Predapokaliptični sevdah
Davno prije nego je postojala ikakva naznaka da bi se rat ikada mogao desiti ja sam zavolio ruševine. Bilo kakve, nisu morale imati šmek ratnog razaranja.
Volio sam izgled starih i napuštenih kuća. Njihov miris koji je bio miris vraćanja zemlji i prirodi. Konačni povratak u prvobitne elemente. Povratak atomima, raspadanje na još sitnije elementarne čestice. Silazak u podzemni svijet na nepompezan način kako se to ne dešava u grčkoj mitologiji ili pjesničkim uobraziljama odvajkada. Bez žala i suza, uzvišenog pathosa umiranja. Povratak u stanje elementarnih čestica nema u sebi ništa od fanfara uzvišenosti. Ne čuje se jecaj, grumenje zemlje ne pada po ramenima onog koji se sprema da spasi svoju ljubav od zagrljaja boga podzemnog svijeta Hada.
Tako se stvari raspadaju i stapaju s prirodom. Svaka ruševina u sebi sadrži i ostvaruje ideju povratka prirodi o kojoj su mnogi sanjali, pogotovo u dobu romantizma.
Ko to tokom djetinjstva nije volio ući u napuštenu kuću ili zgradu i zamišljati život njihovih ukućana koji je postao prah i pepeo? Ja sam to volio raditi.
Nekad bih samo ulazio u ruinirane objekte ne da bih zamišljao kakav se život unutar njih vodio, nego da bih umakao od vulgarne bučnosti vanjskoga svijeta. Jer kuća je prostor intime i prostor sanjarije, a sanjarija te uvijek može ugrijati bez obzira koliki je minus u vanjskom svijetu. U unutrašnjem svijetu vladaju drugi temperaturni zakoni. Tu se griješ snagom mašte, tuđih i vlastitih misli.
Često bih šetao obalama Une, njenim rukavcima, kod bivše klaonice gdje je bilo napuštenih objekata. Dole je bilo i napuštenih kuća, ili je možda samo jedna bila napuštena. Možda nije ni bila napuštena ali njena fasada se već počela vraćati u prvobitne elemente. Znao sam kako su zvali ženu koja je tu živjela; staru ženu čiji muž je bio Bugarin pa je ona, po njemu, prozvana Bugarov'com. Ali o tome sam pisao u romanu o Uni.
Fasada njene kuće je bubrila od vlage, osipala se i padala u dugačku travu koju je vjetar počešljao na jednu stranu i ta trava je bila puna rose, paukovih mreža, insekata; dok je tlo bilo rezervisano za stonoge, purpurne gliste, razne meni nepoznate insekte od koji su neki ispuštali užasan smrad ili im je krv imala žutu boju. Bilo je tu i onog korova čiji sokovi su takođe imali žutu boju. Pored dvorišta tekao je krak Une i nakon kraćeg toka bi u slapovima završavao u velikom prirodnom bazenu koji se zvao Pilanica. Tu smo se kupali, hvatali ribu i uživali u ljetnim vodenim radostima. Ispod se krak Une ulijevao u rijeku Krušnicu, taj dio se zvao i još se zove Sastavci. Krušnica se nakon kojeg kilometra dalje konačno ulijeva u svoju sudbinsku rijeku prije potoka koji se zove Kutanja. Odatle Una dalje nastavlja tok dok se i ona ne sretne sa svojom sudbinom kod mjesta Jasenovac. A ta riječ je poznata kao mjesto velikog i nezamislivog ljudskog stradanja za vrijeme Drugog svjetskog rata. U tom logoru smrti je boravio i moj djed Bećo Šehić jer je uhapšen odmah po uspostavi NDH vlasti u Bihaću, pošto je bio član Mjesnog komiteta KPJ za organizovanje i dizanje oružanog ustanka na području opštine Bosanska Krupa. Preživio je Jasenovac zajedno sa svojim mlađim bratom Ismetom.
Ako se opet vratimo uzvodno kroz vrijeme i prostor dolazimo do moje fascinacije ruševinama. To se zove ruinofilija, ljubav prema ruševinama. Pojam koji je Svetlana Boym ispisala u eseju Ruinophilia: Appreciation for Ruins u knjizi objavljenoj 2008. Nekoliko godina poslije objavio sam knjigu u kojoj se nalazi poglavlje značenjski identičnog naslova: Ljubav prema ruševinama. U rukopisu na kojem radim duži niz godina ruševine će imati jedno sasvim novo značenje od onog koje imaju u Knjizi o Uni. Iz nje su sljedeći citati.
