Veliko mi je zadovoljstvo govoriti 5. oktobra nastavnicama i nastavnicima pa makar govorio i o reformi/reformama. S druge strane, nezahvalno je govoriti uopće o „kurikularnoj reformi“ koja je već dugo omražen i ozlojađen pojam, ispran pojam – zapravo, jedan od onih pojmova gdje forma sintagme – kurikularna reforma – nema nikakve veze sa samim sadržajem, značenjem same sintagme. Nažalost – kurikularna reforma u mnogim kantonima Federacije BiH, pa i u Kantonu Sarajevo, nema veze sa ozbiljnom obrazovnom reformom. A obrazovna reforma je, s druge strane, prijeko potrebna.
Nakon svih ovih kurikularnih godina u Kantonu Sarajevo kojih sam bio dio (od aprila 2019. do januara 2021) izvinjavam se svima vama što sam doprinio oštećenju ideje obrazovne reforme i pripomogao nekim osobama da bahato, neznalački i nasilno guraju „kurikularne“ promjene u škole Kantona Sarajevo, opterećuju nastavnice i nastavnike nejasnim novinama, opskurnim idejama, masovnim edukacijama (koje, paradoksalno, liče na samo obrazovanje koje, kao, žele mijenjati), brojnim novim neusaglašenim formularima, evidencijama, neprovjerenim (u eksperimentalnom okruženju) predmetnim kurikulumima te nepotpunim i nejasnim povratnim informacijama za sve uposlenice i uposlenike u školama. I niko bolje od nastavnica i nastavnika ne zna šta je kurkularna reforma donijela učenicima i školama.
Šta je reforma trebala biti?
U svoju odbranu mogu reći samo da obrazovna reforma nije zamišljena ovako, do januara 2021. smo bili uvjereni da predmetni kurikulumi ne mogu ići u primjenu prije eksperimentalne faze, da kurikularna reforma ne može tek tako u škole ubaciti nove dokumente, da se mora provesti ozbiljna javna rasprava o ideji promjene (zamislili smo da to bude na nastavničkim vijećima škola, na stručnim aktivima na nivou općine, da raspravljamo o ideji nove škole zajedno s uposlenicima – ne samo nastavnicima i stručnim saradnicima – sa svih nivoa obrazovanja da se priča svuda i svugdje i sa učenicima i roditeljima), da osmislimo kako da ove sad atomizirane, razdvojene nastavne predmete spojimo u smisleno zajedničko poučavanje učenika i učenica. Rasprava bi uvijek kretala od saznanja kako djeca i mladi uče i šta trebamo uraditi da svoje poučavanje prilagodimo konkretnom učenju. Također smo planirali, na osnovu javnog poziva, tražiti pet škola koje su spremne uči u eksperimentalnu fazu – postepeno, u svakoj školi samo do dva odgojno-obrazovna područja u jednoj školskoj godini (uz naravno sve dodatne beneficije koje bi učestvovanje u reformi zahtijevalo – dodatna zarada, manje časova u normi, više edukacije…) i to sve pratiti, onako kako nauka kaže da se prati uvođenje promjena: provjerimo da li promjena ima pozitivnog efekta, koje su stvari dobre, a koje ne i kako ih korigirati; a na osnovu toga korigirati i predmetne kurikulume prije nego postanu obavezni dokumenti na osnovu kojih se organizuje učenje i poučavanje.
Istovremeno bismo edukacije (ne samo da pozovemo 300 nastavnika koji gledaju prezentacije i slušaju predavanja) koje bi pratila mentorska podrška; edukacije pomažu u razumijevanju ishoda i načina kako planirati i održavati nastavu koja je usmjerena na ishode, te kako ishode prilagođavati i mijenjati. (Uzgredna napomena – trenutni ishodi i indikatori u predmetnim kurikulumima ne bi trebali biti dio nastavnih priprema kojima se usmjeravaju planirani sadržaji na času.) Ključna ideja je bila osmisliti ponovo školu u kojoj skoro sve što radimo ima smisla i svoju svrhu u poučavanju – svaki obrazac je tu samo kao pomoć, ne kao obaveza koju neko nekada treba nadzirati, kontrolirati i tražiti dio koji nedostaje.
Ali, nevažno je sad šta smo htjeli, važno je da smo omogućili drugima da od toga naprave ovo što je sada. A sudeći po onome što govore nastavnice i nastavnici – ovo nije dobro, opterećuje i ne donosi ništa novo, ne uključuje ih i ne čini stručne osobe koje mogu pomoći da svako u školi popravi ono što se događa u učionici.
