foto: Dženat Dreković/NOMAD

Šehić: Iskupiteljska moć poljske poezije

Predapokaliptični sevdah

kuće i parkovi pozdravljali su me i primali,
malo uvrijeđeni, kao djeca poslije duga rastanka,
primali se me ponovo poslije toliko godina,
koreći me prijateljski, kao da govore:
pa znaš valjda da mi ne možemo putovati
do koljena u zemlji, ovdje smo zauvijek,
osuđeni na vjetar i snijeg, na rat,
na Ruse i Nijemce –
pričaj nam o zemljama sretnim.

Adam Zagajewski Lijena šetnja (prevela Marina Trumić)

Jednom sam napisao da sam vjernik riječi. Moglo je ispasti pretenciozno ali taj iskaz je potpuno tačan i sva moja literatura i novinski tekstovi stoje iza njega.

A postao sam vjernik riječi još od ranog doba kada sam redovno posjećivao veliko svetište: Gradsku biblioteku u Bosanskoj Krupi koja je imala oko 60.000 knjiga, tačno onoliko koliko je opština imala stanovnika po popisu iz 1991.

Unutra su bili dugi redovi polica koji su se dizali do plafona, dok bi se biblioteka spiralnim stepenicama penjala na prvi sprat gdje su bili časopisi, stripovi i druge ilustrovane knjige. Nisam gore često zalazio jer bi me miris knjiga u prizemlju, sjenovitost i hlad koje su pravili redovi polica, tačnije zidovi od knjiga privukli i zaveli svojim neodoljivim šarmom u kojem su bila stoljeća tuđih života, bezbroj radnji, zveket prohujalih bitaka, likovi, motivi, teme, metafore, sjaj i propast stvarnih i literarnih epoha.

Bibliotekarke su odreda bile profesionalne; neke su bile prijemčive a neke stroge, ali sam ih poštovao dok sam pred nekima osjećao čak i strah ili krivicu ukoliko knjige ne bih vratio na vrijeme.

Nikad nisam ušao u biblioteku sa unaprijed zadanim naslovom koji ću podići (osim lektire) već bih samo pozdravio bibliotekarke i ušao u labirint svjetova koji su čekali da ih otkrijem. Svjetovi unutar jedne knjige su, kao i demoni, nemoćni da ti se objave sve dok ih ne zazoveš, dok ne otvoriš knjigu i ne počneš je čitati.

Zazivao sam svijet svake knjige koju bih otvorio. Sve knjige sam čitao od početka do kraja, čak i one koje mi se nisu sviđale a takve nisu postojale. Čitao sam bukvalno sve što mi je palo pod ruke; od takwima do roto-romana; od uzvišene književnosti do knjige brazilskog pisca koji je opisivao scene istospolne ljubavi između muškaraca na nekoj plaži, što je osamdesetih bio žestok tabu ondašnjeg društva.

Moja hrana su bile knjige, rečenice, riječi. Bilo je logično da ću postati vjernik riječi pogotovo kada nam se apokalipsa sručila na glave.

U ratu, svi su čitali knjige. Možda nisu pisali poeziju kako je Miljković nagovještavao da će je svi pisati, ali su svi čitali jer je to bio jedini prozor u svijet izvan Okruga Bihać. Mi smo bilo ostrvo u moru neprijateljskih jedinica i teritorija. Prva slobodna teritorija je bio grad Karlovac u Hrvatskoj.

Bili smo toliko udaljeni od svakog oblika civilizacije tako da je naš zadatak, pored preživljavanja, bio taj da u sebi sačuvamo civilizaciju, jer mi smo bili civilizacija na pustom ostrvu s kojeg se nije moglo pobjeći kao ni sa ostrva Robben u blizini Cape Towna gdje su bijeli fašisti držali crne borce za slobodu. Odatle se nije moglo nigdje pobjeći jer je ostrvo Robben bilo u središtu jakih morskih struja punih velikih bijelih ajkula. Ideja o bijegu nije bila moguća kao ni iz našeg Okruga.

