Predapokaliptični sevdah
«Borba protiv ruševina je gora od borbe protiv vjetrenjača», zapisao sam 15. 01. 2021. u crni notes gdje zapisujem bilješke, rečenice, bljeskove riječi, sintagme i sve drugo što mi može koristiti za pisanje romana na kojem radim duže vrijeme.
Često te misli nadolaze, izranjaju i bivaju jasne u mom umu tokom vršenja običnih kućanskih radnji ujutro. Dok pravim kafu, perem suđe, perem zube, sređujem bradu gledajući već više od 50 godina isto lice u ogledalu. Treba tek zamisliti kako je stogodišnjacima.
Nekad od toga nešto zapišem na Twitter, jer je to elektronski dnevnik, notes interneta, koji poslije mogu zaskrolati i vidjeti čime sam to bio zaokupljen. Tako mogu imati naznake, teme za pisanje novinskih tekstova. Na Twitter možeš staviti vrhunsku književnu rečenicu i malo ko će se osvrnuti za njom. Ova socijalna mreža zahtijeva rečenice koje joj odgovaraju. Umijeće pisanja je mogućnost pisanja jedne rečenice u brojnim registrima upotrebe jezika, odnosno diskursa.
Kakve su se to misli vrzmale u meni dok sam radio obične kućanske radnje?, automatske radnje koje više nego išta govore o monotoniji ljudskog života. A za pisca nema bolje stvari od rutine i monotonije. Plus dosada, sve je to plodno tlo za pisanje. Odatle niču čudotvorne misli iz nekog čudotvornog graha staloženog i rutinskog života.
Zapisana rečenica o ruševinama koje prijete da se pretvore u vjetrenjače odnosi se na činjenicu da u rukopisu mog romana junaci ne žele da obnove ono što je srušeno. Ne žele da uskrsnu vlastite živote koje su imali prije rata/ratova kao što to žele u Knjizi o Uni, jer je to bit tog romana, opsesivna potraga.
Treba napraviti odmak i skok od svog dosadašnjeg rada, promišljati cijeli niz napisanih knjiga i porediti je sa onim što trenutno pišeš. Mnogi pisci samo slijede vlastitu spisateljsku rutinu, zadovolje se postignutim i literarno tavore u krugu istih ili sličnih ideja.
Moje vlastito iskustvo života u postrazorenom gradu se mijenja i stari zajedno sa mnom. Ono što je prije bilo tuga i žal za smrvljenim gradom sada može biti nešto sasvim drugo. Ne, naravno, radost zbog života na smrvljenim ostacima grada nego činjenica da te ruševine sada imaju drugo značenje. One su kulise postapokaliptičnog svijeta, a kada smo u njima živjeli nije bilo nikog da nam to kaže i objasni kakav je to svijet u kojem živimo u zimu 1995. ili 1996.?
Zašto nismo znali da smo doživjeli, tačnije, preživjeli apokalipsu? I da onda slijedi neminovni prefiks post, naknadni, takozvani novi život. Možda je dobro da nije bilo nikog tu u blizini da nam to objasni jer teško bi prihvatili činjenicu da ruševine nikad nećemo moći obnoviti. Jeste, gradovi su koliko-toliko obnovljeni i to je bila obnova na koju smo mogli uticati. Na kojoj smo svojski radili. Obnavljali kuće, stanove, zgrade, vikendice, ribarske kućice, kao da od toga zavisi puno više nego što je naša opsesivna želja da uradimo jedan džinovski undo i vratimo naše postojanje u pređašnji ritam života.
Nije to bilo moguće, čime je naša želja postala jedan plemeniti poraz, jer smo tim pokušajem rekonstrukcije izgubljenog svijeta dokazali sebi vlastitu ljudskost za koju smo, ponekad u ratu, s pravom mislili da je zauvijek izgubljena.
Jer u ratu postaješ primarno biće, neka nova etika raste iz pepela zapaljenih kuća, iz ugljenisanih greda, iz kostura mrtvih pasa i ljudi. To je bila etika i estetika preživljavanja. Svako je mogao da trenira svoju sposobnost preživljavanja.
