foto: Dženat Dreković/NOMAD

Šehić: Popravljanje igračke svijeta

Predapokaliptični sevdah

U dva dijametralno različita rukopisa, od koji jedan privodim kraju, nalaze se likovi i njihove male radnje u čijem središtu je opsesivna želja za rekonstrukcijom prijeratnih života. Isto to je centralna tema mog prvog romana, njegova noseća konstrukcija, iako je taj roman složen i teme su mu mnoge.

Mislio sam kada sam završio Knjigu o Uni da je to sada to. Završena tema, zatvoreno poglavlje ali neke teme su jednostavno neispisive. Toliko su velike i toliko zaklanjaju srcâ nas preživjelih da im se kao pisac moram često vraćati. Ispisati temu na jedan način skoro da ništa ne znači, jer je treba ispisati na više različitih načina. To je kao kad imate muzički hit i stalno ga svirate na koncertima, nekad vam on dosadi i vi promijeniti aranžmane za instrumente, pa ta pjesma zazvuči skoro potpuno drukčije od originala.

Naravno, ne treba biti rob prošlih knjiga. Dešava mi se nekad da na socijalnim mrežama vidim odlomke iz Knjige o Uni i uopšte ih ne mogu prepoznati na prvi pogled. Čini se kao da mi je nešto poznato ali i dosta maglovito. To je dobro za pisca kada tekst ode daleko od njega. Tekst odnosno knjiga treba da ima svoj vlastiti život, jer kad objaviš knjigu to više nije tvoja knjiga nego je svačija. Svi je mogu baštiniti, ona ulazi u memoriju mnogih ljudi i tu kao neko čudesno sjeme pušta korijenje iz kojeg rastu neke neobične biljke. To je ljudska mašta. Jedino ona može spasiti i popraviti svijet. Ne možemo je nazvati oružjem jer bi to zvučalo militantno, ali imenovati je oruđem sasvim je OK.

Čitanje razvija maštu, razvija unutrašnji svijet čitatelja, on buja i prevazilazi granice samo jednog uma. Čitateljske mašte se spajaju i prave prstenove, sfere mašte i čitalačkih doživljanja. Poznajem neke svoje čitatelje koji apsolutno razumiju moje knjige, to su tzv. idealni čitatelji. Nisu brojni ali njihovo značenje je ogromno za pisca.

Često slušam njihov glas, zanima me šta oni misle, jer znam koliko su duboko povezani sa onim što pišem. Nekad mi se čini da oni bolje razumiju moje knjige nego ja sam, što je opet odličan osjećaj jer to znači da sam otpustio knjige od sebe i oslobodio ih svoje sjenke i tutorstva.

Idealni čitatelji su kao senzitivne antene koje svojim ticalima primaju signale iz vaših knjiga i onda te signale sprovode u zemlju, u stvarnost. Šire ih među drugim čitateljima i broj ljudi koji razumiju vaše pisanje se povećava. Idealan čitatelj je kao čarobnjak, neki mali Gandalf koji ima velike moći ali je skroman i samozatajan.

Idealan čitatelj je onaj koji razumije sve vaše nakane, onaj koji ide daleko iza riječi i njihovog značenja u područje gdje se miješa zaumno i racionalno. On ili ona metafore doživljavaju kao hostiju, kao molitvu, kao krilati ajet iz svete knjige.

Koje su to sitne ali vrlo značajne opsesije čiju mrežu pletem u novim rukopisima i vežem ih sa starom knjigom/knjigama?

Rekonstrukcija ili obnova nultog svijeta, nulte stvarnosti. Bukvalno popravljanje pokvarenog, srušenog, nefunkcionalnog svijeta. Ako je naš svijet bio igračka onda smo htjeli da je opet učinimo ispravnom. Ako je igračka bila sakata mi smo htjeli da joj stavimo protezu. Izgradnja kućâ i gradovâ je jedan vid popravljanja te igračke. To se tako moralo desiti ili smo samo mi bili ljudi prepuni vitalizma i životne radosti, snage?

