foto: F. Šehić

Šehić: Dvije hiljade dvadesete su nove devedesete

Predapokaliptični sevdah

Bilo je već kasno kada su ruski vojnici u ridikulozno bijelim uniformama i sa bijelim šljemovima na glavi vikali na smiješnom našem jeziku: „Ne pucati! Ne pucati!“ Bilo je kasno jer je zlo došlo po svoje. Ko nije vjerovao da će početi rat sada je rat gledao svojim očima. Neki nisu imali vremena ni da razmisle o onom što im se dešava pred očima a već su bili u logorima. Drugi nisu ni tu sreću imali nego su odmah ubijeni. Na licu mjesta. I oni su bili oslobođeni mogućnosti da promisle kako nam se to dogodio rat a da ga nismo ni primijetili. Tako to biva, mnogi ne vjeruju dok ne dođu po njih na kućni prag i odvedu ih u koncentracioni logor. Tada je kasno za bilo šta.

U ljudskoj je prirodi osjećaj „pa neće se valjda baš meni desiti“. Tako su u susjednim gradovima ljudi pili džus, pivo, jeli pice, vjetar im milovao kosu, dok su u našem gradu padale granate i uništavale živote cijelim generacijama.

Nije nama tada bilo do smijeha, jer dok su oni to uzvikivali mi smo se krili iza kuće kod Željeznog mosta, u centru Bosanske Krupe, dok je praga rokala fasadu s prednje strane kuće.

Rat je imao vidljivo, opipljivo, rošavo lice fasade uništene protivavionskim topovima 30 mm kojima raspolaže praga. Đavolska samohotka bez gusjenica iza koje su se kretali četnici u uniformi JNA s bijelim trakama oko ruku kao znakom raspoznavanja.

U Crnoj Gori sam boravio mjesec dana, većinom na Cetinju i u Podgorici tek koji dan. Gostovao sam kao pisac rezidencijalnog programa Reading Balkans u organizaciji OKF-a sa Cetinja. Trebala je to biti samo jedna obična rezidencija ali sam se tu zadesio tokom i nakon izbora svjedočeći svemu onom što sam davno nekad vidio i osjetio na svojoj koži.

Pravi pobjednik izbora u Crnoj Gori su krvave devedesete za koje su samo naivni mislili da su završile. Prosrpska opozicija, čiju osovinu čini ekstremna srpska stranka DF, pobijedila je na izborima i gurnula Crnu Goru korak bliže danima straha i neizvjesnosti. Snaga koja je odlučila u korist prosrpske koalicije je nominalno građanska, prozapadna koalicija URA, čiji lider je ulcinjski Albanac Dritan Abazović, nekada sarajevski student.

Ali da se ostavim ove dosadne faktografije, svako ko je gledao press konferencije pobjedničkih koalicija mogao je vidjeti pravu ostrašćenost na licu Dritana Abazovića, kao da je s vlasti svrgnuo lično Hitlera. Ili mesijanski ludo lice Marka Milačića koji je tvrdio da je sam Bog pobijedio na izborima. Dok su drugi tvrdili da je pobijedio sveti Vasilije Ostroški. Kao da se radilo o izborima unutar neke vjerske institucije, a skoro da i jeste ako znamo da su Amfilohije Radović i SPC, naši stari ‘znanci’ iz rata u BiH, mobilisali ljude da glasaju za povratak devedesetih u crnogorsku političku i svaku drugu zbilju. Velikosrpska ideja nikad nije bila življa nego danas, iako se mnogima čini da je suprotno.

To čemu sam svjedočio nekoliko dana nakon izbora podsjetilo me na Bosnu iz 1991. i početka 1992. Tu tešku polarizaciju društva koja polako ulazi u svaku poru svakodnevnice. Svjedočio sam mitinzima i skupovima u najboljoj tradiciji velikosrpskih mitinga po Srbiji i Kosovu, koji će zatim brzo zapaliti cijelu zajedničku državu.

Dok bih gledao ljude na plaži u Budvi kako spokojno leže na pijesku, spavaju, čitaju knjige, plivaju, osjetio bih nešto neprirodno u svemu tome iako su ti ljudi sve to radili sasvim prirodno. Razmišljao sam kako ne bih volio vidjeti ovaj grad i ovu plažu u ruševinama, onako kako sam ih mogao vidjeti u mislima.

Slučajno pišem roman koji tematizira postapokaliptični život pa su mi se metafore i literarne slike miješale sa onim što vidim u stvarnosti. Odagnavao sam turobne mentalne predstave, bilo da su one literarne ili se tiču projekcije budućnosti kakvom bi mogla biti ukoliko sve pođe po zlu.

Moju generaciju je istorija obilježila na takav način da uvijek možemo predosjetiti zlo koje se gomila na horizontu prije nego se pretvori u oluju bez kraja i konca. Uvijek se sjetim rečenica Geoffreyja Hartmana: „Moj um zaboravlja, ali moje tijelo čuva ožiljke. Tijelo je krvotočna istorija“. Jedan moj ratni drug je ranjen 1994. a još i dan-danas mu geleri izlaze iz nogu. I njegovo i moje tijelo će pamtiti rat do smrti.

Sada je moje tijelo detektovalo zlo u zraku. Osjećalo je užas gledajući proslavu pobjede opozicionih pristalica kod Sabornog hrama u Podgorici, vidjevši isijavanje dijabolične energije koje se neće dobro završiti. Duboko se nadam da griješim, da moje tijelo kao krvotočna istorija griješi.

Najgora od svega je konfuzija i nemogućnost ljudi da shvate očigledne stvari, jer političke ratne igre se odvijaju u kamuflažnim potezima. Tako pristalice opozicije sprovode teror nad Bošnjacima Pljevalja dok istovremeno lideri opozicije pozivaju na mir, toleranciju, čak i sami dolaze u taj grad na sjeveru Crne Gore da svojim ‘tijelima’ brane islamske svete objekte. Slikaju se kraj džamija sa parolom kojom su vodili predizbornu kampanju: „Ne damo svetinje!“

Vođe opozicionih koalicija i partija daju intervjue u kojima se pozivaju na toleranciju, mir među narodima, dok istovremeno njihovi glasači i vatrene pristalice iz dana u dan napadaju pripadnike manjinskog naroda i političare iz redova poraženih stranaka, koji su također Bošnjaci ili muslimani.

Sve me to podsjeća na predratno i ratno vrijeme kada bi vodeći političari srpskog naroda radili slične vrste političke mimikrije.

Teško je ne sjetiti se scene kada buduća ratna zločinka Biljana Plavšić doslovno gaca između leševa ubijenih građana Bijeljine, zajedno s njom je tu i budući ratni zločinac Fikret Abdić. I oni su tada isto pozivali na smirivanje ‘strasti’, apelovali na ‘zaraćene strane’, pozivali na primirje, iako je svako ko je imao oči mogao vidjeti da u Bijeljini Arkanovi Tigrovi čine teške ratne zločine, koje je zabilježio američki fotograf Ron Haviv. I da ne postoji druga zaraćena strana, nego samo ona koja je do guše ogrezla u krvi.

Govorim o aprilu 1992. kada većina građana BiH još vjeruje kako baš u njihovom gradu, eto, biva, neće izbiti rat, jer smo svi gradska raja, idemo jedni drugima na bajrame i božiće, jer bratstvo i jedinstvo radi punom parom, dok, zapravo, punom parom radi jedino ratni stroj Radovana Karadžića, Ratka Mladića dirigiran iz Beograda uz svu ratnu silu bivše JNA koja je zlikovcima stavljena na raspolaganje.

Čak su danas naslovnice dnevnih novina u Sarajevu preplavljene tekstovima u kojima vođa prosrpskog bloka pomirljivim tonom saopštava kako je on za toleranciju, mir, za poštovanje drugog i drugačijeg, bla bla bla. Isto je teško shvatljivo da se izjave Amfilohija Radovića prenose kao izjave uvaženog sagovornika. Ili izjava korisnog idiota Dritana Abazovića koji kaže da su za teror na sjeveru Crne Gore odgovorne pristalice DPS-a i crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića. Zaista je ovo cinizam bez presedana.

Ovakva vrsta političke mimikrije je poznata kroz cijelu istoriju čovječanstva ali uvijek u misli dolazi surealna situacija kad Hitler napadne Poljsku, jer su navodno Poljaci napali Njemačku. A u biti nacisti u poljskim uniformama napadaju njemačke vojnike da bi imali alibi za agresiju i uništenje Poljske.

Čak i da griješim, čak i da njihove izjave zaista označavaju njihove čiste misli opet je naivno vjerovati da možeš ugasiti vatru koju si sam zapalio, jer je gasiš, u slučaju vođe koalicije URA, kvalitetnim benzinom.

A htio sam pisati o tome kao sam se penjao iz Njeguša na Lovćen s prijateljem sa Cetinja, koji mi je usput pričao o crnogorskim običajima, predanjima i legendama vezanim za prostor kojim smo se kretali, katunsku nahiju. Kad smo se popeli na mitsku crnogorsku planinu, na 1.660 metara nadmorske visine ugledao sam Boku Kotorsku s jedne strane a s druge se vidjelo Skadarsko jezero. Prizor kakav se rijetko viđa.

Mauzolej je izgledao savršeno skladno, bez ičega što vuče na kič i patetiku nacionalne ili vjerske prirode. Spomenik Njegošu je od jablaničkog granita, iako izrađen u natprirodnoj veličini uopšte se takav dojam ne stiče dok stojiš pred njim. To je zato što je Ivan Meštrović bio genije svoga zanata. Sve od prilaznih stepenica i tunela kroz planinu, pa puteljka koji ide grebenom, do mauzoleja je urađeno kao velika počast crnogorskom narodu i njegovom vođi.

Tu je skoro opipljivo nešto veće od života. Sakralnost i ljepota prirode na ovom mjestu se organski prožimaju. Dočim litijaši i slični smatraju da treba uništiti Meštrovićevo remek-djelo i napraviti kapelicu kakva je prije bila, jer mauzolej i nije toliko pravoslavan.

Kada progovoriš u kripti i prostoriji gdje je skulptura Njegoša onda začuješ melodični eho svog glasa, taj eho ima zvuk zapjevanja popovskih baritona, pravoslavnije da ne može biti.

Zavolio sam tu planinu i oreol koji je ona širila oko sebe, kao i ljude na Cetinju, jer sam uvijek na strani slabijih i srčanih. Ne bih volio da sve to nestane u ratnom vihoru, da se neke druge zastave zavijore mimo crvene crnogorske, da se neka druga znamenja iz druge zemlje ovuda počnu pronositi. Svetinje osveštane krvlju nevinih u Hrvatskoj, BiH i Kosovu.

Predapokaliptični sevdah

Šehić: Grad, mržnja i mučenik