Kada se sjetim da sam prodao četkicu za zube i kalodont za šest piva pomislim kako sam poslije rata mogao postati dobar trgovac ili kriminalac, jer me pogonio adrenalin i uživao sam u kafanskim obračunima. A i tijelo mi se prilagođavalo situaciji pa sam uvećao masu nakon rata, postajao pravi tough guy s kratkom frizurom. Šišali smo se kao marinci jer smo time sebi htjeli dokazati da smo zajebani a nema veće gluposti od toga. Bili smo zarobljeni u matrici patrijarhalnog shvatanja svojih muških uloga kao nekakvih ratnika od kojih se kao očekuje da su nadrkani i opasni.
Šteta tolike energije potrošene u ništavan život. Doduše, ja sam vodio dupli život. Nisam potpadao pod uticaj postratničkog životnog koda u cijelosti, jer sam imao rezervni, tajni život. To je bilo čitanje, pisanje i crtanje. Svu sam sobu u studentskom dobu iscrtao velikim i malim crtežima jer sam čitao knjigu Istorija slikarstva i ta knjiga me vukla da svoje misli pretvaram u sulude nadrealističke i kubističke crteže.
Jednom sam jednom svom drugu, koji je studirao ALU pokazao neke listove iz bloka za crtanje, listove koje bih u potpunosti ispunio crtežima i stihovima. I on mi je rekao: «Druže, nemoj se ljutiti, ali ovo je šizofrenija.» Naravno, nisam se ljutio, samo sam se nasmijao. Nije to bila šizofrenija, nego moja želja da svoju kreativnu energiju negdje usmjerim, u nešto što će imati snagu lasera kojim ću moći gravirati u papir stihove i rečenice što su u meni kolali neprekidno kao krv.
Nije mi bilo dovoljno to što sam svaki dan pisao na pisaćoj mašini Olympia Monica, istoj onoj koju su koristili Woodward i Bernstein u filmu Svi predsjednikovi ljudi, nego sam pisao hemijskom olovkom i crtao po papiru i zidovima. Može se pleonastički reći da me je umjetnost spasila od toga da postanem kriminalac zaljubljen u ideju postajanja piscem.
A sindromaška stvarnost je nakon rata ponekad izgledala i ovako:
Snijeg na ekranu. Neurotične pahulje padaju u katodnoj cijevi. Negdje daleko je prava realnost, iza sedam nadrealnih gora. Htio je zapamtiti ovu misao prije nego bude izrezana u velikoj mašini gdje se režu suvišne misli. I to htijenje je bilo neuvjerljivo. Želio se sklupčati kao fetus, ne osjećati ništa i dugo, dugo spavati. Grad liči na blijedo sjećanje.
Poslijepodnevni san je ponor kojem je crna rupa samo akna na licu. Sanja scenu iz Mélièsovog filma Put na Mjesec kada se raketa zabija nasmijanom Mjesecu u oko, sanja kolone ofucanih vojnika u povlačenju sa ratišta na Jupiteru izgubljene u ljubičastoj izmaglici.
Kad otvori oči ništa se nije promijenilo. Njegov brlog, njegovo pisanje, spas kojeg nema u alkoholu, koji nazire u pisanju, ali za to je potrebna željezna volja. Osjeća gađenje.
Grad liči na pustoš nastalu nakon eksplozije atomske bombe, zgrade su savijene kao drveće u blizini rijeke Tunguske gdje se 1908. desila misteriozna Sibirska eksplozija. Možda bi mu se isto tako gadio bilo koji grad na planeti, jer crnilo svugdje nosiš sa sobom. Adam živi svoje i kolektivno ništavilo po službenoj dužnosti svoje duše, tako je baždaren iznutra. Trenuci zgađenosti se pojačavaju, na početku su dolazili rijetko, sada se javljaju često i ne može ih se riješiti nikakvom mantrom. Kur'an ne pomaže, ni Biblija nema nikakvu moć, osim što će iz nje zavoljeti veznik i. Ivanova Apokalipsa mu je štivo za laku noć.
