Krajišnik/Ibrahimović: Kome treba ovakva škola?

Nacionalno obrazovanje kao loše obrazovanje

Iako u Bosni i Hercegovini postoje tri različita nastavna plana i programa podijeljena u 13 administrativnih jedinica u kojima se odvija obrazovanje[1] i koje imaju potpunu nadležnost od predškolskog do visokog obrazovanja, i dalje možemo govoriti o jednom obrazovnom sistemu; i u Banjoj Luci i u Mostaru i u Tuzli i u Sarajevu učionice izgledaju isto, s redovima klupa, nastavnici podučavaju na isti način (predavanja, ispitivanja, tjeranje učenika da memoriraju i reprodukuju podatke) i svugdje postoje tabu teme koje se ne propituju. Nigdje učenik nije u centru, nego se sve okreće ka nastavnim sadržajima i samom nastavniku, kao vrhovnom autoritetu u učionici.

Dejtonskim mirovnim sporazumom zaustavljen je rat, često se kaže; no, zaustavljeno je i obrazovanje – zaglavljeno na margini društvenih interesovanja, rascjepkano na entitet i kantone (kasnije i Distrikt Brčko), obrazovanje skoro tri decenije propada, nazaduje i uništava bilo kakvu progresivnu ideju. S lošim nastavničkim fakultetima, formalnom, a negdje i nepostojećom, kontinuiranom edukacijom nastavnika, s ispodprosječnim primanjima nastavnica/nastavnika i, općenito, s malim odvajanjem javnih budžeta za obrazovni sistem; bez bilo kakvih definisanih standarda (učeničkih postignuća, kvalitete rada nastavnika, direktora, škola) koji bi se, uz valjan instrumentarij, pratili i korigovali – školski sistem prepušten je sam sebi da tavori s lošim upravljačkim kadrovima i da se suočava, sada već alarmantno, s nedostatkom i učenika i pojedinih nastavničkih zanimanja. Jedinu ozbiljniju edukaciju u školama rade nevladine organizacije kroz brojne i različite projekte, potpomognute novcem međunarodnih organizacija, no nakon završenih projekata obrazovne vlasti ne insistiraju da se sa dobrim praksama i nastavi tako da dobri efekti projekata lagano zamru.

Kome ovakva škola treba?

Althusser u knjizi Ideologija i državni ideološki aparati kaže jedan državni ideološki aparat sigurno ima dominantnu ulogu, iako niko ne sluša pažljivo njegovu muziku: tako je tiha! Njegovo ime je škola[2]. U javnom obrazovnom sistemu u Bosni i Hercegovini jako je vidljiv i bode oči upliv nacionalnih ideologija kojima škola služi, prvenstveno, kao mjesto za proizvodnju dobrih Srba, Bošnjaka i Hrvata. Preuzevši metode učenja i podučavanja iz škola bivše države, zadržavši učionicu kao mjesto na kojem nastavnici govore istine koje se ne dovode u pitanje, zamijenivši ideologiju bratstva i jedinstva ideologijom nacije, uz pomoć religijskih zajednica, nove demokratske vlasti su ugušile relevantnost škole i udaljile interesovanja i svakodnevnicu djece od onoga što se i na koji se način uči u školi. No, odustajući od kvalitetne škole i prigrlivši zanemarivanje i inerciju u obrazovnoj praksi kao pravilo, obrazovne vlasti su obesmislile javni sistem obrazovanja svodeći ga na puko izdavanje svjedočanstava i diploma kako bi učenici prelazili s jednog nivoa na drugi. Kad se uzme u obzir i paralelni, vanredni sistem izdavanja diploma[3] i sistem privatnih univerziteta i fakulteta na kojima se obrazuju budući nastavnici bez ozbiljnih znanja iz pedagoško-psihološke i metodičko-didaktičke grupe predmeta, uz skoro pa nikakvu praksu[4] – dobijemo vrlo jasno pitanje, na koje je teško dati odgovor: Zašto uopće idemo u školu?

