Predapokaliptični sevdah
Konstantno pokušavam sebi objasniti opsesiju satovima. Napisao sam cijelu knjigu kratkih priča u kojima se pojavljuju satovi ne kao dekoracija i slučajni privjesci nego kao bitni motivi samih priča. U jednoj priči na ledini iznad Učine bašče, ulice u Srebrenici, kuca sat brenda Eterna, koji je patentirao sveprisutne i kvalitetne mehanizme ETA. Bez ovih mehanizama ne bila moguća većina današnjih brendova mehaničkih satova.
ETA mehanizmi su toliko popularni da imaju i svoje klonove pod nazivom Sellita, koja proizvodi svoje mehanizme na osnovu mehanizama ETA kojima je istekao rok na zaštićeni patent.
Tako Eterna sat kuca na ledini iznad Srebrenice u momentu njenog pada i taj sat mjeri vrijeme nakon pada Srebrenice, traumu naših života.
Sam naziv sata je konfrontiran sa onim što se dešava u šumama oko ovog istočnobosanskog gradića – metafore za patnju nepojmljvih razmjera. Eterna upućuje na vječnost koja nije dostupna ljudskim bićima, pogotovo ne onima koji će biti ubijani u velikim brojevima neposredno nakon 11. jula 1995. Eterna je tu kontrapunkt, jedino ona može preživjeti takvu vrstu uništenja koju zovemo genocidom. Premda je sat neživa stvar on nastavlja da kuca zadržavajući u sebi neku vrstu života, jer glavni dio svakog mehaničkog sata se zove ‘srce sata’ ili ‘nemirnica’, u hrapavom prevodu na naš jezik. Hrapavom jer su nazivi dijelova mehaničkih satova neuporedivo ljepši na engleskom jeziku ili je to samo do činjenice da o satovima čitam na portalima i u magazinima na engleskom jeziku.
Jer teško je prevesti leaf hands. U bukvalnom prijevodu to su listolike ruke, ali tako nešto nije moguće u našem jeziku osim ako ste pjesnik početnik koji misli da od njegovih neologizama i nerazumljivih jezičkih bravura počinje novo računanje vremena u poeziji.
Leaf hands se, međutim, odnose na kazaljke koje imaju oblik izduženog lista kakav ima vrba. Tu poetičnost engleskog jezika dolazi do izražaja kao i u slučaju cathedral hands – ruke katedrale ili katedralne ruke. U tačnom prijevodu to su kazaljke koje izgledom podsjećaju na motive sa katedrala, u prvom redu na njene vitraže. Postoje i delfin kazaljke zatim kazaljke na čijem kraju se nalazi pahuljica i mnoštvo drugih vrsta ili oblika koje nisu prevodive na naš jezik. Ukoliko i jesu prevodive onda su to zamršene riječi koje nemaju vidljivo značenje, a bit pisanja je vidljivost značenja, taman ta vidljivost bila sakrivena ispod slojeva oblaka i magle.
Sat Eterna na ledini iznad Učine bašče, iz tog pravca je Mladić ušao u grad, otkucava vrijeme mrtvih i vrijeme u kojem će se nakon hiljada i hiljada noći jedno biće, pola mačka pola čovjek vratiti na mjesto zločina. To biće se zove mačkotaur. Ovu izvrsnu kovanicu dugujemo zeničkom piscu i pjesniku Kemalu Mahmutefendiću koji je koristi u pjesmi Mačka. Iskreno zavidim Kemalu jer ja nisam skovao ovako lijep i snažan neologizam, koji ima sasvim jasno značenje a i odlično zvuči.
Mačkotaur u priči Shapeshifter (mjenjolik) predstavlja našu cjelokupnu memoriju genocida u Srebrenici. U priči je mačkotaur onaj koji ulazi u snove krvnika, što odražava našu naivnu vjeru da ubice i krvnici imaju ljudsku savjest. Moje uvjerenje je da oni nemaju savjesti, možda poneki i ima, ali to je samo famozni izuzetak koji potvrđuje pravilo. Mačkotaur je savjest ljudi, onih koji pamte i ne odustaju od sjećanja, kao što ni glavni junak ove priče ne želi odustati od sjećanja koje je u ovoj futurističkoj priči zakonom zabranjeno. To je sasvim jasna literarna aluzija na našu stvarnost u kojoj postoji bezbroj ljudi, što iz raznih razloga smatraju kako je rat i sav njegov teški legat nešto što trebamo promptno zaboraviti. A potom držeći se za ručice, hrabro zakoračiti u nevrli novi svijet.
Ako tako razmišljamo jedino ćemo zakoračiti u našu vlastitu prošlost, ali biće to jedna strašna i izopačena prošlost, distorzirana muzika granata i jauka koja nikad neće prestati.
