Predapokaliptični sevdah
Da je vijest o tome kako je neki čovjek sahranio vlastitu kuću, kao mjesto bizarnog događaja, navela neki drugi grad a ne Prijedor ne bih je zapamtio duže od pet sekundi. Ovako, morao sam biti zainteresovan jer je to grad s visokim procentom ratnih zločinaca po metru kubnom stambenog prostora. Grad u kojem su nacističke ideje oživjele u maju 1992. kada smo prvi put nakon WWII vidjeli naredbu da ljudi pogrešne nacionalnosti moraju nositi bijele trake oko ruku, izvjesiti bijele čaršafe na kuće i stanove.
To je grad u kojem je vršena sistematska dehumanizacija ljudi koji nisu bili srpske nacionalnosti davno prije nego je rat počeo, zvanično ili nezvanično. Sedmična novina Kozarski Vjesnik, koja izlazi i dan-danas, vršila je targetiranja viđenijih Bošnjaka i Hrvata a kao najmaštovitiji vrhunac dehumanizacije bio je onaj koji je za metu imao prijedorskog specijalizanta ginekologije Željka Sikoru. Način na koji je dehumaniziran bio je itekako bizaran.
Ako u tražilicu ovih novina ukucate ime Željko Sikora nećete dobiti nijedan link, prostor ispod tražilice će ostati prazan. Sasvim u skladu s neumoljivom činjenicom da je Željko Sikora, nakon višednevnog mučenja koje su provodili njegov školski kolega i drugi zočinci, ubijen a tijelo mu je nađeno u krugu logora Keraterm pokraj kontejnera za smeće. Tako je ovaj prijedorski doktor čiji su etnički korijeni češki, u svijesti zlikovaca su svi katolici bili Hrvati a svi Hrvati moraju biti ustaše, završio svoj kratak životni put.
Metaforički, njegov životni prostor se smanjio na veličinu pištoljskog zrna, iako mi nije poznato kako se tačno desila njegova egzekucija, ali metafora pištoljskog zrna je interesantna jer u sebi priziva ubistvo kultnog poljskog pisca i grafičara Brune Schulza. Jednog dana 1942. Schulz se vraćao iz drohobičkog geta, noseći veknu kruha u rukama, prolazeći kroz arijevski kvart, gdje ga je ubio oficir Gestapoa Karl Günther. Razlog ubistva je to što je Schulz bio miljenik drugog Gestapo oficira Landaua, a on je ubio Güntherovog Jevreja. Može li bizarnije od ovoga?
Postoji anegdota, živa istina, kada su prijedorski logoraši bili na studijskom boravku u Njemačkoj koji je tematizirao suočavanje s prošlošću. Pa su posjetili neke nacističke konclogore gdje su upoznati sa sistematičnošću njemačkog nacističkog uma. Nakon svega što je vidio jedan bivši logoraš rekao je kako je sreća da njihove komšije Srbi nisu bili na ovom studijskom boravku prije rata, jer bi onda prošli puno gore nego što jesu. Anegdota je živa istina jer mi ju je ispričala prijateljica kojoj vjerujem.
Nasreću, nisu naši mučitelji bili upoznati sa ultra-sofisticiranim tehnikama mučenja, niti sa organizacijom jednog nacističkog konclogora, jer da jesu bili u Buchenwaldu onda bi znali kako su nacisti išli do toliko sitnih detalja, ništa ne prepuštajući slučaju, da su i vaške sistematizirali napravivši analizu morfologije vaški logoraša. Klasifikovali su ih prema veličini na velike, srednje i male.
Ko je prolazio kroz mjesto Omarska mogao je vidjeti kako je hortikultura u tom selu jako razvijena, te da su sve biljke u vrtovima sređene do savršenstva. Perfektno podšišane žive ograde, tulipani zasađeni da oblikuju geometrijske predmete, zaista je u ovom mjestu hortikulturna kultura na najvišem mogućem nivou. I ovo je metafora koja hoće reći da ljudi određenim manijakalnim radnjama žele prikriti vlastitu krivicu i zavjet ćutnje. Jer kad kažeš Omarska nema tog cvijeta koji može mirisati ikakvim drugim mirisom osim mirisa zla, smrti i krivice.
Prijedorski specijalizant ginekologije nije imao sreće u zvijezdama, jer je rođen pod imenom i prezimenom koje će ga odvesti u smrt. Kao što ni 3.500 građana Prijedora isto nije imalo sreće zbog pogrešnih imena i prezimena, jer su svi ubijeni, mnogi od njih nesistematski mučeni (jer naši mučitelji nisu dobacili do svirepe genijalnosti svojih nedostižnih nacističkih uzora).
