G. Dore, Death on the Pale Horse, detalj

Zubčević: Patriotske igre

Kraj godine donosi novi val lažnog patriotizma na svim stranama.

“Future belongs to patriots.” Trump, UN, 2019.

Kraj godine donosi novi val lažnog patriotizma na svim stranama. Slično se priziva upomoć i Bog, kao žirant, kao garant političara, kažu “akoBogda” i to je to, ili “ja, kao vjernik” i slično. A lažu i obmanjuju narod, unose smutnju i šta sve ne. Sve u ime svog naroda, države i Boga. Dakle, pucaju iz svih političko-propagandnih topova. Sveto trojstvo političke demagogije u BiH: NAROD-DRŽAVA-BOG, redoslijed određuju političke potrebe.

Nije prvi put, navikli smo već na periodično paradiranje lažnog patriotizma. Aktuelna paraolimpijska politička promenada znakovita je jer su, među političarima, skoro svi u zanosu nekog oblika lažnog patriotizma. Prozivaju se izdajnici, kao da svi političari do sada nisu izdali svaki patriotizam u svakoj prilici do sada, posebno oni koji su na vlasti deceniju, dvije, tri. Dok se jedni pozivaju na patriotizam, drugi pozivajući se na patriotizam nazivaju prve izdajnicima. Političari se međusobno optužuju za izdaju, i teško je ne složiti se sa svima da su političari obični izdajnici koji će sve svoje izdati prvom prilikom, srebroljubivi kakvi jesu. I to skoro svi oni koji pominju patriotizam, i državu, i Boga.

Ideš pod NATO, bato

Nova pseudopatriotska šarena laža domaćih političara je blokada odnosno deblokada puta naše zemlje prema NATO-u. Došlo je do toga da ministar policije šamara zastupnika, jer kao neće u NATO, dok usred skupštine negoduje i tendenciozno provocira poziciju zbog “ulaska” u NATO. I dok mi, svi skupa, u NATO ulazimo evo više od dvadeset godina, NATO je ušao u nas davno. U ratu, poslije rata kao dio snaga za provedbu mira, onda kao partner za mir i na sve druge načine. NATO koristi teritorij i zračni prostor Bosne i Hercegovine samostalno i neometano po potrebi. NATO avioni redovno slijeću na aerodrome u ovoj zemlji i ne pitaju za dozvolu. Isto tako niko od domaćih političara, NIKO, ne odlučuje o ulasku BiH u NATO. U NATO ćemo ući onda i samo onda kada to NATO bude htio, a ne bilo koji domaći političar. Jer neće ih NATO ni pitati. Kada NATO bude trebao i htio da nas primi, odnosno kada to NATO-u bude odgovaralo naši političari neće biti ti koji će na to uticati, na to da li će NATO primiti našu zemlju u punopravno članstvo. NATO su političari na sve načine na svim stranama koristili samo za svoje dnevno-političke potrebe i svrhe, svjesni da se njih ne pita i da ih se neće pitati, mamuzali su svako svoga političko-propagandnog NATO konjića.

Fantomsko kljuse lažnog patriotizma koje je “viteški” jahao Dodik lipsalo je. Tako da je Dodik morao nastaviti pješke, prugom sa još jednim drugom, uz koju je poredana opozicija na istim kljusadima i magarcima, pa ga sa visine lupaju po glavi dok prolazi kroz ešalon postrojenih “patriota”. Bošnjačke lažne patriote pohitale su da zajednički pojašu Miletovo mrtvo kljuse. Ali zalud mamuzaju ukočeno hajvanče, nigdje ono neće. NATO-ov pegaz će sletiti ovdje kad god bude htio, kad mu bude odgovaralo i neće pitati za saglasnost ni bosanske jahače ni bosanske uboge rage, već će doći i povesti nas sve skupa, ma što ko mislio o tome, u punopravno članstvo, jednog lijepog dana nekad u budućnosti.

Interesantno je kako političari poput SDA lidera vole glumatati i pretvarati se da su političari od formata kada znaju da će neka akcija međunarodne zajednice biti provedena i kada se nadaju da će možda nešto moći prisvojiti kao vlastitu zaslugu, pa se brže-bolje počnu kočoperiti kao kakvi junaci, pokazivati odlučnost kao NIKAD do tada. Porodični lider spomenute stranke je čak ponudio svom dugogodišnjem koalicionom partneru Dodiku da proba provesti to što govori i čime prijeti. U maniru političke kukavice krijući se iza međunarodne zajednice a busajući se u prsa pred svojim narodom, osokoljeni veteran radne obaveze, umišlja da je politički mangup. Čak je obavio i umru. Teško je ne primjetiti da je tu svetu obavezu muslimana obavio upravo pred ovu za malog političara veliku političku operaciju. Iskoristit će akciju međunarodne zajednice da se predstavi kao neko ko nikada nije bio, hrabar političar sa stavom, a nikad to neće ni biti jer za to su potrebni hrabrost i stav, a B Izetbegović nema nijedno.

