Šehić: Auslenderska berlinologija I, II i III

(reportažni spjev)

za Mariannu Jaworsku

I

Dođi u Berlin

Možemo se zauvijek izgubiti u šoping molovima

I ne ostavljati trag hljebnih mrvica za sobom

Otići bez pozdrava, ostaviti ovaj svijet onima koji ga žele uništiti i koji će ga uništiti

Ali mi ćemo tad biti daleko

Izgubljeni u U-Bahnu, na onoj stanici koja je popločana mramorom iz Hitlerove Rajhskancelarije (tako kruže priče), u Mohrenstraße, tamo ima tajni prolaz

Dođi u Berlin

Odvešću te u Alexu, uvesti te u Pandoru, gdje ćemo iz zasljepljujuće kutijice pustiti skandinavske srebrene leptire, koji će sletjeti na tvoje uši

Ili možemo do Christa, u svakoj naušnici ti ćeš čuti kako teče nebeska rijeka Jordan

Krstiću te nekim prstenom, satom s kvarcnim mehanizmom

Proklet je svijet u kojem prave satove s kvarcnim mehanizmima

Kakva je to samo uvreda za mehaničke satove

Tek tako da kazaljke skakuću, to je zaista sramota

Ja da sam mehanički satni mehanizam, ja bih eksplodirao od bijesa

Možda bi i to bilo proglašeno terorizmom ako bih imao pogrešno ime i prezime

Tamnu boju brojčanika, gravure koje bi bile sumnjive, vuku na Istok, na prljavi Istok, gdje ljudi samo leže po ulicama i broje svoje prosjačke dane, rezignirani, mireći se sa svojom sudbinom; prašina i novi pepeo drevnih gradova, death from above

Dođi u Berlin

Ja sam sam, i dosadno mi je, Fire Girl Say You Will

Odvešću te u Potsdamer Platz Arkaden, možemo jesti bjelosvjetski junk, sigurno ću te odvesti na Alexanderplatz, tamo sam pojeo usrani Fish & Chips u strahu hodajući da ne nagazim neke čudne ptice, koje se nimalo ne boje ljudi

Samo sam jednom vidio takvu pticu, u Londonu, u Camden Townu, kad je ta ista ptica pjevala tako lijepo zanemarujući ekstatične rijeke ljudi, koji su bazali Camdenom, jer nestvarni grade i te stvari

Odakle su došle te ptice, pitaću nekoga, mora ih neko znati, vidim da su se svi već navikli na njih, ali ja nisam pticofil, iz druge sam galaksije

Svaki dan idem na Alexanderplatz, ne znam zašto, noge me same nose niz Leipziger Straße, pored Bugarskog kulturnog centra, pored propalog hotela boksera Kubrata Puleva, čija fotografija izudaranog lica krasi vanjski zid njegovog hotela

Ima tu i pansion Varna, u uskoj zgradi poput čiode stisli se prozori

Kako je samo na momente raštimana ta ulica, jesenje buđava i memljiva, pa onda Mall of Berlin

Les Fleurs du Mal, Berlin ich liebe dich.

Dođi u Berlin

I am bored, boring je u modi

Odvešću te u utvarne šoping molove, u lidlove za ultra-siromašne

Odakle dolaze one ptice, nema ništa na Googleu, pitao sam ga, ništa ne govori

Ich bin ein Berliner

Živo je na Alexanderplatzu, tu sam samo turista, zagledam u izloge kao u duboke, tamne rijeke koje nevidljive nekuda teku

Ah, da, to je Spree, voljeni Spree (inače ženskog roda), mrtav, usnuo, pa uskrsnuo u izlogu Tchibo kafeterije i svaštarske prodavnice, ko je uopšte vidio da se košulje i kafa za ponijeti prodaju zajedno

Ah, da, pa vidio sam Spree tamo kod Spittelmarkta, tamo gdje je Fischerinsel, stao sam na Getraudenbrücke, nalaktio se na kamenu ogradu mosta prema Berliner Domu, gledao u vodu, u taj tamni braon jecaj kojim se Spree izlijevao iz nekog ispusta, kao iz dlana, vidio sam, samo za tren, vatru kako mi namiguje i kaže: nemoj nikom reći, ali ja sam tu, samo čekam da me prizovu

