foto: Dženat Dreković/NOMAD

Šehić: Beograd, Srebrenica, Štrpci

Predapokaliptični sevdah

Jednom sam u Srebrenicu došao iz suprotnog pravca, iz Beograda.

Bio sam na rezidenciji za pisce, u stanu na Novom Beogradu, u ulici Španskih boraca broj 69. Podatak ne toliko bitan osim što svjedoči o neobičnosti ljudskog uma i posrednog sjećanja. To je ono kada nešto zapamtiš na osnovu druge stvari, zaobilazno. Kao što je moj um odmah zapamtio ovaj broj jer je grafički lako uočljiv i predstavlja dvije osobe koje se oralno zadovoljavaju.

Prije mene na istoj rezidenciji je bila pokojna, velika post-jugoslavenska spisateljica Daša Drndić. Naš rezidencijski domaćin je bilo Udruženje Krokodil, koje su vodili pisac Vladimir Arsenijević i Ana Pejović.

Stan u kojem smo bili smješteni bio je prostran i ugodan. Njegova vlasnica je bila prijatna i susretljiva. Jedino smo bili na rubu nesporazuma jer je meni bilo čudno da se moram prijaviti u policiju tokom jednomjesečnog boravka u Beogradu. Razumljivo je da mi se nije dolazilo u dodir s policijom koja je itekako imala dodira sa ratnim dešavanjima u BiH a ni inače nisam prevelik ljubitelj plave uniforme.

Našto mi je vlasnica stana rekla da i njen sin ili rođak iz Kanade mora uraditi istu stvar kada se vrati u rodni grad. Malo mi je bilo lakše ali osjećaj da sam došao u policijsku državu – na strog način kako je i bivša Jugoslavija bila, nije me i dalje napuštao.

Ipak, u Beogradu mi je bilo zanimljivo. Sjedio bih u izlogu restorana Biblioteka na Terazijama i posmatrao gradsku stvarnost. Restoran je imao prvoklasnu uslugu. Pio bih jaki espreso i gledao užurbane prolaznike i tako u glavi skicirao priču Matrix u Beogradu koja će poslije ući u rukopis knjige Priče sa satnim mehanizmom.

Baš tad mi se javila Vojka Đikić, urednica Sarajevskih svesaka i naručila mi priču čija radnja se trebala dešavati u nekoj balkanskoj zemlji. Poslao sam joj priču napisanu u Beogradu i o Beogradu, odgovorila je sa prepoznatljivim oduševljenjem i entuzijazmom kako je priča odlična, ali ona je htjela priču koja se dešava u nekoj balkanskoj zemlji (vjerovatno isključujući zemlje bivše države). Kada sam joj rekao da je i Srbija na Balkanu onda se nasmijala i sve je bilo u redu. Saradnja sa Vojkom je uvijek bila odlična, imala je povjerenje u pisce a i plaćala je dosta dobro za naše prilike.

Svašta sam tada vidio i doživio u Beogradu decembra 2012. Imao sam dobre domaćine iz tadašnjih E-novina i CNA sa kojima sam surađivao u njihovim projektima o pomirenju.

Beograd je tada bio vibrantan grad prepun paradoksâ a jedan od njih je kada sjediš u nekom sasvim kul i urbanom mjestu dok na policama stoje knjige ratnih zločinaca. Bilo mi je to nezamislivo spojiti sa modernim, urbanim izgledom i licima mladih ljudi. Množinom lijepih lica. Teško mi je sve to ulazilo u glavu, jedan sasvim normalan život u Evropi u 21. vijeku i takav žestoki paradoks u glavama ljudi koji su sjedili u gradskim kafićima i klubovima.

Ti ljudi su izgledali sasvim isto kao i njihovi vršnjaci u Sarajevu, Zagrebu ili Ljubljani ali su imali neke čudne i drukčije misli od svojih vršnjaka iz drugih centara bivših socijalističkih republika. Naravno, ne svi, ali nije riječ o procentima, nego o mejnstrimu koji je bio vidljiv na svakom ćošku.

