U raspravama o politikama sjećanja kod nas, barem kod dijela javnosti, postoji jedan fenomen diskontinuiteta. Pojednostavljeno, politike sjećanja iz perioda socijalističke Jugoslavije se odveć idealiziraju (prije je bilo bolje), dok se istovremeno prauzrok svih negativnih trendova (sad je katastrofa) u politikama sjećanja vidi u nacionalističkom (s)lomu počevši od 1990-ih.
„Da je napravljen spomenik partizanima svi bi bili presretni, niko se ne bi bunio na militarizam ili blizinu škole“, nedavno je na mreži X napisao umjetnik Nebojša Šerić Šoba povodom kritika, doduše dvije godine starih, spomen-tenka sarajevskim specijalcima koji je rađen po njegovoj ideji. Šoba je tako ukazao na jedan neprincipijelan stav pa je potom tu neprincipijelnost uzeo kao opravdanje.
Istina je da drastičnog diskontinuiteta između politika sjećanja, kao i kod toliko drugih stvari, prosto nema. Prema jednoj anegdoti, nepouzdanoj kao i sve druge, u nekoj kafanskoj prilici historičar Avdo Sućeska upitao je kolegu Radovana Samardžića zašto se uporno tvrdi da su Osmanlije lokalno pravoslavno stanovništvo u nekom kraju nabijale na kolac iako o tome ne postoje vjerodostojni dokumenti. „Ali postoje sasvim pouzdani dokumenti da su to radile srpske vlasti nakon sticanja autonomije i nezavisnosti. A one nisu imale od koga drugog naučiti već od Osmanlija“, odgovorio je Samardžić. To je ilustrativan primjer kad se govori o tome kako modeli ponašanja preživljavaju povijesne lomove. Ono što se nama čini kao mač koji siječe epohe ustvari je najčešće sito koje prosijava čas krupnije, čas sitnije.
Između spomenika Bitka na Sutjesci na Tjentištu podignutog 1971. godine, spomenika Srpskim braniocima Brčkog podignutog 1997. godine ili spomenika Za krst časni podignutog borcima Vojske Republike Srpske 2000. godine u Prijedoru, po logici diskontinuiteta, izdiže se ogroman i nepremostiv zid. Između njih nema nikakve poveznice, oni, takoreći, stoje jedan nasuprot drugog. Pa ipak, sve te spomenike povezuje jedno ime: Miodrag Živković. Taj beogradski akademski kipar do 1990. izvajao je niz partizanskih spomenika, od Topole do Grahova, da bi nakon 1990. izvajao opet niz spomenika borcima odbrambeno-otadžbinskog rata, od Bijeljine i Brčkog do Prijedora i Mrkonjić-Grada.
Strukture i akteri
Ime Miodraga Živkovića tek je ilustrativan primjer tog kontinuiteta na razini aktera. Historičar Dragan Popović u nedavno objavljenoj knjizi Rat sećanja u Srbiji 1980-1990. bavi se i primjerom historičara Branka Petranovića, svojevrsnog zvaničnog partijskog autoriteta za historiju Jugoslavije i Narodno-oslobodilačke borbe. Petranović je i u vrijeme Slobodana Miloševića zadržao istu poziciju propovjednika prošlosti nastavljajući služiti vlasti što je zahtijevalo da revidira određene stavove. Dragan Popović pokazuje i da je nacionalizam, koji je na marginama postojao sve vrijeme, mogao uspjeti isključivo jer su ga prihvatile moćne partijske strukture. Akteri su se, uglavnom, prilagođavali novom smjeru vjetra, Petranović pisanjem, Živković vajanjem…
Kada se odmaknemo od aktera, sasvim je jasno da skoro sve ono što danas vidimo kao sporne i nekonstruktivne fenomene u politikama sjećanja svoje ishodište ima u ranijem vremenu. Prosto kazano, i partizani su zeznuli stvari.
Uzmimo za primjer činjenicu da do danas niti jedna zemlja nastala raspadom Jugoslavije nema urađen popis žrtava pri čemu se brojevima manipulira zarad različitih interesa. Ni prva ni druga Jugoslavija također nisu uradile popis žrtava Prvog, odnosno Drugog svjetskog rata. Dva svjetska i tri balkanska rata i nijednog popisa.
Partizanske vlasti su svjesno slagale uduplavši broj žrtava na 1,7 miliona nadajući se većim reparacijama od Njemačke. Taj broj naučnici će tek pred kraj postojanja Jugoslavije revidirati na oko milion žrtava, iako će zvanični broj sve do kraja ostati 1,7 miliona. Vlasti su 1960-ih započele popis žrtava ubijenih u ustaškom logoru Jasenovac. No, kada se vidjelo da bi se broj ubijenih koji je bio prisutan u javnosti (700.000) morao revidirati i umanjiti, odlučeno je da se popis žrtava obustavi a prikupljeni podaci sklone od očiju javnosti. Taj problem, gurnut pod tepih, eksplodirat će u vrijeme raspada Jugoslavije kada će se brojevima nastaviti manipulirati kroz negiranje same prirode Jasenovca i umanjenje broja ubijenih ili kroz pumpanje brojeva do milion ubijenih.
