„Molimo vas da nas saslušate, razumijete i zaštitite“, završna je rečenica Otvorenog pisma uposlenica i uposlenika Osnovne škole „Fatima Gunić“ iz Sarajeva. Pismo su adresirali Vladi Kantona Sarajevo, resornom ministarstvu, kantonalnom osnovnoškolskom sindikatu, Institutu za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja, školskom vijeću roditelja i Vijeću roditelja Kantona Sarajevo.
Povod pismu su, kako navode, sve češći pritisci i napadi roditelja što utiče na njihovo dostojanstvo, sigurnost i psihofizičko zdravlje. Nastavnici tvrde da su u posljednje vrijeme intenzivirane žalbe, prijetnje, pritisci zbog nezadovoljstva ocjenama i da roditelji pokreću inspekcijske nadzore, pišu Institutu i Ministarstvu, a nadležne institucije dodatno opterete škole obavezujući ih da objašnjavaju i da se pravdaju.
U pismu se predlažu i konkretni načini pomoći: Revizija Pravilnika o neprihvatljivim oblicima ponašanja (da se dio odgovornosti o ponašanju djece prebaci i na roditelje); prijave roditelja provjere u Ministarstvu prije nego ih prihvate kao osnovane; da su roditelji u prijavi obavezni navesti sve korake koje su već poduzeli u školi prije nego su se obratili Ministarstvu; osigura pravna i institucionalna zaštita nastavnicima od mobinga; da Ministarstvo edukuje roditelje o njihovim obavezama.
Sudeći po sadržaju i tonu pisma, nastavnici u spomenutoj školi su ogorčeni i očajni – traže pomoć jer ne znaju kako sami da se nose sa pritiscima – završetak je školske godine i pretpostavljam da su pritisci, o kojima pišu, svakodnevni, neugodni i da otežavaju rad. Mogli bismo dovesti u pitanje formu – zašto se uopće obraćati nekome ko je suodgovoran za situaciju i zašto pisati otvoreno pismo – ali je reakcija važna: nastavnici jedne škole su razgovarali i supotpisali otvoreno pismo. Navikli smo na to da iz škola ne dolaze glasovi, nema zajedničkog stava o nekom problemu – a problema je mnogo (samo da navedem neke iz Kantona Sarajevo: neadekvatno pripremljena kurikularna reforma, bombardovanje novim propisima, povećana količina administrativnog posla, zabrana štrajka, zabrana protesta…) i svake školske godine se umnožavaju.
Siguran sam da se s pritiskom agresivnih, glasnih i nezadovoljnih roditelja ne suočavaju samo nastavnice i nastavnici iz OŠ „Fatima Gunić“; prvi korak ka rješavanju problema bila bi reakcija i drugih nastavničkih kolektiva – novi primjeri, drugačija iskustva, nova rješenja. Nastavnice i nastavnici moraju znati da niko neće riješiti njihov problem dok se oni sami ne pozabave njim. Vidjeli smo na primjeru škola u blokadi u Srbiji da zajedništvo kolektiva, podrška učenicima i drugačiji odnos i prema obrazovanju i prema đacima i roditeljima škole briše sve negativnosti i vraća smisao u učionice.
Nedopustivo je agresivno ponašanje prema nastavnicama i nastavnicima u školama; teško je poučavati ukoliko nastavnike, kada izađu iz učionice, očekuje gnjevni roditelj koji ne pita šta se dogodilo, ne vjeruje u nastavničku procjenu, već isključivo vlastitom djetetu i vlastitoj predodžbi o nastavi. To se može i mora zaustaviti. No, to je tek početak rješavanja problema.
Umjesto da, kao nastavnici, pišemo vapaje za pomoć, bojeći se za vlastitu sigurnost, vrijeme je da ozbiljno promislimo kako smo se našli u ovoj situaciji. Kako smo dopustili da je svrha škole ocjena, a ne učenje; kako smo pristali da dajemo tolike ocjene, a da ne usaglašavamo kriterije ocjenjivanja; zašto je ocjena alat za prikrivanje problema (ocjenjujem, dakle dijelim petice); zašto smo ocjenjivanje subjektivizirali toliko da ni nama ponekad nije jasno zašto upisujemo baš te ocjene đacima; zašto postoji opći uspjeh učenika; zašto je ocjena dominantno i skoro jedino sredstvo za prelazak u naredni nivo obrazovanja; zašto još uvijek imamo sistem ocjenjivanja od 1 do 5; zašto je prosjek ocjena visok, a djeca funkcionalno nepismena; kako smo dopustili da ocjena nije jasna povratna informacija; zašto ne mijenjamo metode poučavanja, ako vidimo da neke učenice i neki učenici ne napreduju i da imaju niske ocjene; koliko prilagođavamo nastavu za đake kojima treba više vremena da usvoje neko gradivo; zašto uopće pristajemo na postojeće pravilnike o ocjenjivanju…
Posebno pitanje za nastavnice i nastavnike u Kantonu Sarajevo (kao i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje se primjenjuje nešto što zovemo „kurikularna reforma“) – kako je uopće moguće uskladiti nastavu usmjerenu na ishode učenja i Pravilnik o praćenju, vrednovanju i ocjenjivanju napravljen za neki drugi oblik nastave?
I da probamo zamisliti školu u kojoj nema ocjena – svaki dan učimo, a ne ocjenjujemo. Da, kako bi izgledala škola u kojoj nema ocjena? Šta bismo dobili, a šta izgubili? Da li bi nas, kao nastavnike, roditelji pitali zašto moje dijete nema 5 ili zašto moje dijete nije naučilo nešto?
Važno je s roditeljima izgraditi drugačiji odnos, važno je osjećati se sigurno na poslu, važno je imati autonomiju u poučavanju i ocjenjivanju i za to se treba boriti. No, problem neće biti riješen ako kao nastavnice i nastavnici ne promislimo o školi ovakvoj kakva jeste, ako nismo spremni osmisliti školu u koju djeca rado idu, ako nismo spremni iz temelja propitati vlastiti posao i zahtijevati definiranje vlastite profesije, predložiti drugačiji sistem kontinuiranog profesionalnog razvoja i sarađivati u poučavanju učenika – zapravo, ako nismo spremni školske zbornice pretvoriti u živo mjesto – gdje se diskutuje, uči, usaglašava (i s učenicima i s roditeljima) i gdje se dogovaraju zajednička saopćenja, otvorena pisma i prijedlozi za nove oblike nastave.
Zato je primjer iz OŠ „Fatima Gunić“ važan – nastavnički kolektiv prepoznao problem i hoće ga rješavati; traži pomoć. Njihovo pismo je poziv za druge kolektive i prilika da se odlučivanje o školskom životu vrati nastavnicama i nastavnicima koji će svojim primjerima pokazati i đacima kako se uči, šta znači biti odgovorna građanka i odgovoran građanin i koliko je važno uživati u svom poslu i koji su preduvjeti da posao bude kvalitetan. Idemo prvo riješiti pitanje sigurnosti u školi, a onda da se pitamo – kakvu školu želimo i o tome da raspravljamo u zbornicama.