foto: Yusuf Elsaadi

Šehić: Grad, mržnja i mučenik

Predapokaliptični sevdah

«Šta sad da radimo, izgubljeni smo!», povikao je Zli hobit sa Sepetarevca.

Vrtio se uokolo u jami kao kakva baba sa pijace koja prodaje strukove zelenila za supu kad joj neki dobri Samarićanin ukrade vezicu grincajga. Onako malen i nedorastao nije bio za puške, bio je manji od snajpera čak. Nizak, s velikom glavom, pa su ga vršnjaci u djetinjstvu prozvali Slonojarcem i Hidrocefalusom. Nije to bilo politički korektno doba za odrastanje budućeg genija.

Sada je Slonojarac bio vidno uznemiren, hodao je od jednog zida jame do drugog, izlaza nije bilo. Nekad bi sjeo na kakav debeo izdanak korijena i naslonio bi tužnu, veliku glavu na dlan a podlakticu bi spustio na kratku bedrenu kost. Takvi su hobiti, kratki, nabijeni, ali on nije bio nabijen, on je bio nekako razvodnjen u vlastitom tijelu. Znajući to, svojski je radio na imidžu. Puštao je dugu hobitsku kosu, jedino čime se mogao pohvaliti od hobitskih gena, sve ostalo je dugovao patuljcima i trolovima.

Pričalo se nekad da je imao neobičan miris zbog nesklonosti ličnoj higijeni, kada je stalno nosio vijetnamku i glumio važnu ličnost grada čija je opsada upravo počinjala. Naš Zli patuljak sa Sepetarevca je već tada znao kako će od muke svojih sugrađana, ako preživi, napraviti zgodno reportažno književno djelce koje će mu donijeti uspjeh na evropskoj književnoj sceni. A ta scena je tada ronila krokodilske suze, jer joj je bilo žao ljudi kojima nije pomogla, nego je samo gledala kako se Hitlerove ideje oživljavaju i s velikom lakoćom provode u stvarnosti. Zato je Evropa davala književne nagrade da iskupi lošu savjest. Ona to uvijek radi, samo se tužne i razorene zemlje u fokusu mijenjaju.

Kad razaranje i užas jedne zemlje bolje kotiraju, onda su trendi umjetnici iz te zemlje. Evropa ih obasipa milošću i novcem. Sve je to unaprijed znao naš trol, još prije nego su gradovi sravnjeni sa zemljom, prije nego je njegov grad, pozornica njegovih djela, pomnožen bezbrojnim artiljerijskim nulama.

Naš Slonojarac, mlad ali promućuran, znao je to već tada kada je većina mislila samo kako preživjeti. Imao je taj dar da baci pogled u budućnost, iako je u svom pisanju vazda ronio suze čak veće i od krokodilskih. Cijeli dan bi se naprezao da zaplače, a kada bi pustio suzu ona je bila krupnija od njegove glave, što je zaista bilo teško postići. Kao hobit, trol i patuljak imao je stanovite moći. Za obmanu svoje publike koristio je podmukle trolovske sposobnosti, a znamo da su trolovi majstori opsjene i magije.

Njegova najveća sposobnost je bila ta da je mogao i sebe uvjeriti u vlastitu laž, kada bi to postigao onda je sve bilo lako. Jer ako si takav podlac da vjeruješ vlastitim lažima kako onda da drugi ne povjeruju u tvoju jed i pakost. Naravno, na početku svoje trolovske karijere Zli hobit sa Sepetarevca je znao kako biti umiljat. Znao je tačno gdje publiku treba gađati, kako se omiliti širokim narodnim masama: bakicama, teticama, tetičnama, sestričnama i ljudima svih nivoa obrazovanja i neznanja.