Tako sam istražujući za jedan manji rukopis, koji bi uskoro mogao biti objavljen, tražio kako se zove minjon sijalica u kojoj postoji plamen koji skače, radi nesiguran i drhtavi luping. Jedan prijatelj mi je otkrio da se takva sijalica zove Flicker na engleskom jeziku. Nisam mogao naći ekvivalent na našem jeziku pa sam je samo označio kao fliker sijalicu.

Ja bih je pjesnički nazvao drhtuljak ali trebao mi je precizan naziv jer preciznost je dobar i nužan sastojak prilikom popravljanja igračke svijeta.

Dok ovo pišem upravo mi nadolaze ideje kako bih doradio pojedine likove u manjem rukopisu. Tako bih jednom liku, koji je od svjetlosti, dao sposobnost da pri svakom susretu ima različitu boju očiju. To bi, naravno, imalo svoje utemeljenje u priči. Zapravo, shvatam da nisam puno fizički opisivao likove, a kako da ih i opišem kada su stvarni i izmišljeni istovremeno. Neki su izmišljeni from the scratch.

Tu dolazimo do prijeratnog kafića Krup Gold i vlasnika Hamde kojeg smo zvali i zovemo Tiče (izgubilo se ono P). Taj kafić je kao i većina grada u potpunosti izgorio. U njemu smo gledali MTV i koncert u čast Freddieja Mercuryja. Bio je urađen u najmodernijem trendu devedesetih, vrhunski kafić koji će se ubrzo pretvoriti u pepeo.

Na zidu tog kafića bile su fliker sijalice. Na zidu prijeratnog kafića. Onda je došao rat i oganj iz pakla, tj. taj pakao su bile naše prve komšije.

Kada bismo pili i slušali muziku gledali bismo u plamičke koji skakuću prije nego ne naprave puni krug, nekad bi samo drhtali dok se spremaju na finalni skok. Govorim o prijeratnom vremenu. Nismo mogli znati kako su u metaforičkom smislu fliker plamičci samo embrioni džinovske vatre koja će tek doći.

Zipujem priču i dolazimo do vremena u kojem se treba slaviti mir. Hamdo Tiče obnavlja kafić iz nule, from the scratch. Preciznije bi bilo: obnavlja ga iz mnogih ogrebotina i rana, iz pepela. Pravi apsolutno identičan kafić kakav je nekad bio. Njegova želja je ono što svi želimo a to je da nastavimo sa vlastitim prijeratnostima, sa zaustavljenim životima. Da popravimo igračku našeg svijeta i počnemo opet živjeti kao ljudi a ne samo kao izbjeglice.

Hamdo ne ispušta nijedan detalj. A jedan od bitnijih detalja su, barem za mene, fliker sijalice. Opet su na zidu i vrijeme može konačno da se otkoči i nastavi kotrljati. Rekonstrukcija je bila u punom toku. Popravljali smo igračku našeg svijeta i rukama i nogama. Na stranu što to sa današnje tačke gledišta ima šmek veličanstvenog poraza. Morali smo to uraditi jer drukčije nije bilo logično. Htjeli smo biti feniks ptica koja se rađa iz pepela. I bili smo. Još smo ta ptica i vjerovatno ćemo biti do kraja naših života.

To je bila samo jedna minijaturna epizoda u popravljanju igračke našeg svijeta. Zato je potrebno stvarati micelije koji se protežu iz jedne knjige u drugu, jer je i to vid popravljanja igračke našeg svijeta. Možda u ovom trenutku, barem za mene kao vjernika riječi, najveće moguće popravljanje i obnova svih srušenih svjetova u nama.

Predapokaliptični sevdah


Zlatar: Odjeci budućnosti
Deduš: Nedjeljni izlet
Rodić: Osuđenik
Dragojević: Prizor