Čitanjem smo mogli sačuvati civilizaciju u sebi kao jantar što zarobi insekta u svojoj spektakularnoj providnosti. Ovdje, naravno, moram citirati Miłosza: «Naginjalo se koncu dvadesetog stoljeća/U  kom ću ostati zatvoren kao muha u jantarnoj smoli.» Treba učiti od velikih pjesnika/pisaca i kovati svoje metafore od njihovih.

U ratu sam čitao knjige o ratu. Ništa začuđujuće. Čitao sam o izgubljenoj generaciji američkih pisaca u Parizu nakon Prvog svjetskog rata. Nisam znao da ćemo i mi postati slična generacija. Nije bilo vremena za samoanaliziranje dok fijuču granate a ti čitaš knjigu ležeći na kauču dok ti je kanta puna hladne vode i flašâ žestokog alkohola na dohvat ruke.

Tim čitanjem ratne literature sam sebi htio objasniti u kakvoj to epohi trenutno živim?, proći će dosta godina nakon formalnog završetka rata kada ću to biti sposoban da shvatim.

U tim godinama rata nakon formalnog završetka rata definitivno sam postao poklonik i vjernik riječi.

Jednom sam kupio izbor iz poezije Tadeusza Różewicza Moja poezija koja je koštala 25 maraka i poslije dva dana bukvalno nisam ništa jeo, jer nisam imao para. Dao sam zadnji novac za knjigu koja mi je bila značajnija od bilo kakve hrane. Mogao sam biti asketa i suzdržati se da ne jedem danima. Nisam to radio zbog nekih religioznih razloga osim ako vjerovanje u riječi nije religija sama po sebi a ja znam da jeste.

Nije bilo lako biti asketa nakon rata jer smo bili željni svega a u Sarajevu tada nisi mogao ništa kupiti osim bofl robe i jeftinih kopija. Ipak, knjige su od mene mogle napraviti beskopromisnog monaha. Mogle su me osloboditi od višednevnog surfanja sarajevskim noćima gdje ti je za alkohol i pomoćna sredstva trebala samo volja i višak vremena. Novac nije bio potreban.

Živio sam na svom brdu i koracima sam često mjerio vrijeme koje je potrebno da se uspnem na svoju Golgothu. Moje Brdo lobanja nalazilo se na Soukbunaru. Tu sam imao monašku ćeliju i praktikovao privatni bushido; čitanje i aksetizam. Odricanje od civilizacijske buke koja se nalazila daleko dole negdje u haotičnom,  nervoznom gradu.

Nije Sarajevo baš bilo idealan grad za oporavak nakon rata, ali bolji grad se tada nije nalazio na meniju zemlje koja se pretvorila u postapokaliptični pejzaž sasvim legalno i legitimno. Niko se nije bunio zbog ruševina, niko ih nije primjećivao osim stranaca i povratnika iz drugih zemalja. Te ruševine su ušle u nas kao igla u venu i postale nam sasvim prirodne, ali to je tema romana na kojem trenutno radim.

U takvom neidealnom gradu za preživljavanje postrata ja sam otkrio, samo za sebe, poljske pjesnike zaražene smrću i poljsku poeziju koja je izlazila iz kritičarske kovanice u kojoj su bili Herbert, Różewicz ili Czesław Miłosz.

Moto moje druge knjige pjesma je bio naslov i stih pjesme Adama Zagajewskog Pokušaj opjevati osakaćeni svijet. Možda je to moto svega što sam napisao do sada. Dok sam za treću knjigu poezije Transsarajevo uzeo stihove iz Miłoszeve pjesme Proslov.

Prije nekog vremena je umro Adam Zagajewski pa sam se vratio njegovoj poeziji i čitao pjesme iz zbirki Povratak i Putovati u Lavov. Čitao sam i suze su mi išle niz lice jer ta poezija je nešto najsnažnije i najtoplije što je napisano u književnosti druge polovine Dvadesetog vijeka ali prokletstvo slavenskog jezika (o kojem Zagajewski piše u eseju Pisati na poljskom) je onemogućilo da poljska poezija bude na istom pijedestalu na kojem se još šepure francuski simbolisti.