Trol je takav. Brzo uči, jede trulu hranu, voli spavati u vlastitom izmetu i prezire čistoću. Metaforički, naš trol sa kovrdžavom kosom a la patuljak Gimli sin Gloinov iz Gospodara prstenova sve je to radio ali u sferi literarnog djelovanja. Nalik kombinaciji patuljka Gimlija sina Gloinovog i oronulog Rona Jeremyja, danonoćno histeričan, vazda bi svoju dražicu oštrio na slabije od sebe. Umakao bi pero u tintu i pljuvao dojučerašnje prijatelje sve da postane moralna vertikala, jer nije imao šansu da se razvije u normalno ljudsko biće. Takav mu je bio fenotip, a fenotip je vanjski izraz genotipa.

Kako je priroda strašno omanula u slučaju Zlog patuljka sa Sepetarevca tako mu je podarila glavu koje se ni neki opakiji Minotaur ne bi postidio. Znao je misliti naš Slonojarac. Trol u njemu ga je naučio kako biti pokvarenjak umilnog izraza lica. Kao sada dok je naslonio megalitsku glavu, kovrdžavu kosu, na minijaturni dlan, dlanić i napravio onu umilnu facu kakvu samo trolovi mogu napraviti. Umilnu a tužnu, gotovo bi mu čovjek udijelio koju paru. Da je trol htio biti prosjak nesumnjivo bi brzo postao milioner.

«Nema nam spasa, zaglavili smo ovdje, niko nam neće pomoći», kroz lažne suze jecao je Zli hobit sa Sepetarevca.

Bio je na rubu nervnog sloma, ali kamere i fotoaparati su bili daleko. Smetalo ga je to što niko nije mogao zabilježiti užasnu situaciju u kojoj se nalazi. Niko nije mogao vidjeti koliko je njegov život baš sada ugrožen. Kakva se strašna napast nadvila nad njegovu glavu endemske vrste Slonojarca.

«Jebiga, čemu lična tragedija ako je niko ne vidi. Zašto da se patim?», mudro je mislio naglas Trol sa Sepetarevca, kada niko ne može da akceptira njegove hobitske suze.

Znao se on kopernikanski mijenjati; nekad bi se objašnjavao kao Hobit, nekad kao Trol, nekad kao Patuljak, a nekad bi, naprosto, kao neka tetica rumenih obraščića, samo uzdahnuo i rekao: «Svi smo mi jedno, jedna duša a nas troje.»

Kako mu je kad odgovaralo tako bi se osjećao, a najviše simpatija je imao prema onoj naciji koju je, na početku karijere, neštedimice pljuvao, jer je to tada bilo unosno i moderno. Tada si bio hipster jedino ako udišeš čist trolovski zrak i jedeš patuljasta govna. I ako napadaš Patuljke jer su zli, a Trolovi su skroz dobri, dok su Hobiti nebitni, jebeš njih, oni su svakako polutani. Ono nešto najgore što te podsjeća na doba kada su ovce i krave duši bile jedino društvo, na bijele kućerke slične po svojoj bjelini onim prostranim sjevernobosanskim šljivicima. Na blato, na neokrečene kuće, bijele minarete gdje su Hobiti pet puta na dan vršili svoje obrede. Tako su ti zvučala hobitska imena, kao nešto što je uhu bilo grozno, kao nešto što te podsjećalo na zajedničko praporijeklo, nekad je Zli Trol sa Sepetarevca tako znao razmišljati.

«Strašno patim, a nigdje nikog da to zabilježi, bože, sjedokosi žrecu moj, zašto si me ostavio?», zavapio je Hobit sa Zlatikuše.

Pokušavao je da se izvuče iz jame, ali bi se samo stropoštao u kal i gicao se nožicama kao bubašvaba kada je na leđima i očajnički želi da se osovi na barem jednu nogicu. Znao je da je glupo plakati kad ga niko ne vidi. Besmisleno je da urliče i jada se gradu i svijetu kada nikog nema da akceptira njegovu muku. Jer Trol zna da je bitno samo ono što se zapiše, stavi na papir, izađe u novinama, gdje je obožavao svoju sliku u natprirodnoj veličini, sa fotošopiranom glavurdom tako da bi je jedva mogli ugurati u format poželjan za njegovu stranicu u novinama.