Onda sam prstima pipao rupe od gelera i metaka iz Drugog svjetskog rata, taj rat koji se neće nikad završiti

Pokušavao sam odgonetnuti boju vode koju volim, ali je ne znam objasniti

Zašto je Spree tako taman, da li su sve njemačke rijeke tako mračne

Dođi u Berlin

Čekaću te, bilo gdje i bilo kada, ja sam tu, maskiran u turistu, imam i fotoaparat, znam dobro da ćutim i da vrijedno hodam, po cijele dane gledam luksuzne satove u Friedrihstraße, tamo kod Wempea i Bucherera, gdje god ima satova, ne moraju ni biti luksuzni, mogu gledati čak i kvarcne, bitno je da su satovi, a oni nisu isti kao ljudi, samo da ne budem sumnjiv prodavačima iza blindiranog stakla, uvijek tražim ono nemoguće, svoj Gral sat

Dođi u Berlin da pijemo Balzac Coffee na Potsdamer Platzu, tamo gdje se izranja iz U-Bahna, a možemo piti i Einstein Kaffee u Friedrihstraße, Baristu sa naslaganim kutijama kafe uz visoke zidove kao da je prodavnica biblioteka, ali nije

Pokazaću ti ostatke Berlinskog zida, u parku, malo prije Mall of Berlin, sazviježđâ od žvakaćih guma, koje turisti lijepe na ostatke zida

I dugi niz ružnih, socijalističkih, zapuštenih zgrada, koje mi bude toplinu oko srca, Berlin je tako konzerviran ponegdje, vremeplov kojem se rado prepuštam.

Dođi u Berlin

Da gledamo mliječnobijele Njemice, krhke, prozračne, tanke kao Fernsehturm, ili Rundfunk toranj kod ZOB-a, tamo gdje sam čekao autobus za Wrocław kada sam još vjerovao da ljepota poljskih žena može spasiti moj svijet, kao da je uopšte potrebno ikakvo spašavanje, potonimo zajedno do dna, dole je mulj, zlato probušenih brodova i dole su najveće ribe, a ja sam ribar u duši, mada, volio bih biti ribar duša kao Isus u multipolarnom svijetu svetog proizvoda i svete kupovine

Berlin ich liebe dich.

Dođi u Berlin da zajedno pobjegnemo na Istok sa onim čudnim pticama što tako divno pjevaju sred konzumerističkog meteža, buke i bijesa doba kojem ni ime još ne znamo; mora li svaki pakao imati svoje svrsishodno objašnjenje

Neke seobe moraju krenuti prema Istoku

Vrijeme je da barem mi krenemo u Obećanu zemlju, koja to više nije

Oh, Berlin, tako imam te rad.

Dođi, slobodno dođi u Berlin, on je sad Obećana zemlja

Tu sam, proučavam mapu šina kojima lete vagoni ÜBerlina

Na Alexanderplatzu pjeva neki lik sa crvenim solufima, Comfortably Numb, mada se meni za čas učinilo da je to Wish You Were Here, krčkaju se stihovi pod berlinskim nebom, Berlinci kažu da je nebo nad ovim gradom brže nego nebo nad drugim gradovima, svjedočim da jeste, tamo gdje lete oblaci prema beskrajnim ravnicama Poljske, gdje sam pregazio Nysu s njemačke strane sjedeći u Polskibus autobusu, još niko nije napisao pjesmu Njemačka ulazi u Poljsku

Berlin, du bist so wunderbar, s naglaskom na ovo r, jedno dugo oscilirajuće r kao kod ljudi s govornom manom, kotrljajuće r kao tenkovska gusjenica

Ne znam da li bijeli ljudi u drvenim barakama berlinskih predgrađa sanjaju nove blitzkriegove, da li će ruske ideje pronaći čvrsto uporište u mržnji spram Evrope, Berlin će svakako biti grad-republika

