foto: Dženat Dreković/NOMAD

Šehić: Užitak u paklu

Predapokaliptični sevdah

Jednom smo išli na kupanje iz Cazina u Cazin-Srbljane. Nije bilo javnog prevoza pa smo stopali na raskrsnici iznad grada.

Trebalo se popeti nekim kratkim putem od rukometnog igrališta, pa preko livada, dolina i uspona, stazom, kroz travu do mjesta odakle smo trebali naći prevoz prema dijelu Une koji je bio pod našom kontrolom. Nije da tu nisu znale padati granate. Itekako su padale.

Jednom sam na Ostrošcu (mjesto iznad Srbljana) vidio minobacačku granatu u zraku, kako pada negdje prema kanjonu Une. Možda mi se učinilo ali sam siguran da sam je ugledao u slobodnom padu.

Skoro petnaest kilograma težine kako silom gravitacije biva privučena prema Zemljinoj površini. Sa visine cca 3.000 metara, tako sam pročitao u nekom JNA priručniku da granata kalibra 120 mm može dobaciti do te visine, slijedi slobodni pad. Onaj užasni slobodni pad koji nekom znači da će postati invalid ili biti oslobođen od života.

Ne znam da li je ta granata koju sam vidio, začuđenim očima, ikoga oslobodila od života ili načinila sakatim, ali znam da je kupanje u ratu bilo jedna sasvim ljudska potreba mladih bića, da, kako-tako, pokušaju održati privid bilo kakve normalnosti,  užitka i ljudske topline.

Negdje sam putovao kada sam vidio tu granatu. Možda na liniju, možda samo do Bihaća, možda i u civilnom odijelu. Ali znam da je neko magnovenje bilo u zraku, ono magnovenje na koje smo se već bili navikli. Onaj grč u stomaku zbog činjenice da se u zraku pojavio novi hemijski element od kojeg se teško disalo. Taj element nije imao naučnu oznaku, on se zvao jednostavno: smrt.

Kako je u ratu strah od smrti bio sveprisutan morao je postojati i neki balans, kontra-smrt, a to je bila žudnja i volja za životom. Neki su previše otišli u tom pravcu i nikad se nisu vratili sa autoputa koji se zove autodestrukcija.

Mi smo se, moja raja, prijatelji i poznanici, bez obzira što smo često divljali na tom autoputu, ipak, zadržali i na nekim normalnijim putevima.

Jedna od tih normalnosti u svijetu koji je tu riječ odavno izgubio, bila je da ljeti idemo na kupanje.

Jednom smo se vozili prema Kladuši, stali autom u mjestu Hrbovu, skinuli se u kupaće i počeli uskakati u zelenu i mirnu vodu rijeke Kladušnice. Nije to mogla biti dostojna zamjena za Unu, ali voda je voda, ne treba joj gledati u vodene zube. Sjećam se da smo skakali laste i prelome, možda sam preuveličao glede stila skakanja, ali bilo je tu vrba sa kojih se moglo dobro odraziti.

Rijeka je na tom mjestu bila prirodno duboka. Čista i primamljiva. Sjećam se da je Nuno skakao u vodu, možda je bio prisutan i Omer Kosa, vjerovatno još neko. Jer smo iz Cazina krenuli u Kladušu da se kao provedemo, ali to nije baš najbolje završilo. Nismo našli ono po šta smo krenuli na kratki put koji se u ratu čini kao vječnost. Jer doći iz jednog grada u drugi zaista je nekad trajalo kao mala vječnost. Trebalo je kupiti flašu-dvije goriva u plastičnim bocama; gorivo je imalo boju soka od kivija na razgađanje. Trebalo je naći auto. Morao je neko i voziti, što je bio najmanji problem, jer se moglo i bez vozačke. Dobru volju smo imali i lako našli sve ostalo.

Ipak, zapamtio sam riječ slavenskog porijekla: Hrbovo. Uživali smo u kupanju i nastavili put. U Kladuši smo bili u nekim kafićima, popili piće dva i vratili se u sigurnost našeg izbjegličkog grada Cazina, jer tu smo već znali sva pravila ratnog ponašanja.

Znači, popeli smo se na zeleno brdo iznad Cazina, da me sad neko ubije ne mogu se sjetiti naziva te vrlo poznate i frekventne raskrsnice, jer si odatle mogao na Gnjilavac pa dalje u mnogim pravcima, a s mjesta gdje smo mi stajali moglo se za Bihać, Kladušu ili Gatu Ilidžu. U Gatu ću imati čast otići na liječenje dugo 28 dana zajedno sa nekim drugim brigadnim legendama i dobrim ljudima.

Možda smo ustopali neko auto, a možda je bio u pitanju i traktor sa prikolicom. Bilo je ljeto i veliko zadovoljstvo je bilo voziti se u otvorenoj prikolici dok ti vjetar udara u lice i mrsi kosu, ukoliko je nisi vezao u rep. Većina od nas je imala dugu kosu, ja sam svoju češljao i vezao u rep.