Operacija je ambiciozna, u gunguli oko novogodišnje NATO šarene laže, srušiti i ukrasti kantonalnu Vladu, vrijednu preko milijardu maraka budžeta, godišnje. Za to su mu trebale dvije političke prelivode, i našao ih je u liderima stranaka DF i SBB. Kako sam predsjednik SDA kaže “dogovorili smo 17. maja” pa onda kaže u istom odgovoru, “potpisali smo 17. maja”. To potvrđuje da su DF i SBB izdali svoje koalicione partnere nakon nepunih 5 mjeseci od formiranja Kantonalne vlade što znači da su odmah po formiranju vlade izdali tu istu vladu i počeli pregovore o uslovima izdaje sa SDA. Nije ova vlada imala ni 5 mjeseci “mirnog mora” koje im je, čitavu godinu, obećao i na to se prazno obećanje još uvijek poziva osnivač SBB-a. Ne radi se o nezadovoljstvu radom vlastite vlade, vlade u kojoj su DF i SBB, jer su pregovori o uslovima Izdaje počeli odmah. Vlada je formirana da bi DF i SBB dobili bolju pregovaračku poziciju. Sva predizborna obećanja su zaboravljena odmah nakon izbora, kao i obično. I sve manipulacije, spinovani helikopter, i sve ostalo samo su jadni i bijedni izgovori za golemu političku izdaju na prvom mjestu vlastitih birača kojima su na sav glas obećavali da neće u koalicije sa SDA, i glasove koje su dobili na takvim samo verbalnim politikama. Samo budala može očekivati istinu od političara koji mijenjaju političke saveznike kako vjetar puhne, od političara koji zapravo lažu sve vrijeme, jer lažu čim zinu.

SDA je u svom novom uzletu isključivo verbalnog i lažnog patriotizma, lažnog jer ne može neko ko voli svoju domovinu ovako brutalno je pljačkati kao što to čini SDA evo skoro tri decenije. Dobili smo Vijeće ministara, jupi!, nakon što su ovi što se hvale propustili 14 mjeseci da ga formiraju.

A šta nam je to izvojevala SDA sa svoja dva politička privjeska, DF-om i SBB-om?

Još jednom SDA nam nudi, danas, svima nama, prošlost umjesto budućnosti. Jedna stolica u Vijeću ministara pripala je Biseri Turković bivšoj ministrici Bosne i Hercegovine. Svoju prvu zvaničnu nezvaničnu posjetu obavila je odmah nakon petka trinaestog, prije imenovanja, a za tu prigodu je izabrala da posjeti jednog od glavnih vođa Muslimanskog bratstva koji živi u egzilu, domaćin ju je predstavio kao ministaricu vanjskih poslova BiH. SDA nije za sve ove godine uspjela pripremiti jednu jedinu novu osobu, novo lice, da vodi naprimjer ministarstvo vanjskih poslova već ima samo Biseru Turković, osobu sumnjive ideologije, i nesumnjivog nepotizma koji je svojevremeno dokazala zaposlivši zeta u Ministarstvo vanjskih poslova. Ali nije ona važna već oni koji smatraju da je neko poput nje iz davne prošlosti naša nužna i neizbježna budućnost.

Ostatak samozvanog bošnjačkog patriotskog bloka činit će ministar sigurnosti Fahrudin Radončić i ministar odbrane Sifet Podžić. S obzirom na prirodu posla i česta putovanja ministrice, Bosnu i Bošnjake, i svekoliki patriotizam njihov nasušni, na sjednicama Vijeća ministara će redovno braniti Radončić i Podžić. Ostatak Vijeća ministara – ista stvar, sile mraka i prošlosti naša su stvarnost i budućnost. Bevanda vječiti bankar HDZ-a i ostali rođaci iz prošlosti.

Drugi saf Vijeća ministara je čak i gori od prvog, iako je to teško zamisliti. Lista je ponižavajuća ali moramo spomenuti još jednog SDA funkcionera koji je sinonim zloupotrebe i korupcije “po zakonu”. Notorni politički šljam Nedžad “po zakonu” Branković ponovo jaše. O razmjerama kadrovskog očaja i vječne želje i težnje za zloupotrebama najjasniji je primjer ponovni ulazak, kroz prozor, na političku scenu, Nedžada “po zakonu” Brankovića. Ovaj lik pravo je lice SDA. Simbol i lice sa naslovnice poslijeratne korupcije, opšte pljačke i kriminalne privatizacije.