Dođi da jedemo rostbratwurst za euro i sedamdeset centi na ulici kod Grillrunnera, što je na sebe upregao roštilj i hoda s njim ko mati s bebom u kengurskom tobolcu

Dođi, pokazaću ti Kreuzberg, Treptower park, vozićemo se Spreeom zajedno sa džunkama koje prenose drvo i ugalj negdje put crvenih slojeva neba, da pokrenu parnu mašinu, zvjezdani dinamo noći, da zapale oktobarsku revolucije neba i Zemlje, da jednom zauvijek pobijedimo fašizam

Dođi, na Wannsee, na njegovoj površini plešu gole Valkire, kad je vjetrovito onda jedrilice razvijaju bijela jedra i plove kao na razglednici

Nekad me u S-Bahnu značajno pogleda neka lokalna Valkira, plave kovrdžave kose, raskošnih sisa, butinâ kojima nije bilo premca u cijeloj kompoziciji vagona

Tad znam da sam živ, itekako sam živ, znam i kad plačem od snage, pun života i usamljenosti, znam da me jedino Spree može razumjeti, on teče sam po sebi, ne brine se za druge riječne tokove

Dođi u Berlin, jedino me ti možeš spasiti kako sada stvari stoje

Dok jurim kroz Grunewald, kroz zaista zelene šume koje me pune kisikom, odakle su stočnim vagonima prebacivali Jevreje u dim

Da li si znala da je u samom Berlinu tokom Drugog svjetskog rata bilo oko tri stotine manjih zatvora i koncentracionih logora, sada pak drugačija je priča

Dođi u Berlin i prekini ovu usamljenost koju godinama vučem na svojim leđima, premda nisam ništa i nikome kriv.

 

U povjerenju

Berlin sinoć nije bio sav svoj

Posvuda prosjaci, beskućnici, u svakom vagonu je po jedan

Znaju tekst svoje priče naizust, fino izdeklamuju i onda zalaze među putnike sa kartonskom čašom po sitan novac

Cioran kaže kako je jednom upoznao nekog Nijemca koji se tek bio vratio iz Indije, pričao mu Nijemac kako se družio s besprizornim, kako je prosio po prašnjavim ulicama slonovske zemlje, nakon susreta Cioran zaključuje kako je taj Nijemac zvučao kao da je upravo završio kurs za prosjačenje

Ne znam za berlinske beskućnike, neki samo leže kao ulične Bude, puni piva i nikotina, bujaju noću kao pupoljci fantastičnih bića koja se spremaju pokoriti Alexanderplatz, za početak

Nemojte mi govoriti: to su bijedni Poljaci, jer ja volim poljske pjesnike zaražene smrću

Berlin sinoć nije bio sav svoj

I jedna mlada trudnica je prosila, nosila je kratku majicu ispod koje se nazirala humka za buduće ljudsko biće, imala je natekle, lijepe usne, i namještala je izraz lica spremajući se da zađe među putnike S-Bahna, nije joj bilo nimalo lako, ukratko, bilo mi je žao

Ali ja sam jedan Berlinac svakako, moraću otići u neku otmjenu ulicu, zbaciti težinu crno-bijelog shvatanja svijeta, i zaplakati pred nekim sjajnim izlogom koji će me spustiti na pravu mjeru dobrodušnog siromaha vizionara, tako ću doživjeti katarzu, pa mogu opet među ljudsko crnilo i sivilo

Vidiš, zadržao sam svoj ljudski stid

Berlin sinoć nije bio sav svoj, ali nemoj to nikom reći.

