Predapokaliptični sevdah
Rijeka Bosna me podsjeća na pjesmu Ovo gnojivo Walta Whitmana. To je pjesma koja slavi rađanje i bujanje života iz zemlje pune smrti, mrtvih tijela, raspada žive materije. Ona govori o vječnom kruženju materije i energije u prirodi. O tome da je život vječan a da su živa bića smrtna, i kako je baš ta smrtnost izvor konstantno novog života. Utješna je to pjesma za sve ljude koji ovakvu vrstu utjehe nisu već pronašli u nekoj od monoteističkih ili drugačijih religija.
Duh života je ono što slavi Whitman, biće i pjesnik, koji je u svjetske književne okvire uveo slobodni stih, popularizovao ga; oslobodio nas stega pretjerane forme u kojoj je bitniji tačan broj slogova nego značenje riječi.
Whitman, veliki osloboditelj, pjesnik bard, koji je bio u stanju sve da opjeva, tačnije da opjeva Sjevernu Ameriku svoga doba, do dana današnjeg ostaje neprevaziđen u svjetskim okvirima. Takav poetski zamah imao je jedino Borges, ali Borges nije pisao nezaustavljive, proročke pjesme kao Whitman. Slavni Argentinac je pokušavao da sveukupnost života, ljudskog bića, neživih stvari, uhvati i objasni u jednoj tački, kugli koju je zvao Aleph iz istoimene kratke priče. Borges je težio da svemir stisne u jednu kuglu (kako je pjevao Eliot), u jednu ljusku oraha dok je Whitman imao silu i moć velikih američkih rijeka. Njegova poezija je nosila sve pred sobom i u sebi je sadržavala zbir svih mogućih stvari, a ponajviše je slavila prirodu i živa bića.
Ipak, rijeka Bosna nije Whitmanova pjesma. Ona me svojom bojom, svojom neprozirnošću i nečemu što je suprotno ljepoti Une, Neretve, Drine ili Krivaje, podsjeća Whitmanu time što u svojim vodama krije mnoštvo riba a one su nemjerljivo lijepe. Bosna nije lijepa rijeka ali iz svoje nutrine rađa prekrasne riblje oblike.
Nisam puno puta hvatao ribu na ovoj rijeci i ona je za mene velika zagonetka, koju ću riješiti tako što ću češće ići na njene obale i pokušati proniknuti u njenu mutnu dubinu.
Zemlja Bosna koja je ime i dobila po rijeci je u suprotnosti spram rijeke Bosne. Zemlja Bosna je prelijepa ali ona iz svoje nutrine rađa ne baš najbolje ljudske oblike. Zemlja Bosna bi bila savršena kada bi bila nenaseljena, oslobođena ljudskog prisustva, to bi prvo osjetile njene rijeke. Bile bi čistije i bistrije. Čak bi i Bosna povratila svoju izvornu sivozelenu boju.
Ima u Bosni i lijepih i dobrih ljudi, ali većina nije dobra spram vlastite zemlje. Većina je tu tek slučajno i svom silom se trudi da uništi prirodne ljepote zemlje koju nastanjuje. Stanovnici ove zemlje se ponašaju kao ćelije raka koje ubijaju svog domaćina ubijajući tako i same sebe. Zemlja Bosna je žilava i ne da se tako lako, ali već sada je toliko puna smeća da bi se za nju moglo reći da podsjeća na pjesmu Ovo gnojivo Walta Whitmana. Ali u najnegativnijem smislu.
Iz otpada zemlje Bosne neće niknuti ništa lijepo ni vrijedno divljenja. Ukoliko se sjetimo da je ova zemlja puna otpada i masovnih grobnica dobijamo začuđujuću i zastrašujuću kombinaciju mrtvih živih bića i «mrtvih» neživih stvari.
Iz masovnih grobnica može da nikne naša memorija; mogu da narastu i strašne biblijske riječi kao što je osveta i želja da se krv namiri krvlju – nadam se da do toga neće doći. Suživot i pomirenje sigurno nisu biljke koje treba da zazelene ponad kostiju nevino ubijenih.
