Već mjesecima traje američka blokada Kube. Nakon još nemalo pa stoljeća sankcija i svih drugih oblika ekonomskih, političkih i vojnih pritisaka. Stara je to strategija koja pokazuje neuspješnost određenog sistema i nužnost propasti neke države, a kako bi se vlast te države zamijenila podaničkom vlašću spremnom i raspoloženom da nacionalne resurse stavi na raspolaganje Americi (vidi: slučaj Venecuela). I Francuska bi tako, i Britanija… „i tata bi, sine“… ali ne mogu, za razliku od Amerike koja može sve šta hoće i kako hoće. A to što ne može dokle hoće stvar je budućnosti koja je u geopolitici imaginarij mogućeg.
Pomorska blokada je čin agresije i rata. Blokada bez objave rata u međunarodnom pravu je piratstvo. Za međunarodnu zajednicu zapadnih demokratija to ne predstavlja problem niti su aktuelne američke blokade u sukobu sa njihovim tumačenjem međunarodnog prava. Jedino pravo koje se uvažava je pravo jačeg – might makes right, ili što bi se kod nas reklo: jači tlači. S druge strane, tu odavno zloglasnu zajednicu nimalo ne veseli kada Jemen zatvori Vrata tuge (Bab el-Mandeb). Ili kada Iranci suvereno kontrolišu svoje teritorijalne vode – to međunarodna zajednica naziva kršenjem zakona, jer su to kao međunarodne vode. U slučaju moreuza Hormuz „nije važna“ pravna činjenica da su teritorijalne vode 12 nautičkih milja (22 kilometra) od obale. Dodajmo rečenome sada već redovne egzekucije posada i uništenje brodova koje američki psiho i ministar rata proglašava švercerima droge, kao što je njegov šef optuživao bez dokaza Madura za organizaciju trgovine narkoticima, a onda ga u mafijaškom stilu oteo demonstrirajući tradicionalni američki državni terorizam.
Trump je naredio blokadu blokiranog Hormuškog prolaza, a usput kao pravi gusar otima brodove u međunarodnim vodama. Blokira tjesnac kako bi prisilio Iran da prihvati niko više ne zna šta. Trump bi najviše volio da Iran bezuslovno kapitulira, iako Iranci nisu pokleknuli ni nakon četrdeset dana rata i divljačkog bombardovanja, serijskih ubistava političkih i drugih civilnih lidera, planskog ubijanja djece (Mindab) i uništavanja civilne infrastrukture. Sve navedeno su ratni zločini.
Djevojčice u školi u Mindabu su ubijene navodećom raketom Tomahawk opremljenom video kamerom čijem lansiranju prethodi odobrenje cilja od više komande. Jasno – američka vojska je namjerno ciljala i ubila 168 djevojčica već prvog dana rata. Trump se otvoreno hvali uništavanjem civilne infrastrukture i svakodnevno prijeti novim razaranjima civilnih objekata i novim bombardovanjem civila u svojim bjesomučnim javnim prepucavanjima sa samim sobom.
Da li Trump zapravo zna šta radi, ako ne računamo na manipulacije tržištem (inside trading)? Prvo je zaratio pa onda nakon očajnih pokušaja uspio zaustaviti rat koji je sam počeo da bi nakon toga uspostavio blokadu (!). Osim što je vojna blokada kršenje primirja, obično se prvo blokira pa onda napadne vojno. Očekuje valjda da će blokadom postići ono što nije postigao ratom. Ali ništa zato, probat će Trump opet ono što se pokazalo pogrešno kad napravi još jedan pun krug laži uhvaćen u vlastiti kovitlac. Po svemu sudeći neće se smiriti dok ne nastavi rat i dok ne pošalje u smrt kolone američkih vojnika. Ponavljanje istog uz očekivanje različitog rezultata običaj je inteligentnih i onih koji znaju šta rade, zar ne?
Privateer, privatnici i pirati
Gledamo kako „najveća demokratija“ na svijetu ordinira kao banda gusara a najmoćnija su vojna sila na svijetu. Nije piratstvo ništa novo u zapadnoj „civilizaciji“ još od vremena Elizabete Velike i Francisa Drakea koji je pljačkao španske galije i punio Elizabetinu riznicu. Vješti moreplovac Drake, kojeg su umjesto piratom zvali privateer a tepali mu da je istraživač, pljačkao je Špance što su pljačkali pokorene narode Novog svijeta u zori kolonijalnog imperijalizma, koji je uz različite mutacije preživio do danas. Jer šta je američka agresija na Iran nakon skoro pola stoljeća sankcija nego manifestacija nezasitnog imperijalizma i neutaživog hegemonizma? Samo što Trump i njegovi gusari za razliku od Drakea ne pljačkaju pljačkaše već, kao nekad davno Španci, pustoše i pljačkaju starosjedioce, ubijaju i ne prezaju od genocida.
Da stvar bude još gora to su do juče predstavljali kao borbu za oslobađanje naroda i utjerivanje u demokratiju, onu liberalnu. Liberalna demokratija u ime „oslobođenja“ naroda kojeg ubijaju i pljačkaju. Ironično, opet, Trump je najnoviju operaciju u ratu protiv Irana imenovao projektom Sloboda. Operacija je naravno propala čim je počela.
Trump je do kraja ogolio američku politiku odnosno skinuo posljednje propagandne krpice koje su preostale da skrivaju najintimnije dijelove američke politike nakon genocida u Gazi. Ipak, sve što radi nije presedan u američkoj istoriji koja počinje kolonizacijom i genocidom. Samo je njegov način različit od prethodnika, otvoren i ogoljen. Stotine sporazuma sa starosjediocima su američke vlade prekršile dok nisu završile otimanje zemlje i genocid. Malobrojne preživjele pripadnike domicilnih plemena stisli su u rezervate. Svaka sličnost Izraela i Amerike nije nimalo slučajna. Razlika je tehnička. Izrael koristi narativ „obećane zemlje“ zasnovan na biblijskoj mitologiji. Ne čudi da je Amerika najveći saveznik Izraela, kao što ne čudi da Izrael podržavaju države koje su donedavno bile kolonijalne imperije. I onda američki Münchhausen nudi Irancima kao neki sporazum, kao što je Palestincima Gaze donio „primirje“ u kojem su ih nastavili svakodnevno ubijati i izgladnjivati. Kao što svakog dana doseljenici provode pogrome na Zapadnoj obali.
Životarimo u svijetu normalizovanog bombardovanja civila, a posebne discipline su ubijanje djece, zdravstvenih radnika, naučnika, profesora i novinara. Dok se najveća energetska kriza formira poput uragana neobično učestalo gore energetska postrojenja širom svijeta. U Rusiji nakon napada ukrajinskih dronova, u Indiji elektrana Vedanta navodnog zbog lošeg održavanja, u Meksiku je izgorjela rafinerija Dos Bocas/Olmerta, u Australiji rafinerija Viva Energy Geelong, u Rumuniji je eksplodirao transformator CET Vesta, a teksaški Valero Port Arthur je zahvatio požar… sve u samo nekoliko sedmica.
Od Zelene do Ratne agende
U našem premalom i pretamnom vilajetu Južna interkonekcija nam je nametnuta da se udovolji američkim poslovnim siledžijama. Za naše dobro kupovaćemo skuplji plin. Dobro je da nas ne bombarduju kao nesretnike koje su za njihovo dobro ubijali. U sjeni Južne interkonekcije skrivena je konekcija investicija u AI infrastrukturu – taman da nam potroše struju i vodu. Posljednje resurse koje još imamo. Čist zrak nemamo odavno, osim po šumama i gorama (nekad) naše zemlje ponosne po kojima se neumorno obaraju stabla, otvaraju ilegalni kamenolomi a umjesto ljiljana cvate divlja gradnja.
Kod nas lokalna vlast prati globalne neoliberalne trendove. Poslije ponoći, u vampirskom terminu kako i priliči, skupština sarajevskog kantona usvojila je nacrt odluke o vodozaštitnoj zoni, a da bi se ta zona drastično smanjila na zadovoljstvo neimara i tajkuna tranzicije. Ovu odluku podržali su i zastupnici Naše stranke. Usvojeno je da javna rasprava traje samo 25 dana, iako zakon propisuje najmanje 30. Desetak minuta prije nego je aminovala javnu raspravu od samo 25 dana NS je tražila da rasprava traje najmanje 45 dana. NS cirkusanti ostaju dosljednji u vlastitoj nedosljednosti.
Kulturno-sportski centar Skenderija se urušava pa se ideja njegovog totalnog rušenja ponovo aktualizira te nam opet oni koji nisu bili u stanju održavati taj objekat palamude o izgradnji novog, iako nikad ništa slično nisu izgradili ni oni ni njihovi prethodnici, ni bilo ko treći u ovom našem takoreći liberalno-demokratskom društvu. Dok se Skenderija samourušava, NS u čijoj je (ne)odgovornosti ovaj objekat (jedini takve vrste koji imamo) se pravi mrtva i brani šutnjom. Ne treba joj prevelik napor s obzirom da je ta stranka pala u političku komu nakon što je kolabirala kolaborirajući.
Dojučerašnja globalna Zelena agenda se preko noći pretvorila u Ratnu agendu. Invazija Rusije na Ukrajinu je bila katalizator te promjene koja nije slučajna. Nije bio slučajan ni državni udar u Ukrajini 2014. Evropa planira proces deindustrijalizacije usporiti industrijskom perestrojkom pa će umjesto automobila proizvoditi oružje i municiju. Izrael u Njemačkoj kupuje fabrike, a sa glavnim kompradorskim bajom Vučićem i evropskim, ruskim i kineskim buvljakom pod firmom Republike Srbije uspostavlja stratešku vojnu saradnju.
I tako, dok svijet giba ka fašizmu s primjesama nacizma tješi činjenica da je ovaj put Španija na suprotnoj strani zla i tame, pa je žiška svjetla u ovoj dugoj tamnoj noći bez zvijezda.
Život pod asfaltom liberalnog realizma normalizirao je beznađe i apatiju. Zazivanje ideala socijalizma zaglušuje se bukom i galamom o idealima liberalizma. Demokratija je u prošlom stoljeću dovela u Evropi naciste na vlast, nama početkom devedesetih nacionaliste a oni godinu kasnije rat u naše avlije koji se do danas nije završio već samo mijenja načine, tehnike i sredstva. Presvlači se, kostimira, maskira i paradira baš kao i liberalna demokratija.
Dok evidentno demokratija živi punim plućima, sloboda je bjelodano u hropcu.