Činilo se kao da je razum bio manjinska pojava u Beogradu, povukao se na skrivena mjesta, postao nevidljiv ili je i on završio u nekoj hladnjači u neprozirnom Dunavu.

Ono što je u urnebesnoj, grotesknoj filmskoj priči Šijanovih Maratonaca bio bunar u našoj ultra-grotesknoj i strašnoj stvarnosti je bio Dunav. Pišem našoj jer blizinu BiH i Beograda najbolje odslikava zadnja scena filma Turneja Gorana Markovića. Taj neodoljivi šarm zemljopisne (i bilo koje druge: fenotipske, kulturološke…) bliskosti, tolike bliskosti kao što je dah koljača i njegove žrtve.

U Beogradu sam se družio sa ljudima koji su itekako imali vlastiti razum i to je bila ona neizmjerna manjina koja je cijeloj situaciji davala protivtežu i neki smisao, jer u suprotnom to bi bilo društvo vrlog novog svijeta. Društvo ljudi ispranih mozgova koji svi do jednog isto misle.

Beograd je takav grad da se brzo srodite s njim. Naposljetku, istim jezikom smo govorili, izgledali i ponašali se isto, odrasli smo na istim kulturnim matricama i baštinili život u zajedničkoj državi.

Tako bih imao faze uzlaznog oduševljavanja do naglog pada u mrtvačku jezu stvarnosti.

Nekad bih sjeo na kafu u Super Vera na Novom Beogradu i samo se stopio s okolinom. Slušao bih postarije penzionere koji su pričali o nekom starostavnom događaju, nisam mogao registrovati sve riječi (ipak sam trebao uživati u kafi) ali radilo se o nečemu sa Turcima (u prijevodu to su današnji Bošnjaci). Onda je jedan umilni i lijep čičica rekao kako je svako imao svoga Turčina kojeg je trebao ubiti i dalje se nastavila priča o ubijanju i kako su se riješili Turaka vo vjeki vjekova. Meni je u glavi bila slika jednog grada: Užica.

Te fine i sređene čičice, koji su razgovijetno pričali, bez nervoze, smješkali se i lagano ispijali kafe između svojih rečenica ili rečenica sagovornika meni su djelovali kao neki kostimirani vampiri u penziji. Njihov izgled je bio nespojiv sa riječima koje su tako ležerno izgovarali. Teško je zamisliti monstrume u penziji, bez balavih čeljusti, bez dugih i oštrih kandži, velikih zuba a ovi su bili baš takvi. Pacifizirani monstrumi u civilnim odijelima.

Tako smo putovali iz Beograda u Srebrenicu, sad znate razlog zašto sam napisao: iz suprotnog smjera. I mene je, dok smo bili u Srbiji, uhvatio alergijski napad; kašalj, svrabež u grlu i mislio sam da će me uhvatiti napad panike. Onda smo stali i uzeli loratadin i nastavili dalje sve do grada čije ime u Srbiji se rijetko ili nikako ne spominje u kontekstu genocida.

Napisao sam i pjesmu o tom dolasku koja je ušla u rukopis knjige pjesama Moje rijeke (2014.) Napisao sam i reportažu za Dane, poslije su neki dijelovi tog boravka, moji utisci našli svoje literarno opredmećenje u priči Shape-shifter u knjizi kratkih priča.

Sjećam se tih praznih kuća iz kojih se nije izvijao dim. Jedne dunje koju sam vidio na betonskim stepenicama obraslim mahovinom. Kao da ju je neko ostavio da bude nađena.

Sve što sam vidio tada u Srebrenici imalo je sasvim drukčije značenje od istih tih stvari i događaja na bilo kojoj drugoj tački planete. Svaka riječ u Srebrenici je imala apsolutno drugo, teže značenje. Kao da je gravitacija riječi, koja ne postoji ali je možemo zamisliti, ovdje bila jača i one su teže izlazile iz usta. Zato su ćutnja i tišina ovdje bili potpuno prirodni elementi okoline ali i unutar ljudi.