Razmišljao je da bi se mogao izvući iz bezizlazne situacije tako što bi svoju tintaru stavio kao stepenik kojim bi se popeo do slobode. Ali on bi radije stavio nečiju tuđu glavu kao onu lopovsku šaku i preko tuđe glavuše bi se rado lansirao negdje daleko, zapravo, tamo daleko, jer je sad to unosno i moderno. Mijenjaju se pravila tržišta, slobode, morala. Naš Trol čak i u klopci u kojoj se nalazio već je znao da će to opisati u novoj knjizi. Sve što bi doživio stavljao bi u svoju literaturu. Da bi to postigao malo je spavao a puno pisao. Zato mu je lice izgledalo kao lice zadriglog Rona Jeremyja na ruskoj vijagri.

Zli Hobit sa Sepetarevca najveću je sklonost imao spram tuđih glava, premda je hrabro pobjegao iz opsjednutog grada da bi u prvom tekstu iz sigurne daljine, želeći se dodvoriti trolovskim gazdama, pisao kako su javni zahodi prljavi u njegovom rodnom gradu. Zaista, u sveopštem metežu rata, niko nije čistio javne zahode, jer znamo da je to glavni prioritet ljudi koji se bore za opstanak. «Čist WC to je naša nada, izgraditi stotinu novih WC-a prije kraja rata», tako smo pjevali dok smo nosili alat za odčepljivanje naših polutanskih govana.

Opaki Trol sa Sepetarevca (nadimci su random, jer teško je uhvatiti sve njegove identitetske mijene, sklon je uvijek u drugima vidjeti fašiste, osim u sebi samome) bi se čas sjetio biti trolovske krvi, a tada kada je hrabro pobjegao iz svog grada pod opsadom, bilo je to unovčivo i trendovski. Tada je bio Trol od stoljeća sedmog. Zato su potrebni prljavi zahodi njegovog rodnog grada pod opsadom. Treba dehumanizirati sve preostale Hobite, Trolove, Patuljke (nije bio u stanju nikog vidjeti izvan imena i prezimena, pošto je kao i njegov sjedokosi mentor kumir bio opterećen etničkom slikom Bosne) i druge koji su ostali i borili se za svoj grad. Jer nisu bili kukavice kao naš Trol sa kosom i bradom patuljka Gimlija sina Gloinova iz Gospodara prstenova. I sa obraščićima kumice sa tržnice Dolac u Zagrebu, odakle se hrabro borio protiv dojučerašnjih sugrađana u opsjednutom gradu jer su ovi, na njegovu radost, imali prljave javne zahode. A borio se tekstom i mašući smrtonosnom vezicom grincajga kao Bezbriga drvenom sabljom u seriji Kože.

Kada bi mu se neko polemički obratio tekstom, naš junak bi odgovorio samo ukoliko je dotičnog smatrao nižim bićem od sebe. Naravno da je ovo slučajna igra riječi i značenja, jer teško je biti niži od njega, pogotovo etički niži. Zato je uživao gaziti i cipelariti slabije od sebe, pa je javno poručivao neagresivnim ljudima da uzmu pištolj i ubiju se. Jedan od prozvanih, kojeg je izmasakrirao riječima ničim izazvan, doživio je i infarkt. Zna Zli hobit da riječi uistinu mogu ubijati.

Kad bi mu se neko tekstualno obratio, neko sa provjerenim argumentima i citatima, neko njemu ravan, Gimli sin Gloinov sa Sepetarevca nikad ne bi odgovorio tekstom, jer bi prvo morao da doživi nervni slom koji će poslije ukoričiti u neku od brojnih patetičnih knjižurina. Imao je on horde svojih posilnih kojima bi prepuštao vlastitu želju za osvetom. Tako je ona, osveta, kuljala iz urinarno-analnih otvora njegovih smrdljivih hordi bauka i orka željnih da konačno izađu iz fecesa anonimnosti. Kao da je to laka rabota u gradu u kojem se gaze trolovska prava više nego za otomanskog jarma, kada je, znamo to iz pouzdanih izvora – rekla mi bezuba baba i pričao mi komšija pred granapom, sjeme zatrto svemu što je trolovsko. Tek je pola miliona ljudi preživjelo od 2.056 milijuna koliko ih je nekad bilo.

