Počela je (još jedna) priča o koncertnoj dvorani u Sarajevu. Na inicijativu načelnika opštine centar Srđana Mandića pokrenuta je javna rasprava, navodno prva u nizu, predstavljena kao inicijativa.
Tako je uskrsnula ideja, a odavno „mrtav i beo“ projekt koncertne dvorane u Sarajevu ušao je u svoju novu, zombi fazu.
Radi se o starom rješenju grupe Urbanfutura, što je nekada davno pobijedio na međunarodnom konkursu odlukom žirija kojim je predsjedavala Zaha Hadid. Mnogo šta se promijenilo od tada, a Sarajevo i Bosna i Hercegovina danas žive u okviru skromnih nadanja i još skromnijih perspektiva. Poslijeratni entuzijazam je davno iščezao a s njim i mnogi naši sugrađani. Sarajevo danas, a slično vrijedi i za cijelu državu, ima znatno manje publike, nego prije dvadeset godina, za kulturne sadržaje koje ne treba brkati sa zabavom, kao što klasičnu muziku ne treba promišljati u kontekstu popularne muzike, odnosno muzike koja ima i tržište i publiku. Svaki peti građanin ove zemlje trajno je napustio domovinu nakon rata, otišao je i značajan broj stranaca koji su činili dio ovdašnje publike.
Nagrađeni projekt nije zaživio, jer je bio i ostao samo čardak ni na nebu ni na zemlji, kojeg se svako malo neko sjeti i kao PR petardu aktivira u javnosti. I sada bi taj čardak da gradi, ni na nebu ni na zemlji, jedan načelnik koji nije u stanju napraviti ništa smisleno u kulturi za svoja dva mandata u opštini kojom stoluje, a najveći domet u ta dva mandata je „Festival u centru“, bez smisla i bez koncepta.
Domet načelnika Mandića u kulturi, sa naglaskom na muziku, je da pušta pjesme Indexa u Radićevoj ulici blesavo pretpostavljajući da tako popularizira Indexe, i to u centru Sarajeva. To može svaki stanar Radićeve ako „pojača muziku“ i otvori prozor, ali nije red da smeta komšijama i prolaznicima. Niti bi to susjedi dozvolili – bio bi prijavljen za uznemiravanje, bez obzira na vrstu muzike.
Postojeći projekt koncertne dvorane je megalomanski. Potpuno odvojen od stvarnosti.
Javnoj raspravi nisam prisustvovao, iako sam bio pozvan od strane jednog od učesnika (!) a ne bih učestvovao bez obzira na vrstu poziva jer znam da koncertne dvorane ne nastaju javnim debatama koje organiziraju načelnici opština već su rezultat istraživanja potreba i mogućnosti, stručnosti i znanja. Svoj skromni doprinos mogu ponuditi javnosti u formi ovog teksta a ne u okviru ad hoc neobaveznog druženja. Elem, okupljeni su zaključili, između ostalog, da koncertna dvorana treba biti multifunkcionalna i održiva. Ta dva elementa zaključka govore glasno i jasno o kvaliteti rasprave.
Koncertna dvorana mora zadovoljavati akustičke kriterije da se mogu održavati koncerti filharmonije bez razglasa, laički rečeno. Kao takva ne može biti multifunkcionalna, mada to dobro zvuči. Koncertna dvorana se gradi za potrebe akustične muzike, u njoj razglasni sistem nema primarnu funkciju kao npr. u sportskim salama i drugim prostorima gdje se koristi razglas. Koncertna dvorana ne može, ili može vrlo teško, toliko teško da je besmisleno, biti prostor u kojem će nastupati i simfonijski orkestar i heavy metal band. Koncertna dvorana se ne može pretvoriti u kino, a da se ne naprave kompromisi koji će dovesti u pitanje njenu osnovnu funkciju. Dvorana za koncerte i koncertni prostor nisu isto što i koncertna dvorana. Mada neko to može (po)misliti. Koncertna dvorana se prvenstveno gradi za akustičnu muziku i s obzirom na to akustika prostora je ono što je čini dobrom ili lošom. Takva vrsta akustike ne odgovara svim vrstama muzike uživo, odnosno onim koji koriste amplificirane instrumente. Opet, laički rečeno.