 

Kreuzberg je bio tamo gdje sam ga ostavio prije dosta godina

Vagoni metroa kiselo mirišu na alkohol, putnici nose ležernu odjeću

Mokraća i povraćotina mi žele dobrodošlicu u ovom obrnutom Mitteu

Berlinu izvrnutom kao rukavica iz koje gmižu bakcili i bića krhka poput anemona

Pojeo falafel u Bagdad Bistrou na Schlesische Straße, otišao do Cuvrystraße

Nalaktio se na ogradu i odao počast Oberbaumbrückeu, posmatrao Spree

Jedan bitnik na metro stanici Kottbusser Tora je brijao nos plastičnim brijačem

Putovao sam kroz noć tuđih života, U-Bahn me sigurnom rukom vodio kući

Dobar je Kreuzberg, ali sam ostario za prizore urnebesne samoće i izgleda zabačenih svemirskih postaja iz niskobudžetnih sci-fi filmova

Dobar je njegov spleen, ali me umara grogiranost boksera koji unatoč nokautu stoji na nogama, i još od toga napravi unosnu vještinu, ne volim hipstere koji su nogavice ugurali u bijele čarape; nepristojno je od kontrolisanog raspadanja praviti brand za američke turiste

Kad izronim iz S-Bahn stanice na Wannseeu dočeka me fijuk vjetra, lišće, sjenke ljuljajućeg drveća, polutama

Blizina velikog, tamnog jezera me smiruje

Prerušim se u Isusa u crnom kišnom mantilu Menego, koji su u bež boji proslavili Peter Falk i Humphrey Bogart

Noć je bez zvijezda, hodam po vodi prema Kladowu.

 

Ja sam bila na drugoj strani i vratila sam se

Mislim, bila sam među mrtvima na Postdamer Platzu kao Bowie

Vidiš, ovo je moj ožiljak, i pokazala si mi ožiljak

Onda sam ja morao pokazati svoje: jedan na ruci, drugi na nozi

Znam da sam osjetio kako si istovremeno u dva svijeta dok smo šetali avenijama Alexe, kao da si govorila iz budućnosti u kojoj smo svi već mrtvi, i iz sadašnjeg vremena gdje smo bili zaslijepljeni izlozima, ulaštenim mramornim podom; u modernim mauzolejima gdje leže naše balzamovane želje, u svemu što kupimo leži jedan mali Lenjin

Kakva visoka dostojanstvenost, pomislio sam za tebe, kakva gordost pred smrću, moje iskustvo je bilo smiješno u poređenju s tvojim

Zato smo poredili ožiljke u zgužvanom krevetu

Vani su brodovi plovili jezerom i ispuštali svoje tužne sirene

Kiša dobovala po limenim krovovima tornjeva našeg zamka

Berlin je bio tu, nadohvat ruke, ali čarolija je nestala, jer sam mislio samo na tebe, na tvoj glas koji je dolazio s druge strane ogledala ispunjenog krvlju

Ja sam sada spašen, svi moji strahovi su smiješni pred tvojom snagom

Jer niko ne stoji tako uspravno kada gleda smrt u oči svakodnevno, možda smo u ratu nekad stajali tako, ali bilo je to davno, i čovjek ne zna šta se zaista desilo a šta je memorija dopisala, uostalom, rat je odavno završio, puno je teže biti hrabar i uspravan u mirnom dobu

Dok se ti osmjehuješ ležeći na leđima, ja isto ležim na leđima i krajnjom snagom volje trudim se zaustaviti suze, jer su suze bespotrebne

Ordenje od soli i vode za hrabrost

Čujem kako radi mašina brodskog motora na redovnoj liniji prema susjednom gradiću

Iz bežičnog zvučnika dopire Unknown Pleasures

Ovo jezero je veliko i obuhvata cijeli naš svijet

U njemu smo nas dvoje jedini stanovnici

Mi možemo biti heroji duže od jednog dana.