Etika i politika

Griješi predsjednik NS-a kad kaže da se etika i moral trebaju vratiti u politiku. Etika i moral nikada nisu bili sastavni dio politike. A od kad je još prije pola milenija Machiavelli konstatovao odvojenost etike odnosno morala i politike, od tada se više ni teoretski etika ne povezuje s politikom. Ono na šta je možda mislio je čast. Potreban je povratak časti. Ne možemo očekivati da svaki političar svaki put donosi istovremeno moralno ispravne i politički ispravne odluke. To je ideal koji nije čak ni obavezujući. Jer političar nije ni hodža ni pop, mada se neki ponašaju kao da jesu. Međutim, svaki birač, svaki građanin s pravom očekuje da političar bude častan. Čast može biti u najboljem slučaju eventualna forma moralnog ponašanja za političare. Ipak to je više pragmatična poluobaveza za političare, jer loš političar može samo na strahu da održava svoju lošu politiku, lošu politiku za građane. Uz pristanak građana, kad pobuna i revolt redovno izostaju. Baš kao što je Machievelli učio – strah je za vladara pouzdaniji od ljubavi.

Kupio je tako i kadrovski SDA favorit Branković veliki stan za šaku certifikata, “po zakonu”. Iako zloupotreba zakona i položaja nisu “po zakonu” znamo da i inače nije sve moralno što je zakonito. Poštovanje pozitivnih propisa, zakona jedne zemlje obavezno je za sve građane te zemlje uključujući i političare. Za razliku od moralne odgovornosti, za nepoštivanje zakona postoji, naprimjer, i krivična odgovornost, dok u slučaju morala, ukoliko nije “po zakonu”, ne postoji nikakava osim nemjerljive moralne odgovornosti. Moral i zakon nisu u nužnoj vezi. Robovlasništvo je bilo “po zakonu”, Holokaust je bio “po zakonu”, a Hitler nakon neuspješnog puča, preciznije od kada je došao na vlast, nije prekršio nijedan zakon svoje zemlje. Čak je navodno odgodio invaziju na Poljsku da bi bila “po zakonu”, po njegovom zakonu, zakonu koji su nacisti donijeli. Prvo je “po zakonu” osnovao koncentracione logore za komuniste, a onda je krenuo “po zakonu” genocid i “konačno rješenje”, sve “po zakonu”. “Po zakonu” su se i protjerani u našem nedavnom ratu “dobrovoljno” odricali svoje imovine i potpisivali naoružanim “pravnicima” dokument u kojem se odriču svega, da spase žive glave, eventualno.

Ironično je, i potpuno blasfemično, kada onda neljudi poput Brankovića rade sve “po zakonu” a glasno kažu da su vjernici i da se na vjeri bazira njihova politička moralnost i kredibilitet. Marifetluk kupovine stana za 900 maraka u certifikatima je zapravo pljačka naroda, jer je oštećeno javno preduzeće. Nismo pročitali u Kur’anu da je pljačka svoga naroda od kojeg svakog mjeseca od njih dobija platu preporučljiva za one koje vjeruju u Gospodara Svih Svjetova. Kao što neko ko obavi hadž poslije toga ne bi baš trebao da laže, manipulira i unosi smutnju i strah u narod. Ali to je stvar i predmet izučavanja teologa.

Kada je riječ o partijskim kadrovima nije samo SDA kao velika stranka hendikepirana i osuđena na oprobane loše kadrove i jalova kadrovska rješenja, i rođake iz prošlosti. Radi se o opštem problemu nedostatka kvalitetnih kadrova u politici, kao i društvu. Vidjeli smo da i male stranke opozicije imaju isti problem. Praktično sve stranke imaju kadrove koje su doslovno nafatali – bivši oficiri JNA, pjevači, glumci, samozvani slikari, i ostali zabavljači i cirkusanti smiju nam se k’o djeci sa izbornih lista.

U isto vrijeme, svaki drugi građanin rođen u Bosni danas više ne živi u Bosni. Iz Bosne je prema različitim pokazateljima otišlo oko 230.000 građana, samo od 2013. godine. U prosjeku – približno sto ljudi svaki dan ode iz Bosne, svaki dan od 2013. godine. S druge strane, samo u posljednje dvije godine u Bosnu je pristiglo preko 50.000 migranata, ne znamo da li postoje pouzdane informacije koliko je trenutno migranata na teritoriji BiH, ali vjerovatno više od 30.000. Toliki broj izbjeglica je veliki teret za mnoge neuporedivo jače i razvijenije ekonomije od naše, i ogroman izazov za puno stabilnija i razvijenija društva od našeg.

