Uvijek je tragikomično gledati kada se kantonalni zastupnici Skupštine Kantona Sarajevo bave obrazovanjem – bilo je ranije sjajnih epizoda neznanja, uzaludnih rasprava, provaljivanja i otkrivanja tople vode kantonalnih zastupnika u različitim sazivima. Najnoviju obrazovnu skupštinsku epizodu priredio je Faruk Kapidžić, zastupnik opozicione SDA. Potpuno nevezano za dnevni red i temu, uzeo je udžbenik za nastavni predmet Društvo (autorica Enisa Kulašin, izdavač Bosanska knjiga, Sarajevo) za V razred i pročitao tri, po njemu, skandalozna udžbenička sadržaja – Bosna i Hercegovina je definisana kao državna zajednica, izostavljeni su i drugi građani (osim konstitutivnih) koji žive u BiH te je Banja Luka navedena kao glavni grad Republike Srpske. Kaže zastupnik Kapidžić, između ostalog, sljedeće:
„Inače je (knjiga) urađena 2021. i bila je u školskoj ‘21/22. i ‘22/23. Dakle, odgojili smo dvije generacije. To naša djeca uče u Kantonu Sarajevo. Ovu knjigu je defakto izdala Srpska akademija nauka. Ovu knjigu niko nije dvije godine dofatio. U ozbiljnijim zemljama je za krivičnog djela.“
Možda je Kapidžić i u pravu – Bosna i Hercegovina je država (sjajna za političku kastu, reklo bi se – raj na zemlji gledano iz njihove pozicije); osim konstitutivnih naroda, zaista u Bosni i Hercegovini žive i, kako to ustavi definiraju, Ostali; i ne – Banja Luka nije glavni grad entiteta Republika Srpska. I tu zapravo počinje čitav nesporazum kantonalnog zastupnika s udžbenikom i udžbeničkom politikom u Federaciji BiH.
Naime, udžbenik ne da „nije niko dofatio dvije godine“, već je punih 15 godina udžbenik Društvo za V razred u školama koje rade po Okvirnom nastavnom planu i programu Federacije BiH (NPP na bosanskom jeziku), i ne samo u Kantonu Sarajevo. Odobren je 2008. godine i da je samo pažljivije čitao, mogao je tu informaciju naći na početku udžbenika. Tadašnji premijer Kantona Sarajevo bio je Ne dam ostavku i neće ova vlada dati ostavku Silajdžić (SBiH), a resorni ministar SDA-ovac Safet Kešo. Da je još pažljivije čitao, mogao se pitati zašto je jezik ovako neprilagođen, ako znamo da je tekst namijenjen djeci koja imaju 10 godina (o sadržaju udžbenika kasnije u tekstu), da postoje podaci koji su zastarjeli, da desetogodišnjakinje i desetogodišnjaci trebaju naučiti hiljade pojmova koji nisu objašnjeni ili nisu objašnjeni jasno. Također, da je pažljivije čitao, zastupnik Kapidžić mogao je postaviti i pitanje: Kako to da naša djeca uče iz petnaestogodišnjih udžbenika i zašto? Mogao je pitati: Zašto je Ministarstvo potrošilo budžetski novac u ovoj i prošloj školskoj godini na kupovinu bajatih nekorisnih udžbenika u godini kad je u V razredu uvedena kurikularna reforma, odnosno potpuno nova paradigma učenja i poučavanja? A Kapidžića bismo mogli pitati da objasni desetogodišnjacima razliku između države i državne zajednice (i zašto im je to važno) ili da pokuša objasniti konstitutivnost nekih i ostalost drugih u državi koja ne poštuje sudske presude. Kad bi se Kapidžić u mislima iz skupštinske sale prebacio u učionicu punu desetogodišnjaka, da li bi pričao na isti način kao u Skupštini i ima li ideju kako bi đacima pojasnio sve udžbeničke skandalčiće? Generalno – kako Kapidžić zamišlja nastavu?
Da su kantonalnim kapidžićima važne škole i da su im važna djeca, pitanja bi bila potpuno drugačija, smislenija, konkretnija. Ovako, i preko dječijih leđa kantonalni kapidžići bistre isprazne političke fraze. Ni Kapidžić, a ni ostali brojni zastupnici u ovoj (bes)korisnim parlamentima bogatoj državi koji žele govoriti o udžbenicima (i obrazovanju općenito), nemaju izgovor da nisu znali ništa o udžbenicima i drugim vrištećim problemima u obrazovanju – mnogo toga je i rečeno i napisano u prethodnim godinama.
Naprimjer, Kapidžić je mogao pročitati i istraživanje Čemu učimo djecu – analiza udžbenika nacionalne grupe predmeta iz 2007. godine osmogodišnjeg osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja (istraživanje je propitivalo koliko je Okvirni zakon o predškolskom, osnovnom i srednjem obrazovanju BiH iz 2003. ostavio traga u udžbenicima nacionalne grupe predmeta i mnogo čemu drugome) na cijelom području BiH. Već tada je bilo jasno da je Okvirni zakon neobavezujući i samo formalno napisan. Također, deset godina kasnije, istraživači su provjeravali koliko je univerzalnih/partikularnih vrijednosti i kritičkog mišljenja zastupljeno u udžbenicima nacionalne grupe predmeta devetogodišnje osnovne škole, odnosno – koliko uopće udžbenici koriste đacima da samostalno uče i da ih usmjeravaju ka univerzalnim vrijednostima i aktivnom učenju. Ukratko, niti udžbenici brinu o državi Bosni i Hercegovini niti brinu o đacima – pisani su da odgajaju i obrazuju buduće konstitutivne nacionaliste koji vjeruju skupštinskim kapidžićima bespogovorno i ništa ne provjeravaju; da navijaju za svoje i mrze druge; da umiru od dosade i muke dok se bore s loše napisanim udžbeničkim lekcijama koje se, zapravo, i ne obraćaju njima, nego nastavnicima – tumačima udžbeničkog sadržaja.
Svi udžbenici koji se koriste u osnovnim školama Kantona Sarajevo (i u drugim kantonima koji rade po NPP-u na bosanskom jeziku) nastali su u periodu 2008-2012. Udžbenici su odobreni od Koordinacije ministara obrazovanja FBiH (tijela koje pravno ne postoji), a posao u ime Koordinacije vodilo je Ministarstvo za obrazovanje i nauku FBiH. Federalno ministarstvo raspisalo je javni poziv za dostavljanje rukopisa pod šifrom (rukopise dostavljaju izdavačke kuće) za sve nastavne predmete. Recenzenti su čitali i ocjenjivali udžbenike, mnoge odobrili, nekima zatvorili vrata tržišta i nisu nikome odgovarali za sve propuste koje su napravili. Da je Kapidžić čitao, mogao je vidjeti kako izgleda proces recenziranja udžbenika čitanka za osnovnu devetogodišnju školu, detaljno objašnjen u Studiji slučaja: Svezame, otvori se. Ništa drugačiji proces nije bio ni za druge udžbenike, pa ni za Društvo za V razred osnovne škole. I sve to kantonalni zastupnik Kapidžić ne zna.
On, također, ne zna da su rokovi za izradu udžbenika bili prekratki, da su izdavačke kuće ulagale minimum novca u izradu udžbenika, a mnogo više u lobiranja i nagovaranja i recenzenata i nastavnika da odaberu i koriste baš taj udžbenik; da je za svaki rukopis iz svakog nastavnog predmeta važio isti recenzentski upitnik na osnovu kojeg se ocjenjivao i (ne) odobravao nečiji rad, da se formalno jednako tržište sužavalo odlukama kantonalnih ministarstava i birao jedan koji je podoban…
Iz Kapidžićevog izlaganja jasno je da političari podcjenuju i djecu i nastavnike; misle da je udžbenik jedino nastavno sredstvo iz kojeg djeca uče; da nastavnici moraju diktirati sadržaj udžbenika. Političari u ovoj zemlji uništili su, i još dodatno uništavaju, obrazovni sistem; obezvrijedili su škole praveći društvo u kojem se poznanstvima, srodstvom i mitom, a ne znanjima i vještinama, postiže željeni cilj; društvo nejednakih i neravnopravnih; društvo u kojem skupštinski kapidžići mogu govoriti šta žele bez ikakvih posljedica, društvo u kojem je neznanje, ako je naše konstitutivno, pozitivno.
I evo, za kraj, iz istog udžbenika, zbog ilustracije, šta sve desetogodišnjaci mogu/moraju čitati (čitav niz nagomilanih pojmova, netačnih ili zastarjelih informacija, suhoparni tekst):
Cjevovodni saobraćaj; To je način prijenosa vode, nafte i gasa sistemom cijevi. Na ovaj način se, pored vode, transportuje i nafta i zemni gas koji uvozimo iz Ruske Federacije. (str. 111)
U pogledu informatičkog saobraćaja, Bosna i Hercegovina zaostaje, jer se samo oko 3% stanovništva koristi računarima i Internetom, što je nizak postotak. (str. 109)
Bosna i Hercegocina raspolaže solidnim energetskim potencijalom koji se zasnivaju na zalihama uglja i na hidropotencijalu bosanskohercegovačkih rijeka. Zalihe uglja su koncentrisane u pet ugljonosnih basena: u srednjobosanskom, banovićkom, ugljevičkom, kamnegradskom i mostarskom basenu. Najveća količina uglja se iskorištava za potrebe četiri velike termoelektrane, a jedan manji dio s ekoristi u domaćinstvima. Termoelektrane su veliki zagađivači životne sredine. (str. 106)
Hemijska industrija proizvodi sodu, kiseline, vještačka gnojiva, lijekove, boje i lakove, sredstva za pranje i čišćenje, eksploziv, plastične mase. Najsupješniji u hemijskoj industriji su: „Dita“, „Polihem“ Tuzla i „Bosnalijek“ Sarajevo, koji svoje proizvode plasiraju i na tržišta u regiji. U Kaknju je izgrađena Tvornica cementa. (str. 107)
Mile su bile kraljevsko stolno, te krunidbeno i grobno mjesto bosanskih kraljeva za vrijeme srednjovjekovne Bosne. Mile se nalaze u neposrednoj blizini Visokog, u današnjem naselju Arnautovići, na desnoj obali rijeke Bosne i blizu ušća rijeke Goduše. (str. 71)
Distrikt Brčko je administrativna jedinica Bosne i Hercegovine. Nalazi se na sjeveru Bosne i Hercegovine. Distrikt je pod međunarodnom upravom, a njegovo sjedište je grad Brčko. Distrikt Brčko je osnovan 8.3.2000. godine. (str. 55)
Gdjegod da se otvorio udžbenik Društvo, vidljiv je naš (društveni) odnos prema djeci – kome bismo poželjeli da uči iz ovakvih udžbenika? Zato je važno naglasiti da problem nisu tri Kapidžićeve izdvojene stavke, nego kompletno naše poimanje da ovako napisani i zastarjeli udžbenici koriste našoj djeci. Jesmo li ih mogli gore kazniti?
Desetogodišnjaci u 2023. uče iz istog udžbenika iz kojih su učili njihovi vršnjaci u 2008. godini. Dakle, stoje umjestu. A neki od vlasnika izdavačkih kuća koji su izdavali udžbenike su se značajno obogatili, stekli škole i političku moć. Jedan od njih je i aktuelni ministar za ljudska prava i izbjeglicu u Vijeću ministara – Sevlid Hurtić, suvlasnik u Izdavačkoj kući Nam. Njegova imovina (gledajući njegov imovinski karton) i njegov uticaj nisu jednaki 2008. i danas. I to, izgleda, zastupnik Kapidžić ne zna; ili ga nije briga.