Tako smo iz prikolice gledali prekrasne prizore od Rasadnika prema Ostrošcu. Spustili se niz ostrožačke strane, gdje su se prije rata održavale brdske brzinske utrke automobila, pa do Une. Prešli most i našli plažu, hodajući obalom i kroz kukuruze do savršenog mjesta za kupanje.

Bile su tu Arijana, Zuhra, moja djevojka Azra, vjerovatno je bilo i muškaraca, ali trenutno ih se ne mogu sjetiti. Arijana i Zuhra su bile prijeratna raja, družili smo se u istim kafićima, dijelili slične generacijske furke i svjetonazore. Naravno, da ugođaj bude potpun ponijeli smo i hranu; barem ono što smo imali. Neko je imao čak i flašu punu graha. Grah je bio sveprisutna ratna hrana. Na obali su rasli kukuruzi, moguće da smo i njih pekli. Uvijek sam volio miris svježe kukuruzne svile kada je rastrljaš prstima.

Sav imetak, autorska prava na sve napisane knjige bih dao za jednu marku samo kada bih imao jednu fotografiju sa ovog kupanja.

Una je bila ledena ali to nam nije nimalo smetalo. Nekoliko kilometara dalje od nas, na Platou je bila prva linija odbrane. Tamo se nalazila i linija na kojoj sam i ja bio ranjen zajedno sa množinom drugih ranjenih, kada nam je jedinica desetkovana gubicima pa je morala biti rasformirana. Ali Hasin Vrh nije pao, a mi smo držali sami Vršak gdje nema zemlje, samo kamenje i rijetka šuma. Pa nije bilo moguće ukopati se u zemlju, nego smo boravili u smiješnim bajtama čiji svod je bio od tankog granja i UNCR mutnog najlona. Tu je svaki artiljerijski napad ujedno značio i pješadijski napad. Tu je svaki napad značio borbu na život i smrt. Borbu prsa u prsa. Baš tu mi je Zuhrin brat Izet, vezista, dao ručnu bombu koja se aktivirala na udar, imala je ljubičastu kapislu. Još, u Krupi, kod kuće, imam čep te bombe.

Izet mi je dao bombu zato što nisam više imao municije. Tu bombu sam bacio na neprijateljskog vojnika koji je, u zanosu borbe, preskočio kameni zid na ulazu u našu zemunicu i pucao u unutrašnjost zemunice. Prije toga smo se već povukli desetak metara dalje u zaštitu nekog stijenja. Neprijateljski vojnik je otišao u nebo, i bukvalno i metaforički. Poslije sam bio ranjen u stopalo, što sam već sve opisao u prozama i drugim tekstovima.

Ulazio bih na štakama u vodu, prethodno sam skinuo longetu koja mi je štitila ranjeno stopalo. Štake su upadale duboko u riječne oblutke i pijesak. Kada sam bio već zagazio duboko odbacio sam štake na obalu i zaplivao. Noga mi je bila još u fazi oporavka, nisam  je nikad spuštao na zemlju niti se na nju oslanjao jer se radilo o višestrukom prelomu (smrskanosti) druge metatarzalne kosti. To je kost koja se nastavlja na kost velikog nožnog prsta. Nisam mahao stopalom u vodi, jer sam osjećao koliko je ono slabo i još nespremno za bilo kakav rad u vodi ili hod na kopnu.

Kada sam izlazio iz vode neko bi mi dodao štake i opet bih postajao ranjenik, siguran na podlaktičnim štakama. Imali smo i alkohola, vjerovatno sveprisutnu domaću rakiju. I cigareta smo imali, što je bilo bitnije od svega.

Bila je 1994., ljeto. Ne znam da li sam tada već pušio, ali te godine ću propušiti na cazinskoj Fontani kada mi je jaran Nuno rekao: «Ma puši, boli te kurac, svakako ćemo svi izginuti, isto je poginuti ili umriti od raka pluća!» I propušio sam na muštiklu od trešnjevog drveta, koju je mojoj staroj dao rahmetli Ferid Šertović.

Propušio sam i preživio rat. Kao što ga je preživio i Nuno, Zuhra, Arijana, Azra, Oće, Žile, Ani, Omer Kosa, Jaro Sočni, Halićko, Maca, Alíja, Skvo, Dina, Leki i mnogi drugi ljudi iz Krupe.

Bilo je još kupanja na opasnijim dijelovima Une, kao onda kada smo se kupali u Pašalićima u centru Bosanske Krupe ljeta 1992. Kada preplivavaš prema adici taman si u nišanskoj liniji snajperiste sa Staroga grada. Bio je to rulet u kojem smo bili spremni dati svoj život samo da zaronimo punih pluća u duboki zelenac Une. Da iznova osjetimo iskonsku povezanost s vodom, naše porijeklo. Hladnoću i tišinu koja raste kako zaranjaš sve dublje, dok voda postaje tamnomodra i vanjski svijet se lagano gasi kao zvukovi instrumenata na kraju žestoke pjesme.

Predapokaliptični sevdah


Rodić: Propovjednik
Hadžić: Danilo Kiš
Ovčina: Argentina