foto: Dženat Dreković/NOMAD

Šehić: Zemlja čitalaca

Predapokaliptični sevdah

Život pisca je takav da stalno mora rušiti rekorde koje sam sebi postavlja. A treba tu ljestvicu literarnog skoka s motkom uvijek dizati. Treba imati visoke zahtjeve prema samome sebi, što ti i daje pravo da možeš biti kritičan i prema drugima. Onaj koji može zasijecati tkivo samome sebi zašto ne bi mogao opaliti šamar nečijoj lošoj knjizi, ili prosječnoj, a takvih je, znamo, kao lišća u šumi.

Nisam ja protiv prosječnih knjiga, baš naprotiv, to je humus u koji kad zabodeš Substral zelene štapiće mogu da niknu zaista čudesne biljke. Govorimo o čudesnim biljkama literature. O onome što niče iz autorske mašte.

Jeste li ikad imali osjećaj da kada završite jednu knjigu kako nikad više nećete napisati novu knjigu, niti bolju? Ja, priznajem, jesam imao takav osjećaj više puta, a u knjizi Johnatana Freemana Kako čitati sebe i druge sam pročitao i da je Updike za svaku knjigu imao takav osjećaj. To je onaj osjećaj ne divljenja arhitekturom, svijetom, stanovnicima svjetova koje si izmislio (taman oni bili ultra-realni, opet su od izmišljenog materijala), nego zadovoljstva nad činjenicom da je ni iz čega nastalo Nešto. To nešto je knjiga, predmet, opipljiv, nije hologramska projekcija, nije zrak sunca koji će brzo nestati iza prvog oblaka. Ili koji će mrak ubiti kao nemetaforičnog zeca.

To je geometrija, astronomija, muzika; to su ritam, melodija, riječi, rečenice, stilske figure; to su i gramatička pravila – mada mnoga bespotrebna i suvišna; to su praznine između riječi tzv. space, u kojem se krije ono između riječi, između redova, kako se to voli popularno naglasiti u govornom jeziku. Tu se, navodno, krije ono što je pisac htio reći. Pisac nije političar, on zaista nije htio ništa reći taman da govorimo o 1984. ili Kataloniji u čast  G. Orwella.

Pisac jeste govornik, on drži govore za nevidljivim tribinama, pred isto tako nevidljivom publikom. I ti govori nekad traju stoljećima, to je ono čemu svaki pisac teži, da ostavi trag u vremenu i prostoru. Da njegove knjige daleko nadžive njegovo zemaljsko trajanje. Ima pisaca koji debelo nadžive svoju literaturu. Mahom su to lažni pisci ili pisci desničari. Nacionalistički tribuni koji uvijek drže govore, i u stvarnom i nestvarnom životu riječi jedne tričave nacionalističke knjižice.

Treba znati kada je trenutak u knjizi za političko a kada to nije, mada knjiga može biti skroz politička, od početka do kraja, ali samo ako je ostvarena literarnim sredstvima, posebnim jezikom a ne političkim figurama jeftinog govora. U vremenu će ostati jedino stvari koje nisu od vremena, upozorio bi Borges.

Politički jezik ne ostaje u zraku, niti u ičijoj memoriji duže od nekoliko sekundi, ako izuzmemo govore političara iz Drugog svjetskog rata koji i dan-danas odzvanjaju u našim memorijama. Zato nikad nisam mogao postati političar, jer znam da ne znam lagati u stvarnom životu, dok u pisanju sam sklon izmišljaju, što je riječ drugog značenja od laži, ali postoje tačke u kojima se te dvije riječi mogu sjeći, ako riječi zamislimo kao dvije paralelne prave. Tu smo opet došli do geometrije. Jezik je geometrija po sebi. Forma ima geometrijske oblike. Stihovi isto mogu biti geometrijski kao i soneti. Strofe su kocke ili pravougaonici. I muzika riječi ima geometrijska svojstva, pravilne oblike, zaobljene rubove ili one oštrih uglova. Da bi se oslobodio viška geometrije, težine forme, strogosti forme moraš prvo njome ovladati a onda je prevazići. Tako sam radio u pisanju poezije. Da bi jedan kritičar bio u stanju da piše o tvojoj najnovijoj knjizi poezije on mora znati sinhronijski niz tvojih knjiga poezije, jer ako sam u hronološki drugoj ili trećoj knjizi pokazao da znam vladati formom, onda u četvrtoj u nizu sigurno neću imati potrebu za tim.