Gledao sam u te padine, drveće, travu, sve je izgledalo kao sam tu bio nekada davno, u nekom snu, magnovenju; u bunilu nekog pradavnog vremena. Naravno, bio sam u Srebrenici i prije, kao novinar reporter, ali ovaj dolazak iz Beograda je omogućavao jedno drugo čitanje grada i njegovog tužnog, tragičnog oreola.

Posjetili smo i muzejsku postavku u Potočarima, gdje nam je kustosica Aida sve potanko ispričala. Meni je u sjećanju ostao kliker u staklenoj vitrini koji je pripadao jednom stradalom čovjeku. Pisalo je tu i ime čovjeka u čijem džepu su našli ovaj kliker sa plavim nijansama u sebi. Taj kliker mi je bio bitniji od svega što sam vidio jer je on u sebi sadržavao nadu i optimizam, bio je kao predmet iz neke druge, netaknute realnosti. Sadržavao je u sebi oluju bojâ koja je bila ukroćena; plave talase, harmoniju mora i okeana, plavetnilo neba i rajske obrise.

Neko je taj kliker nosio u džepu dok se pokušavao probiti prema slobodnoj teritoriji. Taj kliker je ušao u moju memoriju i tamo se stvorila pjesma, koja je onda zapisana i objavljena u knjizi.

Sve ovo sam napisao samo da bih došao do jednog imena i prezimena jednog mrtvog čovjeka. On se zvao i zove se Tomo Buzov. Kapetan I klase nekadašnje JNA. Zaboravljeni heroj za kojeg sam znao ali u onom što Borges zove preopširnost stvarnog štošta se izgubi.

Bio je 27. januar, godišnjica «skidanja ljudi s vozova» iz 1993. u mjestu Štrpci na izuvijanoj granici BiH i Srbije, na relaciji pruge Beograd-Bar. Štrpci kod Rudog su jedino mjesto u BiH kroz koje prolazi ova pruga. Čitao sam tekst o ovom čovjeku i napisao sljedeću pjesmu (jer treba slaviti velike ljude).

heroj

Tomo Buzov izlazi iz voza i odlazi u smrt
Krenuo je u posjetu sinu koji služi vojni rok
Nikad neće stići do željene stanice
Neće vidjeti sina
Ali će stići vidjeti trenutak u kojem je vojska, njegova vojska
Počela služiti bogovima podzemnih svjetova
Prije nego ga ubiju iza zgrade stanice
(Nisu ga bacili u Drinu kao ostale putnike sa spiska)
Dobio je od zločinaca tu počast da mu Crno more neće oglodati kosti
Tomo Buzov, penzionisani kapetan I klase JNA, koja je to prestala biti
Iskoračio je iz voza i stupio u stroj mrtvih
Popunio je broj predviđen za ubijanje
Umjesto dječaka od sedamnaest godina koji je imao pogrešno ime
Pogrešno prezime, sve pogrešno
Stavio je svoje tijelo, svoj život
Tomo Buzov izlazi iz voza i odlazi u smrt
Smireno, laganog koraka kao da ide na kiosk kupiti dnevne novine
Iz kojih tajanstveno iščezavaju imena i prezimena pogrešnih ljudi
Kao Borgesov junak ispunjava svoju unaprijed ispisanu sudbinu
Vraća vjeru da je ljudsko biće vrijedno pomena
Na nekom konačnom zboru gdje će se suditi i ljudima i bogovima
Tamo gdje će mrviti Torov čekić u paramparčad nekim čekićem
bez oblika
Tamo gdje će se i najveći silnici osjećati kao zrno prašine
Na toj prozivci će se pred penzionisanim oficirem
smiriti zvjezdani vrtlozi
eksplozije nebula
Premda čovjek nije centar ničega a pogotovo ne svemira
Možda samo za jedan trenutak zadobije poštovanje kvarkova
i protona
Stihije Big Banga
Voz ostaje u stanici, neki kupei su prazni
Drina nosi leševe pogrešnih ljudi
Jedan čovjek još u snazi, na čijim plećima počiva čovječnost
Izlazi iz voza i odlazi na kiosk da kupi novine.

Predapokaliptični sevdah


Škrgo: Predvez
Stanković: Apsorber gluposti!