Ibrahimović: Kritika paušalnog uma

Ministarstvo za odgoj i obrazovanje KS u utorak, 9. maja je svim osnovnim i srednjim školama poslalo informaciju kao Dopunu „preporukama za rad s učenicima i roditeljima učenika nakon kriznog, tragičnoj događaja u susjednoj Srbiji“ koje su na školske adrese poslane 4. maja. U ovoj dopuni preporučuje se školama kako da postupaju „u slučaju da učenik iznosi stavove ili prijeti da će oduzeti sebi život i/ili na neki način ugroziti druge osobe“.

U jednoipostraničnom dopisu koji potpisuje Ezudin Kurtović, po ovlaštenju ministra – školama se preporučuje/nalaže da kogod u školi čuje, sazna kako neki učenik prijeti da će povrijediti sebe ili druge, odmah obavijesti direktora škole, a direktor škole poziva roditelje učenika koji je prijetio sebi i drugima i nadležnu policijsku upravu. Dopis ne preporučuje razgovor s roditeljima, ne zna se tačno šta je uloga policijske uprave, nego se odmah šalje na psihijatrijski pregled na Kliniku za psihijatriju, Odjeljenje za dječiju i adolescentsku psihijatriju KCUS-a. Škola ima obavezu (preporuka prerasla u obavezu) da napiše preporuku za pregled uz opis ponašanja kao i razlog zašto se učenik upućuje na pregled. Nakon pregleda, roditelji obavještavaju školu o preporukama psihijatra. Ako psihijatar procijeni da nema potrebe za intervencijom na klinici, školski psiholog radi s djetetom, a obavještava se i Centar za mentalno zdravlje. Ukoliko roditelji odbijaju odvesti dijete kod psihijatra, škola obavještava Centar za socijalni rad. Šta rade Centri za socijalni rad – da li nagovaraju roditelje ili zovu policiju da im pomogne – ne zna se. Na kraju, škola je dužna obavijestiti i Ministarstvo.

Iz suhoparne, iscijeđene informacije (preporuke, obaveze, naredbe) krije se skidanje odgovornosti nadležnog Ministarstva sa mogućih potencijalnih tragičnih događaja i prebacuje sve na škole da se nose i sa roditeljima i sa Klinikom i sa policijom i sa centrima za socijalni rad i sa Centrima za mentalno zdravlje – u prevodu: neka i škola piše dopise i neka ima u arhivi sve zabilježene korake ako, nedajbože, zatreba za društveno pranje svijesti nakon potencijalne tragedije. Da ne ulazimo sad u druge propise – otkud škola da šalje uputnicu za Kliniku – ova informacija školama je suvišna. I u postojećim propisima (koje ovaj dopis zaobilazi i ignoriše), jasno su navedeni indikatori za prepoznavanje učenika u riziku i, naravno, uz procjenu školskog pedagoga i psihologa kako u školi ne mogu pružiti potpunu podršku, dijete se, u dogovoru s roditeljima, upućuje u druge nadležne institucije.

Evo, zamislimo nekoliko situacija koje ovaj dopis obuhvata – učenik kaže da je čuo kako drugi učenik kaže da će se povrijediti. Informacija stiže do direktora škole; direktor zove roditelje i policiju; preporuka za psihijatriju. U biti nema prostora ni da školska služba razgovara s učenicima i utvrdi da li je to zaista neko rekao, kada je rekao, u kojem kontekstu, da li je neko pogrešno razumio… Ili: neko drugi, koristeći tuđi profil na društvenim mrežama, napiše da će povrijediti sebe ili druge; opet ista bespotrebna procedura s krivom osobom.

Problem je mnogo složeniji nego Dopis naređuje preporučujući – ne kažu djeca uvijek šta namjeravaju uraditi, ne primijeti se u školama uvijek da djetetu treba stručna pomoć. Škola, koja je postavljena tako da isporučuje informacije, usmeno ili pismeno provjerava da li su ih učenici usvojili i za to ih nastavnici ocjenjuju, nema mnogo vremena ni prostora da se bavi onim što djeca proživljavaju niti ovako postavljena škola insistira na fleksibilnosti. Škola odavno nije relevantna, još uvijek slavi spartansku disciplinu – posebno u starijim razredima osnovne i u srednjoj školi te još uvijek izbjegava tabu teme robujući konzervativnim zahtjevima. U tako postavljenoj školi zaista su moguće različite ekstremne reakcije jer škola nudi čvrst okvir za usvajanje nasilnog ponašanja, na potisnute osjećaje i na vrlo jasnu poruku da se greške kažnjavaju.

Ovakav dopis je zapravo suštinski odnos nadležnih obrazovnih vlasti prema stvarnim problemima u sistemu obrazovanja – birokratsko ograđivanje od odgovornosti i instant reakcija na posljedice; prevencija, korjenita promjena, ozbiljnija istraživanja o dječijim životima ne postoje. Potrebe škola također se svode pod istu ravan – jednako svima bez obzira na potrebe jer se nema vremena tragati za specifičnostima svake škole. Dopis na dopis, odgovor na tražene informacije, anketiranje djece, roditelja i uposlenika bez povratnih informacija i vidljive svrhe, brojevi opserviranih učenika, brojevi učenika sa sniženim vladanjima; statistika ravnodušnosti izvire iz obrazovnog sistema. Birokratija koja nikad ne prestaje. Da je drugačije – nakon tragedije u beogradskoj školi počeli bismo razgovarati o tome čemu ovakva škola, šta možemo promijeniti, kako učiniti da škola ne bude nužna obaveza, da se vidi smisao u onome što se uči, na čemu se radi, da skoro svi nastavnici budu djeci među prvim osobama kojima će govoriti o svojim problemima, željama, strahovima, radostima.

Jasno je da neočekivani tragični događaji izazivaju panične reakcije, kao odbrambeni mehanizmi kojima se unaprijed sapire odgovornost. No, ova informacija, kao dopuna ranijim preporukama trebala je biti ne samo drugačije intonirana (da ne govori o djeci kao nekakvim predmetima), već je morala uzeti dijete u obzir, omogućiti školskim stručnim osobama da sami procijene kada i u kojim slučajevima se traži pomoć psihijatra; dopis je mogao, nakon konsultacija sa uposlenicima Klinike za psihijatriju, predvidjeti dolazak psihijatra u školu ukoliko iz škole dođe takav zahtjev. Ovaj dopis je mogao naglasiti i oprez kod stigmatiziranja i vrlo jasno je mogao naglasiti da je ovo kratka intervetna mjera do ozbiljnijih razgovora stručnjaka kako postupiti u različitim situacijama nakon ozbiljnije analize šta okupira dječije živote. Nakon što otvorimo temu kvalitetnog obrazovanja i pokušamo se dogovoriti kakva bi to škola bila dobra za djecu. Birokrate iz ministarstvenih kancelarija to ne znaju i ne žele; nastavljaju trampiti najbolji interes svakog djeteta za birokratsko skidanje odgovornosti za ono što škole jesu danas.

Namir Ibrahimović


Levy: Svi su krivi osim nas
Rodić: Kazaljke