Predapokaliptični sevdah
Treba to odmah napisati: «Quo vadis, Aida?» je remek-djelo.
Nijedan film ne može uhvatiti total jedne sveopšte tragedije, a genocid je baš to, nešto toliko veliko užasno, veliko strašno da postaje neopisivo. To postaje neprikosnoveni dio našeg života čak i onda kada mislimo o najljepšim stvarima koje postoje na ovoj planeti. Srasta uz nas kao nevidljiva koža, to je placenta koja nam nekad onemogućava da dišemo dok naivno mislimo kako je to zbog ovog ili onog svakodnevnog problema. Nisam platio struju na vrijeme pa se brinem za to. Nisam uradio sve što sam trebao pa me to sada grize. Nažalost i nasreću, ljudi nisu svjesni težine epohe u kojoj žive, neki tako nesvjesni odlaze i u grob.
Da se vratimo na totalnost tragedije i nemogućnost bilo koje umjetničke forme da je skroz obuhvati.
Zato se moćnost, snaga, uvjerljivost ovog filma (ali i njegova krhkost) krije u sudbini jedne porodice iz opkoljene Srebrenice. Nije svrha ovog filma da dâ epski prikaz genocida na ogromnom planu, nije to panorama stradanja koje je, u zbilji, imalo industrijski karakter, nego je njegova svrha, kao umjetničkog djela, da svojim rekvizitima taj total uhvati u jednoj kapi rose, u jednom jedinom ogledalu, ili njegovim smrvljenim komadićima.
Ova filmska priča po motivima autobiografske knjige Hasana Nuhanovića, urađena je u nizovima filmskih elipsi/metonimija. Metonimija je književna stilska figura u kojoj vam se daju samo naznake onog na šta ona upućuje. Eliptične rečenice su kratke i ne objašnjavaju puno nego traže i čitalačko ućešće kako bi postale potpune u njegovom umu.
Tako je elipsa/metonimija, fragmentarno i neprikazano, stravično oružje filmske tehnike i nakane same režiserke Jasmile Žbanić. Film je to u kojem nema leševa ubijenih osim leša jedne žene čije lice ne vidimo a i to mrtvo tijelo nije u prvom planu, jer tu dominira igračka helikoptera, jelo u rerni. Nema ni kapi krvi osim nekoliko modrica na licima glavnih junaka. Time se postiže začuđujući efekat koji je na samog gledatelja itekako razoran. Jer slike nevino ubijenih ljudi, videosnimci strijeljanja, mučenja i masovnih grobnica su postali dio naše memorije. Ko ne zna za snimak u kojem otac doziva sina da bi obojica poslije bili pogubljeni. Ili za momenat u kojem ratni zločinac Ratko Mladiću ulazi u Srebrenicu. To je topografija naših emocija, naše crne tačke, koje ne možemo i nećemo nikad zaboraviti. To je nešto s čime se nismo rodili ali to je ono s čime ćemo umrijeti.
Nema tu nikakvog samoviktimizirajućeg patriotskog spektakla, kako piše kritičar Jutarnjeg lista Jurica Pavičić, navodeći da je Jasmila Žbanić snimila film koji je nešto blisko tome. Nema toga ni u tragovima u ovom filmu. Neko ko je preživio genocid i rat u BiH zna koliko je kritičar promašio sa ovakvim etiketiranjem filma.
Suština filma je u steadicam kadrovima kroz koje prolaze i lica žrtava i lica ubica. To su oni malo duži kadrovi u kojima kamera prelazi preko lica ljudi koji slave i pjevaju na derneku prije početka rata, na izboru za najbolju frizuru istočne Bosne. Lica koja gledamo s jezom jer znamo da će mnoga biti mrtva.
Zatim tu su kadrovi kada Aida dolazi u Srebrenicu, prvi put nakon rata, da se vrati u svoj zauvijek osakaćeni život. Tu je taj ključni steadicam kadar koji nam prikazuje lica zločinaca koji su sada stariji, bez uniformi. Zločin dobija svoj legitimitet jer zločincima nije suđeno. Oni nastavljaju svoj život, sada kao civili. Nagrađeni su tuđim stanovima i normalnim životom. Njihova lica su u tom crno-bijelom kadru metafore nagrade za zločin, te metafore govore da je zločin u Evropi na kraju 20. vijeka bio unosan biznis. Kadrovi su dati uz potresnu muziku, bez ijedne jedine riječi. Riječi su nemoćne i nema tu za njih mjesta pošto je uvjerljivost filmske fotografije/kamere nešto što je jače od bilo kakve riječi.
Suština filma, ako tako nešto uopšte može i da postoji u filmu ovakve teme, jeste u plastičnom prikazu užasa pred strahom od smrti; užasa na licima ljudi koje, kao stoku, utjeruju u kamione da bi ih poslije strijeljali u kino sali. Znam taj osjećaj jer sam i sam doživio veliku blizinu smrti više od nekoliko puta.
U strijeljanju hiljadu ljudi nema ničeg samoviktimizirajućeg, ima samo zločina koji treba biti zabilježen, osuđen, kako se nikad ne bi nikome ponovio. To su činjenice, nisu nikakve emocije žrtava strpane u pojam samoviktimizacije.
Žrtve su stvarne, one postoje. Njih treba pitati šta oni misle o ovom terminu. Jesu li njihove emocije stvarne? Smije li žrtva plakati? Smije li žaliti? Smije li da ne zaboravi ni da oprosti? Zašto se od žrtava očekuje tako puno a od zločinaca tako malo? Zašto se žrtvama oduzima pravo na žalovanje? Žrtve su žrtve i one postoje u ovom društvu sa ili bez ikakvog patriotskog sranja koje im se želi pripisati. Žrtve su izvan limba u kojem se mi ostali svakodnevno kuhamo. Žrtva ima pravo i da mrzi, proklinje i da kune zločince koji su je i načinili žrtvom, jer je to nešto skroz ljudsko. Nema niko pravo da osuđuje žrtve zato što su žrtve. Pitajte preživjele Holokausta šta oni misle o samoviktimizaciji? Naravno, ukoliko imate hrabrosti za takvo nešto.
Svodeći priču na sudbinu nekoliko protagonista Jasmila Žbanić je u mogućnosti i da uhvati totalni kadar genocida bez eksplicitnih scena masovnog ubijanja, jer u filmu i postoje takve scene ali se vidi jedino oružje ubica ili samo tijela ubica kako pucaju u nevidljive ljude; to je ono što zovemo elipsom – ili metonimijom, skraćenom metaforom.
Naravno, može se i snimiti film epskog karaktera o genocidu u Srebrenici, samo pitanje je koliko će to umjetnički biti uspješno, jer film je umjetnička forma nije politička parola, ako jeste onda neće izdržati ni test vremena niti će postati dio kolektivne, opšte memorije, a to je cilj svake umjetničke forme.
Etička veličina ovog filma je u tome što ne postoji nijedna sekunda u kojoj je na srpski narod nabačena kolektivna krivica, kako vjerovatno misle oni koji ga nisu ni pogledali, jer su negatori genocida ili samo zavjetnici ćutnje. Zločinci imaju imena, prezimena, funkcije, uloge u industrijskom poduhvatu genocida. Oni imaju i konkretna ljudska lica, sasvim obična lica, tako bliska licima žrtava. I ta lica nisu nimalo banalna, jer iza njih stoje trodimenzionalne, stvarne biografije.
Dovoljno je pogledati lice Milorada Pelemiša, komandanta 10. diverzantskog odreda čiji pripadnici su strijeljali 1.200 ljudi; bili su plaćeni za svako ubistvo s tim da je dupla cijena išla za tzv. zakucavanje – metak u glavu, i vidjeti lice bliskog rođaka, prijatelja, kuma, šeretskog druga iz osnovne škole. Ovaj zločinac je umro prirodnom smrću i nikad mu nije suđeno za smrt 1.200 ljudi na farmi Branjevo.
Posebna je scena masovnog ubijanja u kino sali, koju ne mogu opisati da ne uskratim ljudima doživljaj filma ali mogu opisati scenu na balkonu susjedne kuće gdje ljudi sjede, piju kafu i rakiju, istinski merače. Gledaju kako nemoćne ljude utjeravaju u salu, čuju pucnjeve, djeca ganjanju fudbal i razbježe se kada začuju rafale. Odrasli na balkonu se ne miču, i dalje nastavljaju sa svojim užitkom. To je ta siva većina, bajstendersi, oni koji ništa ne čine nego samo posmatraju.
Gluma u filmu je odlična, pogotovo je sjajno glumila Jasna Đuričić/Aida ali i njen muž iz stvarnog života Boris Isaković u ulozi Ratka Mladića, kao i ostali glumci sve do epizodnih uloga koje filmu daju poseban sjaj.
Budući nisam filmski kritičar zaustaviću se na tumačenju filma kao pisac i običan gledalac koji je na svojoj koži osjetio dah smrti nebrojeno puta.
Sam kraj filma je takav da u sebi krije i strah i nadu. Otvara mogućnost za život nakon takve kataklizme čovječanstva i svih moralnih vrijednosti jednog društva i Evrope koja je to sve mirno posmatrala kao gigantski bajstender jer su žrtve bili tamo neki Drugi, oni koji ne pripadaju kršćanskoj Evropi.
Ali i ostavlja neriješeno pitanje kažnjavanja ratnih zločinaca koji mirno žive naočigled svojih žrtava. Znamo da se ovo društvo nikad neće izliječiti dok god je slavljenje genocida sasvim normalna stvar na svadbama i proslavama. Pjesme koje prijete novim genocidom su uobičajen repertoar ovakvih perverznih slavljenja.
«Quo vadis, Aida?» daje žrtvama, posebno majkama Srebrenice filmski, umjetnički glas kakav prije nisu imale. Ovakva artistička artikulacija najteže moguće teme je od neprocjenjive vrijednosti za nas sada i ovdje, kao i za buduće generacije. Ovaj film se može prikazivati na časovima istorije ali i u sklopu nekog ciklusa art filmova iz cijelog svijeta.
I kada sam izašao iz kina film je i dalje trajao. Na licima nevinih ljudi na bus stanici na Skenderiji, u krošnjama drveća kod Meeting Pointa, u beharu. Htio sam plakati ali nisam mogao. Bio sam steadicam od krvi i mesa, i šarao sam preko faca ljudi koje sam sreo. Nisam nikoga optuživao iako smo svi krivi, mislim na krivicu preživjelih. Šetao sam niz Miljacku i film nije htio da prestane, jer je njegova tema nešto što se nikad neće završiti