U našoj zemlji ne postoji niti jedna koncertna dvorana u pravom smislu te riječi. U bivšoj Jugoslaviji je sedamdesetih godina izgrađena Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, sa dvije sale, i osamdesetih Cankarjev dom u Ljubljani, koji ima tri koncertne dvorane i još dva mala multifunkcionalna prostora (kino salu i klub).
U Bosni i Hercegovini su najbolji koncertni prostori izgrađeni u vrijeme Austro-Ugarske (Narodno pozorište i Dom Armije u Sarajevu) i Kraljevine Jugoslavije (Banski dvor u Banjaluci) s dobrom akustikom jer su građeni u vrijeme prije razglasa. Tu su i nekadašnji kulturni centri i domovi kulture izgrađeni u socijalističkom sistemu koji se i danas koriste za koncerte i pozorišne predstave a napravljeni su u skladu sa izvjesnim standardima. Kao što je Dom kulture u Konjicu, i drugi.
U Sarajevu postoje „multifunkcionalni“ koncertni prostori. Sagrađeni i otvoreni davne 1969. godine – Skenderija i Dom mladih. Bivša vlast (SzBiH) je obnovila Dom mladih, ali tako da su napravili sve greške koje se teoretski mogu napraviti prilikom jednog takvog pothvata. Dvorana tokom godine uglavnom zjapi prazna, što je stvar i loše uprave, a počela je propadati čim je renovirana i ponovo otvorena. Aktuelna vlast nije učinila ama baš ništa da Skenderiju dovede u red, ili bar Dom mladih, već se bavila verbalnom pirotehnikom i predizborno pričala o kulturi, a Mandić sada javno mašta o koncertnoj dvorani dok njegova stranka ne zna šta će s Domom mladih.
NS se pokazala kao promašaj i bezidejna upravo u kulturi. Dom mladih kojim (ne)upravljaju preko tri godine je spomenik nesposobnosti te stranke da bilo šta konkretno u kulturi učini. Tako da ih ne treba ni slušati niti im vjerovati kada govore o kulturi. Još gore, ova nova a već stara vlast (NiP) bavila se suludim idejama o rušenju Skenderije. I sad Mandić priča o koncertnoj dvorani, i ne samo to već govori i o kongresnom centru – sve bi čovjek da strpa u koncertnu dvoranu, i u sve bi da tu dvoranu pretvori. Nema boljeg i realnijeg objekta za kongresni centar od sarajevskog Kulturno-sportskog centra Skenderija pored kojeg načelnik Mandić prolazi svaki dan (kao pored turskog groblja). Samo na mjestu srušene, ne granatama nego snijegom, Ledene dvorane mogao se do sada napraviti objekat koji će zadovoljiti potrebe o kojima se na debati govorilo sa željom da koncertna dvorana bude sve drugo prije nego ono što joj ime kaže.
Istaknuto je da koncertna dvorana treba biti samoodrživa. I to svjedoči o ozbiljnosti rasprave jer koncertna dvorana, ako je zaista ono što bi trebala biti, mora biti dotirana, i ne može ni teoretski biti samoodrživa. Kao što Sarajevska filharmonija ne može biti samoodrživa, ni Sarajevska opera, ni balet itd. Ne postoji ni jedan samoodrživ teatar u Sarajevu, ni u Bosni i Hercegovini. Besmisleno je, osim što je tendenciozno, govoriti o javnom dobru i javnom interesu jezikom tržišta.
Nemoguća je koncertna dvorana kako je zamišlja i doživljava Mandić, i bez diletantske želje da se multifunkcionalnošću i pričom o kongresnom centru ostavi dojam buduće rentabilnosti, a u duhu (propadajućeg) liberalizma. Takva koncertna dvorana neće se desiti jer se ne može desiti. Slično se ispaljuju neoliberalne sintagme poput „kulturne industrije“ implicirajući da kultura treba biti samoodrživa odnosno tržišno isplativa. Vidimo gdje nas je vulgarizacija tržišnih principa dovela – temeljito uništena kultura – a posljedice preživljavamo svaki dan. Kao da su Mozart ili Beethoven pisali svoja velika djela bez narudžbi vladara, mecena i bogatih pokrovitelja. Kao da postoji ijedna filharmonija ili opera koja je samoodrživa. Ubiše nas samoodrživi političari pričom u kojoj sve treba biti samoodrživo osim njih koji su bogomdani da parazitiraju i pričaju o samoodrživosti svih drugih i svega drugog samo da se oni sami održe na vlasti.
Postojeći projekt koncertne dvorane u Sarajevu, o kojem se raspravljalo, predviđa dvije sale, jednu od 1.500 (za koncerte Filharmonije i simfonijskog orkestra) i drugu od 500 mjesta (za svašta). Kako se došlo do tih brojki ne zna se, ali se izgovaraju kao da je to gotova stvar samo zato jer je neko napravio takav projekt. I to je indicija koliko je utemeljena i odgovorna ideja tog projekta o kojem se raspravlja kao da tako i nikako drugačije mora biti.
Sarajevska filharmonija redovno nastupa u Narodnom prozorištu u Sarajevu čiji je kapacitet 440 sjedišta. S obzirom da taj prostor „dijele“ sa Dramom, Operom i Baletom… teško je procijeniti da li im zaista treba koncertna dvorana većeg kapaciteta. Ali recimo da bi Sarajevska filharmonija da ima dovoljno termina rasprodala stotinjak koncerata godišnje. Publika od 440 osoba u dvorani od 1.500 mjesta ostavlja dojam prazne sale. Skok sa 440 na 1.500 posjetilaca nije nimalo lak, a može biti pogibeljan, jer to znači trostruko veću publiku od postojeće, a i postojeća je hipotetička s obzirom da Sarajevska filharmonija ne održava 100 koncerata godišnje, pa ni 50, već bitno manje.
O neodrživoj održivosti
Da bi dvorana od 1.500 sjedala bila potrebna nužno je da ima bar 150 programa godišnje, što je manje od tri sedmično. Da ne idemo sad u analize i komparacije sa evropskim dvoranama, i da ne otvaramo temu efikasnosti, menadžmenta, uspješnosti, popunjenosti kapaciteta ili nedajbože (samo)održivosti.
Koliko je realno da će Sarajevska filharmonija održati 100 koncerata godišnje i prodati bar 1.000 ulaznica za svaki, jer dvije trećine rasprodanog kapaciteta se može smatrati relativnim uspjehom? Pa čak i da svoj program „prilagode“ publici, što je umjetnički diskutabilan kompromis. Preostalih 50 koncerata u okviru minimalnog angažmana dvorane trebale bi biti gostujuće produkcije. Naprimjer, Bečka ili Berlinska filharmonija, ili bilo koja treća filharmonija. Samo za troškove spavanja jednog orkestra za jedan koncert potrebno je najmanje dva puta po skoro 100 noćenja. Samo to košta oko 30.000 KM. Pretpostavimo da će dvorana biti rasprodana, odnosno da će se prodati svaki put 1.500 ulaznica, cijena ulaznice je već 20 KM neto samo da bi se pokrili troškovi hotela. Ako tome dodamo po dva obroka dnevno to je 400 obroka, i pretpostavimo da jedu isključivo ćevape dva dana, dva puta dnevno. Ako računamo na porciju s jogurtom (i kajmakom, ipak su to filharmoničari) onda dobijemo 6.000 KM za dva dana, što na onih 20 KM dodaje još 4 KM neto, dakle 24 KM bez PDV-a i naknade za autorska prava.
Pretpostavimo da su muzičari teleportirani u Sarajevo, i da nisu letjeli niti došli autobusom, s obzirom na bh. ceste niko ni neće, osim eventualno orkestara iz susjedstva ili komšiluka, doći autobusom. Dakle, nakon što su teleportirani u Sarajevo, te im osiguran i plaćen smještaj, i ćevapi, potrebno je platiti honorar. Iako su sve filharmonije dotirane, unatoč tome najpoznatijim evropskim orkestrima treba platiti honorare, jer ne dotiraju ih njihovi građani da sviraju po bijelom svijetu nego njima. Tako da za honorar treba izdvojiti od 40.000 do 80.000 eura. Da ne spominjemo zvijezde, soliste ili dirigente, čiji honorari mogu značajno uvećati pomenute iznose. Pod pretpostavkom da je 60.000 eura honorar, to će sa porezom uvećati cijenu ulaznice za još oko 90 KM tako smo došli do cijene od 114 KM, za orkestar teleportiran u Sarajevo. Sa PDV-om i autorskom naknadom to će konačnu cijenu ulaznice učiniti skupljom od 140 KM.
U slučaju da se radi o orkestru iz komšiluka i da, recimo, platimo samo dnevnice muzičarima i osoblju koje prati orkestar u simboličnom (i nerealnom) iznosu od po 100 eura dnevno, za dva dana, to je 20.000 eura, to će cijenu ulaznice dovesti do oko 70 KM, neto. A na kraju će na blagajni tih 70 neto postati 85 kad se uračunaju PDV i autorska naknada. Dakle, publika treba platiti bar 85 maraka ulaznicu za orkestar koji svira za dnevnice, hotel i ćevape. Takvi orkestri obično ne rasprodaju koncertne dvorane bilo gdje pa vjerovatno neće ni u Sarajevu prodati 1.500 ulaznica.
Istina je da niko neće jesti ćevape i piti jogurt dva dana dva puta dnevno, pa će umjesto 4 KM cijena ulaznice poskupiti za bar 12 KM samo za troškove hrane. I tako doći na skoro 100 (samoodrživih) maraka. I to sve samo da se pokriju osnovni troškovi jednog orkestra. A ulaznica za iole atraktivniji evropski orkestar će se za čas popeti na 150 ili više KM. O najvećim imenima unutar ovakvog budžeta teško je razmišljati, između ostalog i zbog činjenice da ih treba ugovoriti dvije (ili tri) godine ranije a naše javne ustanove ne znaju budžete ni za narednu godinu a kamoli dvije-tri godine unaprijed, i ako pretpostavljaju ne mogu biti sigurne da će biti adekvatno likvidne.
Može li se u Sarajevu, prosječno, jednom sedmično prodati 1.500 ulaznica po 100-150 KM za gostujući orkestar? Može li se uz to prodati bar još dva puta sedmično po hiljadu ulaznica za koncerte Sarajevske filharmonije? Neka na to pitanje odgovori Mandić ili svako ko misli da u Sarajevu treba graditi koncertnu dvoranu od 1.500 sjedišta.
Kad već teleportiramo orkestre, recimo da nam neko kao s neba spusti u Sarajevo upravo tako zamišljen objekat sa dvije dvorane ukupnog kapaciteta 2.000 mjesta, na 12.000 kvadratnih metara, na tri etaže ispod zemlje. Zamislimo, dakle, da nema javašluka i korupcije, a da ima znanja, stručnosti i odgovornosti, profesionalizma i posvećenosti u nas, i da dobijemo nekim čudom dvoranu kao nacrtanu u projektu Urbanfuture. Ko će u toj dvorani svirati i kome, i ko će u takvoj dvorani raditi? Gdje su svi ti ljudi? U Sarajevu nisu.
Ko zna bilo šta o koncertnoj produkciji i trenutnom stanju u našem društvu zna da je planirani projekt jednostavno nemoguć i nepotreban. Ne samo zbog publike koje nema i koju tek treba razviti, već i zbog novca kojeg nema – dvorana o kojoj se priča bi koštala barem 300 miliona KM, ako ne i puno više s obzirom koliko je koštala izgradnja takvih ili sličnih dvorana u Evropi posljednjih desetak godina. Troškovi pojedinih evropskih dvorana, ne bitno većih od sarajevskog čardaka ni na nebu ni na zemlji, premašili su milijardu konvertibilnih maraka. Ili, ilustracije i orijentacije radi, novo Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (HNK2), otvoreno u septembru prošle godine, koštalo je 45 miliona eura, kapaciteta 320-350 sjedišta. Vjerovatno bi manja dvorana od 500 mjesta, čardaka ni na nebu ni na zemlji, koštala 120-150 miliona KM, a veća od 1.500 mjesta – niko ne zna koliko. Samo za 1.500, i još 500, stolica za koncertnu dvoranu treba izdvojiti oko četiri miliona maraka, ako se žele zadovoljiti standardi. A rješenje i dizajn akustike i realizacija tog dizajna može koštati desetine miliona.
Nema novca ni za programe u takvoj dvorani, jer takav kapacitet mogu rasprodati atraktivni programi i izvođači koji se ne voze autobusima na koncerte i ne sviraju za smještaj, ćevape i dnevnice. Nema osoblja potrebnog za rad u dvorani takvog kapaciteta. Nema dovoljno potrebnog tehničkog osoblja ni u svim javnim ustanovama koje već postoje u Sarajevu. Ergo, nema čega nema. A Mandić bi da gradi podzemnu koncertnu dvoranu koja treba biti multifunkcionalna i održiva, i da još bude kongresni centar.
Postojeće stanje i nepostojeća infrastruktura
Sarajevu treba koncertna dvorana. U Sarajevu poslije rata nije otvoren nijedan prostor za muziku, bilo kojeg kapaciteta, za bilo koju muziku. U isto vrijeme Muzička akademija u Sarajevu živi kao podstanar u potkrovlju i radi u potpuno neprikladnom prostoru.
Slično je stanje i sa pomenutom Sarajevskom filharmonijom, podstanarom u Narodnom pozorištu. U slučaju da zaista postoji politička volja i ako postoje sredstva za izgradnju megalomanske koncertne dvorane – iskreno sumnjamo da postoji i jedno od to dvoje – zašto ne razmišljati o jednom rješenju oba problema, i stambenog pitanja Muzičke akademije i Sarajevske filharmonije? Jer umjesto jednog čardaka ni na nebu ni na zemlji, sa planirane tri etaže ispod zemlje, zašto ne osmisliti projekt koji zadovoljava realne potrebe našeg vremena a vjerujemo i generacija koje, nadajmo se, tek dolaze. Time bi se napravio muzički kvart u Sarajevu, i to bi grad kandidiralo za neformalni status „kulturnog centra regije“ kako mu političari tepaju kad trebaju opravdati svoje budalaštine koje sami doživljavaju kao ideje i projekte.
Sarajevo danas ni po čemu nije kulturni centar, a posebno nije kulturni centar regije. Možda je centar neke naše kulture koja je više provincijalna nego takva da se može mjeriti sa bilo kojom evropskom prijestolnicom. Nije ni muzički, ni teatarski, ni književni, ni filmski ni bilo kakav centar bilo čega. A to što ponekad u toku godine eventualno zablista nekoliko puta na nekoliko dana, i što neko postigne pojedinačan uspjeh, to je puko održavanje plamena kulture i umjetnosti živim samo da se konačno i trajno ovaj grad ne pretvori u kasabu, a država u provinciju, tamni vilajet. A blizu smo toj tami. Pa je i zato potrebna koncertna dvorana u Sarajevu. Ali put je dalek pa je i „mala“ koncertna dvorana velik (is)korak.
Šta da se radi?
Umjesto planiranog projekta na 12.000 kvadratnih metara, sa tri podzemne etaže i dvije dvorane kapaciteta od 1.500 i 500, bolje je, pametnije, svrsishodnije i realnije planirati dva nadzemna objekta – Koncertnu dvoranu i Muzičku akademiju – a to dvoje može biti znatno jeftinije od zamišljenog projekta o kojem se opet govori.
Koncertna dvorana sa glavnom salom od 600-650 mjesta. Drugom sa oko 250 sjedećih, odnosno oko 450 mjesta za stajanje, sa mobilnim sjedalima. I jednom kamernom dvoranom od 100-150 sjedećih mjesta. To je više nego dovoljno za ovaj grad i ovo društvo. Dvorane trebaju ispunjavati najviše standarde akustike. Dvorana „sa dva lica“ i 450 mjesta za stajanje može zadovoljiti potrebe klupske lokalne (atrofirane) i regionalne scene, za veliku većinu muzika najrazličitijih stilova i usmjerenja, a u varijanti sa 250 sjedala može zadovoljiti koncertne potrebe tradicionalne muzike, i svih srodnih akustičnih i amplificiranih muzika uživo bez obzira na stil ili vrstu muzike.
Zgrada Muzičke akademije, pored kabineta za nastavu, vježbanje, i drugih prostorija potrebnih za rad jedne visokoškolske ustanove tog tipa, također treba imati i tri koncertne sale (ili barem dvije). Glavna ili velika dvorana od 200-240 mjesta, srednja 100-120, a najmanja, kamerna, 40-70 mjesta. Sve tri trebaju zadovoljavati visoke standarde akustike, kao sale Koncertne dvorane (velike i kamerne).
Obje zgrade zajedno mogu imati šest dvorana ukupnog kapaciteta približnog glavnoj dvorani čardaka ni na nebu ni na zemlji od 1.500 mjesta, svih šest dvorana zbirno. Koncertna dvorana može funkcionisati i kao muzički centar izgradnjom dodatne infrastrukture koja je korisna i za programe koji će se održavati – studio za audio i video snimanje, i za broadcasting, streaming i slično. Sarajevo bi tako dobilo znatno više od onoga što se tvrdi da će dobiti izgradnjom postojećeg projekta koncertne dvorane. Navedeno je samo jedna od mogućnosti kojih ima više a svakako sve treba uskladiti sa aktuelnim i budućim potrebama i dosadašnjim profesionalnim iskustvima budućih korisnika.
Postojeći projekt Koncertne dvorane je nepotreban jer je (pre)skup i jer Sarajevu ne treba koncertna dvorana od 1.500 mjesta iz gore navedenih razloga, i mnogih drugih koje ovdje ne možemo sve pobrojati.
Ali da ponovimo – nema publike a nema ni novca za programe jer bi takav projekt, kad bi se i realizirao, godišnje koštao građane možda više nego sve trenutno postojeće javne ustanove u Sarajevu zajedno. I tako svake godine. A kad se useli Filharmonija u hipotetičku koncertnu dvoranu, Narodno pozorište u Sarajevu kao prostor za kulturu ostat će bez jednog broja programa koje neće biti lako nadomjestiti, pogotovo ne bez kompromisa.
U slučaju da se (ikada) u Sarajevu izgradi koncertna dvorana bilo kojeg kapaciteta, pa i manjeg od našeg prijedloga (bilo bi izvanredno), ako se nakon dugih godina pokaže da je ta dvorana premala za svu publiku i potrebe grada tek tada ima smisla razmišljati o gradnji veće dvorane. Osim toga, ova vlast (kao i sve prošle, a i buduće koje možemo zamisliti) nema apsolutno nikakvog iskustva u planiranju i realizaciji ovakvih projekata. Velika većina političara i donosilaca odluka nikada nije vidjela jednu koncertnu dvoranu iznutra, a mnogi ni izvana. Nema potrebno iskustvo ni domaća struka. Da ne spominjemo akustiku kao ezoteričnu nauku na ovim prostorima. Nema smisla maštati o megalomanskim i izuzetno zahtjevnim projektima a da se pri tome nije sagradio nijedan klupski prostor, pa čak ni kamerna sala kapaciteta jednog autobusa.
Prije nego što neko iskopa jamu za kamen-temeljac koncertne dvorane, kulturnog centra, pozorišta, ne bi bilo loše da stekne iskustvo dovodeći u upotrebljivo ili funkcionalno stanje već postojeće kapacitete prije nego nas uključi u avanturu koja će koštati stotine miliona (koje nemamo) s potpuno neizvjesnim krajem i većom vjerovatnoćom da stvori novi problem u namjeri da donese rješenje.