foto: Dženat Dreković/NOMAD

Šehić: Estetska strana ribolova

Predapokaliptični sevdah

Odavno sam izgubio svaku nadu da je i najjednostavniji neknjiževni tekst razumljiv za čitanje onako kako si htio da bude razumljiv. Bez obzira koliko precizne i tačne riječi i rečenice koristio uvijek postoji mogućnost nerazumijevanja onoga što je autorova nakana. Ne samo nerazumijevanja nego i nakaradnog čitanja, traženja u tekstu onog čega tu nema. Čak i tekst dužine 140 znakova sa proredima je podložan krivom shvatanju, a takve tekstove zovemo tvitovima. Ni najmanja moguća forma pisanja na socijalnim mrežama, tvit je upravo to, nije lišena svoje uzaludnosti, a nema veće uzaludnosti od pogrešnog čitanja onog što si napisao. Zamislite kako je onda teško razumjeti jednu knjigu ako se ne razumije neknjiževni tekst.

Moj zadatak kao pisca, što u sebi sadrži i pisanje za novine ili čak i za Twitter, jeste da budem što čistiji u izrazu ali da nikad ne padnem u populističko naglabanje o društvenim ili kosmičkim zbivanjima. To znači da nikad ne pojeftinim vlastiti stil i jezik, jer to je danas vrlo lako. Ukoliko želite da vas ljudi čitaju i klikaju trebate im ići niz dlaku, pisati upravo ono što većina ljudi želi da čuje. Sasvim je svejedno kojoj se grupaciji ljudi obraćate ukoliko oni željno čekaju potvrdu vlastitih misli u vašem tekstu.

Pišem isključivo ne da potvrdim već fosilizirane misli, stavove ili ideje u tuđim glavama nego da se suprotstavim onom što je petrificirano i okoštalo. Zanima me destrukcija ustaljenih pogleda na svijet unutar književnosti ali i izvan nje. Ukoliko želite čitati moje tekstove da biste u njima našli potvrdu vlastitih misli onda ste ne krivom putu. Mada, svi mi kad čitamo u tuđim tekstovima tražimo tu famoznu potvrdu vlastitih misli, valjda da se ne bismo osjećali usamljeno dok hujimo kroz kosmos velikom brzinom na trećem kamenu od Sunca. Barem onda vrijedi nekad prodrmati glavu čitatelja onim što on ne želi da čita.

Naravno, nisu ovo jedini razlozi zbog kojih pišem. Ima ih sijaset. Henry Michaux kaže: «Pišem da bih se proputovao». Nije mi cilj sebi ni drugima objašnjavati zašto pišem jer je to duga priča, koja će biti rezervisana za druge tekstove.

Ovdje želim sebi objasniti šta za mene predstavlja ribolov, jer znam da ljudi ribolov tumače na razne načine, a meni je moj ribolov najbitniji, njega najbolje poznajem. Poznajem motive i razloge zašto idem u ribolov ili zašto pare trošim na ribarsku opremu bez trunke žaljenja.

Većina ljudi, neribolovaca, misli da je ribolov nekakva terapija, sedativ protiv životog stresa, protiv traumâ rata. Većina odmah u misli priziva Mešu Selimovića i legendarnu imperativnu rečenicu o ribolovu Ahmeda Šabe. Sve navedeno je tačno ali u isti mah i apsolutno netačno, ako posmatram vlastite razloge zašto mogu ustati u 3 ujutro, putovati satima po mrklom mraku. Staviti 25 kg opreme na leđa i hodati 5 km po stijenama na obali Vrbasa sa dva vrlo lomljiva i skupa štapa u rukama. Rupe između stijena su posvuda, pa vam noga upadne do kuka a vi morate misliti da ne slomite match štapove, koji su sklopljeni u tri dijela, ali i kao takvi dugi su 145 cm. A ne mislite na to da možete i slomiti nogu.

Zašto na teškom minusu mogu stajati u Drini do kukova i mahati štapom od 5 metara od jutra do mraka? Zašto mogu da ne jedem niti da idem u WC od zore do sumraka? Zašto mogu beskrajno koncentrisano pratiti crveni ili zeleni fosforoscentni vrh plovka dok ga nosi riječna matica? Ima ovih pitanja bezbroj, ona su retorička ali i nisu, jer imam odgovore na njih.

Ja idem u ribolov iz milion i jednog razloga.

Prvo zato što ribolov budi moja čula. Vraća me u iskonsko stanje u kojem se ne žalim ni na šta, nisam gnjecav kao blato, nego me ribolov pretvara u ono što zapravo i jesam ali zbog malograđanskih društvenih normi moram se pretvarati da sam nešto drugo. Tako probuđenih čula osjećam se neranjiv i svemoguć. To je onaj udio božanskog u ribolovu o kojem vi nemate pojma, niti ćete ga ikad osjetiti. S te tačke gledišta mogu iskreno da vas žalim. Taj udio božanskog u ribolovu nije osjećaj nadmoći nad ribom koju hvataš. Pišem hvataš jer sam ja s Une a tamo ribari imaju vlastiti metajezik rijeke i ribolova. Mi nikad ne kažemo «pecati ribu», jer to doživljavamo kao tešku uvredu. Pecati se govori na nizinskim rijekama, a naša rijeka nije dosadna masa blata i prljavštine koja se valja nekom ravnicom pogodnom za samoubistvo.