Kao mali imao sam džepni ruski sat Molnija, na čijoj poleđini je bio reljef jedrenjaka iz 19. vijeka. Volio sam taj sat i mislio sam da će me on pratiti kroz cijeli život. Tako sam ga zamišljao, kao predmet koji će biti neuništiv, o čemu sam pisao, na drugi način, u samom finalu romana Knjiga o Uni. Ta ruska Molnija je nestala, pretpostavljam da ju je neko uzeo iz našeg napuštenog stana u aprilu 1992. kada smo prvi put u životu postali izbjeglice.
Moja ljubav spram satova u sebi sadrži želju za posjedovanjem a to je bit kolekcionarstva, što, naravno, nisam mogao znati onda kada bih vadio mornarsku Molniju iz skrovitog skladišta dragih predmeta i divio se njegovom izgledu. Prinosio bih ga uhu i slušao takt rada nevidljivog mehanizma, dodirovao reljef broda i zamišljao Magellana i kapetana Jamesa Cooka na njihovim putovanjima koja su višestruko okrenula svijet naglavačke.
Imati neki sat ne označava želju da ga stalno nosiš na ruci, nego znači i želju za posjedovanjem. On je tvoje skriveno blago za koje niko ne zna. Jednom me naveče uhvatio blagi pretpanični napad i u tom trenutku prvo sam pomislio na drvenu kutiju u kojoj čuvam najdraži sat. Kutija ima klizni zaslon koji povučeš i možeš vidjeti brojčanik sata. Opet smatram da je puno ljepša i otmjenija engleska riječ dial. Sama pomisao na moj najdraži sat me smirila, uzemljila me u stvarni svijet, mimo onih demona panike koji su neopipljivi i dolaze iz sfere naših misli. Drugi put je ulogu svetog talismana imala Borgesova knjiga Izabrane pesme, prijevod i predgovor Radivoje Konstantinović (objavila SKZ). Jednom me ta knjiga spasila od straha od letenja umanjujući njegov orijaški efekat.
Možda su neki moji davni preci pali u zarobljeništvo te su se vješto otkupili predmetima od zlata i srebra. Možda je među vrijednim predmetima bio i jedan džepni sat od zlata. Pa sad to uskrsava u mom osjećaju života i svijeta. Ne znam, ali znam da ljubav spram satova ne može tako lako izblijediti.
Ako stakleni prah zagrijavamo na milimetarski tankom metalnom krugu promjera 36 mm na vatri od 800-1200 C dobićemo emajl koji se u horologiji naziva Grand Feu. Ukoliko emajl smjesi dodajemo hemijske elemente onda oni mijenjaju njenu boju. Satovi koji imaju ovakav dial/brojčanik su jako skupi i cijenjeni među kolekcionarima, jer je izrada ovakvih ciferblatâ (germanizam za brojčanik) iznimno mukotrpna i teška. Postoje artizani koji se samo time bave, a među najcijenjenijim su japanski majstori pečenja emajla i pravljenja emajliranih brojčanika, samo što se japanski način izrade, logično, ne naziva Grand Feu (velika vatra).
Onda sam čitao o Oscaru Waldanu (1923.–2018.), poljskom Jevreju koji je kao dječak znao rastaviti i sastaviti očev džepni sat, ali je ubrzo završio u Buchenwaldu a potom je transportovan u Theresienstadt (Terezin u današnjoj Češkoj). U Buchenwaldu je o satovima učio od logoraša Maneka (čija sudbina se nigdje ne navodi u izvorima ove priče) i zahvaljujući tome je preživio holokaust. Poslije rata je emigrirao u SAD i radio u brojnim poznatim satnim kompanijama usavršavajući zanat.
1979. je pokrenuo vlastiti brend Waldan International koji se bavio ručnom izradom visokokvalitetnih i luksuznih satova čija cijena nije bila za obične smrtnike. Dolaskom Kvarcne krize njegov brend nestaje sa scene kao i mnogi drugi proizvođači mehaničkih satova. Prije nekoliko godina, tik pred Oscarovu smrt, CEO njegove kompanije postao je njegov sin Andrew koji je lansirao novu kolekciju satova dostupnu običnim smrtnicima i zadržao nekadašnje umijeće pravljenja luksuznih satova za probranu klijentelu.
Evo šta devedesettrogodišnji Oscar Waldan kaže za NYT na kraju mukotrpnog i uspješnog života:
“My past is hanging over me. No matter how successful I became, I still remember the concentration camps. I will never forget.”
Tako čovjek, uz jutarnju kafu, krene s čitanjem o satovima i završi na holokaustu. Jedna bezazlena pasija se začas pretvori u smrtno ozbiljnu stvar. Kada sam ovo spomenuo svojoj poljskoj prevoditeljici ona je napisala samo jednu rečenicu: “To je sudbina ovih prostora.”
Zato volim satove, jer to nipošto nije obična strast. Sat je kao Borgesov Aleph, kugla u kojoj možeš vidjeti kako se ukrštaju razna vremena i prostori, događaji i ljudske sudbine.