Partizani nisu znali ni šta će sa aspektima Narodno-oslobodilačke borbe koji se nisu uklapali u zvanični narativ o zajedničkoj borbi protiv mrskih fašističkih neprijatelja Nijemaca i Italijana. Kada su u jednom istraživanju 1986. godine došli do jasnih podataka da je najveći broj ubijenih u Kulen-Vakufu stradao u spirali nasilja u kojoj su vidljivo izostajali i strani okupatori i domaći kolaboracionisti, vlasti nisu znale kako da se nose sa tim podacima i uklope ih u postratnu, do krajnosti uprošćenu sliku. Kako je pokazao Max Bergholz u sjajnoj studiji Nasilje kao generativna sila, vlasti su te podatke gurnule pod tepih nastavljajući insistirati na jednoobraznom prikazu rata. To je u Kulen-Vakufu, kojim se Bergholz detaljno bavi, dovodilo da paradoksalne situacije jer se lokalno iskustvo nikako nije moglo uklopiti u zvanični narativ. Kada je u ovom kraju 1981. otkriven partizanski spomenik mještani su među govornicima prepoznali i one koje su smatrali odgovornima za masakr nad lokalnim stanovništvom (uglavnom muslimanima) koji su 1941. godine počinili lokalni (uglavnom Srbi) ustanici koji će se tek kasnije diferencirati na partizane i četnike. Neki od ustanika koji su učestvovali u nasilju, iniciranom ustaškim terorom, kasnije će postati partizani i stići će do visokih položaja u vojnim i političkim strukturama. Zvanični narativ je kategorije žrtve i počinioci posmatrao statično i nikako nije znao kako da uklopi jedno takvo iskustvo u kojem je neko bio i žrtva i počinilac. A ono što se nije uklapalo valjalo je zaboraviti ili, u najmanju ruku, prešutjeti.
Partijsko sito i rešeto
Slavko Goldstein, i sam partizan, u više je navrata pisao o tome kako su se i partizani pokazali kao „loši pobjednici“. Nije se samo radilo o pitanjima postratne osvete nad sumnjivim elementima već i o tome da je vlast sve vrijeme odbijala da se suoči sa najvećim brojem teških tema. Radina Vučetić je u knjizi Monopol na istinu pokazala kako je vlast koristila represiju da bi taj monopol zadržala i učinila apsolutnim. Zabranjivani su filmovi, knjige, pozorišne predstave, otpuštani su novinari i univerzitetski profesori, nemali broj je onih koji su upoznali zatvorski ambijent jer su se drznuli govoriti mimo propisanog. Osim svemoćne partije, bitnu ulogu moralne policije imala su udruženja boraca koja su budno dežurala kako bi se očuvale tekovine borbe. Prošlost, posebno historija NOB-a, bile su kao neko minsko polje, a historičari su više ličili na deminere koji su se pažljivo i nesigurno kretali pokušvajući tumačiti signale iz partije koji put je ispravan. Kada je historičar Rasim Hurem 1972. objavio knjigu Kriza NOP-a u BiH krajem 1941. i početkom 1942. godine u kojoj je, između ostalog, kritički sagledavao i odluke visokih dužnosnika da se saradnja sa četnicima produži i nakon jeseni 1941. i četničkih pučeva u zajedničkim odredima, na njega se obrušila lavina. Partija nije bila spremna da se suoči sa vlastitim greškama pa je cijenu morao platiti Hurem tako što se, nakon partijskog sita i rešeta, odrekao vlastite knjige. Hurem je, kao i neki drugi, morao sačekati da Jugoslavija propadne da bi se neke teme uopće otvorile.
Kada je riječ o spomenicima, socijalistička Jugoslavija izgradila je velik broj po svemu reprezentativnih. Ipak, najveći broj spomenika bili su po formi vrlo jednostavni, podizale su ih lokalne vlasti ili lokalna boračka udruženja, sa dosta skromnim sredstvima i ukupnim umjetničkim dometima. Kada se gleda iz vrijednosne perspektive centralno mjesto zauzimali su, uglavnom, spomenici poginulim vojnicima, pobjednicima, onima na čijim se kostima legitimisala nova vlast. Javni prostor pripadao je onima koji imaju (političku) moć i prostora za bilo kakve alternative nije bilo. Nepopularne žrtve stoga su bile izmještene u porodične priče, o tome se ispotiha govorilo među svoja četiri zida, bez podizanja glasa. Nemali broj spomenika bili su militaristički. Slavili su smrt, davali joj uzvišeni smisao i kao najveću vrijednost vidjeli su polaganje života na oltar domovine. Od mladih su tražili budnost i revnost jer neprijatelj, kako vanjski tako i unutrašnji, nikada ne spava. Zahtijevali su zakletvu i poslušnost u svemu, a sami spomenici vidjeli su se kao garant opstanka države.
Šoba je, dakle, u svemu upravu. I partizani su zeznuli stvar. Spomen-tenk ispred gimnazije je militaristički spomenik i problematičan je bez obzira kome je podignut. Sve smo to već vidjeli i znamo ishod. Čemu ponovo?