Ako bi se naš Zli trol sa Zlatikuše, ipak, udostojio odgovoriti nekom ko mu je ravan onda bi istoga prozivao impersonalno, upravo onako kako se u doba socijalističkog realizma obračunavala Partija sa neistomišljenicima. Tako da svi znaju da se Partija vama obraća, ali nigdje nema vašeg imena ni prezimena. Zato je i ovaj tekst na tom tragu, jer fino je govnaru reći da je govnar baš na njegov, jelte, govnarski način.

Onda bi onog ko mu je ravan stavljao u svoje književno-tekstualne hipertrofije. U tako predimenzioniranim knjigama, koje su obrnuto proporcionalne veličini njegovog kliće (izvinjavam se njegovom veličanstvu klitorisu), jer što je on manji knjige su veće i deblje. Literarizirao bi svoje ‘neprijatelje’. Melodramatizirao bi sve čak i kada bi neko citirao njegove trolovske stavove, jer on je jedini pisac Trol na planeti, koji se smatra ugroženim kada mu neko citira njegove stavove iz njegovih tekstova i intervjua.

Tako je tugovao naš hrabri Trol sa Sepetarevca zarobljen u jami iz koje nije bilo izlaza. Na nesreću, premda obdaren nadčovječanski velikom glavom i pripadajućom slonojarčevskom memorijom, pri ruci nije imao pisalo niti kompjuter pa se nije mogao odmah transponovati direktno u literarni svijet. Zato je unatoč lošoj situaciji odbijao patiti anonimno. Patnja je bitna samo ako postoji publika koja će patnju gledati, a potom ukoričenu muku čitati.

Obožavao je iz nebitnih kafanskih gesti i gestikulacija napraviti glamurozne progone i linčeve suprotivu njegove ličnosti i genijalnosti. Tako je sebe proglasio nepripadajućim u svim sredinama koje su polomile kičme uzdižući njega (Molloha, kojeg nisu odmah mogli prepoznati) na literarna nebesa. Cijele kohorte dobronamjernih ljudi i pokvarenjaka su radili na njegovom uspjehu. Dobio je sve moguće i nemoguće nagrade tako što bi u žiri stavljao svoje prijatelje, na taj način je skoro uništio mnoge bitne književne nagrade.

Najviše ga je priznavala sredina gdje je rođen, opsjednuti grad koji je slomio kičmu dižući ga u nebesa kao zlatno literarno tele. Zauzvrat Zli trol sa Sepetarevca je toj sredini vratio neviđenim izljevima žuči i mržnje zaboravivši pri tome kako svoju literarnu slavu duguje patnji ovog grada, koju je opisao u knjizi literarnih reportaža, a ona mu je donijela slavu u inostranstvu. Evropi je uvijek draže gledati tuđu patnju, ne reagovati, a poslije davati nagrade onom ko tu patnju znalački ukoriči. Trol sa Zlatikuše je to itekako dobro znao. Socijalni inžinjering mu je uvijek išao od ruke.

No, sada je bio tu, genij sa suzom koja nije htjela da kane iz njegovog plavog oka, jer je to smatrao bespotrebnim trošenjem genijalnih izlučevina. Njih treba čuvati za literarna djela o tome kako je posvuda proganjan, siromak brez domovine ali sa rezervnom otadžbinom. Ugroženost je unosan biznis. Za nju se dobijaju evropske literarne nagrade.

Bio je tu, u dubokoj rupi iz koje nije bilo izlaza. Gušio se u septičkoj jami vlastitih misli. U čemu, normala, nije moglo biti ničeg lošeg po njega, jer trol kao trol uživa u vlastitom izmetu, taman on bio i misaone prirode.

Stavovi autora ne odražavaju nužno stavove redakcije portala slobode NOMAD.

Predapokaliptični sevdah


Škrgo: Bulaja
Duraković: Carevo novo ruho
RegionElle: Šejla Šehabović
Milišić: Smeće