Volio bih da se ova zemlja zove Una ili Neretva ili Vrbas, ako je već trebala imati vodeno, tekuće ime, ali prozvana je Bosnom. Tako je njena centralna rijeka postala praroditelj ove zemlje. Odnos prema rijeci Bosni govori sve o stanovnicima ove zemlje. Toliko smeća je teško naći u drugim rijekama koliko ga ima u Bosni i na njenim obalama.
Bio sam neki dan u Žepču, hvatao ribu u centru grada. Rijeka Bosna je tu bila čista, njene obale također. Uhvatio sam dva borbena šljivara – koji je podvrsta škobalja, nepoznata nama ribarima s Une. Ono što me oduševilo je što na nekoliko kvadrata rijeke možeš uhvatiti veći broj različitih ribljih vrsta. Rijeka Bosna je zaista kao iz Whitmanove pjesme.
Bila je pomalo mutna ali se nazirao sloj zelene vode, njen prvobitni izgled. Nama, ljudima s Une, nekad su mutne rijeke bile ružne i nezanimljive. Danas mi one predstavljaju izazov, jer ne vidiš ribu kao što u Uni vidiš skoro sve što se u njoj miče i roni.
Želim upoznati rijeku Bosnu, možda na taj način budem bliži i razumijevanju ove zemlje. Rijeka i zemlja se ne podudaraju. Ali se ponegdje rimuju. U kongruenciji su, harmoniji jedna spram druge.
Putujući pored rijeke Bosne uvijek sam se pitao zašto niko nikad nije napisao Knjigu o Bosni? Zašto nisu opjevane i opisane njene obale, gradovi i gradići koji se dodiruju s njenim vodama, dok neki od njih skroz bježe od rijeke. Svaka rijeka u ovoj zemlji zaslužuje svoju knjigu i svog pisca/pjesnika.
Neko će kad-tad napisati Knjigu o Bosni. Najbliže što sam pročitao na tom tragu su nadahnuti i poetski tekstovi poznatog zeničkog ribara Ranka Travara, ali Ranko nije po vokaciji pisac nego znalac rijeke Bosne. A to možda dođe i na isto. U jednom njegovom tekstu, reportaži, izvještaju s vode pronašao sam odjeke Brune Schulza i njegovog pulsirajućeg, živorodnog opisa svijeta.
Da bi se napisala Knjiga o Bosni trebalo bi živjeti na njenoj obali duže vremena. Trebalo bi se buditi i lijegati u krevet s njenim mirisima. Pratiti mijene ritma vode i promjene vodostaja. Silaziti do vode i pipati je prstima. Posmatrati nebeski svod iznad nje, tajanstvene pokrete i žmirkanje zvijezda, galaksija. Hvatati ribu i gaziti je bosim nogama. Možda je otud i njeno ime Bosona od gazanja vode bosim nogama. Naravno, moja pučka etimologija je naivna i netačna.
Treba živjeti s rijekom da bi je barem ovlaš upoznao. Treba znati njene ribe, treba ih hvatati i puštati. Držati u rukama i nakon puštanja mirisati riblju sluz. Svaka riba drukčije miriše, kao što i svaki škobalj u drugoj rijeci ima drukčiji miris, izgled, boju peraja.
Treba poštovati rijeku i njene vode čak i kad su mutne, divlje i prijeteće. Kada voda dobije boju oranja. Ili boju tople čokolade. Da bi shvatio jednu rijeku moraš biti njen vjernik.
A sad sam zatravljen pred Zemljom, tako je spokojna i strpljiva,
Ona rađa tako ljupke stvari iz takve truleži
Ona se vrti bezazlena i nekvarljiva oko svoje osi,
Uz taj beskrajni slijed bolesnih trupla,
Iščišćava tako izvrsne dahove iz toliko natopljene gnusobe,
Obnavlja, tako nesvjesno naizgled, svoje oblaporne, godišnje, izdašne žrtve,
Daje ljudima tako božanstvene stvari, a prima od njih na koncu takve preostatke.