foto: Dženat Dreković/NOMAD

Šehić: Zašto pišem i druge riječi

Predapokaliptični sevdah

Postoji to najteže pitanje u povijesti književnosti: «Zašto pišeš?»

Pišem da bih sablaznio vlastite čitatelje i privukao nove koji su me do koliko do juče revnosno mrzili. Pišem iz osvete, da napokostim hejterima jer svaka moja uspješna rečenica njih približava srčanom udaru ili tihom rastu ćelija zloćudnog tumora.

Zaista, zašto pišem? Pišem da bih te uštogljene čitatelje odsablaznio, salio im strahu (stravu) kako bi im bilo lakše živjeti u zemlji koja je zastrta krvavim ćilimom, kako to pjesnik nije napisao u himni ovoj zemlji.

Moja namjera mora biti kontraproduktivna. Cilj je izbiti iz cipela malograđanštinu, to je ona rukica koja prekriva usta kada čita riječi koje joj se sviđaju ali nepisano pravilo kaže da su to bezobrazne riječi. Ja više volim termin: perverzne riječi. Volim sve što je perverzno, bizarno, neobično, čudno, fantastično i odudara od bilo kakve norme; bilo književne, bilo da se radi o nepisanim normama ponašanja.

Neko vrijeme sam bio ludo zaljubljen u ljudsko blato. Samo me dno zanimalo, pa sam i bazao po takvim mjestima. Imao sam istančan osjećaj za ljudsko ruglo, htio ne htio uvijek bih prvi vidio ono što su drugi izbjegavali da vide čak i u mislima. Bizarno i deformisano se lijepilo za mene.

Pisao sam o tome, pa su me pitali kako sam to napisao? Zašto sam to napisao? Kako sam uspio to vidjeti? A meni je bilo prirodno i logično vidjeti invalida bez noge kako lovi ribu na Miljacki dok mu batrljak visi sa kamene ograde negdje  kod Čobanija mosta. Kako ratni invalid puši dok cigareta dogorijeva do prstiju a on to ni ne osjeti. Takve stvari sam vidio i čvrsto sam se držao stiha Adama Zagajewskog: «Pokušaj opjevati osakaćeni svijet.»

Htio sam da opjevam baš taj svijet, možda jer sam i sam iznutra bio solidno osakaćen, a trebalo je vremena da se osvijesti ta ‘sakatost’ ili ranjenost da bi se o njoj moglo pisati. Mada sam mogao o tome pisati još dok sam bio u nesvjesnom stanju, neko veći od mene koristio me je kao pisaljku. Nešto je htjelo i uspijevalo pisati sa mnom kao ljudskim bićem. Da bi to bilo moguće morala je postojati nekakva tinta, ta tinta je bilo moje životno iskustvo, u prvom redu ono ratno.

Jednom me ta ruka digla u gluho doba noći u ulici Augusta Brauna u Sarajevu, posjela me za laptop koji je na sebi imao ljiljan jer je korišten u Armiji BiH za PEB (protivelektronsku borbu). Imao je integrisanu kuglu sa strane namjesto miša. Tad sam bez greške zapisao ovo:

Redžo Begić je poginuo
na Golom brdu
zrno mu je prošlo
uzduž kroz prsa
na usta mu je izlazila krv
umjesto toplog zraka
lice mu je postajalo
bijelo i žuto
sve je trajalo par sekundi
modrina neba
nakupljala mu se u usnama.

To ratno iskustvo koje je neko, nesumnjivo veći od naše zbilje, koristio kao tintu da bi pisao mojim tijelom i dušom, meni je poslije koristilo da brzo napredujem kroz ruševine naše postratnosti. Imao sam osjećaj kao da sam završio kurs ubrzanog probijanja kroz džunglu bizarnog, novog i ultra-neobičnog.

Osjećao sam se onako kako su se morali osjećati Adem i Hava netom istjerani iz Raja. Začuđeno hodaš preko leševa jednoroga s maskirnim sedlima, miriše na zapaljene štale, na izgorjelu kosu prelijepih djevojaka i divnih mladića. Uokolo su razbacane kućanske stvari pokupljene u žurbi; polaroid sa remenom, automatska puška, okviri, radiouređaji koje smo zvali prema nazivu proizvođača – motorola; ima tu i nešto krvi, trava je zelena, lišće kao da doživljava jesen iako znamo da u Raju nema godišnjih doba. Ali radi se o nama koji smo izbačeni iz njega i zajedno s nama je izbačeno i naše vrijeme i naš prostor.

Kažem (već sam rekao), bijela tehnika je razbacana po livadama, brežuljcima. Kuće su napuštene, zavjese jedino vjetar ponekad uznemiri kad prođe kroz batrljke sasutog stakla. Vrijeme raja na zemlji je bilo završilo i sada je to bio naš novi krajolik. Nova stvarnost stara bezosjećajnost. Novo normalno, iako smo znali da tu ničeg nema normalnog niti će ga biti u skorije vrijeme.