Pravili smo se kao da svih tih ruševina uopšte i nema, a one su bile posvuda. Oko ih nije moglo promašiti.
(…)
Kretali smo se među ruševinama kao među prisnim spomenicima naših predratnih života.
(…)
Ruševine su nam prirasle srcu. Skoro svaki dan bih išao u Pazardžik na ostatke majkine kuće.
(…)
Sve sobe u kući sada su bile jedinstvena hrpetina pijeska, crijepa, maltera i kamenja. Još niko nije otkrio kompas za snalaženje u ovakvim uslovima.
U njenom eseju se nalaze pojmovi kao što je ruin gaze – posmatranje ruševina, ruinscape – krajolik ruina, i pomenuta ruinofilija. Boym kaže da ruinofilija u sebi ne sadrži potragu za identitom niti želju za povratkom kući – onoj nekoj vječnoj kući, te da ruinofilija nije toliko personalna niti je narcistička kao što to može biti nostalgija, nego da je to svjesnost o nepovratnosti vremena i prostora; svjesnost koja ima svoju materijalnost. Koja je opipljiva.
Nisam nikad objasnio ni sebi ni drugima svoju ljubav prema ruševinama, osim u prošloj i budućoj knjizi više na literaran način, poetski suptilno, bez teorijskog utemeljenja jer to i nije moj domen.
Znam šta ruševine predstavljaju za mene. Mogao bih napraviti razliku među ruševinama i klasificirati ih u određene pretince; ruševine prije rata, ruševine nastale ratom i ruševine nastale poslije rata. Možda je to jedan od načina na koje se one mogu podijeliti, s obzirom na to koliki emotivni potencijal nose u sebi za onog ko ih posmatra. Ja sam ruingazer – posmatrač ruševina, kao što sam i stargazer. Od ruševina do zvijezda, glasi malo modifikovana latinska izreka.
Ipak, mislim da ih ne treba dijeliti jer ruševine imaju nešto u sebi što prevazilazi samodopadnost naših života, naše epohe, tih nadobudnih vremenskih odjeljaka. Naravno, ako posmatraš ruševinu vlastite kuće, koju je neko zapalio 1992., neće ti biti isto kao kad posmatraš ruševinu utvrde iz srednjeg vijeka. Vremenom i jedna i druga ruina dobijaju isto značenje. Patinu povratka u elementarne čestice. Saznanje da se čak i emotivni topos kakav je dom mora vratiti u prapočetak, u svoje nepostojanje. Kao Bugarov'cina kuća čija fasada se odlamala u komadima i otkrivala vlažni materijal ispod svoje efemerne pokorice.
Rat je moju ruinofiliju samo učvrstio, dao joj je jasne smjernice i koordinate kako treba dalje da se razvija.
Svetlana Boym koristi pojam dijalektičkih ruševina, onih koje ne treba ni odbaciti niti uništiti, nego ih treba ugraditi u naše vlastito prolazno postojanje.
Kao što moja memorija stari i mijenja se onako kako i ja starim i mijenjam se. To je dijalektička memorija u kojoj ruševine zauzimaju visoko mjesto kao tematska građa na kojoj mogu razvijati svoje literarne utopijske projekte.
Davno prije nego je postojala ikakva naznaka da bi se rat ikada mogao desiti ja sam zavolio ruševine.
U ratu one dobijaju jedan novi sjaj; oreol intime, tajanstvene topline koja me obuzimala dok bih, pod punom ratnom spremom, trčao napuštenim ulicama, znojan, ispod kristalno jasnog zvjezdanog neba, s nozdrvama punim mirisa mašinskog ulja sa oružja a u daljini bi se kotrljali gromovi granata. Ulazio sam u kuće koje su bile ruine u začetku, neke potpuno čitave, neke već načete mecima, granatama, kišom i hladnoćom. Uzmeš zavjesu koja leprša na noćnom lahoru i njome otareš znojno čelo. Kroz besmislen prozor, jer u kući odavno niko ne živi, gledaš zvijezde; potvrđuješ sebe kao posmatrača zvijezda. Kuće su tada bile ruine ab ovo, iz jajeta. Tek je trebalo da dobiju svoj besmrtni izgled srušenih objekata. Onih koji su vječni bez obzira koliko su materijalno razoreni.