Hvatanje ili fatanje ribe je naša fraza, unikatan način na koji koristimo riječi da opišemo ribolov na rijeci Uni. Naravno, naša tipična unska arogancija, osjećaj istinske nadmoći i prezira spram ravničarskih rijeka je opravdana ukoliko samo jedan dan provedete na vodi u drvenoj lađi koju je napravio Mumin Kočić ili neki od Bužimkića.

Svaka rijeka ima svoj metajezik, i pošto Unu znam kao svoj džep mene zanimaju druge rijeke, čak i spore, bluzerske, ravničarske rijeke. Lako sam odbacio urođenu unsku aroganciju i zavolio Neretvu, Drinu, Krivaju, Bosnu ili Vrbas. Ja volim svaku rijeku, svaki potok, svako vrelo, lokvu, jezero, akumulaciono jezero, bilo kakvo vodeno tijelo.

Taj udio božanskog u mom načinu ribolova je sasvim ljudski. Svaki čovjek za sebe misli da ima proročke moći. Svaki ribolovac je prorok. Jer kako drukčije objasniti činjenicu da kada kreneš na put u glavi imaš sliku ribe koju ćeš uhvatiti u nekoj nepoznatoj vodi, na mjestu na koje ideš prvi ili stoti put (uvijek je voda nova i nepoznata) te očekuješ dobar ulov. Pita li iko ribu šta ona misli o proročkim namjerama nekog ribolovca kako će baš taj dan i na tom mjestu biti uhvaćena?

Idem u ribolov i zato što sam u duši kockar. Kako to sad da vam objasnim a da me ne povežete sa kladionicama, poker aparatima ili kasinom? Kako da u vašem umu razbijem ustaljene predodžbe koje u vama izazivaju neke riječi? Na vama je da razbijate vlastite predrasude, ja sam samo katalizator.

Kad riba krene onda ona uzima gdje god zabaciš. Ako zabaciš u fildžan izvući ćeš dobrog i borbenog škobalja. Postoji taj osjećaj, blizak onom božanskom, kada te riba hoće onda misliš kako će to vječno trajati. Postane ti to skroz normalno i blisko, ali kada presahne ribarsko nadahnuće onda nastupa golemo otrežnjenje. To je isto kao kad te krene u kocki, misliš da si svemoćan i da taj osjećaj nikad neće prestati. Takav je čovjek, lako se uvjeri u bilo kakvu iluziju. Ribolov nije iluzija, nego stvarna i vrhunska rabota, strast kojoj nema kraja, ali koju možeš zalediti na neko vrijeme, pa je opet odlediti.

Zato je ribar i kockar jer svaki vjeruje kada ga ide kako je to nešto sasvim prirodno i normalno, ali kada se mjehur rasprši onda ribar shvata koliko je magičan trenutak bio u kojem je riba stalno uzimala. I to je ta navlakuša, taj neprocjenjiv dobitak, ta zlatna poluga koja te uvijek mami da ideš po kijametu u ribolov.

Treći temeljni razlog mog ribolova je borba. Volim taj užitak borbe s ribom. Ona nije moj neprijatelj, ja nju poštujem i volim. Ribe su najljepša stvorenja na planeti. Moja vizija raja se sastoji od mirijade rijeka, jezera, potoka i vode dokle oko seže, ali da nije dosadno ponavljanje mora. Ne postoji oblik u prirodi koji je savršeniji od ribljeg tijela. To je isto jedan od razloga zašto sam ribar. Volim hvatati savršene prirodne oblike.

Nekad puštam ribe. Jednom sam na Krivaji pustio 11 riba. Neke su bile u mrijestu ali većina nije pa sam ih svejedno pustio. Ljetos na Krki sam pustio najmanje stotinu riba; krupne plotice, klenove i škobalje. Nisam tzv. mesar, na uzimam male ribe niti mi je cilj da uvijek nosim ribu kući. Nekad je i nosim i rado jedem, pogotovo kalifornijske pastrmke iz Neretve i lipena iz Drine.

Nema većeg uzbuđenja nego kada mirišeš vlastiti dlan u kojem si do maloprije držao lipena (unski naziv za lipljena). To je parfem koji u tebi izaziva navalu adrenalina. Tlak ti raste, zjenice se šire, krv kola brzo kroz žile. Bit ribolova je uživanje u ljepoti. Ribolov je estetski i asketski doživljaj prije svega. Ribolov nije nikakva terapija ljudi koji su, razočarani zlom civilizacije, odustali od života. Ribolov je život u nepatvorenim dozama.

Ribolov jeste povratak prirodi u svojoj esenciji. Ostvarenje vjekovnog ljudskog sna da se iskobelja iz vreve gradskog života. Ribolov je anarhistički ritual, suočavanje sa samim sobom, vježbanje nagona, trening duše i tijela.

Predapokaliptični sevdah


Hajjam: Rubaije
Rodić: Iluzija
Vitez: Dva pijetla
Ovčina: Polja trnja