Takvo je to bilo vrijeme začuđenih Adamâ i Evâ; doba ugljenisanih jednoroga čija koža je imala maskirnu šaru. Izgon iz raja po svemu u sebi sadrži magnovenje prvih dana rata ili bunilo bitke u kojoj si pogonjen poezijom juriša i osjećaš se poprilično besmrtno dok jurišaš, barem dok te prvi metak ne pogodi.

Moj cilj je da vas prevarim, zavedem i navedem na koncentrisano čitanje. Nekad će osjećaj u vama biti mučnina a nekad možda neko uzvišeno čuvstvo. Jer mi koji smo voljeli ljudsko blato poštujemo i neke blažene stvari: uzvišene emocije iz doba romantične književnosti. Treba nekad i uzdisati dok se čita ne može se samo povraćati ni puštati teške suze mučenice.

Pišem da bih se razgolitio pred vama do krajnjih granica shvatljivosti riječi i rečenica. Svaka riječ i rečenica mora biti provjerena krvlju, pravom i metaforičkom. Vjerujem samo u metafore koje su na takav način pisane. A i inače je vrijeme metafora odavno prošlo, druge se pjesme sada pjevaju, ali ja volim tu vintidž poetiku i ne odustajem od nje bez obzira na trendove ili ono što publika želi.

Tako razgolićen stojim pred vama i nije me ničega strah. Znam, vi me možete i sažalijevati, imati preduboku empatiju za mene kao građansko lice, ali ja sam pisac a to nema nikakve veze sa mojim građanskim životom. Ili ima veze jer pišem (jer sam pisao) autobiografski. Ali trebate znati da se na prvim časovima Teorije književnosti govori o tome, te da sve što stavite u književni jezik više nije vaša biografija, nego postaje nešto skroz drugo. To je spoj vašeg iskustva i jezika i taj spoj iskri, proizvodi elektrone kao kad se metal zagrije i postane narandžast. Taj spoj donosi magiju, radost i bol.

Ono što se vama čini kao razgolićenost meni se čini kao najfinije krzno. Moja literarna razgolićenost je najtoplije i najugodnije odijelo koje mogu zamisliti. Znam da vam ovo zvuči kontradiktorno ali to i jeste posao pisca i pjesnika. Da opiše svijet bio on sakat ili ne. Da opiše mnogostrukost svijeta i ljudskog bića.

Najviše volim složene stvari. Sve što vuče na banalno, priprosto svođenje ljudi i događaja na puke riječi i formule u meni izaziva otpor i gnušanje. Treba pisati najjednostavnijim mogućim riječima o ljudima i događajima, o našoj ili drugim stvarnostima, ali da produkt tog pisanja, znamenita poruka, bude jedno složeno tkanje čija suština vam se ne može otkriti na prvo čitanje.

Dobro, moram malo mistifikovati naš zanat i to mi je u opisu posla. Odgovor na teško i famozno pitanje s početka teksta.

Pisac je kao zmija, često svlači i mijenja vlastitu kožu. Ne mislim na to kao na uživljavanje u uloge raznih ličnosti o kojima piše, više mislim na mijenjanje literarnih principa, poetika, načina pisanja i viđenja stvarnosti. Po tome moj najveći uzor jeste David Bowie, ne zato što su ga novinari površno nazvali kameleonom, nego zato što je on stalno radio na sebi čak i u momentu svog umiranja. Nikad nije bio zadovoljan urađenim i htio je da stalno napreduje. To sam naučio slušajući njegovu muziku, gledajući njegove intervjue i čitajući prikaze njegovih albuma.

Zato je pisac/pjesnik zmija, nije kameleon, jer je biti kameleon vrlo jeftina i priprosta metafora plitkih umova.

Pišem zato što moram, jer je to najveći mogući narkotik i nemoguće mu se oduprijeti. Pišem jer želim, jer sam oduvijek želio biti pisac a ta želja dolazi od silnog čitanja knjiga. Pišem zato što hoću da opjevam sve ono što čeka da bude opjevano a spisak tih tema nikad ne može doći do svoga kraja. Pišem da bi vi u svojoj mašti razvijali pogrešne predstave o meni kao građanskom licu i da bi me izjednačili sa likovima o kojima pišem, iako je to apsolutno pogrešno, ali pisanjem vas mogu lako navesti na krivi put. A to je dio automitologije pisca i stvaranja slikâ o njemu.

Sada više nisam zaljubljen u ljudsko blato. Zanimaju me stvari daleko izvan tog blata ali je sve opet povezano, jer svaka nova knjiga čini jednu veliku knjigu.

Zanima me kako svijet zacjeljuje. Svijet kao jedna otvorena rana. Krater pun boli. Fantastično-realan svijet. Autobiografski u tragovima i potpuno izmišljen. To je moja nova literarna koža koja još nije dobila svoje konačne šare.

Predapokaliptični sevdah


Rodić: Šaman
Dizdar: Molitva
Sijarić: Bihorci