II

Ponekad kad sletim na tlo Svetog Rimskog carstva Berlin me postidi, uključim se u kolonu ljudi i siđem pod zemlju, dole u katakombama su moderni nomadi sa svjetlećim džepnim biblijama, psalmima metro linija

Tražio sam ekvivalent riječi vibrantan, a Berlin je baš takav

Uzbudljiv, drhtav, treperav

Kao da Bauhaus energija ne može vibrirati u pravim uglovima, simetriji, zelenilu i vodi

Mjestimično crnoj kao čađ boji zidova Berliner Doma, mislio sam da je to poljubac rata, ali nije

U ljepoti koja je bila škrta i otmjena

Uronio sam u trbuh Hauptbahnhofa, spuštao se pokretnim stepenicama niz uglata, sijajuća crijeva i ušao u prostoriju gdje se odlaže prtljag

A kad sam prolazio pored kabina za izradu instant fotografija vidio sam nekog u čarapama kako se pokušava namjestiti za fotografiju, spuštenih hlača, kao da želi fotografisati spolovilo, voditi ljubav sa blendom aparata

Ali moja je stvar bila ostaviti veliki kofer u blindirani pretinac i platiti 6 eura za tu čast, onda izroniti izvan utrobe džinovskog kita uronjenog, kao da je oduvijek tu bio, u arhitektonski eros ovog grada

Preći most sa nekim kipovima dječaka u bojnim kacigama i kratkim kopljima u napetim rukama, sve u crvenoj boji

Sjesti pored Spreea, spustiti noge prema vodi, osjećati kako turistički brodići uznemiruju vodenu površinu i prave talase, što udaraju u beton obale i zapljuskuju moje patike; svježina vode me doticala, bistrila moje misli

Prije toga morao sam obaviti redovno hodočašće, otići do Alexe, do Urania-Weltzeituhra, gdje sam za trenutak čuo cover band na lošem engleskom, Wish You Were Here, zatim Hotel California, i odjednom sam osjetio sreću, blistavu nadu, koja nas poput talasa preplavljuje na ovom trgu, da će naš osjećaj svijeta pobijediti u konačnoj bitki

Taj osjećaj u kojem su svi ljudi jednaki i isti

Dva puta sam prošao pored klupe u obliku kutije u kojoj je ispruženih nogu sjedila plavokosa lijepa žena u pedesetim i smješkala se, jednom mi nije bilo dovoljno vidjeti taj osmijeh, i to mi je nahranilo dušu

Djevojka do mene, azurno nalakiranih nožnih noktiju, gledala je brodove i igrala se vlastitim stopalima, ljupko istežući i savijajući nožne prste prema tabanima

Imala je frizuru kao iz dvadesetih godina prošlog vijeka kada je Berlin bio u Zlatnom dobu

Podsjećala me na Ilse Trautschold, na njen portret koji sam gledao u restoranu Tucholsky u Torstraße, u nju sam bio zaljubljen uprkos tome što je fotografija u restoranu bila stara skoro cijelo stoljeće

Vidio sam od djevojke kako je legla na leđa puštajući da joj noge vise iznad vode, uradio sam isto i snatrio prije nego ću krenuti na voz za Poljsku

Moby Dick me ispljunuo iz utrobe i mogao sam slobodno juriti kroz crnogorične šume

Kroz zelena pluća Srednje Evrope, forsirati Odru u suprotnom pravcu od onog kojim se kretala Crvena armija u aprilu 1945. da zada odlučujući udarac carskom orlu i istakne crvenu zastavu na Reichstagu

Juriti kroz zaborav u kojem je skriven sjaj istorije, istopljenog željeza i porculana, zlatnih zuba i gomila kofera, češljeva, cipela.

Ti si došla, sada si u meni, izgradićemo kosmos u kojem ćemo biti sretni kao djeca

To će biti jedna fluidna fotografija, trodimenzionalna, ona koja će se moći dopunjavati, fotografija koja će stariti s nama, i nikad neće bilježiti samo jedan trenutak nestalog vremena, već će hvatati mnoge trenove, i svi oni će biti kao nanosi boje na platnu slikarskog majstora, kada ih dodirneš jagodicama prošlost zasvjetluca

Berlin je pupčana vrpca koja nas je spojila

Središte svijeta

Putovaću kroz njega horizontalno, svaki dan kopati po nanosima gradskog života, trčati vertikalno kroz zgrade, kroz zemlju i vodu

I moram ti reći: nigdje nebo nije plavo kao nad Berlinom ujutro i naveče

To plavetnilo je širok portal za druge, možda i bolje svjetove

Pošto smo naučeni da uvijek stremimo boljem i ljepšem.

