbranili Sarajevo, pa sad on može doći u svoje Sarajevo i organizirati veoma uspješne promocije svojih knjiga koje pohodi više publike nego bilo koju drugu promociju, bilo kojeg drugog pisca. Jer Sarajevo voli Jergovića, ponekad kao ona sluđena žena sa početka ovog teksta, mazohistički. Sarajevo voli Jergovića mnogo više i iskrenije nego Jergović Sarajevo, jer ljudi ostaju s onim što vole, a Jergović je svoje voljeno Sarajevo ostavio kad je Sarajevu bilo najteže, doslovno. Ali opet kažem, neka je, nije problem, ali osim literarne ljubavi prema svom imaginarnom Sarajevu, ondašnje, kao ni današnje, Sarajevo za njegovu ljubav nikad nije znalo, kao što kaže jedna lijepa pjesma nastala u vrijeme opsade, i ta pjesma što je otpjevao Pjevač dalje pita “šta hoćeš sad, ti od mene?” kao da Sarajevo pita Jergovića.

Najperfidnija od svih lažnih dilema koje Jergović povremeno plasira je ta što svoj nedolazak u Sarajevo objašnjava “psovkama”, koje po potrebi vadi iz naftalina, adresirajući ih, opet, na ime Faruka Šehića, jer, eto, ne može zbog tih “progona” u svoje Sarajevo, stavljajući pred građane Sarajeva izbor, dilemu – ili ja ili on, pa neka Sarajevo izabere. Kao da gradovi biraju ko će u njima živjeti, a ne građani, ili stanovnici, kako današnje građane Sarajeva naziva Miljenko. Ljudi biraju gdje će živjeti. Kao što je Jergović izabrao da ne živi u Sarajevu, a Šehić izabrao da živi u Sarajevu.

Nisam do kraja siguran u motive Jergovićevog iživljavanja nad Sarajevom, kao što još uvijek ne shvaćam mazohizam svojih sugrađana i odsustvo samopoštovanja, i ne samo u slučaju Jergovića, koji s pravom računa na šutnju većine svojih talentiranih kolega, kao što s pravom računa na galamu većine svojih netalentiranih kolega koji su posve sretni u hladu njegove duge pokroviteljske sjene. Čini se kao da su njegovi pokušaji usmjereni na to da se Sarajevu oduzme svaka vrsta legitimacije pa da se tako opravda njegov odlazak iz Sarajeva, i predstavi kao vizionarstvo, a uz to pride dobije aura mučeništva i do kraja ušminka, njegova biografija i “sveti lik” i tako i djelo i lik spreme za vječnost, i u procesu proda što više knjiga po svaku cijenu.

Ipak šutnja Jergovićevih kolega pisaca na sve njegove maliciozne egzibicije je, recimo, takođe zagonetka. Bolje je da kažemo da nismo do kraja sigurni zašto je tako nego da govorimo šta nam sve pada na pamet kao mogući razlog te svjesne šutnje i snishodljivosti. Mada, opet, ne možemo zaboraviti nesretnu ženu sa kojom smo počeli priču koja nas podsjeća na dehumanizirane žrtve koje odvode na stratište a one mirno i poslušno koračaju u svoju smrt, dehumanizirane i kao takve spremne na sudbinu koju su im ubice namijenile. Ponekad se Jergovićeva iživljavanja čine kao tehnike dehumanizacije Sarajeva, jedne sračunate dehumanizacije koja ima za cilj olakšati ubicama Sarajeva posao. Ne mislim pri tome na one sa puškom u ruci.

Uglavnom, nema potrebe nabrajati, a moglo bi se do zore, pogotovo ne sad jer nema potrebe a i ovo je više nego dovoljno, što ne znači da se potreba neće opet ukazati kada opet Jergović da sebi za pravo koješta, jer nismo šutili ni većim mangupima od Jergovića pa ne znam zašto bismo njemu. Zato što je dobar pisac? Sa svakim novim ničim izazvanim napadom, Jergović riskira potencijalni odgovor, reakciju. Kao dijete ovog grada, kao neko ko je odrastao u ovom gradu, vrlo dobro zna da su i za manje uvrede u ovom gradu veći od njega dobijali degenek. Jergović treba, kada provocira, biti spreman na epistolarni degenek, i verbalne šamarčine, jer Sarajlije, ako već kao Jergović generaliziramo, ipak nisu primitivci i siledžije pa da ga neko na kraju izmariše, mada i Sarajevom kao i drugim gradovima, hodaju svakake spodobe i budale, ali treba računati da će poneko odgovoriti na uvrede i provokacije, a da bi se to uradilo dovoljno je samo prisjetiti se nečega iz bogate kolekcije psina MJ 1993-2020. Ili možda zaviriti još malo dalje u prošlost.

Što se mene lično tiče, nakon usporedbe Sarajeva sa velim zagrebačkim komunalnim, molim lijepo, ne mogu se prisiliti da pročitam slovo Jergovićevo, osim kad ograišem na neku njegovu izjavu. Možda Jergoviću ne smeta Handkeov angažman u vrijeme i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali meni smeta. Kao što mi smetaju Jergovićeve otrovne strijele koje svako malo odapne prema Sarajevu, bez ikakvog povoda, osim vlastitog egzibicionizma, očajno težeći statusu žrtve i mučenika, u samopromotivne svrhe.

O ljubavi

Mogu samo poručiti za kraj ovog teksta koji mi ne pruža ni najmanje zadovoljstvo niti zadovoljštinu i čiji svršetak jedva čekam, nestrpljivije nego bilo koji hipotetički čitatelj, da bi Jergović trebao pokušati uživati u neuzvraćenoj ljubavi Sarajeva prema njemu, kao što uživa u svojoj literarnoj ljubavi prema svom imaginarnom Sarajevu, jer i takva, fiktivna, jedina njegova, ljubav prema rodnom gradu, je uzvraćena, i Sarajevo voli i to njegovo fiktivno Sarajevo. Neka bar pokuša dok još te ljubavi ima, i dok još Sarajlije njegova literatura zanima. Jer ništa nije vječno. Pa ni ljubav. Pogotovo ne ona literarna.

Edin Zubčević