Za mene je čitanje poljske poezije bilo pitanje opstanka, borbe za život, grčevitog preživljavanja na teritoriji gdje vjetar mijenja granice kako mu se prohtije. Bosna (i Hercegovina) je taj prostor kao i Poljska osuđena na komšijske države koje je žele podijeliti; osuđena na snijeg, hladnoću i rat. Na vjetar imperijalnih sila i carstava u kojem ljudski život ne znači ništa.

Rusija ulazi u Poljsku kidajući
paučinu, lišće, trake babljega leta
stegna, granice, raskidajući ugovore,
rušeći mostove, prijateljstva, kidajući veze i niti,
konopce na kojima se suši rublje,
rušeći kapije, kidajući veznike, zavoje, arterije,
budućnost i nade;

(…)

gazi maćuhice, rezedu, ostavlja u vlažnoj
mahovini tragove kopita, gusenica i guma,
ruši dimnjake, drveće, palate,
gasi svetla, pali velike vatre
a anđeoskim vrtovima, muti čista vrela,
ruši biblioteke, crkve, gradske većnice,
razmešta po nebu skarletne zastave…

Kad čitaš Herberta nemoguće se oteti utisku da njegova pjesma Izvještaj iz opsjednutog grada ne govori o opsadi Sarajeva iako je ta pjesma napisana u onom vremenu u kojem je Sarajevo živjelo svoje mirnodopske dane.

Moj najveći oblik vjerovanja u iskupiteljsku moć riječi je bila moja naivna želja da knjigu Plejada poljskih pjesnika XX. stoljeća (preveo i uredio Pero Mioč, Književni krug, Split 1997.) odnesem prijateljici u bolnici, koja je ležala na samrti, misleći da će joj čitanje poljske poezije šamanski pomoći da preživi tešku bolest. Još sam joj htio ponijeti rukopis zbirke Transsarajevo jer mi ga je tražila prije nego se razboljela. Nikad joj nisam otišao u posjetu. Nisam imao hrabrosti za taj čin. Bilo je lakše jurišati čistinom prema neprijateljskim rovovima nego otići u bolnicu i gledati nekog bliskog kako umire. Nisam to mogao jer sam u ratu, po službenoj dužnosti i vlastitom moralu, spašavao ljudske živote. Ono što je mene slomilo nakon rata bio je osjećaj bespomoćnosti nakon skidanja uniforme, krivica preživjelih, mesijanski kompleks koji više nije imao smisla, jer se strah od smrti (od kojeg si bio jači u ratu milijardu puta) sada neprikosnoveno uselio u tvoje tijelo. Ti koji si spašavao druge od smrti sada nisi bio u stanju spasiti samog  sebe.

Na tom mjestu su uskočili poljski pjesnici i njihova veličanstvena poezija i spasili moj duh i moje tijelo. Može li se više vjerovati u riječi i biti im zahvalan? Mislim i znam da ne može. Ja, koji sam pisao krvlju, znam prepoznati pjesnike koji su isto pisali takvom tintom.

Ovaj tekst se može završiti samo na jedan način, stihovima Czesława Miłosza iz pjesme Proslov:

Što je poezija koja ne izbavlja
Narode ni ljude?
Pratilja službenih laži,
Pjesma pijanaca, kojima će začas netko prerezati grlo,
Štivo iz djevojačkih soba.

To, što sam žudio valjanu poeziju, ne znajući,
To, što sam kasno pojmio njen izbaviteljski cilj,
To je i samo to je izbavljenje.

Predapokaliptični sevdah


Zlatar: Odjeci budućnosti
Deduš: Nedjeljni izlet
Rodić: Osuđenik
Dragojević: Prizor