Međunarodna istraživanja

Bosna i Hercegovina, za razliku od susjednih država, nema kontinuitet učestvovanja u međunarodnim istraživanjima postignuća u obrazovanju; do sada su učenici iz Bosne i Hercegovine učestvovali u tri: TIMSS 2007. i TIMSS 2019 te PISA 2018. Svako od ova tri istraživanja utvrdilo je da je obrazovanje u Bosni i Hercegovini loše, zapušteno[5] i da treba ozbiljna državna strategija[6] koja bi paradigmatski promijenila postojeći javni obrazovni sistem. Svaki od ova tri izvještaja nudi i konkretne preporuke[7] na koje se skoro niko i ne osvrće. Dodatni problem je odbijanje političkih predstavnika entiteta Republika Srpska (RS) za kontinuirana učešća učenika iz BiH u međunarodnim istraživanjima, zahtijevajući da RS ima zasebno vidljive rezultate.

Zakonska regulativa

Na nivou Bosne i Hercegovine postoji Okvirni zakon o predškolskom, osnovnom i srednjem obrazovanju iz 2003. godine koji je trebao poslužiti kao osnova za donošenje svih zakona iz douniverzitetskog obrazovanja u 10 kantona, RS-u i Brčko Distriktu. Tokom skoro 20 godina nadležne obrazovne vlasti su mijenjale, prekrajale i dopunjavale svoje zakone koji mahom imaju cilj normirati školski život i odrediti formalne okvire u kojima djeca uče, bez da nudi prilike za popravljanje, međunarodna istraživanja su to pokazala, lošeg sistema. Svi zakoni, osim zakona iz RS-a, i dalje baštine neke elemente Okvirnog zakona – posebno odredbe o svrsi obrazovanja i obavezi da u nastavne planove i programe (NPP) bude ugrađena zajednička jezgra: isti sadržaji koji se izučavaju i u NPP-u RS-a, i u NPP-u na hrvatskom jeziku i u Okvirnom NPP-u Federacije Bosne i Hercegovine (na bosanskom jeziku). Vlasti RS-a su odustale od Okvirnog zakona na nivou BiH, smatrajući da je isključivo entitetska nadležnost u oblasti obrazovanja[8].

Nastavni planovi i programi

U Bosni i Hercegovini su tri nastavna plana i programa (NPP)[9] koji se cijepaju dodatno na nivou kantona. Tako je paradoksalno da, recimo, u kantonima gdje se izučava nastava na bosanskom jeziku nije ista struktura niti početak izučavanja pojedinih nastavnih predmeta, niti pojedini predmeti imaju isti broj časova[10]. Karakteristika svih NPP-ova jeste da propisuju nastavni sadržaji – lekcije, da su strogo podijeljeni po razredima i da ne postoji neka smislena niti vertikalna struktura (često u srednjoj školi djeca uče sadržaje koje su već slušali u osnovnoj) niti postoji horizontalna povezanost među predmetima (na primjer, djeca u V razredu iz predmeta Osnovi tehnike izučavaju arhitekturu zgrada iz perioda Austro-Ugarske, a u predmetu Historija Austro-Ugarsku spominju tek u VIII razredu). NPP često služi samo kao osnova za pisanje udžbenika koji, zapravo, kreiraju i omeđuju ono što se radi na časovima.

Udžbenici

Zajednička karakteristika udžbenika svih NPP-ova je da su loši, razlikuju se u izboru – RS ima Zavod za udžbenike i nastavna sredstva koji vodi kompletnu udžbeničku politiku; dominira jedan udžbenik za jedan predmet na nivou razreda. NPP na hrvatskom jeziku dva izdavača izdaju udžbenike koji neodoljivo liče na udžbenike iz Republike Hrvatske s dodanim imenima autora iz BiH i pokojom izmjenom. Najkomplikovaniji, najsloženiji i najzastarjeliji udžbenici su u kantonima gdje se radi po NPP-u na bosanskom jeziku. Naime, nekada davno, postojalo je tijelo Koordinacija ministara obrazovanja FBiH koji su zajednički raspisivali javni poziv za odabir udžbenika i donosili odluku o listi odobrenih udžbenika a Ministarstvo obrazovanja i nauke na nivou Federacije BiH[11], u ime Koordinacije, je vodilo cjelokupan proces. Izdavači anonimno prijavljuju rukopise, recenzenti, koristeći isti upitnik i za rukopis udžbenika matematike i rukopis udžbenika za muzičku kulturu, vrednuju, boduju, komentiraju i na osnovu njihovih uvida, kreirala se rang lista. Svi koji su ostvarili preko 85% recenzentskih bodova, mogli su u škole. Rezultat su brojni udžbenici (osam različitih udžbenika za biologiju u VIII razredu, na primjer) i rezultat su loši udžbenici. U IX razredu su odlučili izabrati samo jedan udžbenik. No, kako su se služili istim načinom odabira kao i kad su birali više – rezultat je isti: loši udžbenici. O samom procesu recenziranja udžbenika koje je vodilo Ministarstvo obrazovanja i nauke FBiH, na primjeru odabira čitanke za VI, VII, VIII i IX razred više u Studiji slučaja Svezame, otvori se[12], a o samom sadržaju udžbenika nacionalne grupe predmeta i vjeronauke govori detaljan studija Čemu (ne) učimo djecu iz 2017. godine[13]. U Zaključnim razmatranjima i preporukama ovog istraživanja, između ostalog, kaže se:

Štaviše, utvrđeno je i pokazano da je dominantni sistem vrijednosti u udžbenicima nacionalne grupe predmeta u sva tri nastavna plana i programa u suprotnosti sa proklamovanim ciljevima reforme, i da se fundamentalno oslanja na sociocentristički i konzervativni način mišljenja. Sociocentrizam se zasniva na uvjerenju da je perspektiva vlastite grupe jedina i najbolja. Tako se u udžbenicima predstavlja dominantna nacionalna perspektiva u kojoj je primat na kolektivnom u odnosu na individualno, u kojem se “njeguje“ strah od drugog i samoviktimizacija, i u kojem se glorificiraju ratovi i opravdava nasilje. Država (domovina) se shvata kao teritorij u vlasništvu etničkog kolektiva koji opstaje zahvaljujući odbranama, žrtvama, prolivenoj krvi, a istorija se posmatra kao niz događaja u kojima je kolektiv imao glavnu ulogu s ciljem da se dokaže njegova dugovječnost, opstojnost, suverenost. Zaključci se donose na osnovu malog i prigodnog uzorka, ne sagledava se cjelina niti se ispituju svi aspekti određenog događaja ili pojave, što dovodi do nepotpunog razumijevanja, nekritičkog promišljanja i neafirmisanja univerzalnih vrijednosti. Sociocentrističko razmišljanje služi kao osnova za razvoj stereotipa i predrasuda, onemogućava propitivanje, razvijanje objektivnih socijalnih percepcija i otvorenog i fleksibilnog stava prema drugima i vlastitoj grupi[14].

Zaključak

U pojedinim dijelovima BiH[15] obrazovne vlasti pokušavaju prepraviti svoje nastavne programe u predmetne kurikulume – dokumente koji bi propisali ishode učenja, prebacili fokus na dijete; šta, kada i kako dijete uči i time promijenili postojeću obrazovnu paradigmu. Ispisivanje predmetnih kurikuluma nastalo je na talasu neuspjele i dobro zamišljene Cjelovite kurikularne reforme u Hrvatskoj te kao potreba da se ponovo osmisli postojanje škole. Pisanje predmetnih kurikuluma samo je pokazalo koliko u BiH nema stručnjaka/stručnjakinja koji bi znali/mogli voditi obrazovnu reformu te osvijetlilo crnu rupu u (ne)kontinuiranom stručnom usavršavanju nastavnika. Buduća škola mora sa sebe skinuti jaram nacionalnih očekivanja, proizvodnju budućih nacionalnih grupa koje će loše misliti o onim drugima te kreirati obrazovne sadržaje u čijoj osnovi će biti mir, saradnja, solidarnost, poštovanje; buduća javna škola nužno mora biti mjesto u kojem se kritički promišlja, u kojoj prosvjetari i đaci uče kako misliti, kako diskutirati, kako se neslagati, kako provjeravati vlastite stavove.

U suprotnom, ubrzo gledat ćemo samo prazne zgrade gdje nema ni đaka ni nastavnica/nastavnika.


[1] Republika Srpska; 10 kantona: Unsko-sanski, Posavski, Tuzlanski, Zeničko-dobojski, Bosansko-podrinjski, Srednjobosanski, Hercegovačko-neretvanski, Zapadnohercegovački, Sarajevo, Kanton 10; Brčko Distrikt te Ministarstvo za obrazovanje i nauku Federacije BiH koje je 2010. godine, na Ustavnom sudu FBiH, proglašeno neustavnim. Pri Ministarstvu civilnih poslova na nivou države Bosne i Hercegovine (BiH) postoji i Agencija za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje (APOSO) koja provodi međunarodna istraživanja, kreira zajedničku jezgru nastavnih planova i programa te donosi druge bitne dokumente koji služe kao osnova nadležnim obrazovnim nivoima da popravljaju obrazovnu praksu i obrazovni sistem. APOSO nema nadležnost da nametne svoje dokumente drugima.

[2] Luj Altiser, Ideologija i državni ideološki aparati, Karpos, Beograd 2009. str. 43

[3] Medijski najpoznatiji slučaj rad novinara portala Žurnal koji su razotkrili nezakonite radnje u Centru za obrazovanje odraslih Multilingua iz Sanskog Mosta.

[4] Što je karakteristika i velikog dijela nastavničkih fakulteta na javnim univerzitetima

[5] PISA 2018. pokazala je da je svaki drugi/a petnaestogodišnjak/inja funkcionalno nepismen/a iz čitalačke i iz prirodnonaučne i matematičke pismenosti; a TIMSS 2019 pokazao je kako svako četvrto desetogodišnje dijete nije savladalo osnovne računanja iz matematike.

[6] Vijeće ministara usvojilo je 2007. Strateške pravce razvoja obrazovanja u Bosni i Hercegovini sa planom implementiranja, 2008.–2015., ali, kao i mnogo štošta drugo u BiH skoro ništa nije ispunjeno. Više o ovom dokumentu i njegovoj analizi u tekstu Osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje u BiH: trenutno stanje i preporuke za reforme

[7] Izvještaj za PISA 2018. i preporuke koje se nalaze na 153. strani

[8] Isključivost obrazovnih vlasti vidljiva je i u odbijanju da priznaju naziv bosanski jezik (iako je po Ustavu BiH to jedan od tri službena jezika) te u dokumentima učenika koji svoj jezik nazivaju bosanski, piše: jezik bošnjačkog naroda.

[9] Okvirni NPP Federacije BiH (kolokvijalno – NPP na bosanskom jeziku) dominantan je u područjima gdje žive Bošnjaci; NPP na hrvatskom jeziku osnova je za područja FBiH gdje žive Hrvati; NPP Republike Srpske pokriva cijeli prostor ovog entiteta. Brčko Distrikt koristi elemente sva tri NPP-a gdje pokušavaju zadržati škole u kojima đaci slušaju zajedno neke predmete, a kada imaju nastavne predmete iz tzv. grupacije nacionalne grupe predmeta (maternji jezik, historija, geografija), razdvajaju se.

[10] Na primjer, u Kantonu Sarajevo se engleski jezik i Informatika izučavaju od 1. razreda osnovne; u većini drugih kantona engleski jezik se pojavljuje prvi put u 3. razredu, a informatika u 5. ili 6. razredu.

[11] Uzgred rečeno, presudom Ustavnog suda Federacije BiH iz 2010. godine, ovo ministarstvo je proglašeno neustavnim i potrebno ga je ukinuti. Dvanaest godina kasnije – Ministarstvo i dalje postoji samo što već dvije godine nema ministricu/ministra na čelu.

[12] https://skolegijum.ba/static/files/biblioteka/pdf/5460fceb0f5f5_05Svezameotvorise,studijaslucaja.pdf

[13] http://www.promente.org/downloads/cemuucimodjecu.pdf

[14] Čemu ne učimo djecu, Fond otvoreno društvo BiH i proMENTE socijalna istraživanja, Sarajevo, 2017., str. 81.

[15] Kanton Sarajevo, Unsko-sanski kanton, Zeničko-dobojski kanton i Zapadnohercegovački kanton

Tekst je izvorno objavljen u okviru temata “Kakvo nam obrazovanje (ne)treba?” drugog broja regionalnog časopisa za novo promišljanje demokratije „Res Publica“ (juli 2022) nastao u okviru projekta Academic Engagement for Democracy in SEE realiziran od strane Instituta za demokratski angažman Jugoistočne Europe – Institute for Democratic Engagement Southeast Europe (IDESE), u partnerstvu sa Institutom za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu i Centra za napredne studije – Jugoistočne Europe – Center for Advanced Studies – South East Europe, Sveučilišta u Rijeci. Časopis izlazi jednom mjesečno simultano u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj uz časopise NIN, Start i Novosti. Centar za obrazovne inicijative Step by Step i Zajednica inovativnih nastavnika/ca podržali su izlazak drugog broja časopisa “Res Publica”.