Pa ipak kad sam tu a ti daleko, uvijek mogu reći: dođi u Berlin

Dođi u Berlin, dođi u Berlin

Dok ga ne izgradimo u nama, on je ovdje, baš onakav kakav bi i želio biti: vibrantan, tamni džez lastavica koje savijaju gnijezda u rupama iz Drugog svjetskog rata; Bauhaus je to što mu onemogućava da postane eteričan i odleti u nebo.

Moram otkriti tu tajnu, zašto Berlin na mene djeluje kao da sam se vratio u davno izgubljeni zavičaj, zašto me protrese i probudi ljudskost koja u meni često splasne, zašto me čini dvostruko ljudskim bićem?

U njemu vidim sebe kakav bih mogao biti ali još nisam postao

Baš tad, dok sam sjedio na obali Spreea, pred očima mi je iskrsnuo duguljasti brod, kao debela plovna igla, na čijem boku je pisalo: Berlin, du bist so wunderbar.

III

Pozivam pepeo da se izjasni o rekoncilijaciji

Pepeo mojih kaseta, knjiga, ljubavnih pisama, pornočasopisa

Pepeo, zguru mog zlatnog lančića u kutiji ispod škripavog kreveta, u majkinoj staroj kući, na obali rijeke, koja teče iznad moje glave kroz stratosferu sjećanja

Trosku svih kovanica koje sam skupljao godinama; jednog zlatnika s likom Franca Jozefa II

Pepeo Levi's majice boje crvene cigle, sabranih djela G. G. Márqueza

Pepeo svih mojih fotografija, posebno pepeo fotografije na kojoj sviram trombon u limenom orkestru firme za obradu drveta i proizvodnju namještaja jer je i ta firma također izgorjela, to je duplo svjedočenje

Pepeo jakni čiji izgled sam zaboravio, džempera, rolki, osim mornaričkog džempera što sam ga protivpravno donio iz narodne armije, plus prah nepoderive mornarske ljetne majice koju su nadimale grudi pune snage

Pozivam pepeo svih drugih stvari materijalne prirode i onih neopipljive prirode da se jave na svjedočenje pred najvišim sudom

Da li sav taj pepeo može oprostiti onima koji su ga stvorili?

Kolebam se u rekoncilijaciji pepela

I znam da je za tih 6 miliona ubijenih Jevreja i svih drugih žrtava čovječanstvo trajno ostalo osakaćeno za nove zelene grane

Pepeo mog prijeratnog života ne želi pomirenje

Ne želi da prihvati tuđu sivopepeljastu ruku od dima

Neka Berlin pada iznova svakog 2. maja svake godine

Tu ne smije biti uzmicanja pred onim što slijedi, iako će vladati strašna konfuzija na čiju stranu otići, kako se opredijeliti, pošto novi fašisti neće doći u starim uniformama

Pepeo kaže: mogu biti sve što poželiš, u stanju sam da se rematerijaliziram u prvobitna obličja, u ono što sam bio prije nego me vatra dotakla

I preda mnom iskoči Žar ptica, ruska bajka jarkih boja, mogu biti bilo šta, kaže pepeo

Budi živi pepeo mojih trenutaka, onih koje sam zaboravio, vrati mi ih u sjećanje

Pepeo mrmori, komeša se, čas stvara siva ramena u kolonama logoraša, minerale kose ugradio je u sjaj polegnute trave kraj srednjoevropskog jezera gdje jedan plavokosi dječak miluje vodenu travu i licem prema zemlji zove svoje mrtve, jezero ćuti, njegova voda je tamnosmeđa

Kao i tama Dvadesetog vijeka.

Bełżec, Belsen-Bergen, Sobibór

Omarska, Keraterm, pjeva ljudoliki pepeo.

Berlin Wannsee, jesen 2017.
Poznań, ljeto 2018.

Predapokaliptični sevdah


RegionElle: Tena Lončarević
Žujo: General i cvijet
Vešović: Grad