Šta je važnije – dječije pravo na (kvalitetno) obrazovanje ili pravo da se prisustvuje zajedničkoj vjerskoj molitvi? Na ovo pitanje zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo Faruk Selmanović i mnogi drugi političari u zadnjih tridesetak godina nemaju dilemu – vjerski segmenti u obrazovanju su nužni – uzmimo sva vjerska obilježja i (pro)vjerske manifestacije u školama, posebno u školama koje rade po nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku ili u školama u Republici Srpskoj ili skraćivanje časova u ramazanu; svi, pravdajući to, pozivaju se na pravo slobodnog ispovijedanja vjere. Uzaludno im je (onima koji o tome odlučuju) objašnjavati da pravo na vjeru ne znači religizaciju javnih obrazovnih ustanova.
Zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo Faruk Selmanović nedavno je podnio inicijativu sljedećeg sadržaja: „Obavezuje se Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo da donese uputstvo, instrukciju ili drugi akt kojim će svim odgojno-obrazovnim ustanovama iz svoje nadležnosti dati jasne i precizne upute za postupanje u slučaju zahtjeva učenika za ostvarivanjem prava na ispovijedanje vjere i uvjerenja kroz obavljanje vjerskog obreda džuma namaza i to na način kojim se neće ugroziti redovno odvijanje nastavnog procesa.” U obrazloženju inicijative zastupnik govori o sistemskoj diskriminaciji “djece bošnjačke nacionalnosti koja se provodi u nekim školama u Kantonu Sarajevo”. Naravno, nemamo informacije o kojim školama se radi, kako je zastupnik saznao za to niti obrazloženje zašto vjerski obred diskriminira djecu po nacionalnoj osnovi.
Zastupnik se ne poziva na istraživanje, ne navodi tačan broj učenika koji bi petkom na džumu, a škola im ne da, ne predlaže rješenja problema nego zahtijeva da Ministarstvo propisom dopusti odlazak na džumu. Zastupnika Selmanovića ne zanimaju druga djeca, ne zanimaju ga učenice, ne zanimaju ga učenici koji ne idu na džumu, ne zanima ga škola, ne zanima ga obrazovanje. Brinući o diskriminaciji, kako kaže, učenika, dječaka, muškaraca vjernika, potiskuje sve druge diskriminacije u školskom sistemu. Pozivajući se na pravne propise kako bi osigurao da učenici, koji žele, ostvare pravo prisustva zajedničkoj molitvi petkom, zastupnik Selmanović ignoriše sve druge propise koji inkluzivnije uključuju dječija prava i prava mladih. Ovakvim tekstom inicijative zastupnik Selmanović poručuje da je pravo djece da ispune svoje vjerske obaveze, važnije od prava na obrazovanje ili još bolje – prava na kvalitetno obrazovanje.
Selmanović nigdje nije javno govorio o mogućim rješenjima – šta bi on volio: da nema više od četiri časa petkom po rasporedu u prvoj smjeni tokom zimskog računanja vremena; da nastava u drugoj smjeni, tokom ljetnog računanja vremena, počinje u 14:30; da se nastava odvija po rasporedu, ali da svi oni koji kažu da će na džumu – mogu i ići; da učenici koji odu s časa sami nadoknade što su propustili?
UNICEF BiH u novembru 2025. je objavio Situacionu analizu o položaju djece i adolescenata u Bosni i Hercegovini. Nekoliko je zabrinjavajućih podataka koji se tiču obrazovanja i diskriminacije u obrazovanju:
“Samo 4 od 10 djece ide u vrtić, iako bi ih trebalo biti skoro 10 od 10. Zato predškolsko obrazovanje još uvijek nije dostupno svima. Kod romske djece, u vrtić ide samo 1 od 100. Vrtići ne postoje u manjim mjestima, a siromašnije porodice često ne mogu platiti privatne vrtiće. Djeca s poteškoćama i ona u ranjivim situacijama posebno su u riziku da budu izostavljena.”
“Upis u osnovne škole je uglavnom visok, ali postoje velike razlike. Mnoge romske djevojčice i dječaci ne idu u školu. U osnovnu školu ide oko 7 od 10, ali u srednju školu samo 2 od 10 – a među njima je djevojčica još manje. Mnoga djeca bez roditeljskog staranja ostaju duže u školi samo da bi mogli ostati u institucijama, što pokazuje da nema dovoljno podrške kad završe školu.”
“Djeca u BiH kažu da im škola često djeluje dosadno, stresno ili nepravedno. Rezultati PISA i TIMSS testova pokazuju da se mnogi petnaestogodišnjaci muče s čitanjem, matematikom i naukom. Digitalna pismenost je također niska – posebno kod učenika iz siromašnih porodica.”
“Učenici kažu da su nastavni planovi zastarjeli, a nastava se često svodi na učenje napamet, iako nastavnici sada više koriste digitalne alate. Skoro 7 od 10 mladih kaže da u školi fali praktičnog učenja, a više od pola misli da su knjige i materijali zastarjeli.”
“Obrazovanje u BiH se razlikuje po regijama i etničkim osnovama, što može dovesti do podjela i nejednakosti.”
“U mnogim školama i zajednicama nema dovoljno kreativnih, kulturnih ni rekreativnih aktivnosti. Djeca kažu da žele više umjetnosti, muzike, igre i sporta – ali škole i zajednice često nemaju prostor ili novac za to.”
Ni zastupnik Selmanović, niti bilo koji drugi političar ili političarka nisu iskoristili relevantne podatke da ukažu na pogubnost ovakvog predškolskog i školskog sistema u državi, nisu učinili ništa da obrazovne politike usmjere ka ispravljanju suštinskih nejednakosti niti su odlučili biti glas obespravljene i diskriminirane djece i mladih. U prevodu, mnogo je važnijih problema u obrazovanju djece i mladih kojima bi se političari trebali baviti nego je to jeftino, populističko alarmiranje o ugroženom vjerskom pravu djece neke nacionalnosti, kako to Selmanović predstavlja. Ovako, svakim ignoriranjem problema, političari i političarke u ovoj zemlji poručuju – obrazovanje je nevažno.
Zapravo, Selmanović je trebao, kao vjernik, a ne zastupnik, ako mu je vjersko pravo na zajedničku molitvu važno, podnijeti inicijativu Islamskoj zajednici da pronađe rješenje kako bi djeca i mladi, koji to žele, prisustvovali zajedničkoj molitvi, a da ne izostaju, zbog toga, iz škole.