Ne može pjesnik/pisac stalno nekome nešto dokazivati, e da bi kritičar slavodobitno uzviknuo: «Vrhunska knjiga u svim aspektima!» Jer takva ne postoji niti će ikad postojati.

Vidiš, ovladao sam formom kratke i jezgrovite pjesme. Vidiš, štedljiv sam na riječima. Vidiš, metafore su mi ekstremno tačne i jasne. Pazi, možeš se i posjeći na metaforu toliko je oštra kao najtvrđi gorski kristal. Misli, jer si misaono biće unutar književnosti, misli na sve ono što ti autor nije plastično napisao i podmetnuo pod očinji vid, nemoj biti bukvalan niti stvarnosno realističan. Pokušaj vidjeti obrise skrivenih svjetova koje je autor sakrio duboko iza i ispod i unutar riječi. Ako se dobro zagledaš možda ćeš vidjeti kule sjajnih gradova čiji šiljci ponekad provire u prostorima između riječi, onim spejsovima koje smo iznad spomenuli. Protrljaj malo oči ispod naočala, ne sanjaš, vidio si nešto, onda, jarane, kopaj u tekstu. Traži ono što je njegova skrivena i velika moć. Ono što svako ne može da vidi kao ti ali mnogi mogu da osjete i ta senzacija je ono blještavilo koje čitatelji osjećaju čitajući drage i bliske knjige, isto takvih autora.

Vidiš, autor misli o svemu. Nije on to napabirčio u ustima, te riječi, pa ih ispljunuo na ekran kao pračovjek kada bi pravio otisak svoje šake na pećinskim zidovima, tako što bi boju ispljunuo na svoju ruku i oko nje. Ono prazno – bez boje, to je njegov potpis.

Ljestvice su bitne, rekordi su bitni, rad na sebi je bitan ali najviše od svega je bitno da je autor zadovoljan svojim, tek završenim radom. Može knjiga doživjeti i neuspjeh ali važno je da autor prema njoj i dalje ima isti odnos. Zna šta je sve tu uložio, zna koliko tekst vrijedi i ništa ga ne može pokolebati da će knjiga kad-tad biti pročitana onako kako ju je on i napisao. A napisao ju je da bude pročitana ne zbog broja prodanih primjeraka, nego zbog onih ljudi koji će je razumjeti i osjetiti duboku, iskonsku povezanost sa riječima unutar knjige. Tako čitalac i riječi vode ljubav, da malo iskrivim jedan stih A. Bretona.

Zadovoljstvo tekstom je najbitnije za samog autora. Naravno, prije nego knjiga izađe a posebno kada bude objavljena strah autora pred životom knjige može biti i kosmičkih dimenzija. To je sve u opisu posla jednog pisca. Strahovi i nadanja se prožimaju kao riječne struje, stvaraju kovitlace vodene mase, virove, bazene u kojima se voda kreće u suprotnom pravcu od onog kojim rijeka ide milenijumima. Nikad se nisam zapitao koliko su, zapravo, stare rijeke?

Ja sam upravo završio jednu knjigu. Ta knjiga će biti uskoro objavljena. U meni su i strah i nada; kovitlaci rječite mase, virovi riječi, struge, limani, zelenci, pjeskari, dubijani, dubljaci, plićaci, vjerovi (kako bi rekli na Krivaji) puni značenja. Sve to živi u meni i živi unutar knjige koja će uskoro ugledati svjetlo dana, a čega drugog.

Pisao sam tu knjigu po «zadanim elementima», jer sam imao broj riječi koji je bio određen i imao sam veličinu, formu knjige, što je za mene bilo čist izazov. A kao starog kockara sa životom, avanturistom, ništa me ne uzbuđuje više od izazova. Ovi direktniji bi ovakvu osobu nazvali adrenalincem ili sindromašem.

Svoj dio posla pisanja sam ispunio, iako sam skoro duplo premašio broj zadanih riječi. Izazov je ostvaren. Uvijek sam htio napisati nešto duže od te priče koju sam objavio u zadnjoj knjizi. Strijela će uskoro biti odapeta. Eksplodiraće visoko na nebu i lagano, poput vilinskog praha, padaće na i u zemlju čitalaca.

Predapokaliptični sevdah


Brecht: Nepobedivi natpis
Rodić: Bijeg
Batinić: Izgubljena mjera