Ono što se događa u učionici
Ono što se događa u svakoj učionici ključni je segment obrazovnog sistema – sve drugo je tu da osigura da vrijeme koje jedna nastavnica, jedan profesor, jedna odgajateljica, jedan učitelj u učionici s djecom i mladima bude korisno, bude otkrivajuće, bude učeće, bude zasnovano na izgradnji beskrajno vrijednih odnosa koje uspostavljamo kao ljudi kada se skupimo da zajedno učimo. Reforma treba težiti ka tome da u učionici uče sretni i zadovoljni ljudi (nema iluzija da je to lako ostvarivo ili ostvarivo u potpunosti), i mali i veliki, koji svakodnevno svjedoče svom rastu i napretku.
Nema mnogo sličnih zanimanja na svijetu – ako uopće ima išta slično – kao što je nastavnički rad: da svakodnevno utiču na živote mnogih mladih ljudi i da mogu pratiti u godinama koje dolaze kako se te mlade osobe razvijaju u ljude koji su dio ovog društva, koji preuzimaju uloge, popravljaju društvo i čine ovaj grad, ovu državu boljim mjestom za život.
Trenutna kurikularna reforma se ne pita šta se događa u učionici – nego šta su nastavnice i nastavnici unijeli u obrasce, šta napisali, da li se to podudara s drugim dokumentima i jesu li to upisali u predviđenom vremenskom roku. I to pokazuje šta je namjera ove obrazovne reforme – da se uspostavi kontrola, pojača strah – a ne da se škole oslobode straha – i da se pomoću straha vlada. Jer rekla je jedna od predstavnica nadležnih kantonalnih obrazovnih vlasti – u školama treba uspostaviti red. Uspostava reda na ovakav, rekao bih jalov i frustrirajući način, samo govori o njihovoj ideji promjene – to je izgradnja hijerarhijski uspostavljene škole, ne demokratske, ne saradničke, ne zajedno izgrađujuće – nego mini totalitarne ustanove u kojoj svako ima svoje mjesto i svako odgovara svom nadređenom.
Strah u školi
U svojoj knjizi Pohvala odriješenim rukama Nataša Govedić citira Parkera J. Palmera koji 1998. piše:
Strah nas udaljava od naših kolega, od naših učenika, od tema koje nas zanimaju, od nas samih. Strah obustavlja sve one „eksperimente s istinom“ pomoću kojih gradimo širu mrežu supovezanosti s drugima, obustavljajući time i našu sposobnost da podučavamo. (…) Od osnovne škole nadalje, edukacija je posve prožeta strahovima. Kao učenik boravio sam u previše učionica potpuno natopljenih strahovima – i upravo je strah naveo toliku djecu, rođenu s ljubavlju prema učenju, da zamrze ideju školovanja. Kao nastavnik, najgori sam bio kad me obuzmu strahovi, zato što držim nastavu u strahu od svojih učenika ili zato što manipuliram njihovim strahovima od mene. I odnos nastavnika unutar zbornice često je podrovan različitim strahovima, a strah je univerzalni sastojak u odnosu nastavnika i školske administracije.
Šta sad?
I zato – kolikogod bilo teško, vrijeme je da uposlenice i uposlenici u školama govore o reformi obrazovanja, da razgovaraju o njoj, da predlažu rješenja i znalački – jer ko bolje od uposlenica i uposlenika u školama zna kako popraviti ono što se događa u učionici – reaguju na pogreške u kurikularnoj reformi. Više glasova razbija strah u školama, više glasnih glasova iz zbornica garantuje da smo na dobrom putu izgradnje demokratske škole i škole u kojoj rade zadovoljni uposlenici i škole u kojima djeca zaista uče i napreduju. Naravno, ne možemo sami i ne ovisi sve o edukatoricama i edukatorima – ali možemo biti snaga koju će svi reformatori morati uključiti.
Ovaj skup, vjerujem, početak je glasnog zagovora drugačije škole.
Sretan 5. oktobar.
Ovaj govor održao sam 5. oktobra 2025. godine na protestnoj šetnji „Za bolje obrazovanje“ koju je organizovao Sindikat uposlenika srednjih škola (SSVOONKBiH), Kantonalni odbor Kanton Sarajevo.