Kad mu je potreban spas nalazi ga u čitanju, tu je sve pouzdano. Borges ga ne laže, ni Herbert ga ne laže. Ursula K. Le Guin ga odvodi na druge planete, ulazi u njenu knjigu Svet se kaže šuma i ne da mu se napolje satima nakon što dođe do posljednje rečenice. U dragim knjigama se osjeća kao u toplini kreveta. Želi pisati takve knjige, fantastične i lijepe, da i drugi mogu uživati u njegovim knjigama onako kako on uživa u tuđim. Želi napraviti koncentrične krugove duboke intime i samoće, pomoću kojih će se spojiti sa sličnim dušama.
Važno je imati snagu da se usredotočiš, pomislio je kada ga je zapahnula ljigavost ulice. Treba se fokusirati na jednu jedinu tačku. Misliti na nju dok se u mislima ne stvori čelična slika. Onda gledati u sliku, vjerovati da je ona tvoja čelična maska. Poput Sartreove ziutre iz priče Soba kojom se mogu otjerati zli duhovi iz tamnih zavlačaka zgrada i parkova, iz prošlosti u kojoj su zakopani kosturi sitnih divljih životinja – ostaci okrutnosti dječijih igara.
Ne dozvoliti da opet krene vreli val iz želuca prema grudima. Strah narasta kao germa. Ono zbog čega misliš da će ti prsa eksplodirati prije nego val ne zahvati lice. Kada se to desi vidjećeš mjehuriće u zraku, neboderi će se početi ljuljati poput morske trave, grad je potopljen i ti sjediš na samom dnu.
Desilo se prvi put kao nagovještaj u kinu Radnik kada sam gledao Apollo 13. Kada sam jedva mogao kontrolisati vlastito uzbuđenje koje je tražilo put da izađe iz tijela. Kad osjetiš pritisak i vrelinu u glavi već je kasno. Sješćeš bilo gdje i prepustiti se bljutavoj vodi koja te preplavljuje. Cunami dolazi iznutra.
Niko ne želi biti nevidljiv na ulici dok prolaznici idu svojim poslom a ti sjediš na zidiću Velikog parka i nešto ti pleše Brodway Boogie Woogie u glavi. Život koji buja u travi i bićima oko tebe je u suprotnosti sa onim što buja u tebi. Poželio bi u nečijem licu vidjeti spas ali znaš da ti niko ne može pomoći. Osjećaš sramotu zbog toga što nisi dovoljno jak. Tako si naučen, da budeš jak kao rimski legionar. Ptice ti prkose svojim pjevanjem, one su pune radosti.
Usamljenost je epska. Ruke i noge su statične olovne grančice sa kojih je otpalo lišće. Nemoćan si pred narastajućom germom koja mijenja oblike. Malen mrav pred metalnim džinom. Volja za životom je jedino što se bori u tebi po službenoj dužnosti. I mišići se bore, oni se grče i opuštaju istovremeno kao onda kada si gledao snježnobijelog pacova ispod staklenog zvona na vježbama iz farmakologije.
Pacovu je ubrizgan otrov strihnin, koji grči sve mišiće istovremeno od glave nadole. U jednom momentu tijelo mu zadobija oblik zategnutog luka s trbuhom naprijed a lice ima zgrčen osmijeh. Sad znaš kako se pokusni pacov osjećao, iako je i on, isto kao i ti, preživio jer su mu dali blažu dozu strihnina. Nakon vježbe pacov ubrzano diše, dlaka mu je sjajna i nježna, disanje se usporava i brzo pada u dubok san.
To su bile unutrašnje ruševine. S onim vanjskim smo lako izašli na kraj. Zato sam i zapisao onu rečenicu u crni Moleskineov notes. I tako nisam postao kriminalac nego ono što sam oduvijek i bio. Vjernik stihova i rečenica.