Kozarski Vjesnik i Radio Prijedor su izvještavali o prijedorskom specijalizantu ginekologije dr. Željku Sikori koji je “izazivao abortuse kod Srpkinja koje nose mušku djecu, kastrirao srpske muške bebe”.
U beogradskim dnevnim novinama, Ekspres politici, nazivan je “doktorom monstrumom”. U izvještaju tadašnje SR Jugoslavije Komisiji eksperata UN-a pod “Indicijama o izvršiocima nehumanog postupanja s civilima u Prijedoru 1989-1992.” spominje se dr. Željko Sikora (zajedno s dvojicom doktora bošnjačke nacionalnosti). Kao njihov glavni krimen je navedeno: “Sistematsko smanjivanje nataliteta srpskog življa na području prijedorske opštine putem kastriranja novorođenčadi srpske nacionalnosti. (…) Primjenom raznih medikamenata i eksperimenata vršili onesposobljavanje djece u prijedorskoj bolnici, namjerno utvrđivali pogrešne dijagnoze i davali pogrešne lijekove odraslim licima srpske nacionalnosti.”
Kozarski Vjesnik redovno izlazi svakog petka. Ako ukucate ime ubijenog čovjeka u tražilicu ovog sedmičnjaka ona će ostati bez teksta. Željko Sikora je bio posljednji muški potomak porodice Sikora. Za njegove navodne zločine nikad nije pronađen nijedan dokaz, niti je imao ikakvo suđenje. Također ni do danas s njegovog imena nije skinuta ljaga.
U mjestu Omarska i dalje se radi na unapređenju hortikulturne kulture jer treba nekako srediti svoje misli u kojima i dalje trunu leševi iz Tomašice, najveće masovne grobnice u zadnjem ratu. Doduše, neka tijela nisu mogla istrunuti jer su pomiješana sa glinom, koja ih je konzervirala, pa se zadržala kosa, nokti, čak i neka tkiva. Čovjek koji je otkrio lokaciju masovne grobnice nije tražio novac, što je uobičajeno, nego je zatražio samo kabanicu, jer je taj dan padala jaka kiša. Istražiteljima je ispričao kako je, tokom rata a i poslije njega, okolno srpsko stanovništvo tražilo da se izmjesti lokacija masovne grobnice zbog nesnosnog smrada, koji je i podzemnim vodama dolazio do njihovih kuća. Osam stotina (800) ljudi je zakopano na ovoj lokaciji, a ‘formiranje’ masovne grobnice trajalo je mjesecima tokom prve ratne godine, u čemu je učestvovalo stotine ‘izvođača radova’ i brojna mehanizacija. Vojna terminologija bivše JNA je imala stručan naziv za ovo: asanacija terena.
Tomašica, osim što je najveća masovna grobnica u Evropi nakon WWII, poznata je i kao grobnica fudbalera o čemu je snimljen i dokumentarni film. Činjenice kažu da je više od 200 fudbalera sa Mataruškog brda, koje je imalo 6 nižerazrednih fudbalskih timova, ubijeno i bačeno u ovu jamu.
Sada znamo zašto je Šerif Velić, po zanimanju limar, u ratu bio u logoru, u selu Kevljani kod Prijedora sahranio vlastitu kuću kao što se sahranjuju najbliskiji ljudi.
Po njegovim riječima on je svoju kuću doživljavao kao nešto najrođenije, kao dijete koje je izgubio. I znamo da taj događaj nije nimalo bizaran ni neobičan s obzirom na sve nezamislive zločine iz 1992. Čovjek je pokopao vlastitu kuću i napravio joj spomenik. Iskopao rupu dubine 4,5 metara i ostatke kuće sručio unutra, zatim dovukao devet kamiona humusa i zatrpao ubijenu kuću. Na humci sada raste brižljivo njegovana trava. Podsjeća na tumulus ili mogilu (gomila na ruskom jeziku), gromilu, što su sinonimi za zeleni brežuljak ispod kojeg se nalazi jedna ili više praistorijskih grobnica.
Tijelo kuće je sahranjeno kao živo biće, ali njeni korijeni, temelji su ostali, i na njima je sagrađena nova, manja kuća.
Travnata mogila u Kevljanima stoji kao spomenik životu i smrti. Vraća nas u željezno doba kada su mogile bile uobičajen način sahranjivanja mrtvih. Ako govorimo o prolijevanju krvi, nismo daleko odmakli od željeznog doba.