Nismo primijetili da se neko od odgovornih uzbuđuje zbog toga, a pogotovo nismo vidjeli da neko radi nešto konkretno po ovom pitanju, nešto konkretno. Problem migranata u našem slučaju je dvostruk – naši građani koji odlaze i postaju migranti, i migranti koji dolaze u našu zemlji u želji ne da ostanu ovdje, već da odu dalje, što dalje. Kao i samo naše društvo, dvostuki problem migranata je potpuno zapušten. Odlaze ljudi koji se mogu zaposliti izvan naše zemlje. Odlaze školovani i obrazovani, očigledno itekako radno sposobni. Umjesto da budu budućnost Bosne oni postaju prošlost Bosne a budućnost neke druge zemlje. Odlaze ljudi koji su ostali ovdje u ratu, odlaze i oni koji su se vratili nakon rata. Naši političari za nas svode politiku na afere, a mi nikad, ako njih slušamo, ne znamo šta se zapravo dešava. Ne znamo koliko nas i o čemu zapravo lažu, da li jedno govore, drugo misle, a treće rade, i koliko je zaista važno određeno pitanje koje se u javnosti nameće, potencira.

I dok mladi i sposobni u kolonama odlaze iz ove zemlje, u želji za toplinom sunca tuđeg neba, naspram vječito crnih oblaka iznad Bosne, crnih od zagađenja, u tome smo šampioni svijeta, i crnih od političkih prilika, mraka tamnog vilajeta, ostaju nam stari, otrcani i kompromitovani političari, ljudi koju su nam osigurali da kao društvo proćerdamo dvadeset poslijeratnih, najtežih godina.

A mi? Šta da radimo?

Svi smo već čuli i rekli sve, sve je već kazano i to nekoliko puta o skoro svemu. Svako nekoliko godina prolazimo kroz potencijalno katarzične trenutke za naše društvo, kada je momentum tu, a onda sve veoma brzo prođe i mi ponovo čekamo trenutak kada ćemo opet dići obrve, kada će nas sve, još jednom, početi zanimati “politika i društvo”. Našu pažnju odvlače bjelosvjetske paralaže, a političari nam bacaju prašinu u oči, kamione prašine, i onda nas izluđuju saopštenjima, dokumentima, kao da se stalno nešto veoma važno događa a mi poput pasa na aport reagujemo poslušno, veselo poskakujući i razdragano mašući repom.

Pobuna. Vječna posljednja šansa i prilika. Ako političari sami ne riješe probleme koje su sami napravili, ostavit će ih građanima da ih rješavaju. Ipak, čini se da su sami političari naš problem a ne rješenje problema. Naš najveći problem, a nikako rješenje. Nijedan se problem neće riješiti sam od sebe. Pa ćemo to morati riješiti ili mi ili naša djeca ili neka djeca nekad u budućnosti. Neko će morati i hoće, prije ili kasnije. Političari mogu već sutra pokrenuti pozitivne procese, ali smo sigurni da neće, kao što sumnjamo da će građani već sutra uzeti svoj život, svoju sudbinu, i budućnost svoje djece u svoje ruke. Ali jednog dana sigurno hoće jer neće biti drugog načina, kao što nikad nije ni bilo i kao što uvijek na kraju pukne, i to tamo i onda gdje i kada se niko ne nada.

Razloge za tradicionalnu letargiju i hibernaciju građana, zahvaljujući kojoj političari mogu da rade šta hoće, treba tražiti i u poslovično lošoj organizaciji protesta i demonstracija. Obično se radi o ad hoc, virtuelnim aktivistima koji sami ne dolaze na demonstracije koje zagovaraju, a onda kad propadnu javno pričaju kako ne vrijedi i kako narod zaslužuje sve ovo i slično, praveći štetu svakom budućem aktivizmu i protestu. I tako godinama. Da ne spominjemo manipulirane i izmanipulirane proteste koje su političari zloupotrijebili, pogotovo oni iz opozicije. Uprkos svemu, revolt i pobuna su evidentna nužnost. Demokratija ne znači samo izaći na izbore. Demokratija je i izlazak na ulice ukoliko su nas izabranici slagali i pogazili predizborna obećanja zbog kojih smo glasali za njih vjerujući im na riječ, nadajući se da su časni.

Ipak, teško je zadržati optimizam kada znamo da je tačno prije godinu, na današnji dan, brutalno ugušen najduži mirni protest u našoj zemlji – Pravda za Davida. I nikom ništa.

Dvije dileme

Na kraju sarajevske pseudopatriotske sapunice ostaje dilema da li je, naprimjer, bošnjački član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda izdajnik ili politički idiot; ili eventualno oboje.

Još je jedna nedoumica. Da li smo mi građani, svi mi skupa, licemjeri ili kukavice; ili oboje. Ili nijedno. Posljednju opciju ostavljamo za sve nas kao nadu, ili bolan stid.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Istina za Dženana
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten